Hrišćani imaju veoma ozbiljnu vezu sa svojim umrlim. Mi često pričamo sa njima i stalno ih pominjemo Bogu.
Da budemo precizniji, za nas oni koji su napustili svoje tijelo nisu mrtvi, već živi (metaforički mi za njih kažemo da su „usnuli“ i na ovaj način se odnosimo prema njima kao prema živima koji su naprosto otišli i naselili neko drugo mjesto). Mjesto gdje je njihovo tijelo sahranjeno naziva se počivalište (od grčke riječi “κοιμητήριο” = mjesto za spavanje, počivanje).
Naprotiv, mi smatramo da su mrtvi oni ljudi koji su iz svog srca odstranili Boga, Njegovu ljubav i Njegovu milost, bez obzira da li oni žive među nama ili su se preselili na mjesto gdje borave duše. Ovo je prava smrt, izbacivanje Boga iz našeg srca, jer ako Mu dozvolimo da uđe u naše srce mi smo potpuno živi, bez obzira da li smo u ovom ili u svijetu duša.
Kada kažemo da Bog ulazi u naše srce, mi ne mislimo da On preuzima kontrolu nad nama ukidajući našu dušu i oduzimajući nam slobodu (Bog to nikad ne radi, samo duhovi koji su zastranili to rade). To znači da se Božija milost useljava u nas (Njegova životvorna, nestvorena, vječna i blistava energija) i preobražava nas približivši nas Njemu. Ovo preobraženje je usko povezano sa svetim tajnama hrišćanske Crkve, kao što ćemo uskoro vidjeti. Ako Bog da, sada ćemo vidjeti šta znamo o mrtvima ili upokojenima.
Isus i smrt
Kada je Isus umro na krstu, Njegova ljudska duša se preselila u mjesto mrtvih („Had“ na grčkom jeziku), gdje je razgovarala sa mrtvima kao što je to radila sa živima (neko će možda poželjeti da pogleda pravoslavnu ikonu „Silazak u Ad“, kao i svjedočenje velikog i svetog apostola Petra, Isusovog učenika, u njegovoj prvoj poslanici u Svetom Pismu, poglavlje 3, stih 19-20). On je zatim uzeo duše umrlih iz Ada prenijevši ih na mjesto gdje sada duše idu, mjesto zvano „nebo“. Tamo duše onih koji su umrli prije Hrista zajedno sa dušama onih ljudi koji su umrli nakon Hrista čekaju vaskrsenje, kako bi živjeli u Božijem carstvu povrativši svoja tijela, ali ovaj put kao besmrtna i svjetlosna tijela.
Ljudi koji su živjeli u ovom svijetu približivši se Bogu svojim čistim srcem, predukusili su na nebu – počivalištu duša – neopisivu radost nastalu iz odnosa sa Hristom viđenjem Njegove nebeske ljepote i Njegove nestvorene svjetlosti. Ova radost je proporcionalna njihovoj dobroti i dostići će svoj potpuni obim nakon vaskrsenja svih ljudi. Mi ovu radost zovemo „raj“.
Nasuprot tome, oni koji žive u ovom svijetu ograničavajući svoju ljubav na egoističnog sebe, na nebu kušaju žalost nastalu usljed odnosa sa Hristom (koga ne vole), lišeni pogleda na Njegovu nebesku ljepotu i Njegovu nestvorenu svjetlost. Ova žalost je proporcionalna iskrivljenosti uzrokovanoj njihovim egoizmom i dostići će svoj pun obim nakon vaskrsenja svih ljudi. Mi ovo zovemo „paklom“.
Nagovještaj vaskrsenja i tog konačnog stanja u kom će svi ljudi (svih rasa i godina, kao i svih religija) živjeti, nalazi se u Hristovim riječima, Jevanđelje po Mateju, poglavlje 25, 31-46.
Ovaj opis se mora posmatrati u kontekstu Božije ljubavi za sve ljude i za sva stvorenja. Bog „ne šalje u pakao“ okorjele grešnike, već je samo stanje njihove vlastite duše pakao. To je stanje koje im ne dozvoljava da okuse neopisivu sreću raja.
Upokojeni svetitelji
Postavši čovjek, Hristos se sjedinio sa ljudskom prirodom ponudivši svakoj osobi mogućnost da se sjedini sa Njim. Međutim, zato što je Hristos ujedno i Bog, osoba koja se sjedini sa Njim u isto vrijeme sjedinila se sa Bogom. Prema tome, sjedinjenje sa Hristom čini osobu „svetim čovjekom“, drugim riječima, svetiteljem. Znamo iz iskustva svih hrišćanskih generacija, a posebno iz iskustva naših svetih učitelja, da za sjedinjenje sa Hristom nije dovoljno samo biti „dobar čovjek“, već je potrebno imati blagodat i zato nam se daju svete tajne (krštenje, ispovijest, sveto pričešće, itd.), kroz koje osoba pravilno priprema sebe i traži od Boga da mu pošalje Svoju milost.
Svaki čovek, prihvatajući Božiju blagodat u sebi i odgovorivši na to ljubavlju prema Bogu i Njegovim ljudima, i opraštajući onima koji žele da mu naude ili su to već učinili, toliko se približava Bogu koliko napreduje na tom putu. Takav čovek postaje, takoreći, „mali svetitelj“ (= zadobija malo svetosti). S obzirom na to, oni koji su još više napredovali na tom putu da vole Boga i druge, čak i svoje neprijatelje, mnogo više nego same sebe, jesu pravi svetitelji kojima je često dan dar od Boga da čine čuda.
Usrdne, iskrene i uporne molitve ljudi istinitom Bogu su uslišene u vrijeme i na način na koji On to hoće. Molitve svetitelja se više uslišuju, ne samo dok oni žive ovdje među nama, već i kada su se njihove duše otišle na nebo čekajući Raj. Stoga kada nam Bog otkriva da je upokojeni hrišćanin svetitelj, mi sa njim razgovaramo (kroz našu molitvu ali takođe i preko crkvenih službi služenih na dan njihovog pominjanja) i molimo ga da se moli Bogu za nas i za cijeli svijet. Takođe mi mu posvećujemo ikone ili pak crkve njegovom imenu. Postoje bezbrojni slučajevi koji otkrivaju da nam svetitelji odgovaraju sa neba i daju odgovor na naše molitve. Na to sam i mislio kada sam rekao da mi često razgovaramo sa našim mrtvima.
Bog nam na mnogo načina otkriva da je neki čovjek svetitelj: na primjer, njegove mošti mogu širiti miomiris ili mirotočiti (istjecati sveto ulje) ili mogu iscjeljivati ljude od njihovih bolesti, ili se druga čuda mogu desiti preko njihovih moštiju. Svetitelj se može javiti u snovima ili vizijama ljudima sa čistim srcem, itd. Naravno, u svim tim slučajevima moramo biti oprezni u uvjerenju da su ova čuda istinita, zato što to može biti prevara ili zamka neprijatelja, što znači da je zamka zlih duhova koji žele da ljude dovedu u zabludu i učine ih njihovim sljedbenicima. Kada je sigurno da je otkriven istinski svetitelj, Crkva ga zvanično uvrštava u kalendar i dodjeljuje dan posvećen njemu u sjećanje. Obično je to dan na koji se svetitelj upokojio i koji se zove „dan rođenja“, jer se tog dana svetitelj rodio na nebu.
Postojanje svetitelja i njihovo posredovanje sa neba u našem životu dokazuje da ne postoji reinkarnacija, i da duše nikada neće „iščeznuti“, već da su ljudske duše vječne i da su uvijek duše određenih ljudi, sa određenim imenom, ličnošću, sjećanjima, osjećanjima, itd. I tako će ostati sve do vaskrsenja pretpostavljajući da će njihova tijela, netruležna i vječna, imati vječni život kao psihosomatska bića, i da nikad više neće umrijeti.
Čak i neko ko nije važan i čudotvoran svetitelj, ali čija je duša čista i koja je predukusila raj, može pomoći ljudima moleći se Bogu za njih. Jedan takav slučaj zabilježen je u Evergetinosu, drevnoj pravoslavnoj knjizi, gdje se nepoznata upokojena osoba (očito predukusivši raj) pojavila i iscijelila nogu povrijeđenog putnika koji je naišao na njegovo tijelo da leži na putu i potom ga sahranio. Ljudi koji koji su predukusili raj vide naš vlastiti svijet, jer je raj najsnažnija veza sa svim bićima. Međutim, ljudi koji su predukusili pakao ne vide naš vlastiti svijet zato što je pakao stanje usamljenosti, jer ih njihov vlastiti egoizam vječno izoluje u njih same.
Mi i duše
Mi se ne klanjamo dušama umrlih, jer znamo da se samo Trojičinom Bogu moramo klanjati. Ljudske duše nisu, kao što nas uči Sveto Pismo i svi sveti hrišćanski učitelji, stvorene od iste supstancije kao Bog, ali su Božija tvorevina stvorena ni iz čega, kao su naša tijela i svaka materija i duhovni svijet. Samo je Sveta Trojica nestvorena. Otac je rodio Sina prije svih vijekova, a ishodi Svetog Duha – On ih dovodi u postojanje kroz Svoju supstanciju, dakle On ih ne stvara. Nasuprot tome, On stvara duše ljudi prilikom začeća u majčinoj utrobi.
Dakle, duše nisu božanske. One su ono što smi mi, živi ljudi: Božije tvorevine koje slave Boga i jedino Boga. Mi volimo ljude, bez obzira da li su ovdje ili na nebesima, molimo se Bogu za njih ili njima lično ako nam Bog otkrije da su svetitelji, ali mi im se ne klanjamo. Svetiteljima se ne klanjamo. Samo se Bogu klanjamo.
Dakle, kada osoba napušta ovaj svijet da bi otišla na nebo, mi odmah počinjemo da razgovaramo sa Bogom o njoj. Na ovaj način mi pokušavamo da pomognemo stanju čovjekove duše, da ako nije bio dovoljno dobar da okusi raj da ga bar utješimo našim molitvama. Pošto je pakao povezan sa potpunom usamljenošću, nije neobično da usrdno, iskreno i uporno zanimanje živih ljudi za duše, ima moć da ublaži ovu samoću i donese olakšanje stanju tih duša.
Javljanje koje je iskusio sv. Makarije Egipatski, zapisano u drevnoj knjizi koja sadrži priče svetih isposnika u pustinji, kazuje da dok je sv. Makarije hodao pustinjom slučajno je svojim štapom za hodanje naišao na lobanju. Zatim se sagnuo, sahranio lobanju sa poštovanjem i počeo se moliti za osobu kojoj je ta lobanja pripadala. Potom se pred njim pojavila duša te osobe i rekla mu da je, za života, bila demonopoklonik (sveštenik Isisa) i da je zbog toga sada u paklu. „I kako je tamo?“, upita svetitelj. „Sve je u vatri,“ odgovorila je duša. „Svi smo vezani leđa o leđa. Ali kada se ti moliš za nas, onda malo možemo vidjeti jedni druge, sve dok traje molitva.“
Mi znamo preko svetih hrišćanskih učitelja da je vatra koju je spomenula duša, Božija Svjetlost, koja obasjava sve u drugom svijetu. Osjećaj doživljen od strane onih koji ovu Svjetlost vide kroz prizmu svog egoizma opisana je kao „paklena vatra“.
Sv. Makarije Egipatski bio je tako dobar da kada ga je mlada žena, koja je zatrudnila sa svojim tajnim ljubavnikom, lažno optužila da je dijete njegovo, prihvatio optužbu iskusivši sve vrste uvreda od strane lokalnog stanovništva, počevši da radi duplo više kako bi pomogao ženi i njenom djetetu. A kasnije kada je istina bila otkrivena, tajno je otišao i nikad nije pokušao da skine ljagu sa svog imena.
Takođe slučaj sv. Grigorija (kao i ostali slučajevi) dokazuje da usrdna, iskrena i uporna molitva živih ljudi za mrtve ima mogućnost da čak promijeni stanje duše iz pakla u raj, barem kada ta posebna duša ima sve potrebne preduslove za ovu promjenu (odnosno, da duša nije u potpunosti iskvarena). Svetitelj se usrdno molio, „prolijevajući rijeke suza“, za spasenje rimskog cara Trajana kada je saznao o nekom dobrom djelu koje je ovaj učinio. Kasnije je saznao, od Boga, da je njegova molitva uslišena.
Razgovor sa Bogom o dušama
Naravno da se svi mi nadamo da su duše naših voljenih u stanju predukusa raja, ali samo za svetitelje to možemo biti sigurni. Kao što je već ranije spomenuto, kada duša nekog čovjeka napusti ovaj svijet, mi odmah počinjemo da razgovaramo sa Bogom o toj osobi. Drugim riječima, odmah se počinjemo moliti.
Za nas su svi ljudi jednaki, stoga se sljedeće odnosi na sve: muškarce, žene ili djecu, bez obzira na njihov društveni status.
Ako ta osoba nije pravoslavni hrišćanin, jedina stvar koja se može uraditi je naša vlastita ili grupna molitva za tu osobu, čemu se može dodati post ili neki drugi manji ili veći vid podviga, što će pročistiti naše srce i na taj način adekvatnije uputiti naše molitve Bogu. Mi za takvu osobu ne obavljamo bilo kakav „zvaničan“ obred u našoj Crkvi, zato što nije ispunjen prvi osnovni uslov za takve osobe a to je Sveta Tajna krštenja u ime Svete Trojice. Sveto krštenje „preobražava“ osobu u „dobro drvo masline“, u „pravu vinovu lozu“ za Hrista. Iz tog razloga u odsustvu krštenja mi se možemo moliti, sa svom usrdnošću i snagom naše duše, vjerovatno i postiti, ili činiti neki drugi vid žrtvovanja, ali bez crkvenih obreda. One nemaju efekta.
Ako je osoba koja odlazi na nebesa pravoslavni hrišćanin, prva stvar koju trebamo uraditi nakon njegovog upokojenja jeste crkveni obred, u kom svi učestvuju. Tokom ovog obreda mi prvi put molimo Boga (svi zajedno, kao Crkva, drugim riječima kao jedno tijelo) da odmori dušu našeg brata „u svjetlosti lica Svoga“.
Zatim sahranjujemo tijelo u zemlju i stavljamo krst kao simbol pobjede Hrista nad smrću. Tijelo ne spaljujemo jer je za nas tijelo, iako nije sveto da bismo ga obožavali, ipak vrijedno poštovanja. Ono je vrijedno poštovanja zato što:
a) Hristos, Sin Boga Oca, jeste preuzeo tijelo potpuno isto kao i naše (mi to nazivamo „istosuštan“ iz grčkih riječi „όμο“=isti, jednak + „ουσία“ = tvar, materija, što znači od iste tvari) i zato što je On bio novi Adam, blagodat Njegovog ljudskog tijela prenijela se na cijelo čovječanstvo;
b) svaki pojedinačni hrišćanin je lično primio na svom tijelu blagodat Boga, jer je bio kršten u ime Svete Trojice, pomazan uljem (jelejem) i primanjem svetog tijela i krvi Gospoda našeg Isusa Hrista tokom Svete Tajne pričešća;
c) ako se osoba veoma približila Bogu, božanska blagodat je intenzivno prisutna u njenim moštima (= kostima) koje postaju „svete mošti“ – ako spalimo tijelo mi ćemo lišiti sebe, društva, cijelog svijeta od izvora blagodati, i najvjerovatnije nikada ne bismo shvatili da je neka osoba dostigla stanje svetosti, jer se svetost često otkriva preko svetih moštiju (odavanjem miomirisa, mirotočenjem i činjenjem čudesa).
Nakon sahrane počinje serija crkvenih obreda koje se zovu „pomeni“ (= sjećanja) i mi tokom njih takođe molimo Boga za pokoj našeg brata. Tokom „pomena“ vrlo mala čestica prosfore posvećuje se imenu upokojenog brata, koji se, na ovaj način spominje „unutar“ Svetih darova. Pomeni se vrše treći dan od smrti osobe, zatim osmi dan, pa 40. dan, zatim na kraju trećeg mjeseca, i onda svaka tri mjeseca do prve godišnjice, a nakon toga svake godine na dan smrti osobe.
Pored pomena, hrišćani imaju običaj davanja imena upokojenih predaka i braće sveštenicima, koja se zatim pominju tokom Svete liturgije koja se održava u nedjelju. Poruke poslane (Božijim dopuštenjem) od strane upokojenih ljudi živim ljudima kroz snove otkrivaju da ovaj pomen daje značajnu korist stanju duša. Naročito kada je pomen učinjen tokom 40 uzastopnih svetih liturgija (četrdeset liturgija od grčke riječi „σαράντα“ = četrdeset).
Jedno od bezbrojnih svjedočenja koja otkrivaju koliko koristi dušama daje pomen tokom služenja Svete liturgije jeste slučaj sv. Teodosija Černigovskog. Svetitelj se pojavio monahu Aleksiju koji je s ljubavlju obavljao ekshumaciju njegovih moštiju, i rekao mu: „Hvala ti što se umaraš zbog mene, ali te molim da spomeneš imena mojih roditelja, Nikite i Marije, tokom Svete liturgije.“ O. Aleksije je bio iznenađen i upita ga: „Ti, koji si svetitelj i koji se direktno moliš Bogu, zar ti tražiš od mene da spomenem tvoje roditelje?“ Zatim mu svetitelj odgovori: „U pravu si, ali korist koju će oni imati tokom spomena njihovih imena za vrijeme liturgije mnogo je veća od one koju dobijaju molitvom.“ Kasnije, uvidom u manastirske knjige pomena pronađeno je, u dijelu gdje je sv. Teodosije bio iguman, da su imena njegovih roditelja upravo ona koja je rekao o. Aleksije (a prethodno su njima bila nepoznata).
Crkva je, osim molitvi koje upućujemo Bogu za upokojene u crkvenoj službi, dodijelila jedan dan u svakoj sedmici koji je posebno posvećen sjećanju na upokojene (a to znači molitvama za pokoj njihovih duša), i taj dan je subota. Crkva je takođe posvetila posebne subote za pomen svih upokojenih od početka postojanja čovječanstva na Zemlji pa do danas. Ove subote se zovu „zadušnice“. Osim toga, posebna molitva za upokojene se čita tokom crkvene službe povečerja uoči nedjelje Pedesetnice.
Pored gore navedenog, hrišćani imaju naviku da sami pale kandila, kao simbol naše molitve upućene Bogu, tako da naši upokojeni preci i braća mogu iskusiti sa radošću Njegovu svjetlost. Takođe, mi palimo tamjan kao simbol naše molitve koja se izdiže na nebesa kao dim tamjana i koja mora da prijatno miriše (što znači da molitva mora biti upućena sa čistim srcem, lišena zla, mržnje, egoizma i bez želje da iskorištavamo druge ljude), baš kao što prijatno miriše dim tamjana. Mi posvećujemo kandilo i tamjan našim voljenim upokojenim ne samo u domu (pored njihove slike) već i na njihovom grobu, koji posjećujemo kad god to želimo. Ponekad zovemo sveštenika na grob da izvrši mali obred („trisvjatoje“) za pokoj duše.
Plašimo li se zlih duhova? Da li postoje duhovi?
Kao što je već spomenuto, duše koje su predokusile raj, drugim riječima one koje unutar sebe imaju blagodat i posjeduju određenu svetost (u manjem ili većem obimu), mogu se moliti Bogu za žive ljude. Međutim, viđenjem sv. Makarija otkriveno je da se duše koje su predokusile pakao osjećaju potpuno usamljeno. Međutim, ni na koji način nije moguće da se vrate na zemlju i da utiču na živote živih ljudi. Iz tog razloga hrišćani ne vjeruju da nam „loše“ duše mogu prijetiti na bilo koji način. Mi se njih ne plašimo, već samo žalimo za njihovom tugom i patnjom, i molimo se Bogu za njih.
Kako bilo, izgleda da postoje određena mjesta koja su „progutala“ zli duhovi svojom tamom i prijetećom energijom. Takva mjesta su mahom ona gdje su se izvodili ili gdje se izvode magijski rituali, prizivanjem demonskih duhova. Ovi duhovi nisu duše umrlih ljudi, mada se ponekad javljaju kao takvi.
Slično tome, duhovi koji se javljaju tokom „duhovnih“ obreda, tokom prizivanja duhova od strane magova, medijuma ili „spiritualista“ bilo koje vrste, nisu duše umrlih ljudi, bilo dobre ili loše. Samo molitvom, unutar života sa Crkvom, živi ljudi se obraćaju umrlim – i uvijek se obraćaju svetiteljima. Svi drugi slučajevi „komuniciranja“ između mrtvih i živih, koji su se dešavali i još uvijek se dešavaju, hiljadama godina, u mnogim civilizacijama i religijama, u najmanju ruku su sumnjivi. Znamo iz iskustva naših svetih učitelja da duhovi koji se pojavljuju u takvim slučajevima nisu duše umrlih i da uopšte nisu ono što izgledaju, već su zla bića koja žele da obmanu svojim lažima.
Dokaz za gore navedeno je činjenica da ovi duhovi mogu postati opasni po one koji ih prizivaju. Pored toga, mjesta gdje se takva prizivanja redovno izvode, zla energija će se toliko skupiti da će, prije ili kasnije, smetati živim ljudima.
Za ovakve slučajeve nam učenja Crkve i iskustva drugih hrišćana govore sljedeće:
a) Kada osoba uključi sebe i svoj život u jedno Tijelo Hristovo, Crkvu, i kada prima Božiju milost kroz Svetu Tajnu krštenja, druge svete tajne i hrišćanski život (život koji ne uključuje samo učešće na vjerskim obredima, već takođe podrazumijeva ljubav prema našim bližnjima a posebno oproštaj našim neprijateljima), onda ona uz Božiju pomoć može da savlada zle duhovne sile i protjera njihov uticaj iz svog života i života svojih voljenih.
b) Crkva nudi posebne duhovne odbrane za ovakve slučajeve, kao što je usrdna molitva kojom pozivamo Isusa Hrista, stavljanje krsta (kroz koji je Isus pobijedio smrt) na mjesto sa lošom energijom, izvođenje posebnih obreda, kao što je egzorcizam, osvećenje (osvećenom vodom posipamo mjesta), upotreba jeleja, itd. Međutim, ništa od ovog nije „magija“ i ima trenutni efekat. Mi ih moramo uvrstiti u naš istiniti odnos sa Bogom: to su pozivi Bogu da uđe u osobu i da joj pomogne, i On će to učiniti kada budemo duhovno spremni da primimo Njegovu iscjeljujuću i spasonosnu blagodat. Iz tog razloga moramo imati strpljenje, upornost, vjeru u Boga i, iznad svega, pokajanje za nedostatke i slabosti koje sigurno posjedujemo, i da Ga molimo da nam ne samo pomogne, već da nam oprosti sve ono što radimo, osjećamo ili mislimo a što je protiv Njegove čovjekoljubive volje.
Cilj Crkve, hrišćanskih sveštenika i hrišćanskih obreda nije da služi zemaljskim ljudskim potrebama (kao što je istjerivanje zlih duhovnih sila iz naših života). Njihov cilj je da nam pomognu naći i upoznati Boga, i pomoći nam vodeći nas u vječni život sa Njim, dakle u Raj. Međutim, u vezi sa ovim, sve gore navedeno nam pomaže sa našim svjetovnim problemima, s obzirom da ti problemi često sputavaju naše spasenje.
Završiću ovaj govor podsjećajući da je Hristos snažniji od svih duhova (jer ih je On stvorio, i oni sami biraju da li žele biti dobri [sveti anđeli] ili zli duhovi) i od ljudi. Dakle, zajednica sa Hristom je pravi savez koji štiti nas ljude od svakog zlog djelovanja duhovnih sila.
Napisao: Teodor Reginiotis
Prevela s engleskog: D. P.
17. 8. 2013.