MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

OSNOVE PRAVOSLAVNE PSIHOTERAPIJE



Mitropolit nafpaktoski Jerotej
 
Ispitivao sam ranije u svom životu predmet pravoslavne psihoterapije i objavio bar šest knjiga na ovu temu, koje su prevedene i na druge jezike. U današnjem izlaganju usresrediću se na neke pojedinosti od značaja za današnje predavanje.
 
1. Izraz ”pravoslavna psihoterapija”
 
Ovaj izraz, koji sam upotrebio u svojoj prvoj knjizi, objavljenoj 1986, izazavao je znatne reakcije – pozitivne  i negativne – i morao sam da ga objasnim u različitim situacijama. Neke od tih objašnjenja izneću i ovde.
 
Prvo, izraz ”psihoterapija” jeste kovanica sa Zapada, nastala u različitim psihološkim, psihoanalitičkim i psihoterapeutskim školama, koje ne razumeju dušu na isti način na koji je razume pravoslavna tradicija.  ”Psihom” moderna psihologija naziva skup svesnih i nesvesnih manifestacija iskustava i ponašanja. U pravoslavnoj tradiciji, međutim, izraz ”psiha” označava duhovni element čovekovog postojanja, koji je u jedinstvu sa dušom i sačinjava ipostas (lično postojanje). Ja sam koristio izraz psihoterapija dodajući reč  pravoslavna, i kao što sam objasnio mnogo puta, pravoslavna psihoterapija ima drugačiju antropologiju od zapadne psihoterapije. 
 
Drugo, blisko povezujem izraz ”psihoterapija” sa umno - isihastičkom tradicijom. Ovo je život opisan u delima Sv. Otaca, bez obzira na čovekov unutrašnji život, u budnosti i molitvi. Naravno, ova umno - isihastička tradicija može se takođe pronaći  u knjigama Starog i Novog Zaveta. Prema tome, ”pravoslavnu psihoterapiju” treba razumeti ne kao psihološku, emocionalnu i intelektualnu ravnotežu, već kao način na koji čovek upoznaje Boga. U suštini, ovo je očišćenje slike Božije, koja je pomračena prvobitnim grehom, ovo je upodobljenje Bogu, čovekova zajednica sa Bogom, odnosno oboženje. 
 
Treće, iako je ovo predavanje o pravoslavnoj psihoterapiji i odnosi se na ”psihu,” pravoslavna psihoterapija se ustvari koristi u lečenju cele ličnosti čovekove, i tela i duše, naravno bez ignorisanja medicinske nauke. U stvari, kako vidimo u svetootačkom predanju, duša je blisko povezana sa telom i postoji veza između ova dva elementa čovekovog postojanja. Dakle, unutrašnji mir se odnosi i na dušu i na telo. Važno je napomenuti da isihastički pokret, koji se dogodio u 14. veku, kako je objašnjeno u učenju Sv. Gregorija Palame, arhiepiskopa Solunskog, i u tekstovima Sabora između 1341. i 1368. godine, od kojih su neki čitaju u Nedelju Pravoslavlja, odnose se ne samo na dušu, već i na telo. Varlaam, filozof koji je zagovarao zapadni sholasticizam, umanjio je značaj ljudskog tela. A nasuprot njemu, Sv. Gregorije Palama ukazuje na veliki značaj ljudskog tela, između ostalog zbog ovaploćenja Sina  i reči Božije; on razvija teološko učenje Crkve o celokupnoj ličnosti, duši i telu.
 
Celokupno delo Crkve bavi se isceljenjem duše i tela. Kroz Sv. Tajne, koje su krštenje, miropomazanje, pričešće, pokajanje, sveštenstvo, brak, jeleosvećenje cela ličnost je blagoslovena, i telo i duša.
 
Četvrto, pravoslavna psihoterapija ne previđa medicinske terapeutske metode, čak i modernu psihologiju, psihoanalizu i psihoterapiju. Pravoslavna psihoterapija ima za cilj oboženje čoveka, dok humanistička psihoterapija je zainteresovana za čovekovu psihosomatsku ravnotežu i njegovu socijalizaciju, bilo u okviru porodice ili društva. U stvari, tu mora da postoji saradnja između duhovnog oca, koji koristi pravoslavnu psihoterapiju i psihijatra, koji je zainteresovan da isceli bolesti nervnog sistema i psihološku neuravnoteženost.
 
Verujem da se u velikoj meri  izraz ”pravoslavna psihoterapija” odnosi na psihologiju, psihoterapiju i neurologiju. Znamo da je u prošlosti bilo velike razlike između psihoterapije i neurologije. Međutim, nedavno, shvatilo se da ove dve discipline moraju da sarađuju, jer bolesti nervnog sistema utiču na čovekov psihološki aspekt, a  isto tako psihološke bolesti utiču na nervne ćelije, gene itd. takoreći na samo telo. Dakle, pravoslavna psihoterapija povezuje psihologiju i neurologiju, ali ide dalje od njih jer, kako ćemo kasnije objasniti, pravoslavna psihoterapija funkcioniše izvan granica nauke, ne ignorišući je.  U isto vreme ona pomaže i psihosomatskom sklopu i socijalizaciji ličnosti.
 
U poređenju sa nekim školama psihoterapije u Zapadnom svetu pravoslavna psihoterapija ima više sličnosti sa egzistencijalnom psihologijom – psihoterapijom, kao što je pomenuo Viktor Frankl.
 
U ovom kontekstu iskoristio sam izraz ”pravoslavna psihoterapija,” i on je kao takav prihvaćen od strane ljudi koji proučavaju stvari na ozbiljan i odgovoran način. Iskreno, moram da napomenem da sam u svojim analizama bio pod uticajem oca Jovana Romanidisa, koji je učio da je pravoslavna teologija terapeutska nauka i da je hrišćanstvo nastalo u 20. veku, bilo bi prihvaćeno kao terapeutska nauka; u svojoj metodologiji ono bi bilo psihoterapija ili neurologija. Naziv jednog  od njegovih članaka ustvari kaže: ”Religija je neurobiološka bolest, a pravoslavlje je njen lek.” 
 
U svakom slučaju, izraz ”pravoslavna psihoterapija” prihvaćen je od strane naučnika, kao što je pokazala obimna knjiga pod naslovom “Priručnik psihoterapije i religijske različitosti,” objavljena od strane Američkog psihološkog društva. Ova knjiga opisuje terapije koje nude religije. U poglavlju ”Psihoterapija sa sa pravoslavnim hrišćanima,”  koju je napisao Toni Jang, postoji obiman izveštaj o  psihoterapiji koju nudi Pravoslavna crkva i umirujućem efektu koji ima ispovest i Isusova molitva, koja deluje u srcu.
 
Drugi, važan članak napisao je Pol Kimisis, “Od neurobiologije do netvarne svetlosti,” razmatrajući veliki značaj koji pravoslavno predanje ima na duhovno zdravlje čoveka. 
 
2. Osnovna načela pravoslavne psihoterapije
 
Kada sam pisao o “Pravoslavnoj psihoterapiji” nisam uspostavio novi sistem. Jednostavno sam sumirao učenja Otaca Crkve o terapiji ličnosti. U onome što sledi navešću neke osnovne principe, koji se mogu pronaći u svetootačkom bogoslovlju o čovekovoj terapiji.
 
a) Um  i reči
 
Po učenju Sv. Maksima Ispovednika, Sv. Jovana Damaskina i drugih Otaca Crkve, ljudska duša poseduje racionalnu i umnu energiju, tzv. razum i um. Ovo su dve različite energije, koje nisu identične i koje imaju drugačiju misiju.  Umna energija (um) jeste organ kroz koji čovek komunicira sa Bogom, i racionalna energija (razum) koja ima znanje i komunicira sa tvorevinom. 
 
Kod praroditelja pre pada, um je delovao prirodno, primao je blagodat Božiju, koja se prenosila preko uma u telo i na nerazumnu tvorevinu. Ovako, čovekov intelekt imao je ispravan koncept, jer je prihvatao blagodatno prosvetljenje iz uma. Sv. Maksim Ispovednik kaže da um vidi stvari, posebno Boga, ispravno, dok prosvećeni intelekt artikuliše iskustva dobijena od uma.
 
Nakon praroditeljskog greha, um je bio pomračen, i poistovećen sa intelektom, strastima i sredinom, kako otac Jovan Romanidis kaže. Dakle, um više nije u stanju da bude u zajednici sa Bogom i da spoznaje Boga. Tako su nastali religija i racionalizam.
 
Dakle, pravoslavna psihoterapija se prvenstveno bavi pomračenim umom i pokušava da ga povrati u prirodno stanje i dovodi ga u stanje uzvišene prirode, tako da dobija znanje o Bogu. Na ovaj način ceo čovek je posvećen. Dakle prioritet pravoslavne psihoterapije nije ni neurološki sistem niti samo osećanja. Ona ima za cilj dobro funkcionasanje umne energije duše. Kroz ovu perspektivu, postoje promene koje se dešavaju u ljudskom postojanju. Moderna psihologija i psihoterapija se razlikuju od ”pravoslavne psihoterapije,”  jer oni ne znaju funkciju uma, koji je u suprotnosti sa prirodom ili po prirodi ili prevazilazi prirodu; ustvari, oni čak i ne znaju šta je um.
 
b) Intelekt i osećajni deo duše
 
Platon, filozof, govorio je o dva dela duše, razumnom i osećajnom. Razuman deo se bavi razmišljanjem, rasuđivanjem i rešavanjem različitih pitanja u vezi filozofije, naučnog znanja, i odnosa sa svetom oko nas. U osećajnom delu duše deluju strasti, fizičke i mentalne. I on tvrdi da razumni deo jeste najplemenitiji element čovekovog postojanja. Jer duša je po prirodi besmrtna i prepostojala je u svetu Božijih ideja, razumni deo, bivajući najvažnija energija duše, pripadao je nerođenom svetu ideja. Po Platonu, osećajni deo duše je povezan sa telom. Dakle, da bi duša stupila u opštenje sa Bogom,  njen osećajni deo mora da bude ugušen. 
 
Oci Crkve prihvataju podelu duše na razumnu i osećajnu, bez prihvatanja Platonove teorije o razlici između prirodno besmrtne duše i prirodno smrnog tela. Oni takođe odbacuju predlog za umrtvljenjem osećajnog dela duše. Umesto toga, oni veruju u transformaciju osećajnog dela duše. U terapiju koju Oci predlažu jasno je da je intelekt povezan sa strastima: ponosom, neverovanjem itd, i osećajni deo duše, koji je podeljen na apetitivni i motivacioni deo, dovodi se u vezu sa strastima gneva, škrtosti, traženja zadovoljstava, itd.
 
c) Umna energija u odnosu na prirodne i neprirodne strasti
 
U terminologiji Otaca um se još naziva i umna energija i ima važnu ulogu u čovekovom životu. Sv. Maksim Ispovednik kaže da um, koji je udaljen od Boga, postaje poruga demonima kroz gordost ili strasti, koje su u vezi sa osećajnim delom duše. Um je ono što uspostavlja ravnotežu u svim energijama duše i tela. 
 
Otac Jovan Romanidis piše:
U svom prirodnom stanju, umna energija kontroliše strasti; glad, žeđ, san, instinkt samoodržanja (tj. strah od smrti), tako da one postaju prirodne. U bolesnom stanju strasti postaju neprirodne. U kombinacija sa nekontrolisanom maštom, one stvaraju magične religije da obuzdaju prirodne sile, ili da dovedu dušu u stanje radosti (”eudemonia”) ili čak da donesu radost telu i duši.
 
Analizirajući ovo, možemo se pozvati na učenje Sv. Jovana Damaskina na razliku između prirodnih i neprirodnih strasti. Prirodne strasti su glad, žeđ, umor, itd. Dok su neprirodne strasti one koje dokazuju duhovnu bolest čovekovu. Obe i neprirodne i prirodne, odnose se na telo i dušu, jer se duša ispoljava kroz telo.
 
Važno je da prirodne strasti mogu lako da postanu neprirodne, tj. glad može da postane proždrljivost, žeđ može da se preobrati u ljubav prema piću, umor u mlitavost (acedia), itd. Slično tome, neprirodne strasti mogu da se preobrate u one prirodne, proždrljivost se može isceliti, tako da čovek jede samo koliko da održava telo, ljubav prema piću može da postane zadovoljenje potrebe za žeđu, umor može da se pretvori u snagu, kojom bi pokazali ljubav prema Bogu  i prema čoveku itd.
 
Ovo delo se odvija umnom energijom, koja kada pravilno funkcioniše ojačana je blagodaću Božijom. Umna energija sprečava da se prirodne strasti pretvore u neprirodne, i takođe leči neprirodne strasti i pretvara ih u prirodne.  Kada govorimo o umnoj energiji prosvetljenoj blagodaću Božijom, mi ustvari mislimo na umnu molitvu srca.
 
Ovo pokazuje veliku važnost i vrednost pravoslavne psihoterapije, učenje i praksu Crkve u lečenju čoveka, tako da se on ponaša ispravno prema Bogu i ljudima. Ovo ukazuje na značaj pravoslavne psihoterapije, koja se takođe bavi telom, a ne samo dušom. Ustvari, mi znamo iz medicinske nauke da bilo kakvi ispadi duše ili tela imaju odraz na neurološko i fizičko stanje ličnosti. Prema tome, kada je um zdrav, tj. kada umna energija funkcioniše po prirodi i prevazilazi prirodu, neke telesne bolesti moguće je sprečiti, a neke isceliti. Ovo isključuje nasledne bolesti, naravno, ali kada čovek ima zdrav um, on je u stanju da prevaziđe posledice ovih bolesti trpljenjem, izdržljivošću, verom u Boga i molitvom, kao i čitavim svetotajinskim životom Crkve.
 
d) Religija i crkva
 
Nekoliko religijskih sholastika govorilo je o politeističkim i monoteističkim religijama, ubrajajući Hrišćanstvo u monoteističku religiju. To je učinjeno kako bi se predstavili zajednički i različiti elementi religija. Međutim, prema pravoslavnom predanju, Hrišćanstvo nije jednostavna religija. To je Crkva, Telo Hristovo. Postoji velika razlika između religije i Crkve.
 
Obično religija identifikuje nestvorene elemente sa tvorevinom, pripisujući Bogu ono što je zapravo stvoreno i konačno. Ovako su nastale neke religije, a dovode se u vezu sa vračanjem, praznoverjem i misticizmom. Hrišćantvo, međutim, funkcioniše kao Crkva, naime, kao određena zajednica koja je Telo Hristovo, a Hrist je njena glava. Tri karakteristike, vračanje, sujeverje i misticizam nisu karakteristične za Crkvu. 
 
U poslednja dva veka bilo je dosta kritika upućenih religiji iz filozofske, društvene i psihološke perspektive. Postoje različite škole koje optužuju religije, način na koji one funkcionišu i na koji izražavaju sebe. 
 
Filozof Avgust Komt prikazuje religiju  kao ”duhovno otuđenje.” Termin ”otuđenje” podrazumeva da su određene, važne karakteristike religije izgubljenje i pretvorene u nešto drugo. Prema njegovom mišljenju, čovečanstvo je postepeno evoluiralo iz teološkog stanja u metafizičko - filozofsko stanje, a zatim u naučno stanje. Naučni metod  posmatranja i eksperimentisanja predstavlja ispunjenje čoveka.  Društvena nauka obuhvata sve druge nauke. Ona pridaje religijske karakteristike sociologiji. Tako pozitivizam dobija mističnu formu i ustvari postaje istinska religija sa svojim bogosluženjem, svojim predstavnicima, i svim drugim religijskim elementima. Ovo pokazuje da religija, kako se razume u javnosti, u svojoj magijskoj i sujevernoj formi, jeste ”duhovno otuđenje.”
 
Filozof Ludvig Fojerbah opisuje relegiju kao ”antropološko otuđenje.” On piše: ”Religija je zvanično otkrivanje čovekvog skrivenog blaga, ispovest njegovih najintimnijih misli, javno priznanje njegovih tajni.” Projekcija svih ovih antropoloških elemenata Bogu predstavlja antropološko otuđenje.  Čovek se odriče svojih karakteristika, kako bi ih pripisao Bogu. Dakle, božanske osobine su ustvari ljudske. Dakle, čovek treba da ponovo otkrije svoje sopstvene karakteristike, da prestane da ih pripisuje Bogu, da ih vidi kao svoje sopstvene  i da ih razvije. Shodno tome, po Fojerbahu, “religija je suština čovekovog detinjstva.” Čovek mora da nastavi ka filozofskoj zrelosti i da povrati svoju svest, a ne da nastavi da projektuje to podsvesno zamišljenom biću, koje se naziva Bog. 
 
Karl Marks opisuje religiju kao ”ekonomsko otuđenje.” Prateći Fojerbahovu analizu, on je stvorio svoju sopstvenu teoriju o religiji, prema kojoj ekonomski faktor ulazi na scenu, čovek postaje otuđen zbog religije i stoga mora biti oslobođen nje. Marksova osnovna teorija je da je ”religija uzdah ugnjetavanog bića,” i to je razlog zašto je ona ”opijum za narod”, koji pati pod teškim ekonsmskim uslovima. Čovečanstvo bi trebalo da odbaci ove zablude o svom stanju. Dakle, Marks veruje da nepravedno društvo dovodi do bede, i zato nastaje religija. Znači da čovek mora da se bori da transformiše društvo, i ovo se dešava kroz revoluciju proleterijata. Kada društvene klase budu ukinute, onda će nestati religija.
 
Frojd opisuje religiju kao ”psihološko otuđenje.” Prateći analize pomenutih pisaca, a posebno Fojerbahova teorije, on vidi religiju kao projekciju ljudske psihe do superiornih snaga. Dakle, on tumači religiju kroz sukobe u ljudskoj psihi, ne kroz društvene konflikte. Čovek ima potrebu da stvori verovanje u natprirodne sile  koje ga štite, kako bi izbegao opasnosti koje ga ugrožavaju. Iz toga sledi da je religija beg od stvarnosti, odbacivanje pravog bola, nemogućnost da se prevaziđe strah od smrti  i neizvesnost. To je zapravo iluzija.
 
Zaista takve manifestacije, opisane od strane četiri pomenuta mislioca, mogu se posmatrati u religiji. To je razlog zašto Crkvu ne smatram religijom. Crkva radije funkcioniše kao psihoterapija, oslobađajući čoveka od svih verovanja, mitova, sujeverja i misticizma.  Bog je ličnost koja komunicira sa čovekom u Crkvi, i onda čovek, isceljen od robovanja čulima i vidljivim stvarima, voli Boga i bližnjeg iskreno, on stiče ljubav prema Bogu i ljubav prema ljudima.
 
Naravno, dobro je poznato da mnogi Hrišćani, uključujući i neke pravoslavne, osećaju da je Crkva religija, i ponašaju se na način koji smo ranije opisali. Međutim, ovo ne znači da se uloga Crkve i njena svrha menjaju. Uloga i svrha Crkve jeste da se suprotstavi religiji, jer Crkva zaista oslobađa čoveka od religiozne bolesti. To je ono što su proroci, apostoli, Oci i pre svega Hrišćani činili. Oni su se borili za oslobođenje čovečanstva od religija i idolopoklonstva.
 
U svemu što sam ukratko predstavio ranije, postavljene su osnove i temelji “pravoslavne psihoterapije”. Ovo je psihoterapija koja nema sličnosti ni sa jednom Zapadnom ili Istočnom psihoterapijom; ima svoj drugačiji karakter, specifičnu posebnu antropologiju. Ovo smo pronašli u sv. Spisima i u svetootačkim tekstovima,  posebno u umnosrdačnoj – isihastičkoj Filokaliji. Dakle, ”pravoslavna psihoterapija” kao teologija i praksa može se tumačiti kroz umnu i isihastičku tradiciju pravoslavne Crkve. Zapad odbija ovu tradiciju , ili ju je zaboravio, i zasniva se na racionalizmu, moralizmu i čovekovoj autonomiji. Kao rezultat ovoga, on otkriva humanističku psihologiju i psihoterapiju u nameri da reši čovekove egzistencionalne probleme koji se bave pitanjima izvan razuma i moralnosti. 
 
Mitropolit nafpaktoski Jerotej 
 
Izvor: http://www.johnsanidopoulos.com/2013/03/the-foundations-of-orthodox.html

Prevod sa engleskog prof. Bojana Srbljak
29 oktobar 2013 god.

Pročitano: 11999 puta