MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

 

Uloga sveštenika je u Svetom Pismu upoređena sa pastirom. U priči o dobrom pastiru naš Gospod, Isus Hristos, nas uči kakva je priroda svešteničke službe i kakva je uloga stada gdje pastir služi. Pastir koji se brine i vodi računa o svom stadu se veliča. Dobri pastir bdi nad svojim stadom, brine se o pronalaženju ispaše, on nije kao poslodavac već brine i o ovcama iz drugih stada i spreman je dati svoj život za svoje stado. Život pastira u potpunosti pripada njegovom stadu, svaku ovcu poimenice zna, a i one njega poznaju. Zbog bliskog odnosa pastira i njegovog stada pastir se ne koristi silom da dovede svoje ovce pred sebe već ga one slijede. Kada otpušta svoju ovcu on ide ispred nje, a ovca ga slijedi zato što prepoznaje njegov glas (Jovan 10:10-18)

Da bi mogao obavljati svoju misiju sveštenik je pozvan da se, kao što se pastir brine o svom stadu, brine o duhovnim potrebama svojih parohijana. On je pozvan da dovede svaku dušu Gospodu, svaku dušu koja treba biti dovedena Bogu. Ono što donosi harmoniju u parohiji jeste ljubav koja treba da vlada između duhovnog pastira i njegovog stada, što ilustruje ljubav i požrtvovanje opisano u Hristovoj priči o dobrom pastiru. Takvu ljubav, koja je kao ujedinjujuća nit za harmoniju u parohijskoj zajednici, opisao je sveti apostol Pavle Solunjanima na sljedeći način: „Dužni smo svagda zahvaljivati Bogu za vas, braćo, kao što treba; jer raste vrlo vjera vaša, i množi se ljubav svakog od vas među vama“ (II Sol. 1:3).

 

U odnosu na jevanđeljsku priču, idealna uloga sveštenika bi se sastojala iz ljubavi, požrtvovanja, pažnje i brige za sve ljude, zato što je to neophodno u skladu sa riječima sv. apostola Pavla: „Koji hoće da se svi ljudi spasu, i da dođu u poznanje istine” (I Tim. 2:4).

 

Sekularizacija svijeta i života predstavlja najveću prepreku sveštenikovoj službi i radu na spasenju ljudi. Sveto Jevanđelje spominje na mnogim mjestima odabranim iz svetih apostola da svijet postoji kao dva ekstrema. U oproštajnoj propovijedi, prije Njegovog raspeća, Spasitelj je obećao svojim učenicima da će im On poslati pomoć: „Duha istine, kog svijet ne može primiti, jer Ga ne vidi niti Ga poznaje” (Jv. 14:17).

 

Duh istine Božije je u suprotnosti sa duhom istine čovjeka. Početak bijega od Boga i Njegove istine počeo je u vrijeme prvog grijeha predaka. Zbog moralnog pada Božije obličje u čovječanstvu postalo je nejasno, a svijest o originalnom i istinskom identitetu izgubljena. Život je ponovo dobio punoću uma kroz Sveto Ovaploćenje, kojim Bog postaše čovjek kako bi čovjek postao bogolik i povratio svoje obličje. 

 

Svijet u vidu savremenog društva s kraja 20. stoljeća nije više direktno protivan sa Bogom, kao jednoj višoj sili postojanja, na neki veliki i drastičan način. Vrijeme strogih misli ateističkih društava je prošlost. Današnje društvo koje čovječanstvu nudi sekularistička učenja pod različitim nazivima nudeći ljudima blagodat (kao što su: humanizam, materijalizam, tehnologija, novi svjetski poredak) je u suprotnosti sa Bogočovjekom Hristom koji je nama „put, istina i život“ (Jv. 14:6).

 

U umu današnjeg čovjeka čini se da nema mjesta za Boga u živom Svetom Trojstvu. Obično ljudi danas vole reći da postoji jedan Bog, misleći na neko Vrhovno Biće, ali ne spominjući da je tu i Gospod Isus Hristos i Duh Sveti. Za pravoslavne hrišćane jedino je Hristos, kao istiniti Bogočovjek, prava mjera svih stvari.  Međutim, zemaljski čovjek ima svoju viziju života. Takvo značenje čovjekovog života, po mom mišljenju, je „postojanje jedne nule“. Čovjek uglavnom upravlja svoj život prema jelu i piću, zabavi, korištenju dobara, da ostane u trci za uspjehom života... U svoj toj trci čovjek postavlja sebe kao konačnu vrijednost i zato se ponaša kao veliki inkvizitor iz romana Dostojevskog „Braća Karamazovi“ koji brani Bogočovjeku da se miješa u njegove poslove i njegov život. 

 

Današnji čovjek cijelo svoje vrijeme provodi uspostavljajući ravnotežu svojih „horizontala“, bez uspona uz duhovne stepenice i ljestvice višeg vertikalnog života koji vodi ka Bogu. Za takvu vrstu čovjeka o. Justin Popović kaže da svijet i život „on posmatra iz svojih pritužbi, svoje ljubavi prema grijehu i donje perspektive“ (iz Tumačenja Jovanovih, str. 115). Iz života današnjeg čovjeka jasno se vidi da on i dalje živi u djelokrugu Starog Zavjeta, sa svojim izgubljenim razumijevanjem ukupne svijesti o svoje dvije prirode, duhovne i tjelesne. Čovjek se u svom životu ponaša kao da njegovo tijelo postoji paralelno sa njegovom dušom, a još češće, prema savremenoj filozofiji egzistencijalizma, i bez duše. 

 

Neko je rekao da bez obzira kakvo je stanje svijeta, ono prodire u cjelokupan čovjekov život. Ima dosta istine u ovom. Svaka osoba, od rođenja do smrti, živi i okružena je stalnim kontaktom sa ljudima oko sebe. Čovjek utiče na druge, i drugi utiču na njega. I pravoslavni vjernik predstavlja dio društva u kom živi i stoji u direktnoj povezanosti sa svojim komšijama i ljudima oko sebe. Dok za pravoslavnog hrišćanina vizija društva predstavlja zajednicu vjernika u Hristu, kao jednom tijelu, svijet ima zajednicu u kojoj se vrijednost mjeri interesom ljudi. U odnosu na vjernike, sekularno društvo se javlja kao starozavjetno čudovište, levijatan (morska neman, op.pr.). U 17. stoljeću Tomas Hobs je napisao knjigu o političkoj filozofiji pod nazivom „Levijatan“. U njoj je prikazana slika društva koja je potpuno zasnovana na temeljima egoističnog interesa i borbe za dominacijom, gdje je svaka osoba neprijatelj jedna drugoj. Može se postaviti pitanje kako čovjek može ući u neku sretnu i svijetlu budućnost 21. stoljeća vođen realnošću društva iz Hobsovog vremena. 

Pravoslavni vjernici su uvijek u iskušenju da podlegnu pod uticaj zajednice i društva u kom žive. Zbunjeni raznim uticajima materijalizma, čovjeku koji je u vjeri se čini da je život na neki način podijeljen na ono što je njegovo vlasništvo, i u manjoj vjeri, Božije vlasništvo. Na primjer, jedno mjesto služi kao mjesto za duhovni život, a drugo mjesto kao mjesto za tjelesni život. Zbog brojnih religija, pravoslavni ljudi su često zbunjeni sa namjerom i organizacijom crkvene hijerarhije, odakle ona prvo kreće: odozdo od vjernika ili odozgo od episkopa? Pojam slobode u Crkvi se miješa sa pojmom određenih nacionalnih i političkih sloboda. To je veoma opasno za pravoslavnu omladinu koja podliježe iskušenju oponašajući zajednicu u kojoj živi. Neko bi zaplakao gledajući kako mladi na brojne načine škode svom tijelu. U ime današnje mode oni se bune protiv života, ili zbog spomenute slobode oni čine užasne stvari svom tijelu.  Za pravoslavne vjernike tijelo je hram Duha Svetoga. Sveti apostol Pavle piše Korinćanima: „Ili ne znate da je tijelo vaše hram Svetoga Duha koji je u vama, kojega imate od Boga i niste svoji? Jer ste kupljeni skupo. Proslavite, dakle, Boga tijelom svojim i duhom svojim, jer su Božiji“ (I Kor. 6:19-20). Iako se veoma često čovjekov život ogleda u njegovoj duši koja predstavlja lik Božiji u čovječanstvu, od velike je važnosti za pravoslavnog vjernika da shvati da je pozvan da živi jedan nedjeljiv život, svuda i na svakom mjestu. Vjernici koji su ujedinjeni u Svetom Tijelu Hristovom predstavljaju živu crkvu gdje god da se nalaze: u kući, na poslu, u svetom hramu... Sv. Grigorije Palama kaže: „Čovjeka ne predstavlja samo tijelo ili duša, već oboje, jer ih je Bog stvorio po Svom obličju“ (Učesnici Božije prirode, K.C., str. 26).

 

Šta je onda uloga sveštenika i kako on, kao dobri pastir, može zaštititi svoje stado od škodljivosti i negativnog uticaja zajednice i društva? Na prvom mjestu sveštenik ne treba da se plaši mjesta i društva u kom živi. On ne bi trebao govoriti: „Imam loše stado, pa šta mogu da uradim da se nešto promijeni?“ Zar bi trebao seljak koji sije njivu da se plaši da će mu ptice pozobati sjeme, ili da mu sjeme neće niknuti? Zamislite kako je teško bilo vrijeme pred apostole u odnosu na naše vrijeme! Kada je, prije svoje smrti, sv. Serafim Sarovski tražio oproštaj od svog prijatelja o. Timona, on mu je rekao: „Sijte na dobroj zemlji, sijte na pijesku, sijte na kamenju, sijte uz put, sijte među grmlje. Može se desiti da će sjeme niknuti i uroditi plodom“ (Sv. Serafim Sarovski, str. 65).

 

Sv. apostol Pavle u dodatku preporučuje kako sveštenik može biti uspješan u parohiji sljedećim riječima: „Slabima postadoh kao slab, da slabe pridobijem; svima sam bio sve, da kako god neke spasim“ (I Kor. 9:22). Isti apostol daje savjet svom najdražem učeniku i saradniku Timoteju sa ovim riječima: „Propovijedaj riječ, nastoj u vrijeme i nevrijeme, pokaraj, zaprijeti, utješi, sa svakom strpljivošću i poukom“ (II Tim. 4:2). Baš kao što pastir otvara vrata da stado uđe, sveštenik treba da radi na srcu čovjeka da bi otvorio i pustio Hrista da uđe. Sveto Jevanđelje nas uči da je dobro ono stado koje ima dobrog pastira koji nije koristoljubiv. Plodovi nečijeg rada se ne dobijaju preko noći. Ono što je potrebno jeste dosta rada i strpljenja, nekad i oko 20 godina, da bi se u parohiji požnjela dobra žetva. Parohija, kao dio današnjeg društva i konkretne realnosti, predstavlja izazov za svakog sveštenika. U našem američkom društvu postoje dva važna faktora od presudnog značaja za organizovanje parohijske zajednice. Prvi faktor je parohijska zajednica. Prvi faktor je izražen u materijalnom stanju i napretku naše parohije. Ugled u našem sekularnom društvu je izražen kroz materijalno blagostanje, što je skupo i veliko: veliko auto, velika kuća, veliki parking, veliki crkveni objekat i velika crkvena sala. Ako su veliki crkva i sala onda je i vjera velika, pa u svemu tome ne postoji ništa loše. Sam naš Gospod Isus Hristos je takođe imao bogate prijatelje. Naravno, za sveštenika je lakše da ostvari prvi faktor, čak i pored brojnih poteškoća, ali da smo svi za dobro manje ili više doprinijeli. Uporedo sa izgradnjom materijalne dobrobiti crkve, sveštenik se suočava sa velikim brojem problema u izgradnji i podizanju duhovnog života što predstavlja „živu“ Crkvu. U ovom slučaju, dobar primjer života i rada sv. Save može biti od pomoći srpskim sveštenicima, koji kao naš veliki duhovni graditelj, dok je podizao crkve i manastire, je u isto vrijeme među njima uspješno gradio naše velike centre pravoslavne duhovnosti i žive vjere. 

 

U priči o dobrom pastiru Sveto Jevanđelje ističe da je ljubav glavna snaga pravog pastira. To je pokretačka sila koja stoji iza svakog duhovnog pastira. Na osnovu iskustava iz svešteničke službe, najbolji način pristupanju ljudima je na prijateljski način. Dijete se veoma lako vodi za ruku kada stekne povjerenje. Čovjek koji nam je postao prijatelj se laše vodi ka Gospodu. Zakhej je osjetio neopisivu radost kada mu je Gospod rekao: „Danas mi valja biti u domu tvome“ (Luk. 19:5). Sv. Avgustin, koji je vodio veoma grešan život do svoje 32 godine, postao je hrišćanin nakon što je pao pod uticaj svog prijatelja Ponticiasa. Hristos je prišao svom prvom apostolu kao prijatelj, kada mu je pomogao da ulovi ribu iz Galilejskog jezera. 

 

Sveštenička uloga ne odnosi se samo na živu propovijed za vrijeme služenja liturgije u svetom hramu, već u svakoj prilici i okupljanju ljudi. Sveštenik mora služiti svom stadu na više načina: kao učitelj, kao vaspitač, porodični savjetnik. Zadatak pastirskog rada zapravo ne traži znanje, već život koji će se živjeti u skladu sa Božijom voljom. Jednom kada osoba postane učesnik i član drugog Svetog Tijela Hristovog i započne liturgijski život, ona će biti odabrana iz svijeta Duhom Svetim da uđe u carstvo nebesko. Ta zajednica sa Bogočovjekom Hristom, koji je istinska mjera u svijetu za sve i za svakoga, sv. Jovan Zlatousti kaže: „Jer kao što hljeb koji se sastoji iz mnogih zrna čini jedno... tako smo i mi sjedinjeni jedni sa drugima i sa Hristom“ (Besjeda 24).

Kao dio savremenog i sekularnog društva parohija je izazov za svakog sveštenika. Sveštenik mora biti svjestan opasnosti da podlegne uticaju zajednice. Može se desiti da umjesto da sveštenik vodi ljude u svojoj parohiji, oni vode njega. Ravnodušni uče da čovjek može dostići sreću ako ide niz rijeku, drugim riječima, poistovjećujući svoju volju sa „voljom svijeta“. Pravoslavlje ne slijedu volju svijeta. Božija volja mora uvijek biti iznad volje čovjeka. Sveštenik mora biti kao so, kaže Hristos. „Vi ste so zemlji; ako so obljutavi, čime će se osoliti? Ona već neće biti ni za šta, osim da se prospe napolje i da je ljudi pogaze“ (Mat.5:13).

 

Neko je jednom rekao u diskusiji da Pravoslavlje treba sebe zaštititi od zajednice bezbožnih ljudi sa destruktivnim dušama kao što to rade Amiši, koji su se svojim načinom života izolovali od svake civilizacije. U pravoslavnoj prirodi nije da bježi od svijeta, već da se načinom života, stalno i bez straha, izbori sa svijetom. Arhiepiskop Antonije Blum kaže: „Ni pustinjski oci ni podvižnici se nisu odvojili od svijeta sa mišlju da bježe od njega kako bi pronašli bolje mjesto mira i smirenja, već je to bila bolja strategija od mnogih drugih u svjetovnim bitkama“ (Bog i čovjek, str. 73). Na kraju, sjetimo se Hristovih riječi svojim učenicima: „U svijetu ćete imati žalost, ali ne bojte se, ja sam pobijedio svijet“ (Jv. 16:33).

 

 

Prevod sa engleskog D. P.

15 novembra 2013 god.

http://www.johnsanidopoulos.com/2010/07/role-of-priest-in-parish-and-in.html ;