MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

PITANJA KOD IZVORA



Teritorija hrama sv. Vere, Nade, Ljubavi i majke njihove Sofije na Harkovskoj gori, koja se nalazi u prometnom delu Belgoroda. Uostalom, najvažnije za misionare je komunikacija

Na misionarskom postu, kod svetog izvora u Belgorodu, svakodnevno dežuraju seminaristi starijih kurseva, ne napuštajući ga na više od deset minuta. Odgovarajući na pitanja građana, budući sveštenici provode neophodnu praksu
 
Kakva pitanja najčešće postavljaju građani i u čemu je glavni cilj dežurstava, objasnila je Olga BELJAJEVA.
 
Na praksi
 
Informaciono-konsultativni misionarski centar Belgoroda pri hramu sv. Vere, Nade, Ljubavi i majke njihove Sofije, na Harkovskoj gori, to je mala brvnara, u kojoj dežuraju seminaristi-misionari. U njoj su dve sobe: u malom hodniku je smešten pravoslavni video klub, a na pragu sledeće sobe je sto dežurnog seminariste. Tamo su i dve stolice i police s knjigama do plafona. Ovde retko dolaze radi konsultacije: u početku dolaze da pogledaju knjige, a potom već postavljaju pitanja koja ih muče, a koja im je neprijatno da postave svešteniku. „Pitanja su u osnovnom iz života. Na primer, da li treba da se osvešta lanac na kome nosiš krstić, šta raditi s granama vrbe posle praznika Cveti (kojim se obeležava ulazak Hrista u Jerusalim)? Dešava se da te pitaju jednom o nečemu i više se ne vraćaju, a ponekad se i stalno vraćaju s novim pitanjima“, - govori student pete godine Belgorodske duhovne seminarije, Ilja Meljničenko, odgovorni za misionarska dežurstva.
 
Dežuraju svakodnevno, od devet ujutro do šest uveče, s desetominutnom pauzom za ručak (u seminariji su navikli da jedu veoma brzo, pa im je vreme pauze dovoljno i za to, da malo postoje na tremu). Grafik dežurstva je sastavljen u skladu s ostalim seminarskim poslušanjima, da ne bi došlo do preklapanja termina. Dežurni se hrane ovde, u hramu. Stariji usamljeni ljudi dolaze ne toliko radi pitanja, koliko da prosto porazgovaraju. „Ponekad starice počinju da se žale na sudbinu, na beznađe. Ali mi samo odgovaramo na pitanja, jer u seminariji nemamo mogućnosti da im materijalno pomažemo. Ponekad im savetujemo da se obrate u hram, gde poklanjaju odeću. Objašnjavamo im kako da dođu do hrama. Bakice biraju knjige za poklon unucima. Ponekad unucima nije potrebna samo umetnička literatura, već i „takve knjige, u kojima je napisano zašto je kod nas bolje nego u drugim religijama“. Uopšte uzev, u Belgorodu sektaši nisu previše aktivni. Vladika ih ne pušta u grad. Ali oni su kao bube: ne pustiš ih na vrata, ulaze kroz pukotine. Organizuju susrete u stanovima, dele listiće na raskrsnicama. A potom kod nas dolaze nesrećni roditelji, da bi im nešto preporučili, posavetovali ih. Najčešće dolaze zabrinuti. Ali eto nedavno je došao muškarac s radosnom vešću: ćerka, koja je u sekti, ponovo je počela da komunicira s porodicom“, - govori Ilja. 
 
Mlade devojke dolaze za knjige o ukusnoj i korisnoj hrani i za literaturu o tome, kako da stvore i očuvaju pravu pravoslavnu porodicu. Ipak, iako se uveče u centru grada mogu sresti češće grupe devojaka, nego zaljubljenih parova, devojke, iz nekog razloga, na dežurne seminariste ne gledaju kao na potencijalne supruge. „Naši vršnjaci smatraju da su seminaristi dosadni ljudi, koji nisu zainteresovani za svet, i veoma se iznenade kada se uvere u suprotno. Postajemo drugovi, razgovaramo. Ali seminaristi se na postu ne upoznaju, ipak je to poslušanje. I devojke ne zavode dežurne dok su „na dužnosti“.  Ne postoji nikakav statut dežurnog seminariste. Nema ni nekakvih određenih pravila ponašanja na postu. Jednostavno je prihvaćeno da se obavlja taj posao, da se pomaže ljudima kako se može, a sklapati prijateljstva mogu u slobodno vreme“, - deli svoje utiske od rada na misionarskom postu, seminarista Sergej. 
 
Agresivno nastrojeni ljudi ne dolaze često, ali ponekad i njih ima. Kao po pravilu, takvi ljudi teže da dokažu nešto svoje, nikoga ne slušajući. Seminaristi ne ulaze u konflikt, mirno primaju primedbe, pokušavaju, po mogućnosti, da ga urazume. 
 
Teških pitanja, zbog kojih bi bili prinuđeni da traže odgovor u priručnoj literaturi, za sada nije bilo. „Da li ima pomoćnih listića (koja obično služe za prepisivanje na ispitima)? Ne, ni slučajno. Zbog čega? Za nas je glavni živi razgovor. A one sa složenim pitanjima, koja se tiču duhovnog života, upućujemo na sveštenika, jer je hram odmah tu, pored. Mi, za sada, nismo pastiri, tek učimo“, - govori seminarista Andrej.
 
Kakvog roda je reč „psaltir“? 


 
Danas dežura Maksim Grabovski. Još od samog jutra je bilo nekoliko posetilaca: kupili su recepte za posna jela i knjigu đakona Andreja Kurajeva. Ali za sada ni sa kim nije imao priliku da porazgovara. U staklena vrata jako sija sunce. Zagrejane daske mirišu na smolu. Maksim sprema domaći zadatak – nedeljnu propoved. Danas, u subotu, najviše ljudi s pitanjima će doći k misionarima pred večernju službu, to jest, oko 16 časova. Zasada možemo da odemo do svetog izvora, da pitamo one koji dolaze za vodu, da li su se nekad obraćali misionarskom postu.
 
Sveti izvor na Harkovskoj gori je potekao, čim je bio osveštan hram. Kapelu iznad izvora su osveštali u ime svetog prepodobnog Serafima Sarovskog. Izrezbarena arka spaja kapelu s misionarskim centrom. Kapela je otvorena od devet ujutro do devet uveče. Za svetu vodu ljudi dolaze s kantama od četiri-pet litra u svakoj ruci. I takvim kantama napune svoje automobile.
 
Na izvoru su tri posetioca. Jevgenij je došao kolima, i puni dve kante:
-- Susedno zdanje? A šta je tamo? Postavljati pitanja seminaristima? Ja nemam nikakvih pitanja.
 
Dmitrij živi nedaleko, čeka kada će se napuniti kanta:
-- Seminaristi? Onda morate na autobus broj 42. Duhovna seminarija nije ovde. Tamo postavljajte sva pitanja. 
 
Vitalij, puni četiri kante, a dve su već pune u kolima:
-- Da, u susednom zdanju su seminaristi. Postavili su reklamnu tablu. Samo malu, ne vidi je svako. Nešto vezano za konsultacije. Imaju knjige i video klub. Tri puta sam uzimao kasete. Mislim da onaj ko je zainteresovan da im postavi svoja pitanja i bez reklame će to uraditi. A kome ništa ne treba, tome i pored reklame ništa neće trebati. Ja sam pitao, zašto se izvor smatra za sveti i u čemu je razlika između ove vode i svete vodice.
 
Do dežurnog seminariste se probija zadihana žena: "Da li imate ulje za kandilo?“ -- „Ne. Ali imamo knjige, dođite...“ – „Oh, ne, nemam vremena, moram da kupim ulje i da požurim na prigradski autobus, inače ću zakasniti“.
 
Galina, učitelj ruskog jezika i literature, dovoljno dugo je razgledala „Dobrotoljublje“ i Psaltir, i na kraju je rešila da postavi pitanje: „A „psaltir“ -- kog je roda ta reč?“ -- „Muškog“, -- posle jednominutne pauze odgovara seminarista. „Ali ja sam čula kako govore: „obučavajuća psaltir“, „smislena psaltir““. – „Ako je psaltir muzički instrument, onda je i muškog roda. Ali uopšte, dokle god postoje razne varijante, onda, verovatno, možete govoriti o ovako i onako“. (Enciklopedijski rečnik Brokhausa i Efrona ukazuje na mogućnost odnošenja reči „psaltir“, kako k ženskom, tako i k muškom rodu.red.
 
A grad je pomislio -- provodi se nastava
 
„Živi razgovor smatram najvažnijim u postojanju misionarskog dežurstva. Stvar je u tome, što je danas dominantan potrošački odnos k svemu. Uključujući tu i k Pravoslavlju, -- govori jerej Aleksij Kurenkov, prorektor Belgorodske seminarije za nastavni rad. – Nama dolaze s problemima: imam problem, kakvu ikonu da kupim?, Kuda sveću da stavim? i potom se ljute, ako ne dobijaju brz odgovor. Govore, molitve smo naručili, novac smo uložili – a gde je rezultat? U razgovoru čoveku se može objasniti, da pre svega mora sebe da menja, da se bori sa svojim gresima“.
 
Misionarski centri se pojavljuju i u drugim gradovima. U Jekaterinburgu je organizovan post u tržnom centru. „Ovde je sveštenik“ – tako je nazvan novi misionarski projekat muškog manastira Vozdviženja Krsta Gospodnjeg, u Jekaterinburgu. Njegov namesnik, jeromonah Flavijan (Matvejev), svake nedelje razgovara sa svima koji žele u samom centru prestonice Urala – u zoni odmora trgovačkog kompleksa „Siti-Centar“, nedaleko od raskrsnice ulica Lenjina i Lunačarskog.
 
Od stvari, za organizovanje misionarskog dežurstva u bilo kom gradu, potrebni su sto i dve stolice -- za dežurnog i njegovog sagovornika – i prostorija, koja je locirana u prometnom delu grada (da bi bilo što je moguće više „posetilaca“), u blizini hrama. 
Pogledi na to kako treba da se ponaša pravoslavni misionar -- čekati, dok mu se ne obrate s pitanjima ili prvim započinjati razgovor, -- mišljenja su podeljena. U Belgorodskoj duhovnoj seminariji većina smatra da je bolje čekati, dok se čovek moralno ne pripremi za razgovor. Jerej Aleksije Kurenkov smatra, da su pritisak i agresija svojstveni sektašima. Ilja Meljničenko je rekao, da se na prvim dežurstvima događalo da se obraća ljudima i prvi započinje razgovor. I tada, kao po pravilu, ljudi se uplaše i odlaze: „Sveštenik treba da bude veoma pažljiv, da ne bi uplašio čoveka. Inače može se desiti da se on nikada više ne vrati. Što je posebno čudno, kada se tim istim ljudima sektaši obraćaju na ulici, oni se zaustavljaju i pažljivo slušaju. Primoran sam da bukvalno zagrađujem građane svojim telom. Obično prilazim i postavljam nezgodna pitanja. Biva, da su njihove potencijalne žrtve već otišle, a mi i dalje razgovaramo: što duže s njim govorim, to manje ljudi pada pod njihov uticaj. Ipak sektaši se trude da pobegnu od seminarista. Ja smatram da je to obaveza misionara – da odvlači opasnost na sebe, čak i ako se boji da im ne može pružiti dostojan otpor u sporu“.
 
Pri formiranju prve grupe misionara, obavezno je bila uzimana u obzir lična sklonost seminarista k tom poslušanju, da ono ne bi bilo teret ili da ne bi bili ravnodušni prema njemu. Uostalom, misionari nisu prosto ljudi koji ispituju svoje umeće da ubeđuju druge, da nalaze put k duši čoveka, već i ljudi koji žele da razgovaraju s ljudima. Uostalom, kao i pastiri.
 
Foto Jevgenija Globenko 
 
Prevod sa ruskog S. M.
19 novembar 2013 god.
 
 
Izvor: http://www.nsad.ru/articles/voprosy-u-istochnika

Pročitano: 3638 puta