MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

SVETI GEORGIJE KARSLIDES: STARAC SA DAROM PROZORLJIVOSTI



Napisao monah Mojsije Svetogorac

Blaženi starac Georgije je došao iz Ponta, gdje je kao dijete bez roditelja bio prepušten sam sebi veoma rano u životu. Nakon što je proganjan i zatvaran od strane ateističkog režima u Gruziji, došao je u Grčku gdje je kao skroman čovjek živio sa takvim podvizima i revnosnom vjerom da je dobio darove rasuđivanja, prozorljivosti i proroštva. Otac Georgije rođen je u Argirupolisu (Gümüşhane) u crnomorskoj oblasti 1901. godine. Bez roditelja je ostao u ranoj mladosti i podigla ga je njegova blagočestiva baka. Nakon smrti bake i svoje sestre, sa dedom je krenuo u Erzurum, u Armeniji. Smrt dede i bratovljevo zlostavljanje odveli su ga na Kavkaz. Sam, siromašan, povrijeđen i potrebit, rukovođen svetiteljima u svojim snovima i viđenjima stigao je u Tbilisi, u Gruziji, gdje ga je primio episkop manastira Životvornog proljeća. Obučen je u časni monaški čin u dobi od svega devet godina, koji će nositi više od pola stoljeća.

Postrig

Volio je podvižnički život i molitvu još od djetinjstva. Na 20. jul 1919. godine zamonašen je i promijenjeno mu je ime od Atanasija u Simeona. Zapisano je da su u trenutku njegovog postriga zvona počela zvoniti sama od sebe. U manastiru je upoznao svog ujaka koji je bio episkop, i koji mu je duhovno pomagao. Ateistički režim Revolucije iz 1917. godine vršio je progon Crkve, sveštenstva i monaštva. Zajedno sa ostalim monasima iz manastira bio je zatvoren u tamnu, podzemnu prostoriju kroz koju je vodila kanalizacija. Izdržao je užasnu oskudicu vjerujući u Boga. Mnogi od bratije postradali su tamo kao mučenici. On sam je izbjegao sigurnu smrt kroz pomoć Bogorodice. Dana 8. septembra 1925. godine, rukopoložen je u sveštenika dobivši novo ime Georgije. Službe je služio na gruzijskom jeziku. Ubrzo je stekao glas pronicljivog, vizionarskog starca sa darom prozorljivosti. Mnogi ljudi su dolazili izdaleka da upoznaju mladog jeromonaha i da traže njegov savjet. Godine 1923. napustio je Tbilisi uputivši se u Suhumi. U svojim čestim liturgijama on bi slavio mnoga velika imena. U svojoj keliji stalno je učio i molio se. Uzdržavanje, podvig, bdenje i post bili stalan dio njegovog života. Njegova proroštva su se ispunjavala i ljudi su počeli da se odnose prema njemu kao prema svetitelju. Godine 1929. došao je u Grčku.

Dolazak u Grčku

Proslavljao je Boga za svoje spasenje. Pont, Gruzija i Rusija ostali su u njegovom sjećanju kao mjesta borbe, teškoća i žrtve. Iz Soluna, u koji je stigao 19. oktobra 1929., prešao je u Katerini, a zatim u sela Alonia i Kukos, potom Mikro Dasos pored Kilkisa, i konačno 1930. godine u Sipsu pored grada Drama. Maltretiranja iz zatvora u Gruziji ostavila su ga napola paralizovanog, veoma slabog i često je imao velike poteškoće pri hodanju, tako da su ga morali voditi kada je negdje trebao ići.

Jedina njegova imovina bilo je nekoliko crkvenih knjiga na gruzijskom jeziku, sveštenička odežda, ikone i dio relikvija njegove sestre Ane. Mnogi ljudi počeli su da mu dolaze za pomoć. Otac Georgije koji je volio Boga, svetitelje, svoju bratiju i sve druge ljude vršio je molitve, ispovijedao ljude i opominjao ih. Godine 1938. sagradio je mali manastir Vaznesenja. Tu je služio, ispovijedao, propovijedao, predviđao i činio čudotvorna djela oko 20 godina. Njegova kelija i crkva postali su Siloamska banja za tjelesne i duhovne bolesti mnogih ljudi.

Putovao je u Jerusalim kao hodočasnika a onda i na Svetu Goru, gdje je sreo svete ličnosti koje su ga ubijedili da ostane tamo gdje jeste zato što su vjernici imali velike potrebe za njegovim prisustvom i svjedočanstvom. Godine 1941. bio je čudesno spasen sigurne smrti iz ruku Bugara, koji su ga uhapsili i htjeli pogubiti. Čitav njegov život protekao je u stalnim čudima. Uz pomoć sv. Nikole djelimično je bio izliječen, barem u mjeri da se sam mogao brinuti za sebe. Uvijek je bio štedljiv, jednostavan, u stalnom postu, bdenju, bolešljiv i molitvenik. Malo je govorio, bio je pažljiv, strog i ozbiljan. Posjećivao je bolesne i siromašne u velikoj potrebi, zato što je i sam bio pomagan i znao je kako pomoći drugima. Na svetoj Proskomidiji sjećao bi se na hiljade imena živih i upokojenih. Nekima od njih on bi napisao poruku, da bi na kraju Liturgije, pozvao rodbinu na samo i saopštio im probleme sa kojima se suočavaju njihovi voljeni, živi ili upokojeni. Ako je bilo riječ o upokojenim, on bi rodbini saopštavao kako su skončali svoje živote. Čisti i bezazleni ljudi vidjeli bi da prilikom služenja Liturgije njegova stopala ne dodiruju tlo. Tokom bogosluženja on je bio svijetao, miran i radostan. Sasluživao je sa svetiteljima. „Rijetko služim sam,“ starac je uobičavao reći. Posebno je bio privržen Majci Božijoj, časnom preteči Jovanu i sv. Georgiju. Bolesne i potrebite ljude bi slao različitim svetiteljima i, kroz svoje molitve, sve bi se dobro završilo. Iz poniznosti nije želio da se njegova poniznost slavi, već da se proslavlja Bog preko svojih svetitelja. Svetitelje je nazivao „posjetiocima“, i imao je dar kojim je mogao da vidi stanje duša u crkvi.

Starac se držao Crkvenih kanona veoma strogo i nije bio popustljiv u vezi nedopustivih „oproštaja“. Čak je bio strožiji prema nepokajanima. Držao je zvanje duhovnog oca veoma cijenjenim i svoje obaveze je shvatao veoma ozbiljno. Nije želio da bude okružen pristalicama koji su mu laskali, već je zadržao nepopustljivu ozbiljnost. Njegov cilj je uvijek bio da izazove poniznost kod ljudi koje ispovijeda, zajedno sa istinskim kajanjem i pokajanjem, radi spasenja njihovih besmrtnih duša.

Harizmatični pastir

Njegova vatrena vjera, podvizi i čisti život donijeli su ovom poniznom i vrijednom služitelju najveće darove rasuđivanja, vizija, prozorljivosti i proroštva. Bog je prosvijetlio blaženog starca do nivoa da je mogao vidjeti stvari koje su bile veoma daleko i u prošlosti kao da su blizu i trenutno, pa je ponekad mogao vidjeti stvari koje će se zbiti u budućnosti, što potvrđuju mnoga njegova duhovna djeca. Neke ljude su zbunjivali starčevi darovi, međutim, kada su uspjeli da upoznaju starca veoma brzo bi uvidjeli da je on bio istinski Božiji čovjek. Starac je koristio svoje darove za pomoć i spasenje duša, a ne da obznani ili posrami ljude niti da hvali sebe. Sa suzama je govorio u vezi predstojećih nevolja: njemačke okupacije 1940. godine, bugarskih upada i građanskog rata. Čitao je ljudska srca kao otvorenu knjigu. Kako bi zadržao sovju poniznost ponekad se pravio glupim, kao jurodivost za Hrista. Vrlina traži mnogo napora da se stekne i vještine da se očuva.

U svom pastirskom radu starac je posvetio posebnu pažnju ženama, koje, zbog svog bogatog senzibiliteta su lako pretjerivale u ukazivanju poštovanja pred drugima. Sa njima je bio tiho strog. Međutim, imao je srce prepuno ljubavi za sve. Milostinju je davao uvijek u tajnosti. Čim bi se smračilo slao je nekoga od povjerenja da nosi odjeću i hranu siromašnima. Thešio je one koji su bili u žalosti i savjesno se brinuo za upokojene. Volio je djecu, davao im nježne savjete i dijelio male darove. Uvijek je pokušavao da se sakrije i nikad nije želio da bude u centru pažnje niti da ga slave. Starac nikad nije želio da neko napusti manastir gladan. Kuhao je i pekao hljeb, dijeleći proizvode svoga truda svima kao „blagoslov“. Bio je vrijedan, neumoran, milostiv i široke ruke.

Radi svega ovog vjernici su gajili veliko poštovanje i ljubav prema starcu. On je prihvatao ljubav svoje djece, ali je nije izazivao niti tražio. Bio je skroman, a posebno je volio da govori o svetoj poniznosti. Konačno, živio je u svetoj izolaciji. Većina ljudi nije ga razumjela, a neki su ga zaista pogrešno shvatali. Bilo je svega nekolicina koji su mogli shvatiti dubinu njegove duhovnosti.

Upokojenje

Predvidio je i predskazao datum svog upokojenja iz ovoga života. Budući da se pripremao već neko vrijeme, čekao je sa još većom molitvom dajući posljednja uputstva svojoj duhovnoj djeci. Tri dana prije smrti, proslavljena je sveta tajna miropomazanja. Primio je sveto pričešće. Oprostio je, blagoslovio i pozdravio se sa svima. Upokojio se 4. novembra 1959. godine. Posljednje riječi na njegovim usnama bile su: „Otvori mi vrata svojim milosrđem, Presveta Bogorodice.“

Sirota, tužna i neutješna povorka ljudi pratila ga je do počivališta, iza crkve Vaznesenja, gdje je služio oko 30 godina. Njegovo lice bilo je mirno, radosno i zračilo je. Njegovo tijelo bilo je gipko, baš kao kod onih sa Svete Gore. Dva stabla čempresa savila su se nad grobom kao da se klanjaju, kao što je prorekao, i puno ptica se skupilo u vrijeme njegove sahrane, ne plašeći se mnoštva ljudi. Sada su svi bili sigurni da sahranjuju svetitelja. Tražio je da bude sahranjen u svojoj odeždi, sa krstom i liturgijskim knjigama koje je donio iz Gruzije.

Izvor: Pemptousia vol. 17, pp. 116-23, April-Jul 2005. Izdavač: Džon Sanidopulos.

Kanonizacija

Sveti Georgije upisan je među svetitelje od strane Vaseljenskog patrijarha Vartolomeja II, u Drami 2008. godine.

Svjedočenje starca Jefrema Katunakijskog

Blaženi jeromonah Jefrem je bio obaviješten da je prečasni Georgije bio veliki svetitelj. Stoga je, bez obzira na svoje godine i bolest, krenuo kao ponizni hodočasnik u manastir Vaznesenja da se moli na njegovom grobu. Zaista on je bio prvi koji je tražio da se napravi ikona u čast prepodobnog sa oreolom. Napuštajući grob ponio je malo zemlje sa sobom. Kada je jedan sveštenik došao u posjetu o. Jefremu u Katunakiu i saopštio mu mnoštvo problema sa kojima se njegova porodica suočavala, starac mu je rekao da se ljekar nalazi pored njega, misleći na prečasnog Georgija. Čak mu je pokazao zemlju koju je uzeo sa groba, koja je isijavala svjetlost sličnu pamuku koji gori kada ga umočite u alkohol. Ovaj sveštenik je godinama bio namjesnik manastira Vaznesenja.

Prevod sa engleskog: D. P.
Datum: 09.11.2013


Izvor: http://www.johnsanidopoulos.com/2013/11/saint-george-karslides-elder-with-gift.html

Pročitano: 7777 puta