MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

MITROPOLIT NEVROKOPSKI NATANAIL: PROTIV ISTINE ĆE SE VODITI BORBA DO SUDNjEG DANA



16. novembra 2013. godine, na dan kad je navršio 61 godinu, upokojio se u Gospodu mitropolit Nevrokopski Natanail – izvanredni arhipastir, jerarh Bugarske Pravoslavne Crkve. Vladika Natanail (u svetu Natanail Kalajdžijev) rođen je 1952. godine u selu Koprivlen u Bugarskoj. 1968. godine je kao iskušenik stupio u Trojanski manastir. Istovremeno je započeo školovanje na Sofijskom bogoslovskom fakultetu koji je završio 1975. godine. Zamonašen je 1974. godine s imenom Natanail. Iste godine je rukopoložen za jerođakona, a 1975. godine za jeromonaha. Pohađao je Bogoslovski fakultet svetog Klimenta Ohridskog, a zatim je nastavio obrazovanje u Atini. Po završetku obrazovanja po odluci Svetog Sinoda je unapređen u zvanje arhimandrita. Bio je sveštenik Bugarske pravoslavne crkvene zajednice svetog Jovana Rilskog u Londonu. Po povratku u domovinu postavljen je za glavnog sekretara Svetog Sinoda i rukopoložen u episkopski čin. 1989. godine postavljen je za vikarnog episkopa Sofijskog mitropolita. 1994. godine izabran je i kanonski postavljen za mitropolita Nevrokopskog. U toku poslednjih godina života vladiku Natanaila je zadesila teška neizlečivu bolest.

2009. godine mitropolit Nevrokopski Natanail je bio gost Sveruske proslave Dana slovenske pismenosti i kulture u Saratovu. Vladika je učestvovao u sabornim bogosluženjima, posetio je mnoge hramove Saratovske eparhije i našao je vremena za razgovor s novinarima eparhijskih medija.
 
 
— Naši čitaoci ne znaju skoro ništa o Vama; molimo Vas da kažete nešto o svom životnom putu. U kakvoj porodici ste rođeni, kako je proticalo Vaše detinjstvo, šta Vas je dovelo u Crkvu?

— Rođen sam u selu Koprivlen nedaleko od granice s Grčkom, na sto kilometara od Svete gore Aton. Iz generacije u generaciju su muškarci iz našeg sela zimi odlazili u atonske manastire da rade. I odatle su donosili knjige koje su se tamo izdavale, posebno u Zografskom manastiru. Zato je u selu bilo mnogo duhovne literature. Za vreme postova iz manastira Svete gore kod nas su dolazili monasi da ispovedaju mirjane. Naravno, sve je to bilo do četrdeset šeste godine, odnosno do onog trenutka kad je Bugarska ušla u socijalistički lager, ali vera u našem selu nije bila uništena ni u teška vremena.
 
Moja baka, Bog da joj dušu prosti, bila je duboko verujuća žena. Dok je ona bila živa ništa u našoj kući se nije činilo bez molitve. Sva moja rodbina je na praznike odlazila u hram. Naravno, mnogi su se tada plašili, zato što je država težila ka tome da odvoji Crkvu od države i narod od Crkve. Ali, Gospod je pomagao, Njegova blagodat je delovala u našem životu.
 
U našem selu je služio veoma dobar sveštenik. On se brinuo za ljude, za spasenje njihovih duša, bez obzira na sve prepreke koje su mu neki podmetali. Čak i to što je uvek nosio rasu moglo se smatrati za izazov. To je bio poučan primer za mnoge.
 
Kad je umirala moja baka ovaj sveštenik je došao u našu kuću kako bi je ispovedio i pričestio. Svešteni strah s kojim se odnosio prema svom služenju zapamtio sam za ceo život. Epitrahilj, krst i Jevanđelje bili su umotani u tkaninu. Pre nego što je odvio ovu tkaninu oprao je ruke, prekrstio se, celivao je tkaninu i tek ju je onda odmotao. I odnos ljudi je bio toliko pun sveštenog straha da vodu kojom je sveštenik oprao ruke nisu prolivali na zemlju, već su je izlivali u vatru, na ugalj, da je niko ne bi gazio. Eto, u takvoj atmosferi sam odrastao, bez obzira na komunistička vremena.
 
— Kako ste odlučili da se zamonašite?
 
— Roditelji mi nikad nisu branili da idem u hram. Ali kad sam imao petnaest godina odlučio sam da postanem monah i uplašio sam se da mi roditelji to neće dozvoliti, pa sam zato pobegao od kuće. Iguman Grigorije (kasnije je postao episkop i služio je u podvorju Bugarske Crkve u Moskvi) me je u Trojanskom manastiru upitao: «Da li tvoji roditelji znaju gde se nalaziš?» Odgovorio sam: «Znaju.» Iguman je odgovorio: «Proverićemo da li znaju. Kaži adresu i javiću im da si ovde.» Napisao je pismo mojim roditeljima i otac je došao po mene u manastir. Zamolio sam oca da kaže igumanu da su on i majka znali da sam otišao u manastir, ali je on odgovorio: «Zašto si došao u manastir? Da učiš da lažeš?» Otac je bio strašno ljut, vikao je na mene, a onda se malo smirio i otišao je kod igumana. Iguman, episkop Grigorije, bio je duhovan i mudar čovek, pa je rekao mom ocu: «Savetujem Vam da ga ostavite ovde. Ako je želja da postane monah zaista od Boga, postaće monah, šta god Vi da uradite. Ako nije od Boga, mi ga nećemo na silu zamonašiti, on će svejedno otići i vratiće Vam se. I posle toga ćete imati još veću roditeljsku vlast nad njim.» Otac je kao verujući čovek poslušao igumana i napisao je izjavu da nema ništa protiv mog boravka u manastiru. Jer, bio sam maloletan i nije se smelo dozvoliti da manastir zbog mene ima problema s milicijom.
 
Kasnije sam zahvaljujući episkopu Grigoriju imao mogućnosti da posetim Trojice-Sergijevu Lavru i Počajevsku Lavru. I moja želja za monaštvom se još više pojačala. Vratio sam se u Bugarsku i morao sam da služim vojsku, to je tada bilo obavezno za sve, čak i za one koji su već bili monasi ili sveštenici. Morao sam da prekinem svoje školovanje u bogoslovskoj srednjoj školi i poslušanje u manastiru i otišao sam u vojsku. Kad sam odslužio vojsku odmah sam zamonašen u Trojanskom manastiru. To je bilo 3. marta 1974. godine. Posle srednje bogoslovske škole godinu dana sam pohađao Bogoslovski fakultet u Sofiji. I dobio sam srećnu mogućnost. Bugarsku je tada posetio arhiepiskop Atinski i cele Grčke Serafim i na sednici našeg Svetog Sinoda koja se održavala u prisustvu Atinskog arhiepiskopa doneta je odluka da se izdvoje dve stipendije za one koji se budu školovali u Grčkoj. Sadašnji Varnenski i Velikopreslavski mitropolit Kiril i ja smo po blagoslavu patrijarha Bugarskog Maksima otputovali na školovanje u Grčku. Posle toga sam otišao na Aton i skoro dve godine sam proveo u Zografskom manastiru.
 
— Šta su za Vas značile ove dve godine?
 
— Za mene je to vreme bilo Božji blagoslov. Imao sam mogućnost da uronim u blagodatnu atmosferu neprekidne tradicije monaškog podvižništva koja se vekovima prenosi iz naraštaja u naraštaj; da dođem u dodir s velikim svetinjama svete pravoslavne vere – čudotvornim ikonama, svetim moštima Božjih ugodnika. Ogroman značaj je za mene imalo opštenje sa savremenim podvižnicima pobožnosti. Imao sam prilike da razgovaram s takvim igumanima svetogorskih obitelji kao što su arhimandrit Gavrilo Dionisijski, Bog da mu dušu prosti, arhimandrit Jefrem Filotejski, koji sad živi u Americi i osnovao je tamo nekoliko manastira, arhimandrit Georgije Grigorijatski i drugi. Njihovi saveti i pouke su mi uvek pomagali. Ne mogu da zaboravim podršku arhimandrita Jefimija, igumana Zografske svete obitelji, istinskog podvižnika pobožnosti, kojem se Majka Božija nekoliko puta javljala u trenucima teškim za njega i za svetu obitelj, kako bi ga ohrabrila. A on je, sa svoje strane, podržavao i poučavao bratiju. Ogromnu duhovnu korist imao sam od susreta s tako iskusnim duhovnicima-ispovednicima, koji se podvizavaju u skitovima i kelijama Svete gore, kao što su arhimandrit Spiridon Ksenos iz Novog skita, jeromonah Antim iz skita Svete Ane, jeromonah Jefrem Katunkijski, starac Gerasim, veliki protopsalt Vaseljenske Patrijaršije, monah Pajsije, veliki starac poslednjih vremena, kao i starac Josif Vatopedski koji se nedavno upokojio. Sveta gora će uvek ostati posebno mesto za sve pravoslavne – narode i pojedince.
 
    
— Ko su bili Vaši učitelji i nastavnici u Crkvi? U Rusiji se govori o tome da Crkva oskudeva u opitnim duhovnicima, da je u mnogome izgubila naslednost; da li se to odnosi i na Bugarsku Crkvu?
 
— U naslednosti se oskudeva svuda, a kod nas u Bugarskoj je skoro nema – one naslednosti koja je nekada postojala. Hvala Bogu, imao sam prilike da u Trojanskom manastiru u koji sam došao kao iskušenik 1968. godine, vidim istinske podvižnike. Podvižnici onih godina nisu uvek bili dobro poznati, ali su ljudi koji su dolazili u dodir s njima osećali Božiju blagodat kojom su zračili.To su bili ljudi kao arhimandrit Danilo u Trojanskom manastiru, arhimandrit Evlogije – blagodatni starac s darom prozorljivosti u Rilskom manastiru, shimonah Serafim – koji je postrig primio u Zografu, on se kasnije vratio i živeo je na Svetoj gori u istom manastiru, otac Metodije – starac s velikim duhovnim iskustvom, arhimandrit Serafim Aleksijev, otac Mihail Apostolov – sveštenik iz grada Rile, on je bio proganjan, bio je u zatvoru, ali je uz pomoć Božiju oslobođen; otac Lazar iz sela Raduil, otac Jovan Kirilov iz Malko Belovo – prozorljiv čovek; monahinja Kasijana iz Vračeškog manastira... To su bili ljudi divne duhovnosti. Žao mi je što su se promene u našem društvu kasno desile. Da su se dogodile deset godina ranije – sačuvala bi se naslednost. I možda ne bi bilo onog raskola koji su državni činovnici izazvali 1992. godine. 1
 
— Šta se može reći o budućnosti pravoslavnog monaštva u savremenom svetu? Po čemu se i koliko monaštvo današnjice razlikuje od monaštva iz prošlih vekova? Da li se ovde može govoriti od problemima, o nekim bolnim deformacijama?
 
— Ima razlika, ali se po svojoj suštini današnje monaštvo i monaštvo iz ranijih vekova ne mogu razlikovati. Kako su govorili sveti oci, u stara vremena je primera vrlinskog života bilo više, a sablazni je bilo manje. Po rečima ave Pamva oni koji budu živeli u poslednja vremena biće iznad nas zato što pred očima više neće imati primere koje smo mi imali, ali će pritom svedočiti i o veri i o delotvornosti monaštva. Ma kako teško bilo, uvek će biti svetilnika monaštva koji će, po rečima svetih otaca, svetleti svetu. Suština monaštva nije u spoljašnjem izgledu, već u zavetima koji se daju na postrigu. Bog uvek pomaže onima koji traže spasenje, koji žele da budu pošteni prema svojoj savesti i da ispunjavaju obećanja koja su dali Gospodu.
 
Što se tiče nepravilnosti – kod mnogih se pojavljuje želja da rukovode, da budu starci, iako im je samima još uvek potrebno rukovodstvo. U nekadašnja vremena je glavna crta po kojoj su se razlikovali ljudi koji žive u manstiru bilo smirenje. Međutim, pošto živimo u vreme kad su ljudi daleki od vere, kad se čoveku sugeriše da je upravo on centar svega, kad se kultiviše gordost, svako hoće da bude prvi... To nije samo u Crkvi, to je neka opšta osobina, znak savremenosti. Treba da se trudimo da se očistimo od svetovnog, od svetskog. To je teško, ali nije nemoguće. Za onoga ko ne želi da uloži napor u očišćenje svog srca, gordost postaje glavno svojstvo karaktera. Međutim, to nije pravo monaštvo.
 
— Kako ste postali arhijerej i kako je to pormenilo Vaš život – spoljašnji i unutrašnji, duhovni? Kako spojiti administrativne funkcije arhijereja, potrebu za bavljenjem privrednom delatnošću, finansijama itd. – s duhovnim trudom?
 
— Po Božijoj milosti, odlukom Svetog Sinoda od 25. marta 1989. godine postao sam arhijerej. Glavna promena u životu jeste veoma velika odgovornost. Morao sam da se brinem o onome što me se ranije nije ticalo, a pre svega – o jedinstvu eparhije, o njenom jedinstvu s Crkvom i s pravoslavnim svetom.
 
Krst arhijereja je težak, ali Bog pomaže. Administrativna delatnost je spoljašnja strana crkvenog služenja. Ona se može doživljavati kao nešto tuđe, ali je neophodna. Kad ima dobre saradnike – arhijereju ostaje minimum problema kojima mora da se bavi kao administrator i mnogo više pažnje može da posveti samom pastirskom trudu. Međutim, odnos prema spoljnim administrativnim obavezama je još i pitanje duhovnosti. Molitva pomaže čoveku da podnosi teškoće spoljne delatnosti. Molitva i opštenje s pravim sveštenicima – sa sveštenicima po prizvanju, a ne zbog potrebe da se prehrane.
 
Naravno, potrebna je disciplina. Upravo disciplina pomaže da se sačuvaju kanoni Crkve, a bez njihovog čuvanja izgubila bi smisao sva naša administrativna delatnost. Ako nema discipline ukorenjene u tradiciji, arhijerej mora da se bavi administriranjem kako bi primorao druge da poštuju kanone Crkve. Onaj ko ne poštuje kanon treba da napusti Crkvu kako ne bi postao sablazan za one koji još nisu očvrsli u veri.
 
— Čime i kako danas živi Bugarska Pravoslavna Crkva? Kako se može okarakterisati njeno stanje i šta je najteže u njenom životu? Kako se grade njeni odnosi s državom?
 
— Teškoća ima, ali – hvala Bogu. Sila se Moja u nemoći ostvaruje, - govorio je Gospod apostolu Pavlu (2 Kor. 12, 9). Mnogo vremena i snage je potrebno za prevladavanje posledica raskola koji su političari pokrenuli 1992. godine, naravno, uz pomoć klirika koji su zaboravili na svoju misiju i odgovornost pred Bogom, Svetom Crkvom i Božijim narodom. Prekinuta tradicija, narušena disciplina, organizacione teškoće, finansijski problemi – sve to ometa duhovno-prosvetnu delatnost. A bugarski narod mnogo očekuje od svoje duhovne Majke – Svete Crkve. Po mom skromnom mišljenju, najveći problem za sve nas, nezavisno od mesta na kojem živimo – jeste nedostatak iskrenosti, bratske hrišćanske ljubavi, takve ljubavi koja bi bila praćena delima i koja bi ulivala poverenje, kako među kliricima, tako i među vernicima. Ali, pored svih ovih negativnih pojava Božija blagodat deluje i vide se dobri rezultati. Grade se novi hramovi i manastiri, organizuju se škole veronauke. Pravoslavni hrišćani se ujedinjuju oko svojih duhovnih nastavnika. Oseća se duhovna obnova, težnja ka pronalaženju izgubljenog, ka spasavanju duše.
 


Što se tiče odnosa s vladom, oni se ocenjuju različito. To zavisi od konkretnih ljudi, od ljudi koji su danas na vlasti. Neki od njih su neprijateljski nastrojeni prema Crkvi – kao i oni koji su svojevremeno inspirisali raskol u Bugarskoj Pravoslavnoj Crkvi, koji su isterali Njegovu Svetost Bugarskog patrijarha Maksima, odstranili od poslova visokopreosvećene mitropolite i Sveti Sinod dozvolivši sebi čak da imenuju Sinod u novom sastavu. Ovi ljudi ometaju prosvetiteljsku i duhovno-spasonosnu misiju Crkve. Međutim, na vlasti ima i drugih ljudi, onih koji imaju veru. Oni vide ulogu Pravoslavne Crkve u vaspitanju i oplemenjivanju ličnosti, u formiranju visokog društvenog morala. Oni joj pružaju pomoć srazmerno sa svojim mogućnostima. Naravno, najbolji oblik odnosa između svetovne i duhovne vlasti jeste simfonija i saradnja. Jer, i Crkva i država rade s istim narodom i trebalo bi da pomažu jedna drugoj.
 
— Da li se danas može govoriti o solidarnosti pravoslavnih naroda, o jedinstvenom pravoslavnom svetu?
 
— Jedinstvo nam je zapovedio sam Spasitelj. On je rekao: ...gde su dvoje ili troje sabrani u ime Moje, tamo sam Ja među njima (Mt. 18, 20). Ako se podelimo sami ćemo svedočiti o tome da nema Hrista među nama. A ako Ga nema među nama, kakva smo mi Crkva!
 
Upravo zato su saborno osuđeni jeresi, raskoli, sve ono što razjedinjuje pravoslavne hrišćane. Pravoslavci iz celog sveta treba da budu jedinstveni, nepodeljeni. Prvosveštenička molitva Neka svi budu jedno, kao Ti, Oče, u Meni i Ja u Tebi, tako neka i oni budu jedno u Nama (Jn. 17, 21) govori upravo o tome. Molimo se za sve pravoslavne hrišćane u celom svetu. Ipak, na zemlji ima jako malo pravoslavnih naroda koji bi imali bilo kakvu hrišćansku komponentu u svetovnoj vlasti. Malo je zemalja u kojima svetovna vlast poštuje Crkvu. Čak i u tradicionalno pravoslavnim zemljama su neki predstavnici vlasti pod uticajem sekti. Ne možemo da ih odbacimo, ali se nadamo da će ih Gospod prosvetiti kako bi shvatili šta gube odvajajući se od Pravoslavne Crkve. A mi, pravoslavci, svi treba da budemo kao jedan.
 
— Da li je nada da pravoslavni svet u izvesnoj meri može biti duhovno suprotstavljen ostalom svetu koji se naziva posthrišćanskim, da pravoslvni narodi u svom jedinstvu mogu da zaštite hrišćanske vrednosti – utopija, naivno maštanje ili je takođe stvarnost?
 
— Iz Svetog Pisma znamo da ceo svet u zlu leži (1 Jn. 5, 19). Istina je suprotstavljena svemu što je lažno i falš. Pravoslavni svet je nosilac Istine Koja je Sam Gospod Isus Hristos, Koji za Sebe kaže: Ja sam put, i istina i život (Jn. 14, 6). Ne treba zaboraviti da je u sva vremena bilo ljudi koji su zamenili istinu Božiju lažju (Rim. 1, 25). Ali pravoslavni svet treba da ima na umu: onaj ko je od Boga sluša nas; ko nije od Boga, ne sluša nas (1 Jn. 4, 6). Ne treba da se ljutimo, treba da radimo svoj posao, da svedočimo o Istini. Posthrišćanski svet nema ništa zajedničko sa hrišćanskim svetom i zato će njegova borba protiv Istine i istinskih vernika trajati do Njegovog dolaska, do Suda nad živima i mrtvima.
 
Uveren sam u to da su pravoslavni narodi u svom jedinstvu sposobni da odbrane hrišćanske vrednosti zato što upravo one, ove vrednosti, svedoče o Božijoj sili. Kao i u toku prvih vekova, kad je hrišćanstvo podvrgavano progonima i tlačenju, ali je nosilo Istinu i privlačilo nove sledbenike, tako i sad treba svedočiti radi onih koji žele da žive u Božijoj svetlosti, da ukrašavaju svoj život neprolaznim hrišćanskim vrlinama, koji se nadaju da će po velikoj Božijoj milosti steći večni život.
 
— Ali, šta pravoslavni svet može da dâ ostalom svetu? Da li smo dužni da misionarimo?
 
— Nadamo se da ćemo nešto dati i radimo na tome, ali shvatamo da će Evropa teško postati pravoslavna, to je nemoguće. Duh zla razdvaja ljude, neki pokušavaju da podele čak i pravoslavne narode. Pravoslavlje je način života, a ne deklaracija. Dok sam studirao družio sam se s pravoslavnim misionarima koji su radili u Africi. Zanimalo me je kako misionare tamo u Africi. Jedan od njih – sad je to Novozelandski episkop Amfilohije, pričao je sledeće: «Dolazim u naselje, pravim sebi kolibu na kraju sela i počinjem da se bavim nekim rukodeljem. Kod mene dolaze ljudi, uzimaju moje proizvode u razmenu za namirnice. I pritom vide kako se odnosim prema ljudima, kako se molim... Pokazuju interesovanje, stupamo u kontakt i ja ih upoznajem s istinama pravoslavne vere bez ikakvih deklaracija. Dakle, ako u svojoj «kolibi» vodimo pobožan život, mi obasjavamo put onima koji su daleki od nas, kojima je potrebna Hristova svetlost i Božija blagodat će sigurno sići na njih. Ne možemo da budemo ničiji spasitelji, jer Spasitelj je za sve jedan – Hristos. On je uvek pored čoveka, ali čovek treba da Ga prihvati. On je čoveku dao slobodnu volju i neće primoravati onoga ko za Njega nije otvorio svoje srce. Od naše slobodne volje zavisi da li ćemo moći da iskoristimo blagodat Božiju, da li ćemo biti pravoslavci – bez obzira na to u kojoj zemlji da živimo i kom narodu da pripadamo. Svaki pravoslavac je dužan da misionari; treba da misionarimo ne samo rečima, već kako je zapovedio Hristos, rečju i delom.
 
1 1992. godine deo bugarskih pravoslavnih jerarha je uz pomoć vladajuće stranke izjavio da je patrijarh Maksim nezakonito izabran, optužen je za saradnju s organima državne bezbednosti i stvoren je alternativni Sinod. Pravne i duhovne posledice ovog raskola su bile vrlo teške po Crkvu i još uvek nisu prevladane.
 
Sa ruskog Marina Todić
25 / 11 / 2013
 
Izvor: http://www.pravoslavie.ru/srpska/65943.htm

Pročitano: 8066 puta