MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

KAKO SAM NAŠLA DUHOVNOG OCA



Raifski Bogorodičin muški manastir
 
Verovatno se u životu svakog čoveka događaju sudbonosni susreti. Istina, to ne shvatamo odmah, već tek posle nekog vremena. Kada sam prišla veri, s 18 godina, tražila sam odgovore na mnoga pitanja, mučila su me mnoštva sumnji. I Gospod mi je poslao divnog čoveka, poznanstvo s kojim je odredilo moj životni put.
 
Bila sam student filozofskog fakulteta i trudila sam se da posećujem hramove po teritorijalnom priznaku – blizu kuće, fakulteta, ili tamo gde su bili moji poznanici. Koliko sam puta samo postavljala pitanja baćuški i dobijala odgovore, skoro kao u poznatoj anegdoti: „Oče, a šta vi mislite o dvanaestoj glavi Tome Akvinskog...“ – „Da se udaš, ludo, hitno da se udaš!“. Pitanja su se gomilala, upornost u traženju odgovora je slabila, a brak, koji bi me prinudio da skrenem misli od traženja smisla života na konkretan krug obaveza i briga, nije bio ni na vidiku.
 
U tom periodu sam posetila i Raifski Bogorodičin manastir kod Kazanja. Hodočasnik nisam postala svojevoljno. Produženi pubertet i konflikti s roditeljima, u pozadini tog traženja smisla života, podstakli su mamu da, sa mnom, pođe u manastir i tamo boravimo nekoliko dana. Ona sama, je tada još uvek samo povremeno posećivala hramove, ali Raifski manastir je za nju već postao duhovna domovina i nešto ju je „vuklo“ upravo tamo. Raifa je bilo jedino mesto koje je, po maminom mišljenju, moglo da me izleči od dugotrajne potrage za smislom života. 
 
Doputovala sam u manastir, uselila se u keliju zajedno s još nekoliko žena i počeo je kratki period mog poslušništva. Dolazili smo u hram pre početka službe i u tišini, s dubokim poštovanjem, čekali njen početak. Bilo je divno videti, kako su se svi monasi manastira (bilo ih je više od deset) poređali okrenuti licem prema istoku i neko vreme prosto stajali u tišini. Zbog toga sam imala utisak da sam dospela u nekakvu drugu realnost. Posle službe smo skupljali vosak s poda, koji je nakapao od sveća, brinuli o manastirskoj bašti i cvetnjaku. Susetka iz kelije mi je rekla: „Znaš, meni se čini da se moj život već završio... Imam tek pedeset godina, ali imam osećaj, da je to sve, kraj, već mi je vreme da umrem“. „Ja imam 23 godine, ali imam isto takav osećaj“, - odgovorila sam.
 
Ko zna dokle bi me dovela moja duhovna istraživanja, da nisam, u jednom od mojih poslednjih dana boravka u manastiru, naišla na tablicu s natpisom: „Jeromonah Filaret (Zlatoustov)“. Tada sam već imala prilike da, „krajičkom uha“, čujem od svojih kazanskih poznanica, da je jedna od „znamenitosti“ manastira – jeromonah Filaret, koji je 25 godina bio šef katedre za pribore i automate letećih aparata Kazanskog avijacionog instituta, i koji je otišao u manastir posle toga, kako je preživeo kliničku smrt. Bila sam toliko očajna, da sam čak prestala da se stidim i nekako s lakoćom otvorila vrata, ne razmišljajući o tome da li je umesna takva kasna poseta baćuški, bez najave. Susetka iz kelije se potom čudila mojoj smelosti: „Kako si se usudila da tako, bez kucanja, bez poziva, uđeš u keliju čuvenog starca?“. A meni je već tada bilo jasno, da u Božijem svetu nije sve tako kao u svetskoj hijerarhiji nadređenih i podređenih. Neka je on i poznat, ali je poznat pre svega po svojoj smirenosti i ljubavi. Zar se može bojati takvog čoveka? 
 
Otac Filaret me je dočekao prijateljski i s pažnjom, pozvao me je na čaj i čokoladne bombone. Bio je postan dan, ali je on verovatno video da mi nije do posta. Od početka sam se osećala vrlo prijatno u njegovoj keliji, i još s praga sam počela da mu se žalim na svoju duševnu uznemirenost, na to, da mi se pravoslavna vera čini nedostupnom, njeni kanoni nedostižni. Rekla sam mu da studiram filozofiju i da se bojim da ću da poludim, jer ne mogu da se snađem među mnogim koncepcijama i pogledima na život, zato što verujem svakoj knjizi koju otvorim. Nije mi davao mira izbor, koji sam morala da napravim u svom ličnom životu: da odem u manastir ili da čekam „dobrog čoveka“, kako su me savetovali rođaci i baćuška iz hrama blizu kuće. Sva ta pitanja su mi izgledala veoma važna i hitna. Otac Filaret me je s pažnjom saslušao, a zatim je sa police uzeo foto-album i pokazao mi fotografiju, na kojoj on stoji okružen nasmejanim mladim ljudima. Pokazao mi je milu devojku, približno mojih godina. „To je moja unuka. Moja najomiljenija, rođaka. Nedavno smo napravili tu sliku. Zatim se ona upoznala s momkom i zaljubila se u njega. Neko vreme su se zabavljali, a posle toga je otišla kod njega u goste i od tada se nije vraćala. Ispostavilo se da je on manijak. Ubio je, telo isekao na nekoliko delova i pokušao da ih sakrije. Međutim, na vreme su ga uhvatili“.
 
Moja pitanja odjednom više nisu bila važna. Zanemela sam od užasa i nisam znala šta da kažem. Verovatno, ni nije bilo potrebe da kažem nešto. Ocu Filaretu nije bila potrebna uteha, naprotiv, on je video da sam ja vršnjakinja njegove unuke, da mi je potrebna podrška i bio je spreman da mi pomogne. 
 
Kroz par dana sam otputovala iz manastira, a uskoro je otac Filaret sam našao mene. Pozvao je naše zajedničke poznanike i molio ih da mi prenesu da me čeka da ga posetim. „Sada ćeš ti biti moja unuka“, - rekao je on kroz neko vreme. Tako sam ja našla novu srodnu dušu. Dok sam živela u Moskvi, dopisivali smo se i na kraju njegovih pisama uvek je stajao potpis „deda Filaret“. Meni je to veoma prijalo. 
 
Od apstraktnih filozofskih pitanja, otac Filaret me je malo po malo prevodio u realan život: organizovao mi je preko leta da radim u manastirskom cvetnjaku, upoznavao me je sa ostalom svojom duhovnom decom. Videla sam kako se s istom druželjubivošću obraćao i sa profesorima i sa mesnim bakicama i sa nedavno oslobođenim zatvorenicima (koje su mu ponekad slali u keliju). Izbegavao je bilo kakav nagoveštaj za poklanjanje njemu kao „starcu“. Tog, ko je dolazio za savet, trudio se da sam podstakne na traženje rešenja. Učio nas je da ne gledamo mistično na proste svakodnevne probleme, koji se lako rešavaju zdravim razumom i željom da se on primeni. 
 
Po pitanjima, vezanim za tehniku, bio to fotoaparat, kompjuter ili štampač, ja sam se, takođe, često obraćala svom duhovniku. Još kako! Jer je on profesor, specijalist za pribore i automate. Svojevremeno je baš on pomagao direktorima škola Tatarstana da uvedu novi predmet – informatiku.
 
2006. godine je otac Filaret primio postrig u veliku shimu s imenom Sergije. 2011. je preživeo moždani udar, koji ga je prikovao za invalidska kolica. Ali on je nastavio da komunicira s ljudima i skoro svake nedelje je držao propoved. U početku mi je to izgledalo čudno: shimnik treba da živi izolovano. A moj duhovnik ostaje uvek tako razgovorljiv i veseo. Nastavlja prepisku, telefonske razgovore s drugovima i duhovnom decom u raznim gradovima i državama, prima goste. „U drevnosti su velikoshimnici zaista davali dodatnu zakletvu – da žive zatvoreno, da se zatvore u usamljenu pećinu, kao u grob, i time u potpunosti umru za svet, ostajući sami s Bogom, - objasnio mi je otac Sergije. – Kasnije, izolovanost više nije bila obavezna za shimnike. U Sveto-Troickoj Sergijevoj lavri sam više puta sretao ljude, koji su pri pokušaju razgovora s njima, odgovarali da njima nije dozvoljeno da razgovaraju. Imali su upravo takvo poslušanje, i za njihovu dušu je to korisno. A ja, naprotiv, težim da razgovaram s onima, koji dolaze u manastir i imaju potrebu za podrškom, prosvećenjem i utehom“. 
 
Jedna od najjarkijih uspomena na mog duhovnog oca: idem k manastiru i odjednom mi u susret ide bela Volga, za čijim volanom je sedi starac… Neverovatno liči na starca Sergija... Ne može biti... Prilazim k njegovoj keliji – nema nikog! U svojih 85 godina otac Sergije je rešio da se seti prošlosti, kupio je polovni auto i ponovo seo za volan. Sada, budući prikovan za invalidska kolica, on je ipak sačuvao pokretljivost, često ga možete sresti na teritoriji manastira okruženog hodočasnicima. Na njegovim kolenima mijauče riđi mačak – ljubimac shiigumana – s okovratnikom, na kome je napisano: „Mačak Raifski. Telefon vlasnika 8919...“
 
Prošlo je nekoliko godina posle upoznavanja s baćuškom. Postepeno mi se život osmišljavao, zaposlila sam se, položila ispite na postdiplomskim studijama, a kroz neko vreme sam se i udala za diplomca seminarije i postala majka. Ako bi mi neko tada, kada sam došla sa sumnjama i u očaju u manastir, rekao kakav me život čeka u budućnosti, ja mu nikako ne bih poverovala. Tek sada shvatam: te večeri, kada sam bez kucanja, sa suznim očima ušla u keliju baćuške, počeo je put mog duševnog i duhovnog ozdravljenja. 
 
Fotografija sa sajta fotki.ru
Lilija JEGOROVA

Prevod na srpski: S.M.
05.10.2013.
 

Pročitano: 4953 puta