MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

VASKRS U SELU LOKOT



Priča Jurija Ivanoviča Šiškova o materijalima za kanonizaciju jeromonaha Meletija (Demina)

Desilo se tako da sam u Brjanskoj eparhiji dobio blagoslov da skupljam materijal o starcu Meletiju, u svetu Mateju Ivanoviču Deminu. Matej je rodjen 1880 godine u porodici sa mnogo dece, u selu Stolbovo. Svoj naziv, selo je po predanju, dobilo zbog pojave ognjenog stuba. Seljaci su pomislivši da je nastao požar u šumi, dotrčali i ugledali ikonu Nikolaja Čudotvorca na hrastovom drvetu, od koga se svetlost prostirala do neba. Za objašnjenje su se obratili starcu, koji je živeo nedaleko na obali jezera. Starac je odgovorio: “Na tom mestu će se roditi veliki Božiji ugodnik, stub Pravoslavlja”.

Matej je od mladosti mnogo maštao o monaštvu, mnogo se molio i Gospod ga je čuvao. Jednom je upao u bunar sa ledenom vodom. Dečaka su dugo tražili, ali se on na čudjenje svih nije udavio niti smrzao, i ostao je potpuno nepovredjen. Od tada su ostali dečaci počeli da ga zadirkuju i zovu “svetim”.

Roditelji su toliko voleli trudoljubivog i krotkog Mateja, da ni za šta na svetu nisu hteli da ga puste u manastir, te su mu našli nevestu. Videvši upornost svojih roditelja, Matej je zapao u očajanje i počeo da se skriva u šumi, u plastu sena, moleći se Gospodu sa suzama da mu pomogne. S jedne strane, on nije mogao a da ne posluša roditelje, a s druge – nije mogao da zamisli svoj život bez služenja Gospodu. Otac Jovan Sergijev, iz Kronštata, je providevši sve to duhovnim očima, pozvao kod sebe Nikolaja, muža jedne od Matejevih sestara. Dao mu je novac i uputio ga u daleko Stolbovo. Evo kako je o tome pričao sam otac Meletije: “Vrativši se u selo, Nikolaj je ušao u našu kuću i rekao mojim roditeljima: “Došao sam zbog Mateja, poslao me je otac Jovan”.

Roditelji su zaplakali i rekli: “Ne znamo gde je on i kuda je otišao”. Počeli su da me traže i u drugim mestima, I Nikolaj me je uvek zvao: “Matjuha! Ja sam, Nikolaj, otac Jovan me je poslao po tebe!” Otac Meletije se kasnije prisećao: “Tu radost, koju sam osetio u taj za mene srećan trenutak, neću zaboraviti do same smrti!” Sledećeg dana je oprostivši se sa svima, otišao. Po dolasku u Kronštat otac Jovan se prve noći javio Mateju u snu, pričestio ga i rekao da ujutru dodje na službu i tada će ga pričestiti i na javi. Ljudi su zauzimali red još prethodne večeri kako bi došli na Pričešće kod Jovana Kronštatskog u Andrejevskoj crkvi. Matej to nije znao. Kada je došao na početak službe, to ne samo da je crkva bila puna naroda, već se čak nije moglo proći ni do njenog ulaza.

Na sreću, crkveni oltar je bio visok, i otac Jovan je kroz otvorena vrata mogao da vidi ljude koji su stajali oko crkve. Evo kako je o tome pričao otac Meletije: “Otac Jovan izlazi sa Čašom iz Carskih Vrata, a ja u mislima kažem: “Oče, ti si mi u snu rekao da ćeš me prvog pričestiti, a ja se verovatno neću pričestiti ni kao poslednji zbog tolikog naroda”. I tada je on čuo glas oca Jovana, kojim je pozivao Mateja. On se prvi pričestio. Jednog dana otac Jovan je rekao Mateju: “Predstoji ti da proživiš više od sto godina. A kada nastupe tvoji poslednji dani, ja sam ću doći po tebe”. U to proročanstvo Matej Ivanovič nikada nije posumnjao, čak budući na kraju života. Otac Jovan je blagoslovio Mateja za tajni hrišćanski život, i na podvig ispovedništva. 1906 godine je Matej Ivanovič postao član društva duhovno-moralnog prosvećenja, kojim je rukovodila Careva majka – Carica Marija Fedorovna. On je u okviru tog društva raznosio religioznu literaturu, pa tako i knjige svetog Jovana Kronštatskog, imajući za to dozvolu sa potpisom samog Cara Nikolaja II.

Prema boljševičkim protokolima ispitivanja, Mateja Ivanoviča su prvi put uhapsili u vezi sa pokušajem atentata na Lenjina, kada je u zatvoru bilo hiljade ni u čemu krivih ljudi. Posle mnogih premeštanja, našao se u gubernskom zatvoru, gde su mu dali dužnost da brine o beznadežno bolesnom zatvoreniku, koji je bio prekriven gnojnim čirevima i ranama. Matej Ivanovič nije imao nikakvih lekova, ukoliko se time ne smatraju njegove molitve, kojima je on svaki dan omivao rane stradalnika. Kroz nedelju dana se bolesnik iscelio i njegovo telo je postalo potpuno čisto. U ta strašna vremena je vladalo potpuno bezzakonje, i svako je mogao da bude streljan bez suda i istrage. Došli su i po Mateja Ivanoviča. U pratnji straže je sišao u podrum, vojnik je zategao vintovku, i do streljanja je ostao samo trenutak.

I tada se u podrumu čulo telefonsko zvono – odluka je bila promenjena. Pokazalo se da se potkrala greška u spisku onih koji su bili za streljanje, jer je postojao još jedan Demin. Kada se Matej Ivanovič vratio u ćeliju, svi zatvorenici koji su ga dobro znali i voleli, su jednoglasno zapevali: “Hristos vaskrse iz mrtvih, smrću smrt uništi i onima koji su u grobovima život darova!”. U vreme zatvoreništva 30-ih godina Mateja Ivanoviča su još jednom vodili na streljanje, ali njegovo čvrsto uzdanje u proročke reči svetog Jovana Kronštatskog o tome da će živeti više od sto godina, nikada ga nije napuštalo. Gledajući u lice smrti, on se molio Gospodu Isusu Hristu i dragom mu ocu Jovanu. I desilo se čudo zahvaljujući njegovoj nepokolebljivoj veri.

Pucali su iz mašinke praktično u centar, ali su se meci samo odbijali i rasipali oko njega. Dzelati su proglasili Mateja Ivanoviča za hipnotizera, govoreći da je pogledom odbijao metke, i zavezali su mu oči crnim povezom. I tada se mašinka zakočila. I vojnici su se uplašili, a načelnik zatvora je shvatio da je pred njim neobičan čovek. U to se on još jednom uverio, obrativši se uhapšenom: “Ako si ti takav čudotvorac, izleči onda moju paralizovanu majku”. I ona je uskoro bila isceljena. U znak zahvalnosti načelnik zatvora je Mateju Ivanoviču organizovao bekstvo i nije napisao dokumentaciju za potragu. Indirektne tragove toga sam našao u prigovoru Brjanskog regionalnog suda, u kome se ocu Meletiju davao rok od 25 godina zatvora. U tom prigovoru je smatran krivim što je izvršio bekstvo iz zatvora. U drugom dokumentu se takodje govori o bekstvu. Pri čemu isledni materijal nije bio priložen jer nije postojao. To potvrdjuje priču oca Meletija da ga je načelnik oslobodio iz zatvora.

Povod za tako rizičan korak, koji je podvrgao načelnika i celu njegovu porodicu smrtnoj opasnosti, trebalo je da bude zaista nešto natprirodno. Od tada je Matej Demin bio u ilegali. Stranstvujući po Rusiji, on je nastavio delo na koje ga je blagoslovio sveti Jovan Kronštatski. Kada su otvorene arhive KGB-a, pojavio se veliki broj dokumentacionih svedočanstava o podvigu oca Meletija. Evo redova iz istražnog protokola: “Nemam odredjeno mesto stanovanja. Nacionalnost – Rus. Nemam nikakvih dokumenata. Pismen sam, završio sam dva razreda seoske škole. Specijalnost mi je stolar i postavljač tepiha. Ilegalno se bavim sveštenosluženjem. Tri puta hapšen za antisovjetsku delatnost”. Čitajući istražne protokole, nije moguće a da vas ne porazi monahova duhovna čvrstina, u njegovim odgovorima nema ni trunke lukavstva, želje da “umekša svoju krivicu” pred sovjetskom vlašću, već samo mirna i nepokolebljiva uverenost u svoju ispravnost, bez ikakvog straha.

Iz istrage
Pitanje: Zbog čega ste krenuli tim putem?

Odgovor: Na put stranstvovanja i ilegalnog života sam krenuo zbog svojih religioznih ubedjenja. Dao sam zavet da ću na sebe uzeti monaški podvig i stranstvovati s ciljem propvedanja vere medju stanovništvom, što sam i uradio. Iako sam znao da živeći ilegalno narušavam sovjetske zakone, svesno sam odlučio da krenem tim putem.

V: Vaše propovedi medju jednovercima imaju antisovjetski karakter.


O.: Da, uporedo sa religiozno-monarhijskim sadržajem propovedi, u mojim sveskama se nalaze odvojeni zapisi antisovjetske sadržine, koje sam takodje propovedao medju jednovercima. Sprovodio sam propagandu uvodjenja vere u Rusiji, i delimično religiozno-monarhijskih pogleda Jovana Kronštatskog, čiji sam ubedjeni sledbenik od 1906 godine pa sve do danas. Te istrage – tri uvezana toma, krunisana prigovorom regionalnog Brjanskog suda, predstavljaju višu meru kažnjavanja.

Ali Gospod je i ovoga puta odložio smrt. Konačna odluka je glasila: “Matej Ivanovič Demin se na osnovu člana 58/10 o izmeni smrtne kazne upućuje u vaspitni logor na 25 godina”. Posle stranstvovanja i logorskih mitarstava jeromonah Meletije se naselio u selu Lokot, Brjanske oblasti. Bio je zatvornik, tako da su ga čak i susedi koji su živeli u kući pored, vidjali veoma retko. Prema sećanjima očevidaca, spoljašnost oca Meletija je bila neobična: njegova kosa i gusta brada nisu bili uobičajeno sedi, već istinski beli kao sneg. On nije mnogo pričao i bio je miran. Njegov ogroman duhovni autoritet i poštovanje, koje je uživao, nisu dozvoljavali da mu se neko obraća sa praznim pitanjima. Niko nije mogao ni da pomisli da pita starca ko je to dolazio kod njega kasno uveče. Samo je egzotično voće i pokloni, koje je jeromonah delio posle takvih poseta, potvrdjivalo da je dolazio neko iz grada. Gosti, a to su bila starčeva duhovna čeda, su dolazili uvek noću, tajno, kako ih susedi ne bi primetili.

Pritom su lokalni milicioneri, uvažavajući čin oca Meletija, štitili ga od pasoških provera i upozoravali na opasnost. Starcu su u domaćinstvu pomagali Evgenija Fedorovna i njena ćerka Nataša. Nataliju Nikolajevnu (ćerku) su najviše od svega poražavale starčeve reči – precizne, snažne, kao i sve što je govorio. O svojoj smrti je otac Meletije znao unapred i saopštio je svojim duhovnim čedima da je kod njega dolazio dragi otac Jovan. A pre nekog vremena otac Meletije je izgovorio zagonetne reči: “Uskoro će u našem Lokotu biti drugo sunce”. I dodao je da će hiljade ljudi preći u Lokot. “Oče, hoće li doći i iz inostranstva?” – upitala je Natalija. I iz inostranstva, - odgovorio je. “I iz Amerike?” – ponovo nije poverovala. Tih godina Amerika se činila najdaljom i najviše neprijateljski raspoloženom zemljom. “I iz Amerike, - potvrdio je otac. A potom je rekao Nataliji: “Ti ćeš morati da poneseš krst i saznaćeš to kada za to dodje vreme”. Otac Meletije je sahranjen 1982 godine u čizmama svetog pravednog Jovana Kronštatskog.

Krst na njegovom grobu je počeo da toči miro, što je privuklo prve poklonike. A potom, posle nekoliko godina, izašlo je “sunce”, kako je otac Meletije predskazao.

image

Ikona, izrezana iz kalendara, koja je potom uramljena

Jednom 1994 godine Natalija Nikolajevna je u prodavnici “Dečiji svet” obratila pažnju na zidni kalendar sa ikonom Majke Božije “Umiljenje” – omiljenom ikonom prep. Serafima Sarovskog. Kalendar je bio za prošlu godinu, i ona je uznemirivši se izašla iz prodavnice. Ali srce joj se stezalo zbog toga što je ta ikona delovala tako usamljeno u masi ravnodušnih ljudi, koji je nisu primećivali. Vratila se u prodavnicu i kupila dva preostala kalendara. Kući je izrezala ikone i okačila ih na zid.

image

Ikona, koja se pojavila na poledjini

Nekako u vreme bolesti 1999 godine, Natalija Nikolajevna je čitala knjigu, na čijim koricama je bila ikona Majke Božije “Umiljenje”. I odjednom je osetila blagouhanje i veoma se začudila. Nikada ranije nije osetila tako neobično jak miris cveća, kojim se ispunila cela soba. Blagouhanje je dolazilo sa ikone iz starog kalendara. Muž i ona su odlučili da urame čudotvornu ikonu i okrenuvši je ugledali su da se i sa druge strane pojavio lik Majke Božije. Pozvali su sveštenika, pročitali akatist i ikona je zamirotočila …

Mirotočenje se nastavlja i do dan-danas. Prednja strana papirne ikone je tokom tolikih godina prekrivena mirom, koje nasuprot zakonima fizike ne kvasi papir. S druge strane je maslinastim slojem prekriven tek pojavljeni lik Majke Božije. Dešavaju se i druga čuda, kako smatra Natalija Nikolajevna, po molitvama starca Meletija i milosti Presvete Bogorodice.

preuzeto sa http://www.vera.mrezha.ru/514/5.htm

prevod sa ruskog Dr Radmila Maksimovic

Pročitano: 4746 puta