MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

POZOVITE SVEŠTENIKA!



Svi znaju šta je to SOS telefon. A čemu služi pravoslavni SOS telefon? U nekim eparhijama postoje i takvi.  Na primer, u Novosibirsku. Služba duhovne pomoći je ovde otvorena pre godinu dana, i već je postala veoma tražena – pozivi na njen broj ne prestaju ni danju ni noću. U čemu je smisao takve službe i zašto je ona tako popularna, istraživao je korespondent „NS“.
 
Deset sveštenika i jedan telefon
 
Puni naziv ove službe je – eparhijska telefonska služba socijalne pomoći „Sodejstvije“. Ideja za njeno osnivanje u Novosibirsku pripada arhiepiskopu Novosibirskom i Berdskom Tihonu.
 
-- U početku smo želeli da privučemo seminariste. Ali vladika je rekao da takav posao mogu da obavljaju samo iskusni i obrazovani sveštenici, -- govori Natalija Pendjurina, koordinator službe i supredsednik mesnog „Društva ljubitelja knjige“. U prostorijama tog društva se i nalazi „ofis“ SOS telefona. 
 
U toj službi redovno radi deset sveštenika. Svako od njih ima oko dva dežurstva mesečno. Svakodnevno, sem subote i nedelje, od 18.00 do 21.00, dežurni sveštenik dolazi u prostorije „Društva ljubitelja knjige“, seda za sto u posebnoj prostoriji i odgovara na pozive. 
 
-- Najčešće zovu, naravno, neocrkovljeni i malo ocrkovljeni ljudi, -- govori duhovnik službe, protojerej Vitalij Bočkarjov. -- Kategorije tih ljudi su razne -- i po uzrastu, i po socijalnom položaju. Zovu i ljudi prikovani za postelju. Za njih je velika uteha i to da prosto porazgovaraju s baćuškom, ne postavljajući nikakva pitanja, i da tako dobiju podršku i reči utehe. Ima među njima i žitelja udaljenih sela, gde nema crkve. Ali i psihički bolesni ljudi se takođe javljaju. I sa njima se, takođe, mora razgovarati. Zovu i iz daleka, iz Moskve i Vladivastoka, na primer. Pa čak i iz inostranstva. Kao po pravilu, to su ti koji su rođeni u Novosibirsku, a potom otputovali u druge gradove.
 
-- Jednom su nas pozvali iz Španije, -- govori otac Vitalij. – To su bili roditelji jednog mladića, koji je ovde u Novosibirsku, bio pritvoren u miliciji.  Molili su nas da im pomognemo da nađu pravoslavnog advokata. Jedan naš đakon je poznavao takvog i rešili smo taj problem. 
 
Kako ljudi, udaljeni više hiljada kilometara od nas, znaju naš telefon? Najčešće preko interneta. Lokalno stanovništvo može da pročita o nama u lokalnim SMI (sredstva masovnog informisanja). Novine, radio i televizija podržavaju službu i periodično postavljaju kod sebe besplatne oglase o njenom radu. Ipak, glavni način rasprostranjivanja informacije je „usmeni radio“: čovek je pozvao, pomogli smo mu, i on je to preneo drugim ljudima. 
 
Mnogima je, iz raznih razloga, udobnije da se anonimno obrate k svešteniku, nego da otvoreno s njim razgovaraju u crkvi. Zato je glavni princip novosibirske službe, kao i bilo kog SOS telefona, -- anonimnost. Ljudi na drugom kraju žice moraju biti sigurni, da mogu da postave bilo koje pitanje ne stideći se i ne bojeći se mogućeg osuđivanja. 
 
-- Mi ne tražimo od čoveka da se predstavi, -- nastavlja otac Vitalij. – Predstavljamo se mi. I dalje počinji razgovor. Ponekad ljudi mole da se za njih pomolimo. Tada, naravno, mi zapisujemo ime. Ali inicijativa u tom slučaju dolazi od njega. 
 
Neozbiljna pitanja ne postoje
 
Za manje od godinu dana rada pravoslavnog SOS telefona, primili smo više od dve hiljade poziva. Uglavnom su to pitanja, koja se tiču crkvenog života, na koje ljudi sami ne mogu naći odgovor. Često pitaju o predstojećim crkvenim praznicima – kako da se pripreme za njih. O rasporedu bogosluženja i formama venčanja. Kako da krste decu i koga mogu da biraju za kuma? Kako ubediti rođake da i oni prime sveto tajinstvo krštenja? Kako da sahrane čoveka na hrišćanski način? Da li se mogu moliti za samoubice? Kako da grupno posete manastir? Ili crkveni predmeti i ikone rođaka, koji su umrli, kuda da ih stave? 
 
-- Ponekad postavljaju i složena pitanja, -- govori o. Vitalij. – Pitaju o tumačenju nekih mesta Svetog Pisma. Ili na primer, bio je poziv, kada je čovek molio da ga naučim, ni manje ni više, do neprekidnoj Isusovoj molitvi. Odmah sam mu odgovorio da se, kao prvo, to neradi preko telefona. Kao drugo, da je to dopušteno samo pod neprekidnim rukovodstvom sveštenika. Tako smo ponekad prinuđeni da urazumljujemo previše revnosne pravoslavce. 
 
-- Za ljude ne postoje ozbiljna i neozbiljna, prosta i složena, pitanja, -- smatra Natalija Pendjurina, -- Dešava se da čovek pita: može li tašta da bude kuma svom zetu? Ili: slomio sam desnu ruku, da li mogu da se krstim levom? Ili: treba da zakoljem kokošku, da li je to greh? Ili: smemo li da bacamo omote bombona na kojima je naslikana crkva? Smejete se? A mi odgovaramo – ozbiljno i odgovorno. Kad je čovek već pitao, znači da je za njega to važno.
 
Najveći problem onih koji odgovaraju na pozive je vreme, njega često nema dovoljno. Neophodno je za kratko vreme kazati ono najvažnije, a prave reči nije uvek lako naći. Neki ljudi su spremni da govore satima, o svemu na svetu, a ostali za to vreme moraju da čekaju na liniji. Zbog tog problema, uveli smo normu: prosečno jednom čoveku može da se posveti 15-20 minuta. Na taj način za jedno veče može da se odgovori na desetak poziva. Ali u tu normu nikako ne uspevamo da se smestimo. Sveštenici ipak razgovaraju toliko, koliko je potrebno svakome, čak i ako zbog toga treba da se zadrže do duboko u noć. 
 
U stvarnosti novosibirski SOS telefon ne ograničava svoj rad na tri sata. Od 9.00 do 18.00 na pozive odgovara koordinator službe, koji može da uputi ljude na nešto, da im da brojeve telefona socijalnih službi, crkvi ili da im predloži da pozovu uveče, kada dođe sveštenik.
 
Alo, da li je to ispovest?
 
Često zovu ljudi koji žele da se ispovedaju preko telefona. I tada sveštenik mora da objašnjava šta je ispovest – to nije prosto priča o svojim postupcima, već tajinstvo, koje se može obaviti samo u crkvi. Najveća radost za sveštenike je ako, posle razgovora, neko zaista počne da dolazi u hram.
 
-- Nedavno sam sreo na ispovesti ženu koja je često zvala naš SOS telefon, -- seća se otac Vitalij. -- Odmah sam je prepoznao. Ne po glasu, naravno, već po dve-tri okolnosti, koje je ona pomenula. Rekao sam: „Vi ste me zvali?“ Ona: „Da, to sam ja. Posle vaših reči rešila sam da dođem u crkvu“. Ona nije tražila specijalno mene, jednostavno je tako ispalo, da sam tog dana ispovedao baš ja. I to je bilo zaista iznenađujuće i prijatno. 
 
S onima koji ne mogu da izađu iz kuće, sveštenici se dogovaraju i dolaze k njima da ih ispovedaju i pričešćuju. 
 
Zovu i ti, kojima treba socijalna pomoć, u osnovnom su to siromašni ljudi. U eparhiji postoji komisija za materijalnu pomoć i molbe ljudi se šalju tamo. Plus, koordinator može da uputi ljude, gde mogu, na primer, besplatno da dobiju dečiju hranu.
 
Da se ni jedno pitanje ili molba ne bi zaboravila ili izgubila, svaki sveštenik vodi knjigu poziva. 
 
-- To veoma pomaže u radu, -- objašnjava Natalija Pendjurina. – Svakog meseca vladika Tihon pregledava knjigu poziva, daje preporuke. Analizirajući našu statistiku, lakše se vidi kako Crkva može da širi svoju delatnost i van telefonske službe. 
 
U poslednje vreme, često zovu nastavnici škola i univerziteta, s molbom da održimo sastanak učenika sa sveštenikom. Takve molbe uglavnom dolaze iz oblasti sela, gde u radijusu od mnogo kilometara nema ni jedne crkve. Služba prima molbu i organizuje put svešteniku. Takvih putovanja ima sve više. 
 
-- SOS telefon sve više počinje da podseća na ozbiljan misionerski centar. I to sve nas veoma nadahnjuje, -- osmehuje se otac Vitalij. – Svi saradnici imaju puno ideja, kako da se usavrši rad službe. Imamo prostora za razvoj. Mi smo ipak tek na početku puta. 
 
 
Aleksandar LEVIN
 
Prevod sa ruskog S. M.
25 oktobar 2013 god.
 
Izvor:  http://www.nsad.ru/articles/pozvonite-svyashhenniku

Pročitano: 16427 puta