MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

“OTAC GAVRILO”



Monah-ispovjednik Gavrilo (Urgebadze)

Starac Gavrilo (Urgebadze): Njegovo žitije, čuda i služba nakon smrti 
 
Mcheta: drevni glavni grad Gruzije. Ovaj mali grad privlači turiste i hodočasnike – i to ne bez razloga. Tu se nalaze poznati manastiri Džvari, Zedazenski, Svetichoveli i Samtavro. Ženski manastir Samtavro je taj koji privlači rijeke ljudi sa patnjama, koje se stalno slijevaju. Oni dolaze na grob starca Gavrila (Urgebadze), koji je uvršten u svetitelje Gruzijske crkve 20. decembra 2012. godine. Ovo se desilo u nevjerovatno kratkom vremenu nakon njegovog upokojenja – 17 godina poslije. 
 
Godine 2006, Svetogorska izdavačka kuća („Svjataja Gora“) objavila je prelijepu knjigu pod nazivom „Diadema starca.“ Tu knjigu ne čitate, gutate je – nemoguće je da se otrgnete od nje. Starca su zvali „velika ljubav dvadesetog stoljeća.“ Često je oko vrata nosio tablu na kojoj je pisalo „Čovjek bez ljubavi je kao krčag bez dna.“ 
 
 
Čovjek prepun ljubavi
 
Aliis inserviendo consumor
(Služeći drugima trošim se) 
Latinska izreka 
 
Sveti ispovjednik Gavrilo (Urgebadze) rođen je 26. avgusta 1929. godine. Svjetovno ime mu je bilo Goderdzi. Dugo se vremena njegova majka borila protiv sinovljeve želje za monaštvom, međutim pred kraj svog života se pomirila sa njegovim izborom, da bi se na kraju i sama zamonašila. I ona je sahranjena u manastiru Samtavro. 
 
Goderdzi je vjerovao u Boga još kao dijete. Jednom su se njegove komšije potukle, i jedan od njih je rekao, „Razapeo si me kao Hrista.“ Dječak se počeo pitati šta to znači „razapeti“, i ko je bio Hristos. Odrasli su poslali dječaka u crkvu, gdje mu je crkvenjak savjetovao da čita Jevanđelje. Uštedio je novac, kupio Sveto Pismo i za nekoliko godina praktično naučio sav tekst srcem. 
 
Čežnja za monaštvom javila se u njemu još od rane mladosti. Kasnije je starac uobičavao reći, „Nema većeg herojstva od monaštva.“ I on je to dokazao svim svojim životom. 
 
Monaški zavjet uzeo je u svojoj 26 godini, dobivši ime Gavrilo, prema prepodobnom Gavrilu sa Svete Gore, starcu koji je hodajući po vodi na obalu donio ikonu Iveronske Bogorodice koja je na Svetu Goru došla plutajući morem. O. Gavrilo je naročito poštovao čudotvornu kopiju iveronske ikone koja se čuva u manastiru Samtavro. 
 
O. Gavrilo je sagradio crkvu sa nekoliko kupola u dvorištu svog doma u Ulici Tetri Tskaro u Tbilisiju. Sagradio ju je svojim vlastitim rukama i završio negdje oko 1962. godine. O. Gavrilo je ikone za svoju crkvu pronalazio na gradskim deponijama, gdje su ljudi, u ta bezbožna vremena, donosili i bacali zajedno sa smećem velike količine svetih predmeta. Ponekad je danima lutao po deponijama. Imao je malu prostoriju u kojoj je čistio ikone, stavljao ih u okvire, ukrašavajući ih različitim materijalima. Zidovi njegove crkve bili su prekriveni ikonama. Čak je uramljivao fotografije i slike ikona iz časopisa. 
 
Dana 1. maja 1965. godine, tokom demonstracija, jeromonah Gavrilo spalio je 12-metarski Lenjinov portret koji je bio okačen na zgradu u kojoj se nalazio Vrhovni savjet Gruzije, i počeo je propovijedati o Hristu ljudima koji su se tu okupili. Zbog ovoga je bio ozbiljno pretučen i stavljen u samicu od strane gruzijskog KGB-a. Tokom saslušanja o. Gavrilo je rekao da je to učinio zato što je „zabranjeno ophoditi se prema čovjeku kao prema Bogu.“ Umjesto portreta Lenjina trebalo je da se okači Hristovo Raspeće, i trebalo je da piše „Slava Gospodu Isusu Hristu.“ Avgusta 1965. godine o. Gavrilo stavljen je u psihijatrijsku bolnicu na ispitivanje. Tamo su ga proglasili ludim: „Psihopatska osoba koja vjeruje u Boga i anđele.“ Dali su mu „bijelu kartu“ („bijela karta“ je propusnica kojom se neko izuzima od služenja vojske). Međutim, nakon toga dešavale su mu se čak i gore stvari. Kako bi udovoljili vlastima, episkopi Crkve nisu mu dozvolili da uđe u crkvu i nisu mu dozvoljavali da vrši služenja – odstranili su ga. Baćuška nije imao mogućnost da primi Sveto Pričešće, koje je svim srcem želio. Mogao je danima biti bez hrane, mogao je dugo biti bez sna, ali nije mogao živjeti bez Crkve. Starac je zbog toga često plakao nemoćan, otvarajući dušu svojim sestrama. 
 
O. Gavrilo se uselio u manastir 1980-tih godina, i narednih godina živio je u okruglom tornju. Neko vrijeme monahinje su se čudile baćuškinim eskcentričnostima, ne videći u njima još uvijek nikakav podvig. Prvo im je izgledalo čudno što je neko vrijeme živio u kokošinjcu gdje su bile velike rupe u zidovima, i što je zimi hodao bos... Starčevo ponašanje se nije uklapalo u bilo kakve okvire i nije odgovaralo bilo kakvim ljudskim shvatanjima. Ali kasnije su počele osjećati izuzetnu ljubav koja je iz njega izbijala: on je svakoga volio. Starac je često galamio na sestre, zahtijevao poslušnost, davao im poslušanja, ili ih tjerao da jedu sa prljavih tanjira. Ali na njega se bilo nemoguće naljutiti – u njegovim očima je sijala nježna ljubav. 
 
 
 
Prije nego što je mati Teodora postala igumanija, o. Gavrilo ju je poveo sa sobom u Tbilisi i natjerao je da prosi. Njih dvoje su molili za milostinju, ali sve što bi skupili davali su siromašnima. Ako bi u povratku uzeli taksi, on bi galamio na taksistu bez da mu uopšte plati, ili je platio nekoliko puta manje nego što je bila stvarna cijena. 
 
Tokom Strasne sedmice iz njegove kelije se mogao čuti stalni plač. Dok se molio neki ljudi su vidjeli da je izdignut 40 do 50 centimetara iznad zemlje i da iz njega izbija svjetlost. Vjernici su poštovali o. Gavrila kao velikog podvižnika, i dolazili su k njemu kao kod živog svetitelja. Kada bi starac primio veliki broj gostiju, uvijek bi to posmatrao kao da je „profesor“ – to je bio njegov naziv za crveno vino – bio za stolom. Velikodušno se ophodio prema gostima dok on sam gotovo ništa nije jeo. Otac je uobičavao reći da se čovjek mora hraniti Božanskom ljubavi a ne samo hranom. 
 
Otar Nikolaišvili bio je baćuškino duhovno čedo, i često je vrijeme provodio u njegovoj keliji. Jednom  mu je o. Gavrilo neočekivano rekao da moraju istog trenutka krenuti u manastir sv. Antonija Martkopskog – bilo je hitno. Otar nije znao šta da kaže: njegov auto je bio neispravan i on je zbog toga bio zabrinut. Pošto je baćuška insistirao nekako su krenuli. Kako je put krenuo da se penje uz planinu i auto je počeo da kašljuca i pucketa, ali je starac iznenada rekao, „Ne brini se sine, sam sv. Antonije Martkopski sjedi na zadnjem sjedištu, samo se ne okreći.“ Auto je iznenada krenulo tako brzo da je Otar morao da stane na kočnice. Čim su prošli kroz manastirsku kapiju motor se raspao na licu mjestu. Upravo u to vrijeme nekoliko naoružanih lica je došlo tražeći nevolju. Starac je izašao naprijed i rekao, „Pucajte u mene.“ Ovo je otrijeznilo i posramilo bandite, i oni su napustili manastir. 
 
Prema starčevoj volji, njegovo tijelo je umotano u prostirku i predano zemlji na mjestu gdje je boravila sv. Nina. O. Gavrilo se upokojio 2. novembra 1995. godine od edema. Patio je od nesnosnih bolova, ali to nikad nije pokazivao. 
 
Bezbrojna iscjeljenja su se desila nakon njegove smrti na njegovom grobu. Cijela Gruzija duboko poštuje starca. 
 
Samtavroska Preobraženska crkva i manastir sv. Nine imaju veb stranicu pod nazivom „Starac Gavrilo – Hristov ispovjednik“, koja je posvećena arhimandritu Gavrilu. Mnogi poznati ljudi ostavljaju svoje komentare o njemu, a neki od njih su sljedeći: 
 
Mati nastojnica Gornjeg manastira u Jerusalimu: „Imate istinskog starca. Vi ste u Raju...“ 
 
Shiarhimandrit Vitalij (Sidorenko): „Monah Gavrilo je bio veliki monah.“ 
 
 
 
Neke od starčevih izreka 
 
Ko god nauči da voli biće sretan. Samo nemojte misliti da je ljubav urođeni talenat. Voljeti se može naučiti, i mi to moramo. 
 
Bez žrtvovanja zarad Gospoda i naših bližnjih ništa neće proizaći od našeg duhovnog života. Bez žrtvovanja nećete naučiti voljeti. 
 
Bog neće prihvatiti prazne riječi. Bog voli djela. Dobra djela su ono što jeste ljubav. 
 
Živite tako da vas ne voli samo Bog, već da vas i ljudi vole – nema veće stvari od ove. 

 
Posljednji zavjet arhimandrita Gavrila
 
Slava Hristu Bogu! 
 
Molim za oproštaj i blagoslov njegove svetosti i sveblaženog patrijarha cijele Gruzije, Ilije II. Ostavljam svoj blagoslov, oproštaj i pomirenje svom svešteničkom i monaškom redu. Bog je ljubav, ali iako sam se veoma trudio nisam uspio zadobiti ljubav prema Bogu i bližnjima u skladu sa Božijim zapovijestima. Sva čovjekova stremljenja u ovom vidljivom svijetu trebaju biti na zadobijanju Carstva Nebeskog i naslijeđa vječnosti (vječnog života) koji se sastoje od ljubavi. Sahranite me bez kovčega, u mojoj mantiji. Budite ljubazni i ponizni; Gospod nas pamti po našoj poniznosti, jer On daje blagodat skrušenima. 
 
Budi ponizan, ljubazan i pun ljubavi prema svakom čovjeku rođenom na ovom svijetu od Boga. Ja sa sobom nosim ljubav prema svima – kako prema pravoslavcima, tako i prema svakom čovjeku rođenom na ovom svijetu od Boga. Svrha života i cjelokupnog ovog vidljivog svijeta jeste zadobijanje Božijeg Carstva, približavanje Bogu i nasljeđivanje vječnog života. Želim vam sve ovo. Ostavljam vas sa blagoslovom da niko ne izgubi veliku milost Božiju, i da svi budete udostojeni sticanja Carstva Nebeskog. Nema živog čovjeka koji neće zgriješiti. Ja sam sam veliki grešnik, nedostojan na svaki način, i izuzetno slab. Svom svojom ljubavlju vas molim: kada budete prolazili pored mog groba, molite oproštaj za mene grešnika. Prah bih, u prah se i vratih. 
 
Molitva starca Gavrila
 
O Gospode, preklinjem te, čuj nas na Nebesima, pogledaj milostivo na nas, daruj nam Tvoju milost, dopusti da odemo u miru kako bismo hodali na Tvoj način, ispuni zapovijesti Tvoje i oslobodi nas grijeha. Nauči nas, o Gospode, da Ti se molimo i da držimo Tvoje svete zapovijesti, i daruj nam da svi živimo u skladu sa zakonom Tvojim svetim.  
 
 * * * 
 
Na grobu starca Gavrila
 
Sivozeleni mermerni spomenik sa krstom na vrhu, i posteljom od cvijeća. Mnoštvo malih ikona. Stalno-goruće kandilo. Bočice sa uljem. S vremena na vrijeme neki mladić ili djevojka uzimaju bočice sa uljem iz ruku onih koji su već došli na grob dosipajući ulje u kandilo, i pažljivo brišući prosute kapljice. 
 
 
Služenje o. Davida na grobu
     
Nad grobom je velika nadstrešnica koja štiti ljude od vrućina ljeti, kao i kiše i lošeg vremena. Suha, crna zrnca zemlje su posuta po cvjetnoj postelji, a svako toliko dodaju se nova. Dvije male klupe, svijetli šator – to je mjesto na kom ćete uvijek naći monahinju Paraskevu koja je bila bliska starcu. Ona čuva epruvetu sa njegovom netljenom krvi, osjenjujući krsnim znakom sve one koji su došli: hodočasnike, turiste, poznanike i strance. Mnogi ljudi je pozdravljaju, a neki sa njom provedu dosta vremena razgovarajući. 
 
Na starčevom grobu je uvijek puno svijeta. Naročito velik broj ljudi dolazi vikendima i praznicima. Ja sjednem na klupu i vodim brigu o hodočasnicima. Svačije lice je molitveno i pažljivo. Gotovo svi su na koljenima, skinu svoje krstove i prstenje i stavljaju ih na zemlju. Dlanove polože na njegov grob, klečeći, i tako se mole dugo vremena. Neki donesu bebe, a neki samo sjede na grobu određeno vrijeme. Iznenađujuće je velik broj mladih muškaraca. 
 
Dolazeći starcu na grob svaki dan primijetila sam da osjećate posebnu milost i mir. Ni o čemu ne mislite, ništa vam ne pada na pamet, ne brinete ni o čemu. Neopisiv mir osjećate u svojoj duši. Gruzijci starca zovu „tata Gavrilo“, a i ja sam se, takođe, navikla na ovaj način. Ne mogu objasniti zašto bih sate i sate provodila na starčevom grobu. Često sam se družila sa živahnim i glasnim sveštenikom koji je služio u sabornom hramu Svetichoveli, protojerejem Davidom. Radosno bi pozdravio sve – turiste i hodočasnike, poznanike i strance. Svim Rusima bi rekao, „Dobrodošli! Mi vas ovdje u Gruziji veoma volimo i uvijek se radujemo susretu sa vama. Posjećujte nas!“ Nekad bi nekoga krstio, nekad bi vjenčao a nekad je prodavao svijeće u crkvenoj knjižari. Uhvativši moj pogled upitao bi me, „Pa, kakvi su tvoji planovi? Šta si još vidjela, gdje si bila?“
 
Jednom sam ga upitala da li je poznavao starca Gavrila. Naravno, poznavao ga je, i to veoma dobro. Upitao me da li znam za čudo koje se desilo nekoliko godina nakon baćuškine smrti – u vezi sa epruvetom gdje se nalazi njegova krv. Nisam znala? I on mi je ispričao sljedeću priču: 
 
Tokom posljednjih sedmica njegovog života starac je imao ozbiljnih zdravstvenih problema. Imao je edem i probleme sa stomakom. U Samtavro je došao ljekar da ga posjeti, odličan hirurg, Zurab Georgievič Varazi. Nekoliko dana prije upokojenja o. Gavrila doktor je odlučio da uzme uzorak krvi za analizu. Isprva je o. Gavrilo odbio, međutim, kada je ljekar rekao da će ga Bog kazniti zato što ne vodi pravilno računa o svom pacijentu, onda je pristao. 
 
Uzeo je 10 ml krvi u običnu epruvetu. Kolega Zuraba Georgieviča je sjeo u kola i odnio je u Tbilisi. Na putu mu je epruveta nekako iskliznula iz ruke, pala i razbila se. Krv je iscurila i ostalo je svega 2 ml uzorka. U laboratoriji su ga uvjerili da su 2 ml dovoljna, i oni su izvršili testiranje. 
 
Sljedećeg dana se stanje o. Gavrila pogoršalo – operacija je bila neophodna. Međutim, starac je to kategorično odbijao. Uveče se upokojio. 
 
Nekoliko godina poslije ljekarev kolega ga je pozvao i rekao da je slučajno našao epruvetu sa krvlju koja je uzeta od o. Gavrila, a koja je bila izgubljena u laboratoriji prilikom renoviranja. I ta krv bila je kao svježa krv! Zurab Georgievič nije mogao vjerovati, tako da je njegov kolega doputovao njemu posjetu. Zaista, krv nije bila koagulisana, osušena, niti raspadnuta. Ljekar je špricom uzeo jednu kapljicu, razlio je na stakalce i odnio je u laboratoriju. Analiza je pokazala da je sve normalno!
 
Oni sami nisu znali na šta su naišli. Ljekar je otišao patrijarhu i rekao mu da je prije četiri godine uzeo uzorak krvi o. Gavrila, ali da je ona i danas svježa kao da se to juče desilo. Zar ovo nije čudo? Njegova svetost je savjetovala da se epruveta zakopa na mjestu gdje je sahranjen o. Gavrilo. Oni su tako i učinili i zakopali je na starčevom grobu u manastiru Samtavro. Čuda su se već počela tamo dešavati, a ljudi koji su dolazili iz svih krajeva Gruzije uzimali su jelej i zemlju sa sobom. Na taj način oni su stalno otkopavali grob tako da je mati Paraskeva uzela epruvetu iz zemlje. I sada ona epruvetom osjenjuje krsnim znakom sve ljude koji dođu na grob. 
 
 
Mladenci uzimaju blagoslov
    
Jednom sunčanog dana nije bilo mnogo ljudi na grobu. Sjedeći u sjenci na klupi ispod vinove loze koja je iznad širila svoje vitice, čitala sam Jevanđelje i Psaltir vodeći računa o ljudima koji su dolazili. 
 
Primijetila sam čovjeka koji je za ruku vodio buckastog i priličnog uzrujanog tinejdžera. Otac je nešto nježno objašnjavao svom sinu – kao da ga je pokušavao ubijediti u nešto. Došli su do groba i otac je pokušao da nagovori sina da klekne na koljena, ali sin je iznenada postao tvrdoglav, pokušavajući da ustukne, iznenada počevši da se ljulja sa noge na nogu, naprijed, nazad, naprijed, nazad. Njegovi pokreti su postajali sve brži i brži, sve nagliji i nagliji. Onda se mati Paraskeva pojavila baš na vrijeme, i izvadivši epruvetu sa starčevom krvlju, osjenila je mladićevu glavu brzim i odlučnim pokretima. Zatim se nešto čudno desilo: mladić je ispuštao glasne zvukove, kao konjsko njištanje, propevši se na pete baš kao konj – i krenuvši u galop. Otac je pojurio za njim. Petnaestak minuta kasnije su se vratili, ali se situacija ponovila. Iznova i iznova – samo svaki put mladić je pristupao sve nevoljnije: neka sila mu nije dozvoljavala da priđe bliže. 
 
 * * * 
 
Nakon čestih posjeta starčevom grobu, čudesne stvari su se počele dešavati sa mnom. Rekla bih da me tata Gavrilo uzeo pod svoju zaštitu i da je počeo da mi aktivno pomaže i da brine o meni. Mnoge su me situacije ubijedile u to. Spomenuću njih nekoliko: 
 
Kada sam se spremala da otputujem u Gruziju po drugi put, moj ispovijednik me zamolio da mu donesem ručno oslikanu ikonu o. Gavrila. Pokušala sam se dogovoriti sa manastirom Samtavro ali su me odbili: nisu oslikavali ikone za privatna lica. Šetala sam po radnjama u Tbilisi – nijedna njegova ikona mi se nije dopadala. Počela sam se moliti na njegovom grobu. Iznenada neki mladić izađe iz šatora i upita, „Ko je ovdje iz Rusije? Uđite – baćuška vas poziva.“ Iznenađena ušla sam u šator. Zidovi šatora bili su prekriveni ikonama. Moje srce je počelo da preskače. Osvrnula sam se okolo i vidjela sam da su tu mati Paraskeva, mala stara monahinja, i protojerej David koji se smješkao. On mi je predao malu bočicu sa jelejem i papirnom ikonom starca, koja je bila poprilično velika. Samim pogledom na nju shvatila sam istog trenutka da upravo taj prikaz starca odgovara mom baćuški. Da... ali gdje da nađem ikonopisca? Kleknula sam pred grob i molila starca da mi pomogne. 
 
Sljedećeg dana u crkvi Kašveti sam upoznala protojereja Elizbara Otiašvilija. Tokom našeg razgovora on me upoznao sa mladom ženom po imenu Medeja, majkom četvero djece. 
 
„Inače, ona slika ikone,“ rekao je. 
 
Tako je Medeja Davitadze naslikala predivnu ikonu starca. Već sam se morala vratiti u Moskvu, i obje smo se pitale kako da je prebacimo tamo. Odjednom sam dobila poziv od svoje gruzijske poznanice Marije, koja je rekla da njen nećak ide avionom za Moskvu iz Tbilisija i da će ponijeti ikonu. Izgledalo je kao da je ikona radosna: starac sa osmijehom, sa diademom na glavi dok je na poleđini bio tropar na gruzijskom jeziku. Baćuška je bio sretan! 
 
Sljedećeg ljeta ponovo sam išla u Gruziju, ali ovaj put na dva mjeseca. Stigla sam u Tbilisi pred kraj dana i bila sam pomalo tužna jer nisam stigla u Mchetu da se poklonim starcu. Na moje čuđenje moji prijatelji su rekli da to veče kreću za Samtavro kako bi ugovorili svoje vjenčanje – i da sam mogla ići sa njima! Tata Gavrilo je vodio brigu o meni. Hodali smo u povorci sa krstom sa monahinjama oko manastirskog dvorišta, molili se na grobu i prisustvovali molebanu koji služen u crkvi. 
 
Nikada se nisam odvajala od moje male ikone starca. Živeći u Boržomiju čula sam razgovor između dvije žene, u kom je jedna od njih spomenula tatu Gavrila. Nisam mogla izdržati pa sam upala u njihov razgovor: 
 
„Šta je to u vezi oca Gavrila?“ 
 
One mi objasniše da se jakna tate Gavrila nalazi u jednoj od crkava. 
 
Pronašla sam adresu i odmah se uputila prema toj crkvi. To je bilo u manastiru Rođenja Presvete Bogorodice. U crkvi nije bilo nikoga osim jedne monahinje koja mi je pomogla da stavim jaknu na sebe. Iz lijevog džepa visio je mali srebrni krst na lancu. Kada sam skinula jaknu vidjela sam da se već formirao red u crkvi. Zatim je počeo moleban a poslije sam od igumana tražila blagoslov da ostanem par dana. U toku tih nekoliko dana veliki broj nevjerovatnih stvari mi se dogodio. Međutim, najčudesnija od svih stvari bila je ta da je jakna, koju je starac Gavrilo nosio ispod mantije, bila nama dostupna nakon što bi posjetioci otišli. Svako jutro sam imala priliku da skoknem do crkve dok su vrata manastirske kapije još uvijek bila zatvorena, staviti na sebe jaknu od nedavno kanonizovanog svetitelja, i čitati svoje jutarnje molitve. Uveče, kada bi se okupili u prijemnoj sobi u blizini trpezarije, jedući preostale kolače koje su brižne žene donijele u manastir, sestre su se smjenjivale za stolom prebacujući jaknu preko svojih ramena. S vremena na vrijeme čuo bi se glas: 
 
 „Pa ti si je već nosila – daj je sada meni.“ 
U manastiru Samtavro neki ljudi su pričali priče o čudima i pomoći starca Gavrila. Navešću nekoliko primjera iscjeljenja iz knjige koju sam kupila u manastiru a pod naslovom „Čuda i iscjeljenja dana od Boga“ od Otara Nikolaišvilija: 
 
 * 
 
„Auto je pregazilo komšijsko dijete, pri čemu mu je slomljena lobanja. Dijete je bilo osuđeno na smrt a operacija je trajala satima. Nakon operacije njegovo lice i jezik su bili natečeni. Nakon što je dijete pomazano uljem o. Gavrila otok je spao a dijete se počelo vraćati u život. Sada su ga već otpustili iz bolnice i ono se osjeća dobro.“
 
Darija, Tbilisi 
 
* 
 
„Prošlog marta dijagnostifikovan mi je tumor na grudima i unutrašnjim organima. Gotovo svi onkolozi su insistirali na operaciji. Otišla sam na grob o. Gavrila da bih donijela odluku. Nakon toga sam imala sljedeću viziju: o. Gavrilo je tamo stajao i smijao se. Ispunila sam se vjerom i odbila operaciju. Svo vrijeme sam nastavila dolaziti na grob i koristiti ulje kao tretman. Prije dva mjeseca išla sam na kotrolu; niti jednog znaka tumora nije bilo u cijelom mom organizmu, a doktori su mi dali dvije sedmice života ukoliko se ne operišem.“ 
 
Lela Tsirekidze,Tbilisi
 
 * 
 
„Ljekari su mi pronašli fibromu i miom, i rekli da moram na operaciju. Usljed bolesti s vremena na vrijeme nisam mogla govoriti. Rodbina mi je donijela nešto ulja o. Gavrila. Pomazala sam se dva puta i osjetila olakšanje. Kada sam se htjela pomazati treći put osjetila sam da opet gubim govor. Pomislila sam u sebi, „Ovo ti ne pomaže“ i otišla u krevet bez da sam se pomazala uljem. Iste noći sanjala sam san. Sveštenik sa velikom bradom došao je u moj dom i rekao, „Samo jadikuješ, ne pomaže mi, ne pomaže mi – ali kako da ti pomogne ako se ne moliš? Moli se pa onda vidi da li ti pomaže ili ne. Pogledaj mene. Ja sam sveštenik i imam bradu. Da li bih imao bradu da nisam sveštenik? Ti kažeš da vjeruješ, ali se ne moliš – kakva je to vjera? Moli se i dobićeš pomoć“. 
 
Probudila sam se. Počela sam da se pomazujem uljem, u isto vrijeme moleći se. Sutradan sam išla na ultrazvuk i ljekari ništa nisu pronašli. Doktor od iznenađenja nije mogao vjerovati.“ 
 
Pelagija Tamarašvili, Selo Saguramo 
 
 * 
 
„U trećem mjesecu trudnoće urađen mi je ultrazvuk na kom se vidjela cistična masa koja se formirala u području oko bebinog stomaka. Situacija je bila toliko ozbiljna da su mi ljekari savjetovali da izvršim abortus. Odbila sam. Počela sam ići na grob kod o. Gavrila i pomazivati se uljem. Dijete je rođeno potpuno zdravo. Medicinski radnici su bili zapanjeni.“ 
 
Marijam Kvitsiani, Tbilisi
 
* 
 
„Imala sam psorijazu – kožnu bolest. Rane su prekrivale cijelo moje tijelo. Nisam mogla ležati na leđima. Komšija mi je dao nešto ulja o. Gavrila u maloj penicilinskoj bočici. Nakon četvrtog pomazanja bolest se povukla a moja koža se očistila.“ 
 
Makvala Davitašvili, Tbilisi 
 
* 
 
„Slava i blagodarenje Gospodu za sve! Gospod je nama grešnicima dao o. Gavrila! Nekoliko godina sam patio od ciroze u njenom najgorem obliku. Dana 4. novembra 2004. godine posjetio sam grob o. Gavrila. Pomazao sam se uljem, kleknuo i zatražio blagoslov kako bih liječenje nastavio u bolnici, jer me tamo nisu htjeli primiti. Kada sam se vratio sa groba sve se tako uklopilo da bi to mogli smatrati čudom. Primljen sam u bolnicu, uradili su ultrazvuk i otkrili da više nemam cirozu.“ 
 
Suliko Gvinjilia, Senaki 
 
 * 
 
„Mlada žena imala je prvu fazu raka na grliću materice. Trebali su je operisati ovog mjeseca. Tokom mjeseca ona je koristila ulje sa groba o. Gavrila i kada je otišla u bolnicu na operaciju utvrđeno je da tumora više nema. Ovo je pravo čudo.“ 
 
Nana Siradze, Selo Nemokmedi, pokrajina Ozurets 
 
 * 
 
„Na grob o. Gavrila idem još od 1997. godine. Tamo sam dolazio sa čvrstom vjerom i tvrdim srcem koje nisam imao tokom cijelog svog života. Odlazeći na grob u mom životu su se počele dešavati radikalne promjene; posjete grobu o. Gavrila same su od sebe čudo. On ispunjava sve molbe. Moja majka je patila od druge menopauze u poznim godinama. Počeo sam joj davati ulje da pije i bila je dobro. Moja majka nije bila vjernik, a sada je prešla u hrišćanstvo. Smatram da je ovo posljedica uzimanja ulja i veoma sam zahvalan o. Gavrilu.“
 
Izo Beridze, Tbilisi 
 
 * 
 
„Ulje sa groba o. Gavrila i molitve upućene Bogu sa groba o. Gavrila mogu sve ostvariti: ne samo da iscjeljuju bolesne, već pomiruju, ujedinjuju dugo podijeljenu porodicu i svakoga sjedinjuju svojom blagodatnom ljubavi. Moja sestra i ja i naša bliža porodica smo bili u lošim odnosima godinama, a molitvama o. Gavrila smo se pomirili. Naši odnosi su sada tako dobri da biste ih poželjeli svačijoj porodici.“
 
Natela Ebanoudze, Parohijanka Kašueti crkve 
 
 * 
 
 
Nina sa jaknom o. Gavrila
 
„Tokom cijele godine mučila me alergija – imala sam osip. Liječila sam se ali bez uspjeha. Uz pomoć prijateljice otputovala sam da posjetim grob o. Gavrila. Bio je snažan pljusak ali je mati Paraskeva izašla i dala mi malo ulja objasnivši kako da ga koristim. Pomazivala sam se uljem a nešto ulja sam i pila. Za dvije sedmice sam se vratila sa mojim mužem i prijateljima kako bih uzela još ulja. Nakon jedne sedmice korištenja primijetila sam da je osip potpuno iščezao i da sam bila izliječena od alergije.“ 
 
Nina Pirosmanišvili, Tbilisi 
 
 * 
 
„Kada se pomažem uljem o. Gavrila sav bol nestaje. Kada sam se vratila sa mora zabolio me palac na nozi. Ništa nije pomoglo osim ulja o. Gavrila. Moj dvanaestogodišnji sin patio je od bolova u stomaku. Dala sam mu nešto ulja o. Gavrila i pomazala mu čelo uljem u vidu krsnog znaka, i sve ga je prošlo. Kada imam neki problem ili kada me nešto muči ja sjednem ispred njegove fotografije i molim za pomoć. Udovica sam i možete samo zamisliti koliko problema imam. Hvala ti za sve što činiš za mene o. Gavrilo!“ 
 
Marina Machavariani, Tbilisi 
 
 * 
 
„Patio sam od fibroze ukupne koštane srži. Prije godinu i po dana ljekari su izgubili svaku nadu da me mogu spasiti. Žuta tečnost je izlazila iz mojih kostiju. Bio sam prepušten Božijoj volji. Molio sam se, pomazivao se uljem o. Gavrila i pio ga. Nakon tri mjeseca pokazali su se rezultati. Sada sam potpuno zdarav. Štaviše, imao sam sijedu kosu i obrve. Nakon upotrebe ulja moje obrve su postale crne, a moja kosa tamna i prošarana sijedim vlasima.“ 
 
Vano Tsilikašvili
 
 * 
 
„Moja prijateljica imala je nekoliko pobačaja. Jedna delegacije iz Grčke došla je u posjetu nama u Gruziju. Jedan od gostiju, grčki sveštenik, rekao joj je, „Vi u Gruziji imate sveto mjesto,“ i rekao joj da posjeti grob o. Gavrila, što je i učinila. Prošlo je neko vrijeme i ona je zatrudnila.“ 
 
Maja Koublašvili, Tbilisi 
 
 * 
 
„Tri godine nisam mogla zanijete dijete; svi tretmani su se pokazali neefikasnim. Posjetila sam grob o. Gavrila u toku Velikog posta i zamolila ga da mi bude posrednik pred Gospodom. Na grobu je bilo mnoštvo svijeta, ali me mati Paraskeva nekako spazila i pomazala mi čelo uljem. Dala mi je malo ulja kojim sam, prema uputstvima, pomazivala čelo svaki dan. Tog mjeseca sam ostala trudna.“ 
 
Prema riječima Maje Koublašvili, Tbilisi 
 
 
Iz pisama zatvorenika
 
„Zatvorenici koji su iscijeljeni uz pomoć ulja o. Gavrila obukli su se u Hrista! Hvala ti, Gospode, za sve!“ 
 
„Trenutno sam zatvorenik koji služi kaznu u Ksanskaja koloniji, zona 7. Crkva sv. Nikole u kojoj se molimo izgrađena je u našoj zoni. Izdvojili su ćeliju pored crkve za mene lično, gdje ja služim. Znate kako su danas teška vremena. Čak i za ljude koji su slobodni danas je teško opstati, obezbijediti za sebe zdravstvenu njegu i riješiti probleme. Sve ovo samo duplo teže je zatvorenicima. Otac Gavrilo potvrdio je da je nama velika utjeha u ova teška vremena. Njegovo čudotvorno ulje iscijelilo je više zatvorenika, a broj onih koji su iscijeljeni svakog dana raste. O. Gavrilo mi je dopustio da vidim čudotvornu moć više puta. 
 
Žena sa desetomjesečnim sinom došla je u našu zonu u posjetu mužu, stigavši nešto ranije nego što je planirano. Dijete je bilo teško bolesno i imalo je veoma visoku temperaturu. Ljekari nisu mogli otkriti šta je djetetu. Poslali su po mene, a ja sam sa sobom ponio malo ulja o. Gavrila. Kada sam stigao, beba, koja je usljed bolesti bila veoma iscrpljena, pružila je k meni svoje rukice. Stavio sam nekoliko kapljica ulja na prstiće i krsnim znakom uljem pomazao djetetovo čelo. Djetešce je polizalo svoje prstiće na kojima je bilo ulje i odmah je zaspalo. Probudio se potpuno zdrav. Mnogi su svjedoci među zatvorenicima. Nakon ovoga, kada god bi se neko razbolio zvali su me da idem i pomazujem ih uljem sa groba o. Gavrila. 
 
Decembra 2002. godine sanjao sam da sam dobio veliku sliku o. Gavrila. Ujutro, kada sam se probudio, otišao sam na jutarnju inspekciju, na koju rijetko idem. Iznenada mi je zatvorski čuvar dao znak da se popnem do njega i rekao da mi je njegov zet poslao sliku o. Gavrila i kalendar. Blagodario sam Gospodu okačivši sliku o. Gavrila zajedno sa kalendarom na zid moje ćelije. Naveče sam otišao u krevet. Pošto sam se tokom dana veoma umorio želio sam da spavam, ali mi san nikako nije dolazio na oči. Nakon nekih 10 do 15 minuta osjetio sam da mi neka sila govori da odem u dvorište. Izašao sam napolje i vidio da moj drug tamo stoji, pljujući krv. Bio je bolestan. Odveo sam ga do ćelije, i tražio da se moli sa mnom. On je toliko bio loše da čak ni molitvu nije mogao izgovoriti. Zapalio sam svijeću, zakrstio ga uljem i dao mu malo ulja da popije. Nakon nekoliko minuta bol je nestala i on me upitao da mu dam malo čaja. On je veoma zahvalan o. Gavrilu. Moja žena je invalid II kategorije, ima krivljenje kičme (scoliosis). Pored toga, ona ima veliku izraslinu na desnoj strani kičme, koja veoma boli; sam dodir na tu izraslinu dovodi do toga da ona gubi svijest. Ne uzimajući nikakve lijekove ja sam je dva puta pomazao uljem o. Gavrila i malo ulja je popila. Kičma je više ne boli. Prinosimo svoju zahvalnost Gospodu i blagodarimo o. Gavrilu za njegovu pomoć.“ 
 
Zatvorenik Vasilije Narindošvili 
 
 * 
 
„U periodu 1994/95. godine, kao rezultat premlaćivanja, pukla mi je lijeva bubna opna, odakle su stalno isticali krv i gnoj. Izgubio sam sluh na to uho. Saznao sam da ulje sa groba o. Gavrila ima čudotvornu moć iscjeljenja, i pomazavši njime uho svega dva puta čudo se desilo. Sva bol je nestala a sluh mi se vratio (80-90%). Imao sam i upalu grla, pa sam uzimao Streptocid (sulfanilamid), međutim bez rezultata. Čim sam popio ulje bol je potpuno nestala nakon pet minuta. Hvala Gospodu! Zahvaljujem o. Gavrilu na njegovoj pomoći.“ 
 
Zatvorenik Guram Managadze 
 
 * 
 
„Imao sam čir na stomaku i često sam patio od intenzivnog bola. Dana 2. januara ove godine imao sam izuzetno jake bolove i tražio sam da popijem sodu. Drugovi su mi pomogli da pročitam Oče naš i onda su me zakrstili sa uljem o. Gavrila i dali mi da popijem malo ulja. Bol je nestala istog trenutka. Više nemam stomačnih bolova bez obzira kakvu hranu da jedem.“ 
 
Zatvorenik Artur Soukasijan 
 
 * 
 
„Moje stopalo se gnojilo a dva prsta su gotovo istrulila, i ništa nije pomagalo. Otišao sam kod Vasilija i upitao ga da me pomaže sa uljem o. Gavrila. Pomazao me uljem, a pored toga je nogu posuo zemljom sa groba o. Gavrila i uvio je. Sljedećeg jutra kada sam skinuo povez vidio sam čudo: moje stopalo je bilo potpuno zdravo. Zahvaljujem o. Gavrilu!“ 
 
Zatvorenik David Čitaja
 
 
O sveti ispovjedniče Gavrilo, moli Boga za nas! 
 
Larisa Krustalijeva 

Prevod sa eengleskog D. P.
27 novembar 2013 god.
 
http://www.pravoslavie.ru/english/65883.htm ;

Pročitano: 14358 puta