MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

KAKO SU SE STARAC PAJSIJE I STARAC POLIKARP UPOZNALI I OSNOVALI MANASTIR SV. JOVANA BOGOSLOVA U SUROTIJU



Kako sam upoznao o. Pajsija i kako je osnovana isposnica u Surotiju 
 
Napisao: o. Polikarp Macaroglu 
 
Godine 1965. bio sam vikar crkve Svete mudrosti Božije u Solunu. Bila je nedjelja i bio sam na dužnosti kada sam primijetio, tokom jutrenja, malo dalje od ikonostasa dva monaha. Nisam ih poznavao. Rekao sam rizničaru da ih dovede do oltara kako se ne bi uzbudili kada se crkva napuni ljudima. Tokom molitve sjedoh blizu njih upitavši mlađeh monaha odakle su i da li im treba pomoć, jer bijah srećan što sam bio u njihovoj blizini. 
 
Mlađi je bio o. Vasilije Gontikakis a stariji je bio o. Pajsije, koji su bili podvižnici u iveronskom skitu. O. Pajsije je bio bolestan. Nakon Božanske liturgije zamolio sam doktora da radiografski pregleda o. Pajsija, a sljedeći dan smo otišli do poznatog mikrobiologa koji je uradio analizu krvi i grla. Skupio sam sve nalaze i odnio ih iz hotela „Halkidiki“ gdje su odsjeli, mom prijatelju poznatom ljekaru, specijalisti za tuberkolozu, ujedno direktoru bolnice Papanikolau. Ljekar je preporučio „bolničko liječenje i operaciju“. O. Pajsije je patio od raširene bronhiektazije donjeg režnja lijevog plućnog krila, tuberkulozne etiologije. 
 
Međutim, o. Pajsije nije pristao niti na bolničko liječenje niti na antibiotike koje je propisao specijalista za tuberkulozu. 
 
„Uzmite dvije kutije streptomicina i 3-4 kartona mlijeka kako bih rekao da sam uzeo terapiju i da nas puste na Svetu Goru,“ kaza on. 
 
Naredni dan su otišli na Svetu Goru. 
 
Nakon nekog vremena o. Pajsije je došao sam u kancelariju mitropolije gdje sam radio, držeći u ruci mali kofer, i reče mi: „Došao sam da me odvedeš u bolnicu.“ 
 
Zaista sam odmah kontaktirao svog prijatelja specijalistu, koji je odredio „privremeni boravak“ u bolnici Papanikolau još istog dana, gdje su nadležni bili hirurg Ekonomopulos i načelnica gospođa Haniotakis. 
 
Pošto je bilo kašnjenja posjetio sam hirurgovog punca, poznatog gospodina Papapostolua, koji je vodio prodavnicu medicinskog materijala, i koji nam je odredio datum operacije traživši da nađemo 10 doza krvi. 
 
Tokom odlaganja došlo je do pojave dodatnih smetnji, usljed osjetljivosti o. Pajsija. Naime, malo dijete je hospitalizovano u isto vrijeme. Dječak je u bronhijama imao predmet koji mu je nanosio bol. O. Pajsije je prepustio svoj red bolesnom dječaku tako je njegova operacija ponovo odložena. 
 
Ovdje ću napraviti osvrt neophodan za povezivanje mog poznanstva sa o. Pajsijem i osnivanje isposnice Suroti radi istorijske istine o cijeloj stvari: 
 
Od 1961. godine pod mojim duhovnim rukovodstvom bilo je oko dvadeset djevojaka koje su imale svetu želju za uspostavljanjem isposnice. 
 
Mitropolit Soluna bio je tada blaženi Pantelejmon, moj duhovni otac, sa čijim blagoslovom je kupljeno, o trošku djevojaka, farma od 13 hektara u blizini sela Filiron kod Soluna. Ali kada su počeli pripremni radovi na objektu, mitropolit je pitao sedam članova „Duhovnog sestrinstva“ i čak najobrazovanije da se registruju i smjeste u manastir Panoramatos u Solunu. Nijedna od djevojaka nije željela da se odvoji od ostalih i njihovo odbijanje je bio razlog zbog čega je mitropolit poništio osnivanje manastira u njegovoj mitropoliji. 
 
Nastaviću u vezi bolesti o. Pajsija:
 
Krv koja je bila potrebna za operaciju i zbog bolesti o. Pajsija, dobijena je dobrom voljom moje duhovne djece koja, iako nisu živjeli u manastiru, već su bili mirjani, su živjeli monaškim životom i poslušnošću. 
 
U isto vrijeme sam odredio dnevni raspored, opet sa svojom duhovnom djecom, da služe bolesnika. 
 
O. Pajsije je morao ostati u bolnici duže od dva mjeseca i s obzirom da su rezovi bili veliki, ljekar je savjetovao da on ostane u Solunu još jedan mjesec. Odveo sam ga u kuću gospođe Antonije Kalogeropoulu koja se ispovijedala kod mene, i koja je sa radošću pristala da ga ugosti i vodi brigu o njemu. 
 
Naravno usljed avanture oko bolesti o. Pajsija i ostvarivši odličnu komunikaciju sa njim, dobio sam hrabrost da sa njim podijelim problem sa kojim sam se suočio u vezi mladih djevojaka i oko osnivanja isposnice. Svakako okupio sam sestrinstvo u prisustvu o. Pajsija (koji je još uvijek ležao bolestan u kući gospođe Kalogeropoulu) ispričavši mu za odbijanje djevojaka da poslušaju mitropolita Soluna, Pantelejmona Papageorgija.
 
O. Pajsije se ponudio da razgovara sa njemu poznatim jeromonahom koji će da predloži mitropolitu kasandrijskom, Sinesiji Visvini, u čijoj mitropoliji je služio, da se tamo osnuje isposnica. I zaista, nakon 15 dana došao je pozitivan odgovor od mitropolita Sinesija. 
 
Dogovoreno je da ja ostanem prikriven kako se njegova svetost iz Soluna (mitropolit Pantelejmon) ne bi rastužio, a u odgovarajuće vrijeme bih tražio dozvolu za imenovanje u provinciju Kasandra, kako bih bio blizu isposnice i usmjeravao sestrinstvo. 
 
Napominjem da su sve ove stvari bile poznate mitropolitu kasandrijskom preko mojih pisama. 
 
O. Agatangelos i jeromonah Teoklitos Bolka pronašli su parcelu od 8 hektara u Surotiju, uspostavili su kontakt sa mnom i kada smo vidjeli imanje odlučili smo da ga kupimo. 
 
U to vrijeme pošto o. Pajsije još uvijek nije otišao na Svetu Goru zajedno smo jednog dana otišli u isposnicu sv. Magdalena u Poligirosu, gdje su bili smješteni jeromonasi i gdje smo sreli mitropolita kasandrijskog koji je želio da nas upozna. Prvo je upitao o. Pajsija: 
 
- „Ko ste vi?“
 
- „Monah Pajsije Sinajski, pod mitropolitom Porfirijem.“ 
 
- „A ti?“ (upita me).
 
- „Ja sam o. Polikarp Macaroglu..."
 
- „Ah da! Znam te preko otaca i tvojih pisama. Nemam ništa protiv da se osnuje isposnica.“ 
 
Nakon nekoliko dana vratio sam se u Poligiros, u mitropoliju, gdje je mitropolit pripremio dokument kojim je ovlastio osnivanje crkve i kelija, i predao mi ga u ruke. 
 
Planovi za pravljenje krila isposnice bili su urađeni od strane njemačkog arhitekte po imenu Sotiris, štićenika o. Teoklitosa, i on je uvijek radio sa mnom. Planove za sabornu crkvu tražio sam da uradi brat sestre Marijam Polihroniadu, koju sam uveo u „Duhovno sestrinstvo“ zato što je živjela u svom domu u Edesi, a inače je bila bivša igumanija manastira Svete Trojice u Edesi. 
 
Vasilije Polihroniadis bio je vješti graditelj crkve u mitropoliji iz Edese i Pelija. 
 
Izgradnja obje crkve i originalna krila kelija urađeni su od strane izvođača Mateja Elefteriadisa, zeta s. Marije Panteloglu.
 
Zajedno sa sestrama smo otvorili zajednički račun u banci i svi smo doprinijeli njenom ekonomskom jačanju. Ovlastili smo Mariju Panteloglu da vrši isplate. 
 
Oktobra 1967. godine u manastir se uselilo deset sestara. 
 
Godine 1970. preuzeo sam odgovornost parohijskog sveštenika, propovjednika, duhovnog oca i predstavnika arhiepiskopa u parohiji sv. Georgija Vasilikon, kao i duhovnog oca isposnice „Sv. Jovan Bogoslov“, dopis br. 618/3-7-1970 Mitropolije Kasandrijske. 
 
U periodu još od osnivanja isposnice sa prvim sestrama, sve do mog imenovanja, išao bih u isposnicu da nadgledam potrebe sestrinstva kako u materijalu tako i duhovnim potrebama, čak do najsitnijih detalja, vodeći sestrinstvo. 
 
Navešću manji izvještaj o osnovnim potrebama isposnice za njeno dobro funkcionisanje. 
 
Voda:
Bio je samo jedan izvor ali sa kiselom vodom ispod manastira, udaljen nekih 800 metara, gdje smo kasnije napravili sabirni rezervoar odakle smo vodu sa vodenom pumpom doveli do manastira. Voda nije bila za piće, već smo je koristili za navodnjavanje i ostale potrebe. Odgovarajuću vodu manastir je dobio nakon priključenja električne energije. 
 
Električna energija:
Poznavao sam gospodina Georgija Kitsosa, reginalnog direktora Makedonije i Trakije, uz čiju pomoć su postavljeni stubovi od sela Suroti do isposnice, i na taj način smo dobili električnu energiju. 
 
Kada je struja došla u manastir dobili smo mogućnost da uvedemo pitku vodu. Iz centralnog  vodenog rezervoara oblasti Suroti, o manastirskom trošku, ali i sa pomoći predsjednika gospodina Cola, sproveli smo vodu u manastirske cijevi. 
 
Put:
Postojalo je samo malo šetališe od glavnog puta do isposnice, a teškoća je bilo bezbroj. Sjećam se kada me jednom mitropolit kasandrijski upitao da li manastiru na bilo koji način može pomoći vojska, zato što je komandant 56. bataljona sa sjedištem u Sedesu, ponudio pomoć. 
 
Spomenuo sam potrebu za cestom i on mi je dao vizit karticu generala rekavši: 
 
- „Posjeti ga lično...“
 
Tako sam i uradio. Zaista, deset dana nakon moje posjete u Sedesi, na manastirsko tlo je sletio helikopter, gdje su specijalne snage izvršile mapiranje „krivudavog“ puta koji vodi od glavne ceste do manastira, pa smo nakon mjesec dana dobili pravi put, naravno makadam. Kasnije, 1972. godine, pošto sam poznavao ministra državnih poslova, gospodina Zarntinidisa, uz njegovu pomoć put je presvučen asfaltom. 
 
O. Pajsije je silazio, s vremena na vrijeme, sa Svete Gore i došao bi na neko vrijeme u manastir. Ja lično sam živio u Vasiliki, selu kod Soluna, i sa njim sa se susretao u isposnici. O. Pajsije se nikad nije miješao u izgradnju isposnice niti u njene materijalne potrebe. Njegova pomoć bila je isključivo duhovne prirode, ali uvijek sa odličnom komunikacijom sa mnom, i nikada ne preduzimajući bilo kakvu inicijativu a da se prethodno, do detalja, nije savjetovao sa mnom. 
 
Nakon 1970. godine lako sam mogao ići u manastir pa smo odlučili da napravimo i druge objekte: crkvu Istočnika Živonosnog, sobu za ikonopisanje, rezevoar i keliju u kojoj bi o. Pajsije mogao odsjesti kada je u posjeti. S obzirom da se broj monahinja značajno povećao, dodali smo sprat na postojećem krilu sa kelijama, a kasnije i novo krilo uz crkvu. 
 
Godine 1972. trajno sam se prebacio u manastir, gdje sam mogao ispovijedati mnoštvo hodačasnika koji su dolazili. 
 
Godine 1974. mitropolit kasandrijski mi je naložio, dokumentom br. 7/10-1-1974, da vršim postrig u rasoforne monahinje, malu i veliku shimu, među podvižnicama isposnice Sv. Jovan Bogoslov. Kao svjedočanstvo tome tu je i drugi manastirski dokument (02/01/1974) upućen mitropolitu kasandrijskom potpisan od strane igumanije Filoteje Samaras, u kom se traži blagoslov mitropolita da isposnica uvede u monaški registar jednu monahinju. Dokument tačno navodi sljedeće: „Poslušnica Sofija Akritidu je primila postrig iz ruku našeg duhovnog oca Polikarpa Macaroglua pod br. 7/10-1-1974....“
 
Postoji veliki broj pisanih dokaza koji govore u prilog vjerodostojnosti mog osnivanja isposnice Sv. Jovana Bogoslova u Surotiju, i mog duhovnog očinstva u periodu od 22 uzastopne godine za sestrinstvo isposnice (od 1961. godine do 1983. godine).
 
Predstaviću svjedočenje samog o. Pajsija, koji piše u svojoj knjizi „Sveti Arsenije Kapadokijski“ u izdanju iz 1975. godine sljedeće o isposnici u Surotiju:
 
Na strani 8 kaže: „...moj prijatelj o. Polikarp, osnivač i starac ovog manastira...“ 
 
Na strani 11 kaže: „...izgledalo je sestri o. Arsenija, kao i drugoj, što ću navesti do u detalje, kao i duhovnom ocu kada je otkrio, jer je obezbjeđivao vodu sestrama da se ne bi povrijedile, i koji me kontaktirao. Ponovo sam mu odgovorio da to trebamo Bogu prepustiti, bez da pravimo gužvu.“
 
Naravno to su ista svjedočanstva o. Pajsija koja su izmijenjena u kasnijim izdanjima ove knjige, gdje se više nigdje ne spominje ime o. Polikarpa. 
 
Sada živim u manastiru „Bogorodice sa Evrosa“ već 28 godina (1983-2010), oslobađajući se ćutanja, ne da bih bio opravdan od strane ljude, jer pravdu i milost od Boga tražimo, već prvenstveno zbog istorijske istine o sljedećem: 
 
a) Kako sam upoznao o. Pajsija i kako sam ga povezao sa sestrinstvom u Surotiju.
b) Kako sam sazidao živi materijal isposnice i kada. 
c) Ko je osnovao isposnicu od početka sve do 1983. godine i izgradio je.
 
I naposlijetku, da bi se okončalo sablažnjavanje hiljade vjernika od strane određenog broja namjernih istorijskih laži koje kruže u vezi osnivanja isposnice u Surotiju čineći joj duhovnu štetu. 
 
Arhimandrit Polikarp Macaroglu
 
Prevod sa engleskog D.P.
23 oktobar 2013 god.
 
 
http://www.johnsanidopoulos.com/2012/06/how-elder-paisios-and-elder-polycarpos.html

Pročitano: 7856 puta