MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

Shimonahinja Zosima



Blažena Zosima (u svetu Evdokija Jakovljevna Suhanova) je rodjena 1 marta 1820 godine u zemljoradničkoj porodici u selu Sencovka u Orenburškoj guberniji. Blagočestivi roditelji su je vaspitali u dubokoj veri. Krotka i ćutljiva, molitveno nastrojena, razlikovala se od svojih vršnjaka po mladalačkoj nezlobivosti, neprivezanosti za ovozemaljsku sujetu i trudoljubivosti.



Godine su proticale, odredjivali su je za udaju, ali je devica odlučno odbijala da se uda. Tada ju je otac istukao prutom, i poslušna ćerka se udala za siromašnog i bogobojažljivog mladića. O njenom porodičnom životu se ne zna mnogo toga. Prema neproverenim podacima, njen muž je ubijen u rusko-turskom ratu, a sin jedinac je poginuo u lovu.



Postavši udovica, žena njenog sina je kasnije postala staričina kelejnica i nije je napustila sve do njene pravedne smrti. Po Božijem Promislu, Avdotka (tako su Evdokiju Jakovljevnu zvali na selu) je došla u manastir već u zrelim godinama, primivši postrig u rasu sa imenom Evnikija, što u prevodu sa grčkog znači “pobednica”.



Poznato je takodje da je više puta peške odlazila preko Turske za Jerusalim. Poslednji put je tamo bila 1912 godine. Videvši silazak Blagodatnog Ognja na Veliku Subotu u Jerusalimskom Hramu Hristovog Vaskrsenja, ona je u potpunosti počela da sledi našeg Hrista-Spasitelja. Moleći se neprekidno, zavolevši tišinu i samoću, iskopala je na dva kilometra od manastira izvor, na kome su bolesni počeli da se isceljuju. Kasnije je u blizini izvora bio izgradjen skit sa kapelom posvećenoj Presvetoj Trojici i pčelinjak. Kada je nastupilo vreme sveopšteg gonjenja na Pravoslavlje, otprilike 1919 godine, mati Evnikija je primila veliku shimu, sa imenom Zosima, što u prevodu sa grčkog znači “živa”. Postrig je izvršio Episkop Andrej Ufimski (u svetu knez Andrej Uhtomski).



Mati je od trenutka primanja shime pa do kraja svoga života spavala u mrtvačkom sanduku napravljenom od kiparisa, koji je jednom donela iz Jerusalima. 1920 godine Pokrovo-Enatski manastir je pretvoren u radnu opštinu, a 1923 je potpuno zatvoren. Njegove stanovnice su rasterane, i mati se naselila u selu Novo-Arhangelovka, u maloj keliji, koja je izgradjena u dvorištu jedne blagočestive porodice. Tamo je uvek dolazilo mnogo naroda, koji su iz cele Rusije dolazili kod mati Zosime. Njen pravi dom u stvari nije bila ta kelija, već taj kiparisov sanduk, u kome je spavala i u kome su je lokalne vlasti, nezadovoljne njenim “čudnim” ponašanjem i okupljanjem velikog broja stradalnika oko nje, tajno prevozili iz jednog mesta u drugo. Noću se molila, a danju su kod nje dolazile reke ljudi ne samo iz Orenburške, većiI iz susedne Ufimske, Čeljabinske, Samarske i Saratovske oblasti.



Vlasti su pokušavale da se suprotstave duhovnom uticaju podvižnice i javno su ljudima zabranjivali da je posećuju. Posetioci su zapažani, posle čega su mogla uslediti gonjenja. Ljudi su se bojali, ali su i dalje odlazili kod starice prelazeći peške mnogo kilometara, ne znajući uvek tačnu adresu pošto su je stalno prevozili, noseći joj svoje nevolje, bolesti, brige. Ona nikoga nije ispraćala bez reči pouke i utehe, a isceljivala je i najteže bolesti, za koje je medicina bila bespomoćna. Starica je životnim podvizima sticala blagodat Svetog Duha, koja je javno počivala na njoj i projavljivala se u posebnim znacima i čudima. Isceljivala je posednute, koji su joj dovoženi u lancima; isceljivala je bolesti nogu; isceljivala je ne samo ljude, već i sve životinje.



Bila joj je otkrivena i sadašnjost i prošlost, pri čemu je znala dogadjaje, postupke i misli ljudi, s kojima su kod nje dolazili. Predvidjala je budućnost i pomagala svima koji su joj se obraćali. Prema svedočenju Andreja Andrejeviča Savina iz Samare, u vreme gonjenja na Crkvu, kada su Crkve svuda zatvarane i kada je uništavan dotadašnji način života, njegov deda Joakim je otišao kod mati Zosime po savet. Ugledavši ga, starica mu se obratila po imenu: - Akime, zašto si došao kod mene? - Mati, kako da živimo i da se spasavamo? Ona je odgovorila: - Zar se spasavamo? Kupimo akatist, i stavimo ga iza sanduka, ne pročitavši ga. Dala mu je savet, i on je otišao. Uskoro su mu verujući ljudi posavetovali da napusti svoje prebivalište, jer je bio na spisku za likvidaciju zbog njegove vere u Hrista. Rasprodavši imanje, oni su noću brzo počeli da tovare na taljige preostale siromašne stvari. Kada su pomerili sanduk, našli su iza njega akatist, i deda je shvatio da mati, govoreći o akatistu, nije imala u vidu sebe već njega, jer ju je Akim odlazeći od nje osudio u svojoj duši. Nedugo pre smrti, starica je svojim bliskim ljudima rekla sledeće: - Umreću tada kada sam se i rodila. Vi nećete videti moju smrt. Tri dana posle sahrane će doći čekisti, raskopaće moj grob, i nešto će tražiti u njemu. Ništa neće naći. Okrenuće me licem prema dole, a sve vas će uhapsiti sem jednog čoveka. A vi nemojte da tugujete: ako bude tako znači da sam dostojna pred Bogom, a ako ne bude, onda plačite zbog mene jer sam poginula …



Tako se upravo i desilo. Starica je umrla 1 marta 1935 godine, na dan svog rodjenja. Bila je noć i niko nije video njenu smrt. U GPU je bilo izjavljeno da je zajedno sa mati u grob stavljeno i mnogo zlata. Čekisti iz Šarlika su posle sahrane raskopali grob i otvorili sanduk i razmotali je (monahe posle smrti oblače i uvijaju u mantije). Ništa nisu našli. Sva njena duhovna čeda su ubrzo uhapšena, sem jednog čoveka koji je čudom uspeo da se sakrije. Shimnahinja Zosima Enatska je živela 115 godina. I koliko god su je prevozili iz jednog mesta u drugo, Gospod ju je upokojio u njenom rodnom selu Sencovka Šarlikskog regiona Orenburške oblasti. Velika starica je savetovala da ljudi dolaze kod nje u teškim situacijama. I ljudi su posle njene smrti dolazili na njen skroman grob. Donosili su svoje tuge, molili su je za blagoslov, žurili su kod nje sa svojim duhovnim i telesnim bolestima. Deliće ogromnog kiparisovog krsta koji je mati donela iz Jerusalima, su uzimali onoliko koliko može da stane izmedju tri prsta i kući stavljali na bolna mesta.



Zemlju sa groba su donosili kući, mešali sa vodom i pili. Ili su se njome trljali. I to je pomagalo – bolesni su se isceljivali. Bilo je očigledno da je blagodat Gospodnja, koja je počivala na starici, delovala i posle njene blažene smrti. Na njenom grobu i danas stoji krst sa natpisom zahvalnosti od Svetogorca shiarhimandrita Serafima (Tomina) za njegovo isceljenje u mladosti i predskazanje njegovog budućeg monaštva. Staričine svete mošti su pronadjene 2003 godine u selu Sencovka Oktjaburskog regiona, Orenburške oblasti, u duboku jesen i dovezene su u Kazanjsku Bogorodičinu Crkvu u gradu Meleuzu u Ufimskoj eparhiji. Danas se svete mošti nalaze u Pokrovo-Enatskom muškom manastiru, u selu Dedovo Teodorovskog regiona, u Ufimskoj eparhiji, gde je i započela svoj monaški put. Julija Musatova, Grad Meleuz, Baškirija



Blažena starica Sećanja shiarhimandrita Serafima (Tomina)
image



Rodjen sam 1923 godine u siromašnoj zemljoradničkoj porodici u selu Barakovo Šarlikskog regiona Orenburške oblasti. Bio sam sin prvenac svojih roditelja – Konstantina Leontjeviča i Aleksandre Grigorijevne Tomine. Majka se razbolela od upale grudne žlezde i nije mogla da me doji. Hranili su me veštački – imali smo specijalnu bočicu sa cuclom i preko nje su mi davali mleko i kašu. Odbijao sam i grudi drugih dojilica, plakao i udarao rukama. Kada su mi izbili zubi, počeli su da mi daju ptičje meso, ali ja nisam mogao da ga prihvatim i uz plač sam ga odbijao.



Napunio sam tri godine, ali su mi nogice ostale skvrčene, kao kod rahitične dece. U to vreme je u regionalnom centru radio profesor Aleksandar Atanasijevič Barinin, iskusni lekar. Pregledavši moje nogice, rekao je da “bolest nije fizička”, i naredio je da se moji obrate shimonahinji Zosimi iz Enadskog* Pokrovskog manastira. Manastir se nalazio 35 kilometara od Barakova, i bio je zavoren u to vreme. 1922 godine su mnoge monahinje i poslušnice (bilo ih je ukupno oko tri stotine) bile uhapšene, a mati Zosimu zbog njenih godina nisu dirali – ona je već imala sto godina. Vernici su je odveli u selo Novoarhangelovku, koje se u narodu zove Djoma. Napravili su joj keliju u dvorištu jedne kuće, gde je i živela. Mati je branila učlanjivanje u kolhoz i odlaženje u obnovljeničku crkvu. Mnogi Arhijereji su dolazili kod nje po savet. A sveštenici-obnovljenici su je zbog njenih razobličavanja zvali gatarom, i davali o njoj izjave „u organima“ kao o narodnom neprijatelju... Uzdajući se u milost Gospodnju, roditelji su odlučili da me odvedu kod starice.



Otac je upregao konja u taljige, ali nije mogao sam da vozi. Moja mama, baka Evdokija Vasiljevna i njena ćerka Tekla, moja dadilja, su se pomolile pred put i dale zavet da u toku puta neće ništa jesti: “Ješćemo onda kada uzmemo blagoslov od starice”, - krenuli smo na put rano ujutru. Trebalo je putovati devetnaest kilometara, tako da smo istog dana mogli i da se vratimo. Put je prolazio preko manje planine, koja se u narodu zove Prjamica. Moji bližnji nisu izdržali i najeli su se na planini. U keliji starice Zosime je uvek bilo mnogo naroda, koji su došli čak iz susednih oblasti. Kod nje se dolazilo i danju i noću. Ona je isceljivala i ljude i životinje. Ljudima kojima su nestajale stvari je govorila gde da ih traže, ali nije spominjala imena kradljivaca. Tako je blagodatna bila ta starica. U trenutku kada smo stigli, starica je sama izašla iz kelije. Ugledavši nas, prekorno je rekla: “Neću vas primiti! Kako vas nije sramota! Dali ste obećanje – “nećemo jesti dok ne uzmemo blagoslov od starice Zosime”, - a sami ste na Prjamici zaustavili konja – kako vas nije sramota! – I najeli se.



Neću da vas primim!” Moji bližnji su zaplakali … Starica Zosima se potom obratila mojoj majci:”Pa, idi u moju keliju sa detetom!” Majka je u staričinoj keliji brzo počela da objašnjava: - Da, mati prvi sinčić je veoma nesrećan, nisam ga dojila, grudi me bole, i ne mogu dete da hranim… - Kako da pije tvoje mleko! Ti dojiš kravu – krava je ogromna, rita se, a ti je grdiš! Tvoj dečak nije sisao jer će biti monah. - Mati, on ne jede ni meso. - Zar monasi jedu meso? On će biti na Svetoj Gori, u visokom činu, i umreće na Svetoj Gori. Neće uopšte jesti meso, kao i tvoj poslednji sin. Tako se i desilo: ja sam monah i nijednom u životu nisam jeo meso, kao ni moj četrnaestogodišnji brat, koji takodje nikada nije stavio meso u usta. Starica Zosima je imala kadicu od kiparisa, u kojoj se nalazila sveta voda iz reke Jordan (mati je nekoliko puta peške išla preko Turske za Jerusalim). Starica je pokvasila moje skvrčene nogice u toj vodi, i one su se odmah ispravile. “Stajaće! Stajaće! Stajaće!” – rekla je triput. Prekrstila mi je čelo i celivala ga …Mojim bližnjima je oprostila i dala im da ponesu svetu vodu. I kakva je to bila radost, kada sam ja celo putovanje nazad stajao na svojim isceljenim nogama! 1934 godine je moj otac (on je završio četiri razreda crkveno-parohijske škole) bio predsednik seoskog saveta u Barakovu. On je kao predsednik imao tarantas i predivnog konja, koji je bio veoma skup. Negde početkom Petrovskog posta su ga pozvali na sastanak u Šarlik.



Posle sastanka je malo popio sa prijateljima, i vraćajući se iz regionalnog centra nije mogao da upravlja konjem. Na raskršću puteva za Barakovo i Mustafino je ispregao konja, dao mu seno, privezao ga za tarantas, a sam legao da spava ispod njega. Dvojica Tatara iz Mustafina, koji su prolazili pored su odvezali konja i odveli ga. Probudivši se i ne ugledavši konja, otac se odmah otreznio i požurio kući. Tražili su konja svuda po selu ali ga nigde nije bilo. Otac je ležao na krevetu i plakao. Njemu je zbog gubitka tako skupocenog konja pretio zatvor, a kući bi ostala bespomoćna žena sa sedmoro dece. Očeva majka je živela sa nama, jer su dedu ubili još 1921 godine kada je bila glad i on pošao u Taškent radi hleba. Baka je odlučila da ode kod starice. - Kostja, ja ću otići u Sencovku, - rekla je, - možda će mati Zosima znati da mi kaže gde da tražimo konja. Do Sencovke, gde je tada živela starica, je bilo više od pedeset kilometara. Imao sam jedanaest godina i zamolio sam baku da i mene povede. Obula je čizme i pošli smo. Ceo put smo išli i plakali, molili se, brodićem smo prešli reku Salmiš, i bili smo veoma umorni. Kada smo došli u Sencovku, ugledali smo kako u crkvi, adaptiranoj za potrebe kolhoza, žene veju pšenicu.



Pitali smo ih gde živi mati Zosima, - i one su nam pokazale da treba da idemo preko mosta. Mati Zosima je živela odvojeno u maloj keliji u dvorištu kuće nekih blagočestivih domaćina. Celu ulicu ispred staričine kuće su zakrčili stradalni ljudi. Dolazili su bolesnici, bilo je i psihičkih bolesnika u lancima; kod starice su vodili i bolesne životinje. Na ulici je bilo mnogo taljiga, a u jednima je ležala i jedna posednuta žena. I dvorište je bilo puno naroda. Dve monahinje su pod ruku izveli staricu iz kelije, a ona je bila u monaškoj shimi. Bila je malog rasta i imala je sto četrnaest godina, kapci joj se zbog starosti nisu zatvarali, ali je posmatrala ljude sa neobičnom radošću. Polako je osenila ljude krsnim znakom i blagoslovila ih. Svi su se poklonili. Ljudi su se molili, a neki su i plakali. Starica se obratila nama: - Darja iz sela Barakovo s Mišenjkom – dodjite ovde! Baka je odmah zaplakala, jer nikada nije bila kod starice Zosime. Prišli smo. Starica je stajala na pragu kelije i tako strogo govoila: “Darja! Darja!



Šta je tvoj Kostja uradio! Nevolja! Preti mu zatvor!” Baka i ja smo plakali, a ona je nastavila: “Živ je konj, njega su odveli Tatari radi mesa u Mustafino. Idi kući i reci Konstantinu da ode u Mustafino kasno uveče i da udje u sedmu kuću od strane Šarlika od kraja sela, i da traži konja, ali ne sa ulice, već iz dvorišta, pozadi – neka povede konja”. Mi smo se obradovali. Mati Zosima nas je uvela u svoju keliju, u kojoj je bio sto, a na klupi je stajao sanduk. Ona je uzela krst iz Jerisalima i rekla mi: “Mišenjka! Evo s ovim krstom će te postrigati u monaha!” – i dala mi ga je. Poklonila mi je takodje i veoma lepu kutijicu sa slajdovima iz Svetog grada Jerusalima. Ceo put nazad smo plakali od radosti i molili se. Stigavši kući, baka je detaljno ispričala ocu o svom razgovoru sa staricom Zosimom. Otac je uzeo uzde i u jedanaest sati uveče pošao u Mustafino. I čim je prišao sedmoj kući, konj je zarežao, prepoznavši svog domaćina. Otac ga je krišom odvezao i pošao nazad. Nisu ga poslali u zatvor, nije više bio predsednik a nisu ga primili ni u partiju. Postao je običan mehaničar na kombajnu. A ja sam sa krstom iz Jerusalima koji mi je starica dala po njenim proročkim rečima primio monaštvo sa imenom Misail i sveto čuvam taj krst ceo život kao Božiji blagoslov.



Ja nedostojni, molim sve da mi oproste, jer u mom opisu može biti mnogo toga netačnog jedno zbog neposedovanja arhivskih podataka, a drugo možda zbog mojih godina …Sve što sam napisao sam čuo od blagočestivih monahinja, starica i mirjana, s kojima sam još od detinjstva u duhovnom srodstvu, i medju njima je malo ko bio pismen, ali su svi bili duboko verujući ljudi, a mnogi od njih su prolili i svoju krv za Hrista. Shiarhimandrit Serafim Svetogorac (Tomin), grad Orenburg Na fotografijama: shimonahinja Zosima Enatska; Pokrovo-Enatski muški manastir



preuzeto sa http://www.cofe.ru/blagovest/article.asp?heading=32&article=10046



prevod sa ruskog dr Radmila Maksimovic

Pročitano: 4254 puta