MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

BESNI DEMONI KOJI BACAJU KAMENJE



Postoji nekoliko načina na koje demoni projavljuju svoj gnev u fizičkom obliku. Jedan od najkarakterističnijih načina, zabeležen mnogo puta kroz istoriju do današnjih dana, jeste bacanjem kamenja. Demoni bacaju kamenje kako bi povredili one koji su ih naljutili.
 
Anglosaksonski demoni izgleda da su imali posebnu sklonost ka kamenovanju. U knjizi blaženog Bede ”Život Katberga” pominju se demoni koji bacaju kamenje. Katberg izjavljuje: ”Koliko puta su demoni pokušali da me bace naglavačke sa visoke stene; koliko puta su bacali kamenje na mene kako bi me ubili.” U 10. veku, na Sv. Dunstana, đavo je bacio ne jedan, nego dva kamena. Interesantno je što se prvi incident dogodio u crkvi, gde se demon bio namerio da velikom stenom usmrti Dunstana i episkopa koji je bio sa njim. ”Kamen je bačen u nastupu gneva neprijatelja svakog dobra.” Drugom prilikom, stena je dospela još bliže, uspevši da”obori sa glave kapu koju je svetitelj nosio.” Zanimljivo je da Dunstan ostavlja ovaj drugi kamen u crkvi, kao sećanje na neuspelu đavolju pakost.
 
Demoni bacaju kamenje ne samo na svetitelje koji su osujetili njihove napore, da ih poraze kroz iskušenja, već i na njihove sledbenike, koji su ih razbesneli neposlušnošću. Ovaj primer možemo pročitati u ”Aleksijadi,” koju je napisala Ana Komnin, kćerka cara Aleksija Komnina. Aleksije beše pozvao vođu carigradskih bogumila, Vasilija, na večeru u carsku palatu. Tokom te večere, Aleksije lukavo iznudi od Vasilija priznanje bogumilske vere, kako bi ga Sveti Sinod osudio. Ana zabeleži kako nakon Vasilijevog ispovedanja vere, u noći pre njegovog zatvaranja, on se povuče u malu kuću, koju je Aleksije podigao za njega u blizini carske palate.  U ponoć, njegov stražar vide strašnu olojnu kišu, koja se spusti nad kućom u kojoj Vasilije boraviše  i iznenadni zemljotres koji potrese sve okolo i obori crepove sa krova. Vasilije je tada mirno zatvorio vrata  i povukao se unutra. Ovaj događaj je protumačen kao da je satana mučio Vasilija što je otkrio njegove tajne caru.
 
Sličan događaj zabeležio je Ričard Čemberlen, kolonista iz Nju Hempšira. Godine 1682. u periodu od tri meseca, nevidljiva ruka bacala je kamenje na kuću Džordža i Alis Volton, razbijajući sve prozore. Ovo mučenje se nastavljalo i u polju; kamenice su im povređivale ruke i noge, ostavljajući vidne modrice. Džordž Volton, krčmar u godinama i zemljoradnik, bio je jednom prilikom pogođen direktno u leđa. Kada se barkom uputio sa ostrva gde je živeo u Portsmut, da prijavi ono što mu se dešavalo, jedna leteća stena mu je umalo ”polomila glavu.”
 
Tajanstveno leteće kamenje se pojavljivalo čitavog leta. Više od 100 slučajeva je prijavljeno u sezoni, uvek u vezi sa Voltonom ili nekim ko se zatekao u njegovoj blizini.  Volton je prijavio da je pogođen čak 30 ili 40 puta. Kada je posetio sina, koji je  živeo u Grejt Beju, stene su poletele ka njemu na polju, ali uglavnom su udarile u Voltonovu kuću. Neke su bile užarene, kao da su tek izvađene iz peći, a neka ledene, kao smrt, veličnine malenih oblutaka ili čovekove pesnice, neke čak velike kao čovekova glava. Čemberlen je zabeležio mnoge druge zastrašujuće incidente i demonske aktivnosti unutar i izvan kuće. 
 
Čemberlen je boravio na drugom spratu Voltonove krčme i bio je svedok svih ovih događaja. Šesnaest godina kasnije, objavio je zapise iz svog dnevnika, pod naslovom ”Litobolia,” (grčka reč koja znači kamenovanje) u kojoj je opisao sve demonske aktivnosti. Pun naslov je veoma dug:
 
Litobolia ili demoni koji bacaju kamenje. Ovo je istinito svedočanstvo (putem dnevnika) o raznim delovanjima paklenih duhova, ili (demonski ovlaploćenih) veštica, ili i jednog i drugog, i strašnih muka koje su oni zadali porodici Džordža Valtona, u mestu zvanom Veliko Ostrvo u oblasti Nju Hempšir, u Novoj Engleskoj, pre svega bacajući (nevidljivom rukom) kamenje, cigle, opeke svih veličina, kao i druge predmete, na pr. čekić, drvene maljeve, motke i sve predmete koji su došli  u njihov pakleni um, i to u vremenu od tri meseca. 
 
Postoji nekoliko objašnjenja za ove događaje koje je pretrpeo siroti Džordž Valton, koji je na sebi nosio povrede do dana svoje smrti. Jedan je da je Volton, protestant, sam bio optužen za dela čarobnjaštva, pošto je optužio svoju komšinicu Hanu Džons da je veštica. Ta optužba bila je rezultat imovinskog spora. Po Čemberlenu , Hana Džons ljutito je rekla Voltonu da ”nikada neće uživati mir na zemlji.” Njen komentar je uzet kao veštičija kletva, i prema tome, dokaz da je njeno veštičarenje verovatno prizvalo demone, koji su bacali kamenje. Koton Mader, moćni puritanac, koji je bio sudija u smrtonosnom suđenju Salem vešticama, pisao je o ovom događaju i protumačio ga kao nešto što je prethodilo histeriji Salema. Drugo objašnjenje međutim ovo vidi kao složenu ”provokaciju” puritanaca da Voltona isteraju iz Nju Hempšira. Valtonovi su bili nemoralna porodica po puritancima, i ako treba da se da prirodno objašnjenja, ovo bi moglo najbolje da podrži celu priču. Ipak, teško je objasniti svaki incident koji se dogodio, posebno one koji su se dešavali u kući, i neke natprirodne elemente u celoj toj priči.
 
U jugoistočnoj Oklahomi, u toploj letnjoj noći, 15. juna 1990. porodica MekVeti, Bil  i Maksina, njihova 18-godišnja kćerka Tvajla i beba Dizajri, pronašli su olakšanje izašavši na dvorište, nadajući se povetarcu. Bez upozorenja, kamenje je počelo da leti iz mraka ka njima. Pod predpostavkom da su to lokalna deca koja su se igrala, ušli su iznervirani u kuću. Ipak, napad se nastavio u naredna 24 sata, pri kome su polomljeni svi prozori na kući. Živeći u malom gradu bez policije, oni su ovaj incident  istraživali sa susedima, ali nisu pronašli počinioca. Napad se nastavio. Jednog dana, 50 ljudi se okupilo u njihovoj kući kako bi pronašli krivce. Tako su odlučili da sakupe 50 kamenica, da ih obeleže lakom za nokte i da ih pobacaju u svim pravcima oko kuće, kako bi locirali odakle dolazi napad. U roku od jednog minuta svo kamenje se vratilo nazad. Čak su neki odlučili da bace kamenje u obližnje jezero; čak se i to kamenje vratilo leteći nazad...mokro. Bilo je mnogo drugih incidenata, koji su se dogodili i vremenom je ustanovljeno da se duhovi nalaze iza tih aktivnosti. Na pitanje zašto se to njima dogaša, jedini odgovor koji je gospođa MekVeti mogla da da bio je: ”Jer ostajemo budni do kasno u noć.”
 
Zloglasni Goldfild hotel jeste napušten hotel koji se nalazi u Goldfildu, u Nevadi. Paranormalne aktivnosti su bile toliko ozbiljne da je vlasnik hotela zabranio svakome da uđe unutra zbog velike verovatnoće da bi bio povređen. Pre nego što su ljudi koji rade reportaže o duhovima dobili telvizijski nedeljni šou na Travel kanalu, snimili su nagrađeni dokumentarni film pod nazivom Avanture duhova: oni su snimili paranormalno istraživanje Goldfild hotela. Tokom ove istrage jedan od najboljih paranormalnih snimaka bio je zabeležen kada je jedna usamljena cigla na zemlji razbila svaki zakon gravitacije i silovito poletela u vazduh sama od sebe, udarivši u suprotan zid velikom brzinom. Viktor H.S.Kvong, profesor na katedri za fiziku Nevada Univeziteta u Las Vegasu pogledao je taj snimak i rekao da bi bilo nemoguće povući ciglu te veličine i težine takvom brzinom bez upotrebe debele žice, čiji bi se odsjaj sigurno veoma jasno zabeležio kamerom. Video snimak ove analize može se videti i na snimku ispod (Upozorenje: snamak je bez naslova i sadrži neke neprimerne reči).
 
 
Završićemo sa još dva svedočanstva o demonima koji bacaju kamenje, a koja su zabeležena u knjizi “Savremeni Svetogorski podvižnici”, arhimandrita Heruvima Karambelasa. U poglavlju o starcu Savi, ocu ispovedniku, govori se o demonima, koji bacaju kamenje na Sv. Gori početkom 20. veka. Arhimandrit Heruvim u potpunosti beleži ove dve priče:
 
Knjiga magije
 
Negde na Halki, život između nekih supružnika posta neizdržljiv. Muž nije vodio normalan život, već je živeo nekako čudno, neobjašnjivo. Njegovo lice je poprimilo neki neprivlačan izgled. Otpao je od Crkve; nije hteo da ima ništa sa crkvenim životom, posebno ne sa Sv. Tajnama. Njegova nesretna žena pokušavala je na svaki mogući način da ga vrati Bogu, ali on je bio nepokolebljiv. Konačno, shvatila je da mora da preuzme težak korak:
 
”Slušaj me, učinio si mi život nepodnošljivim. Ako ne odeš da se pričestiš na Vaskrs, moraću da te ostavim. Biće nemoguće da živimo zajedno. Želim da Hristos vlada u našoj porodici.”
 
Upornost, pritisak, pretnje i srčana molitva ove žene hrišćanke nije bila uzaludna. Muž je uvideo da svojim ponašanjem može nepovratno da uništi svoju porodicu, svoju budućnost i budnućnost svoje dece. Njegova duša se potresla, i odlučio je da se vrati na svetlost. 
 
A velika beše tama skrivena  u njemu, jer nesrećnik beše sklopio pakt sa đavolom; ovladao je magijom. Ovo ga je tako uporno držalo daleko od Crkve. Shvatio je da mu je pre svega potreban ispovednik. Sv. Gora nije bila tako daleko, i on je krenuo tamo, tražeći pravu osobu. Pronašao je oca Savu. 
 
Kako samo beše drugačiji njegov povratak kući! Bio je duševno obnovljen. Umesto zbunjenosti, izgubljenosti i mraka, video je novi, obnovljeni svet. Olakšanje i suze radosnice su sijale na njegovom licu kada je završio svoju ispovest. Kakav mir je osetio, olakšanje bremena koje je nosio. Ali bilo je tu još nešto drugo čega se trebalo osloboditi. Ispružio je svoju ruku u kojoj je držao neku knjigu. 
 
”Oče, uzmi i ovu knjigu. Ona je razlog moje propasti.”
 
Bila je to knjiga magije, suštinski priručnik svih onih koji proučavaju magiju. 
 
”Zašto je daješ meni? Ona mora da se spali. Uzmi i spali je  negde daleko odavde.” 
 
Na putu od isposnice do skita Sv. Ane, video je jednu veliku rupu u steni. I ubrzo u njoj knjiga postade pepeo. Jevanđelist Luka je pisao o jednom sličnom događaju: ”Oni koji su se bavili magijom skupiše knjige svoje na gomilu i spališe.” Vatra od tih knjiga je radost anđelima, a rana demonima. Takve knjige tame i smrada ne smeju da kruže među nama.
 
Mnogo mu je bilo lakše i čovek je nastavio svojim putem. Dogodilo se da je sreo o.Ilariona, učenika o.Save.
 
”Prenesi moje poštovanje  i neizmernu zahvalnost ocu ispovedniku. I reci mu da je knjiga spaljena iznad pećine, ovde...”
 
O.Ilarion je nastavio bezobzirno ka isposnici. Ali kada je došao do pećine, ogromne stene počele su da padaju oko njega, sa velikom hukom valjajući se niz liticu. Prestravljen, otišao je do kalivije  i ispričao starcu šta se dogodilo. 
 
”To je delo satanino, čedo moje.”
 
Kada se povratio od straha, setio se da prenese starcu reči čoveka kojeg je sreo na putu. Setio se spaljene knjige. Kada mu je o.Sava objasnio ko je čovek i kakva to beše knjiga, shvatio je šta se dogodilo. 
 
Ne samo da je o.Ilarion doživeo kamenovanje. To se dešavalo svima koji su prolazili pokraj tog mesta. Na kraju, bilo je nemoguće proći tim putem. Uznemiravani, oci su zatražili pomoć o.Save. On je postio, molio se, pokropio pećinu svetom vodom i zli dusi su se udaljili. Savetovao je oce da okače ikonu Bogorodice sa kandilom u pećini. I put je ponovo postao miran kao i ranije. 
 
Danas oni koji tuda prolaze četo zastanu i zapevaju ”Dostojno jest...” Bogorodici , bez straha. Neki oci su nam ispričali, međutim, da se tu s vremena na vreme  i dalje dešavaju demonske aktivnosti, pogotovo kada prolazi poslušnik koji nije ispunio poslušanje. 
 
Čudno kamenovanje
 
Mladi pekar iz Soluna, Atanasios, osećao je odbojnost prema svetovnom životu i nameravao da primi monaški postrig u manastiru Dionisijatu. Kao iskušenik u tom manastiru, poslat beše u Monokolitis, metoh na Sv. Gori, kako bi tamo prošao monašku školu. 
 
U međuvremenu, njegovi roditelji u Soluni bili su ogorčeni zbog takve njegove odluke, jer im je bio sin jedinac. Prevrnuli su i nebo i zemlju kako bi ga vratili u svet. Nisu se ustručavali čak ni da zatraže pomoć satane, pribegavajući magiji i vračarima. 
 
Atanasios iznenada poče da oseća neki pritisak, kao da mu je neko položio velili teret na pleća. I sam je u svom dotadašnjem životu imao kontakte sa magijom , dakle, nije bio neupućen u takve stvari,  i znao je da nasluti šta čine njegovi roditelji. Osećao je bol koji je postajao sve jači i jači. Nešto veoma neprijatno je visilo nad njim. Iz unutrašnje potrebe molio se sve češće molitvom Oče naš, bolno naglašavajući reči ”i izbavi nas od zloga.”
 
Bratstvo metoha nije ništa naslutilo. Jednoga jutra, nakon službe, dok su se pripremali za poslušnja, kamenje je iznenada počelo da pada na njih iz šume. Na njihovu sreću i na sreću metoha, nije bilo povređenih i štete. Čekali su malo misleći da su neki prolaznici hteli da se malo našale. Čim su počeli sa radom, stene su počele ponovo da padaju na njih.  Shvatili su da se nešto ozbiljno događa, i potražili su zaklon u crkvi. Nisu se usudili da je napuste, jer čim bi izašli, kamenovanje bi opet otpočelo. Stolice, modle za monačke skufije,  i drugi predmeti leteli su kroz vazduh. Pas je leteo tri metra od mesta gde je ležao.
 
Uskoro, neki policajci, koje su obavestili o svemu, došli su iz Kareje. Pretresli su teren, pucali u pravcu odakle je letelo kamenje. Konačno, shvatili su da ovo nije delo čoveka, već nevidljivog neprijatelja. 
 
Onda je iskušenik Atansios istupio i objasnio uzrok svemu. 
 
”Da bih vas u potpunosti ubedio,” nastavio je, ”pustite me da odem sam do crkvice Sv. Artemija, i videćete da će kamenje krenuti zamnom.”
 
To se i dogodilo. Kamenje je padala svuda oko njega, ali ga nije povredilo. 
 
Nakon ovoga, izolovali su ga u crkvu. Čuvar metoha, o. Porfirije, poslao je pismo tražeći čamac da ga vrati u manastir. Od trenutka kada je Atanasios napustio crkvu i dok se nije iskrcao u manastiru, strašne stvari su se događale. Čudno je da se čamdžija nije onesvestio od straha. ”Kamenovanje nije prestalo ni na otvorenom moru.  Stene su padale, na sreću brod je prošao bez ikakvog oštećenja.”  (Gavrilo Dionisijatski)
 
Od obale do manastiske porte sve je bilo mirno. I to je navelo neke ljude da pomisle da je sve to bilo priviđenje.  Odjednom, iznenadni pljusak kamenja sa obližnje kule ih je ućutkao. 
 
Savet Staraca, koji se odmah sastao, doneo je odluku da pošalje iskušenika bogonosnom ocu Savi...kako bi ga izbavio. Opšte uverenje otaca beše da molitve o.Save mogu da oteraju zle duhove. 
 
Isposnica Vaskrsenja prošla je kroz nedelju dana teškog iskušenja. U njoj se odigravala istinska bitka između sila tame i svetlosti. Čula se neprestana, zaglušujuća buka. Ogromne stene letele su sa okolnih litica, preko isposnice, kotrljajući se sa strašnom grmljavinom u more. Strašni glasovi su uzvikivali bogohulne reči, uznemiravajući čitavu oblast. A bilo je i uvreda izrečenih protiv svih monaha, a posebno duhovnika ispovednika. Sva smrad pakla se projavila na ovom mestu. 
 
Božji čovek, bez obzira na svoju duboku starost (bila je to poslednja godina njegovog života)  predao je sebe na veliko stradanje. Cele nedelje nije ništa jeo, neprestano se moleći. ”A ovaj se rod ne izgoni osim molitvom i postom.” (Mat. 17:21). Njegovo saosećajno srce nije moglo da izdrži i da gleda Božije stvorenje kako prolazi kroz takvo stradanje. 
Na kraju nedelje, Starac sa nepokolebljivom verom u vaskrslog Gospoda priđe stradalniku. Zli duh se uznemirio. 
 
”Ja te izgonim... nečisti duše...Bogom koji je sve stvorio Njegovom rečju, i Gospodom našim Isusom Hristom...Sa strahom izađi, beži, odstupi  od sluge Božijeg Atanasiosa...odlazi u bezvodna, pusta, neobradiva mesta...”
 
Tako i bi. Izgledalo je kao da je nešto izašlo iz usta iskušenika Atansaiosa. Nepoželjni stanar je otišao ”kao dim koji isčezava.” Izgovorene reči bogonsonog o.Save udarile su demona kao plameni mač. I odmah se iskušenih smirio i utihnuo, uzdahnuvši sa olakšanjem.  Od beskrajne radosti i zahvalnosti pao je pred noge duhovnikove, ljubeći ih i plačući. 
 
”O Svetitelju Božiji, ti si me spasao, skinuo si sa mene veliki teret! O, hvala ti.  Spasao si me strašne zmije. Slava Tebi, Bože!”
 
Atanasios je ostao sa svojim isceliteljem još nekoliko dana. Po njegovom savetu, otišao je  u Kutlumuš, gde je i ostao. Otac Habakuk – ime koje je dobio na postrigu – prepoznatljivo je među bratijom po strogom, podvižničkom životu. Nikada nije zaboravio starca, koji ga je izbavio od vlasti đavola. 
 
Autor teksta Džon Sanidopulos
 
Prevod sa engleskog prof. Bojana Srbljak
23 oktobar 2013 god.
 
Izvor: http://www.johnsanidopoulos.com/2013/10/angry-stone-throwing-demons.html

Pročitano: 11424 puta