MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

DUHOVNE BESEDE I POUKE STARCA ANTONIJA - Sećanja njegovih duhovnih čeda



Kada je zamišljena knjiga o starcu Antoniju, ja nisam ni razmišljao o pisanju nastavka, jer je bilo teško sastaviti tekst na osnovu kaseta, koje su snimane pre nekoliko godina. Nepreslušane kasete su privukle našu pažnju. Na kraju je najveći deo kaseta bio preslušan, i nastalo je ovo poglavlje.

U periodu rada na njemu, shvatili smo da postoji snimljen tekst o sećanjima na starca. Pošto su već postojali predlozi da se ona objave, bio bi greh da se ne obradi postojeći materijal. Tako se pojavio treći deo. Dodatni problemi su nastali samo u potrebi da se dopuni tekst zapisan na kasetama i obradi način izražavanja autora sećanja, tako da se reči oca Antonija ponove maksimalno tačno.

Pošto sva sećanja sadrže mnogo toga ličnog, svi sutori su zamolili da se ne spominju njihova imena i prezimena. Rekli su da i tako postoji odredjeni rizik, jer će ljudi u mestima u kojima žive prepoznati o kome se radi, čak iako se ne spomenu prezimena. Duhovništvo se otvoreno uplašilo od mogućih neprijatnosti u službi, kao i od pretnji.

Otac Antonije je neprestano govorio o ljubavi, često ponavljajući reči Apostola Pavla: “…I ako razdam sve imanje svoje, i ako predam tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi nemam, ništa mi ne koristi” (1 Kor. 13, 3). Pod uticajem njegovih saveta je pre nekoliko godina napisan članak “Bog je ljubav”, u kojem je kao primer uzet život prepodobnog Maksima Ispovednika, njegove pouke, se potpuno poklapaju sa tim što je govorio otac Antonije. Članak “Bog je ljubav” nije ušao u zbornik članaka, već je štampan samo u novinama, pa sam se ja drznuo da ga objavim na kraju trećeg dela.



Sećanja vernice Natalije K.


Potičem iz neverujuće porodice. Majka je bila pod uticajem čitavog “buketa” sujeverica, počevši od crne mačke koja pretrčava put, do izučavanja svakojakih horoskopa u slobodno vreme. Predavanja u pedagoškom institutu, ni posao školskog upravitelja van nastave nisu mi doneli ni veru, ni osećaj prisustva svemogućeg Tvorčevog Promisla u mom životu. U porodici nam je malo šta uspevalo. Ja sam želela pametnog, obrazovanog, razumnog muža, čija zaštita bi mi donosila mir i pokoj. Ali, avaj suprug uopšte nije odgovarao tim zahtevima – on je bio traktorista u kolhozu, nesposoban za samog sebe, a ne da još štiti interese porodice. Pored toga, često je počeo da se opija …

U to vreme se u mom životu pojavio muškarac, koji je kako mi se tada činilo bio sposoban da razreši sve nagomilane probleme. On je bio značajno mladji, bio je nastavnik po zanimanju, i imao je velike nade za blistavu karijeru. Njegova kandidatura je praktično bila napisana, a zaštita – zagarantovana.

Prvo vreme koje sam provela sa njim je bilo kao neki čudan san. Ali sam zatim shvatila da posle najlepšeg sna sledi budjenje. I ono je bilo daleko manje prijatno od mašte u snu. Teška srca sam shvatila da postoje neke stvari koje su neprolazne, večne. Njegovi postupci, koji su tako privlačni i prijatni na prvi pogled, povlače u stvari za sobom samo strašnu grižu savesti, težinu i osećaj odvratnosti prema samoj sebi, uopšteno govoreći osećaj duševne nečistote.

U našem selu je živelo nekoliko žena, za koje su govorili da su stare monahinje. Nekako pred Vaskrs sam poslovno, u cilju ateističke propagande, morala da ih posetim. Ne mogu da kažem da sam se posebno obradovala kako sam primljena, kako kažu raširenih ruku, ali ne bih mogla da kažem ni da sam primljena sa nekom osetnom hladnoćom. Zadivilo me je nešto drugo – začudjujući mir, koji je vladao u kući. Naravno, potrudili su se da me učtivo i brzo isprate: ni moj rad, ni reputacija, izgradjena u poslednje vreme, nisu odgovarali atmosferi koja je vladala u ovoj tihoj zajednici. Medjutim u tim trenucima sam spoznala nešto, što nisam videla u svetu koji me okružuje.

Kroz neko vreme je kod nas kući došla starija žena, za koju su u selu govorili da je verujuća, jedisntvena, a pored toga je pevala i u crkvenom hour. Ona je počela da priča sve ispočetka, ali se smisao njenih reči svodio na jedno – treba menjati život. Teta Varja mi je veoma mirno i nenametljivo predložila da se susretnem sa starcem. Meni je sve to bilo tako strano i daleko – starci, starice, i to da teta Varja u stvari nije bila Varvara, već Evdokija. Ali sad već nisam mogla ništa da izgubim – porodica se raspadala, rodjenje trećeg deteta nije donelo toliko željeni mir u porodici, posao nije išao kako treba … i ja sam pristala.

Jednog prolećnog dana, tek što sam se vratila iz prodavnice, za mnom je ušla monahinja Evdokija i rekla da kod starica gostuje starac Antonije, o kojem sam već slušala. Brzo sam se spremila i uskoro smo bili kod već poznate kuće. Ovoga puta sam toplije dočekana, i ne kao stranac. Suvonjava starica me je odvela u čistu sobu, u kojoj je u svetom kutku stajao “ikonostas” sa velikom ikonom svete Trojice. Na stočiću je stajalo porcelansko kandilo, kao i poveće Jevandjelje u nekom drvenom povezu, ukrašenim da li bronzom ili zlatom. Pored se nalazila gomila starih knjiga, čiji je povez bio još jednostavniji – od kože. Ispod Jevandjelja i knjiga su bili postavljeni lepi vezeni radovi.

Starac je odista bio star – na prvi pogled nije imao manje od devedeset godina, i bio je veoma visok. Brada i kosa su mu bili potpuno beli. Okretao je brojanice, i jedva primetno pokretao usne. Ceo njegov lik je odavao neku danas izgubljenu patrijarhalnost.

Otac Antonije se nije žurio da započne razgovor sa mnom, i u sobi je vladala zbunjujuća i neodredjena tišina. Starac je konačno otvorio oči i s lakom ironijom rekao: “Šta si se uznemirila? Ovde ti je prodavnica, a ovde – Crkva. Ne žuri se čedo, ne žuri”.

Posle toga smo započeli spokojan razgovor. Treba reći da sam se bojala detaljnog preispitivanja grešaka koje sam učinila, znajući po čuvenju, da to nekad biva na ispovesti. Starac me ništa nije pitao, i čak kada bih ja pokušala da detaljno pričam o gresima, on bi me zaustavio i rekao: “Ne žuri se! Sve u svoje vreme, svako voće u svoje vreme”.

Razgovor je dugo trajao. Starac mi je pokazao vrata u drugi svet, a zatim mi ih i otvorio. Na prvi pogled je sve u njegovim rečima bilo jednostavno i razumljivo, veoma uverljivo, samo sam ja to prihvatala kao imaginarni lik u ogledalu. Iako je naravno njegov svet bio istinski, pravi. U njemu su bile pravedne žene, odvažni zaštitnici otadzbine, monasi, koji su se odrekli svega onog što je vredno za one koji žive iza ogledala.

“Kćeri moja, - polako je govorio otac Antonije, - reci mi jesi li videla srećnog čoveka ujutru posle učinjenog greha? Pogleadj one koji nisu, po primeru Hrista, odbacili djavolske predloge. Oni se boje smrti, ali zar nju neko može da izbegne?! Naši pravoslavni carevi iz porodice Romanovih nisu jeli hranu koja im je bila spremljena, već su je delili ljudima. Sveti Vladimir Krstitelj, kao i ubijeni pravedni Andrej Bogoljubski se nisu bogatili novcem, već Gospodom. I oni, i svi drugi vladari Svete Rusije nisu videli izobilje u zlatu, već u sreći braće u Hristu, pravoslavnog naroda. Sveta Efrosinija posle smrti svoga pravednog muža vojnika, velikog Dimitrija, nije skidala sa sebe lance do smrti.

Ti kažeš da tvoj muž nije takav. Neću ti govoriti reči apostola, jer ti to neće ništa reći, ali šta ti treba da uradiš da se on ne ponaša tako kako se trenutno ponaša? I uopšte, zašto ti smatraš da suprug nije više u pravu od tebe? Jer on nije odmah u početku počeo da se opija, nije odmah tražio društvo sumnjivih ljudi, umesto toga da se nalazi u porodici. Ti si prva prestala da brineš o porodici, i odbacila si zapovedanu brigu o njoj. On je običan šofer? A šta znači draga ta tvoja reč – običan?! Mislim da se pod običnim čovekom podrazumeva čovek koji ne mudruje i u kome uopšte nema lukavstva. I šta ima lošeg u tome? Ti predaješ u školi, ili kako kažu ljudi iz tvoje profesije, ti si učitelj. A reci mi dušo moja, stavivši ruku na srce, zašto si morala da kradeš dečiji novac?”

“Kako vi to oče …iako.. – zbunila sam se naravno, kako gledati na to”.
“A ti gledaj onako, - starac se osmehnuo, - kako jeste!”

“Ja sam školski upravitelj van nastave, kulturni radnik s masama, kako kažu. Naravno, na dan učitelja, ili na rodjendan direktora, učitelja … a i pri poseti svih komisija treba skupiti novac od dece za grejanje, ili mečeve u sportskim halama”.

“A tvoj muž, običan, čovek, je li on nekada krao dečije kopejke? – otac Antonije me je nekako posebno pogledao u oči. – Tako je to, čedo. Postoji stara priča koja se odnosi na putnike, koji putuju na konjima, ali ću je ja protumačiti u odnosu na današnji život. Putuju dva brata sa dva stara automobila, i oba se kvare. Jedan “grdi” automobil i stoji na ivici puta, a drugi ga dovodi u red i kreće dalje. Ko je od njih u pravu i ko će dalje dospeti?

Ljudski um ne treba da bude usmeren na to kako da postigne karijeru, koja je uvek povezana sa nepoštenjem i grehom, već na to kako da u duši odseče ona svojstva koja su karakteristična za zle duhove, koja ga udaljuju od Boga”.

“Starče, - nepromišljeno sam upitala, - a šta je sa samorealizacijom, razvojem ličnosti, kreativnošću?! Ja tu nešto ne razumem!”

“Kreativnost kažeš, samorealizacija?! – starac se toplo osmehnuo. – Da li si nekad razmišljala o smislu tih reči? Šta to znači? A ja ću te dušo moja upitati, šta je teže – pobediti čoveka u borbi za varljivu ovozemaljsku sreću, ili ovladati svojim sopstvenim osećanjima u težnji za nebeskim blaženstvom?”

“Oče Antonije, ali zar i revolucionari recimo nisu bili veoma skromni, pa se naprimer Dzeržavinski može smatrati asketom!”

“Kao prvo, oni nisu bili askete, jer se nisu odrekli svojih slabosti, nisu se borili sa porocima, već su ih naprotiv uzdizali na nivo božanstva. Drugo, zar se tu može govoriti o nekom duhovnom uzrastanju? Slikari su počeli da slikaju ikone, zamenjujući Lik Majke Božije, oprosti Gospode, likovima svojih ljubavnica. Likove Presvete Trojice, Apostola i svetih zameniti likovima svojih modela?! I kako se to završilo? Potpunom bestidnošću i kopiranjem paganske razuzdanosti, čedo. Razlika izmedju prošlosti i sadašnjosti je samo u tome, što je u davnini sve uglavnom bilo manje ili više otvoreno, a danas se zlo krije iza dobra, i pokušava se da se čak i samo Jevandjelje iskoristi za svoje niske prohteve.

A tvoj Dzeržavinski … - starac je ućutao i prekrstio se. – Kod nas je živeo jedan stari shimnik, molitvenik, smireni pravednik. Nije se znalo iz kog je manastira bio pridošlica. Govorili su da se shimnik podvizavao na Svetoj Gori, a zatim da se izvršujući poslušanje našao negde u severnoj pustinji. Njegove brojanice su se brže izlizale nego nas, grešnih. Bio je divni tihovatelj, i retko se od njega mogla čuti neka reč. Nisu ga prinudjivali na običan rad, već više na pomoćni – daj, donesi. I jednom je on pao na kolena i počeo gorko da plače i da se moli. Niko nije shvatio šta se desilo – starca niko nije dirao, a on je pravio poklone i molio se sa suzama. Kada je malo došao k sebi, upitali su ga šta se desilo. Ispričao je da je video smrt i mučenja Dzeržavinskog, tog poroda pakla. Mučenja zakletog dzelata su bila toliko velika, da nisu mogla kod starca da ne izazovu strah od mogućeg mučenja za sopstvene grehe. Nama je tiho šaptao: “Ne grešite, bratijo, ne grešite! Kako je tamo strašno bez Boga!”

Čedo, zlo je razorno po samoj svojoj prirodi, jer nosi u sebi samo protivljenje stvaranju. Ili gradiš, ili rušiš, ali se ne sme rušeći graditi, niti gradeći rušiti. Nema, i ne može biti srećnih grešnika, ushićenje grehom stvara samo prividnu sreću. To je kao fatarmogana vode u pustinji. Traženje nepostojeće oaze, i savladjivanje teškog, ali podnošljivog puta po pesku se završava smrću.

Jednostavnije je činiti zlo, nego gušiti u sebi sve nisko. Kako je teško baviti se istinskim stvaralaštvom – sticanjem bogopodobija. Koliko godina je samo trebalo velikom Pečerskom podvižniku, svetom Jovanu Mnogostradalnom, da projavi svetu primer istinskog stvaranja – način očišćenja ljudske prirode od prljavštine zlih duhova?! Sve je to naravno mnogo teže nego rukovoditi se svojim pohotama, ali je i rezultat sasvim drugačiji”.

Tako je u razgovoru starac neprimetno prešao na primere iz života pravednih žena, svetih muževa. Ja sam često morala da mu dvaput postavljam pitanja, i da ga molim da mi nešto detaljnije ispriča. Otac Antonije je odgovarao na moja pitanja, govorio je veoma mirno i u tome je bio zalog neke posebne uverljivosti. Ali ta uverljivost je kod mene izazivala unutrašnji revolt – ja radim loše, a kako neko u takvim uslovima može dobro da postupi. Ja nisam takva, već sam nekako ništavna zajedno sa svima onima koji tako žive. S druge strane, i detalji koje je starac ispričao, kao ni posebno stanje dečijeg mira u duši, nisu davali povod za sumnju u njegove reči.

“Oče Antonije, - upitala sam u toku jedne pauze u razgovoru, - oprostite ali kako to može biti da se čovek koji je činio niske stvari izmeni u jednom trenu? Oprostite, ali u to je teško poverovati. Da li su grešnici iz drugog “testa” napravljeni?! Da li su oni preodredjeni da idu u ad, a drugima, s pečatom izabranim, je pripremljeno mesto u raju? Zašto se jedni kaju, a drugi ne? Ja veoma sumnjam u to, da danas postoje ljudi, koji postupaju tako kao svetitelji, o kojima mi vi pričate. Mnogi danas dolaze u Crkvu na ispovest posle počinjenog greha i u to verujem. Ali da danas u naše vreme neko može da postane Marija Egipćanka – u to ne verujem”.

Starac se osmehnuo: “Pa ja tebe ni ne primoravam da veruješ! Tvoja duša je bila veoma zarasla u korov, i on je su skoro ugušio izbijanje dobrog zrna. Pa zar i ti sama ne predstavljaš primer obraćenog grešnika?! Samo shvati da je sve dobro skriveno, i da će sa približavanjem kraja sveta biti posebno pritajeno. A da bi se to razumelo, to treba i želeti, inače ribar ne bi ulovio ribu, niti lovac ustrelio divljač. Da li mnogi znaju za tu zajednicu starica? Monahinje prosto žive po veri koju ispovedaju, ne uznemiravajući okolinu, i ne namećući ništa, ali ne ni odstupajući od toga. Bliznji ih ne vide, a daljni smatraju srećom da im posluže!”

Tako je tekao spor razgovor. Otac Antonije me nije ni u šta uveravao, niti me je korio, već je samo pričao. Ali kao da je starac svojim rečima čupao klice zablude u mojoj duši, izazivajući u meni želju da činim dobro. Zadivljujuće je da je taj čovek, koji reklo bi se na prvi pogled nije čak znao ni šta znači život, sve postavio na svoje mesto, da više nije bilo nikakve sumnje u istinitost njegovih pouka i neophodnost rukovodjenja njima u sopstvenim postupcima.

Što sam ga duže slušala, tim su mi strašnije izgledale moguće posledice učinjenih gluposti, i postajalo mi je razumljivije sve što se sa mnom dešavalo.

“Starče, - obratila sam se starcu, - moja deca su veoma bolesna! Stariji je još počeo da bude i hiligan”.

“A reci ti meni mogu li grane ostati zdrave ukoliko je koren crvljiv? Da li se mogu dobiti dobri plodovi sa bolesnog drveta? Treba lečiti koren dok nije kasno, inače se mogu čuti reči proklinjanja, koje je Spasitelj uputio nerodnoj smokvi!”.

Razgovor se zavšrio tako što sam se ja rasplakala i već bukvalno na kolenima molila oca Antonija da me ispovedi. Starac je ustao, i promena koje se desila na njemu me je prosto zadivila – preda mnom je stajao monah iz neke daleke prošlosti, iz tih vremena prvobitne pravednosti, o kojima je starac pričao.

Ja sam mnogo plakala i još sam više govorila prekrivena bolno teškim epitrahiljem. Bilo je teško i gorko vraćati se na predjašnje zablude. Ali me je starac toplo umirivao, poučavajući me da ne ulazim u nepotrebne detalje, i uveravajući me u apsolutnu milost Gospodnju. Savetovao me je da verujem u Spasiteljeve reči, da se Dobri Pastir raduje i jednoj izgubljenoj ovci. Ali pokajanje ne treba da bude samo u prostom nabrajanju grehova, već i u izmeni čitavog života i duhovnom preporodu.

Završila se ispovest i pročitane su poslednje molitve … Ja još neko vreme nisam mogla da dodjem k sebi, i kada sam se oporavila i pogledala na starca, nisam u njemu videla drevnog monaha, već dobrog i godinama umudrenog čoveka. On je od umora jedva stajao na nogama, obuven u seljačke šivene valjenke.

Kao blagoslov sam dobila komadić prosfore i gutljaj svete vode, koju je na molbu oca Antonija donela jedna od starica. Ja sam otišla od starca kao sasvim drugi čovek – sunce je jače sijalo, ptice su lepše pevale, a cveće je zadivljavalo svojim bojama. Imala sam samo jednu želju – da više ne činim ono zbog čega bi se stidela na ispovesti kod starca.

Starca više nisam videla u svom selu: govorili su da je slabog zdravlja, kao i da su starice koje sam počela da posećujem, umrle. Ali kroz neko vreme je stigla vest o novom mestu stanovanja oca Antonija, i o tome da prima svakoga ko dodje kod njega. Skupila sam novac i krenula na put.

Starac je u vreme susreta najviše govorio o danima koji dolaze, i upozoravao je na to šta nas sve čeka u najbližoj budućnosti. Savetovao je da se već sada odvikavamo od civilizacijskih “dobara” – televizora, i drugih svakodnevnih stvari kao i o neophodnosti da se naučimo životu van postojećih pravila, koja u suštini vode potčinjavanju silama zla.

Njegove reči su tekle tiho i mirno, i sve što je rekao je bilo zadivljujuće tačno i jasno: sve je bilo rastavljeno na kockice, samo je trebalo uzeti i ispunjavati. Ali ispunjavanje toga je i bilo najteže. Kako odbaciti uobičajeni način života, kako se odreći televizora, tepiha, radija?!

“Oče Antonije, - nisam izdržala, - da li moguće spasti se ne menjajući u potpunosti način života, ali se ne vezujući za sve stvari u svetu koje nas okružuju?”

“Moguće je, ali je to teško, - odgovorio je starac, - to je veoma teško. To se može uporediti sa nošenjem vode u situ: moguće je, ali je veoma teško.

Postoji sledeća priča: dvojici monaha su dali da kao poslušanje nose pesak za izgradnju manastira u korpama sa probušenim dnom. Jedan je tako i nosio, a drugi je obložio dno plaminim lišćem, ojačavajući korpu na taj način. Da, bilo je izgubljeno vreme, može se reći, jer poslušanje nije u potpunosti ispunjeno – ali je on na kraju ipak bio na dobitku, jer je njegova korpa uvek bila puna! Naravno, tu količinu peska je bilo i teže nositi, ali je on donosio više, što znači da su i zidari mogli više da izgrade.

Tako je i danas – naravno, moguće je ne napustiti mirski način života i nadati se na spasenje. Samo šta ćeš staviti u korpu sa probušenim dnom? Zar nije bolje ojačati je odbacivanjem pravila ovoga sveta, i obložiti je palminim grančicama dobrih dela. Tada ćeš moći i Tvorcu svega prineti na sud ne samo žalosni ostatak vrlina, već punu meru duševnog blaga sakupljenog u toku svog života. A to je naravno moguće”.

“Oče Antonije, - kažem opet ja, - a ako svi odbiju da ispunjavaju društvene poslove, šta će biti sa svetom? Neko ipak treba da kali čelik, neko da nabavlja ugalj, a neko da služi u vojsci?”

“U vojsci treba da služi svako, od koga država to zahteva. Mi pravoslavni smo od iskona poštovali svoju mogućnost da branimo Svetu Rusiju. Naša starica nije padala ni pred kim, pa čak ni pred divljim Tatarinom. Bili smo okupirani, ali ne i pobedjeni! Ne mešaj Božiji dar sa kajganom, dušo moja. Litvanci, Čuhonci, Poljaci su svi osetili pad, i svi su prošli strašan put veroodstupništva, ali ne i narod Svete Rusije. A ugalj, i kako kažeš čelik, zar je to neophodno?! Nas su uvukli u vrzino kolo djavolske zapadne “civilizacije”, pa odatle i neophodnost za ugljem, naftom i tome sličnom. Reci mi koliko vi otpilike kilograma gvoždja koristite kod kuće?”

“Teško mi je da bilo šta kažem, oče – odgovorila sam starcu zatečena neočekivanim pitanjem.

“Recimo sto kilograma. Pomnoži to sa brojem stanovnika, dodaj potrebe vojske, i društvene puteve. A gde odlazi sve ostalo? Ono ide na pripremu antihristovog dolaska, eto gde ide! Znači cela ta proizvodnja i nije potrebna za našu majku Svetu Rusiju, a ni korisna. Čak štaviše, rećiću da ljudi odlaze sa zemlje u fabrike, i uče se da žive u gradovima, odvajajući se od Bogom date prirode. Pripremaju da se budu bolje dostupni antihristu i njegovim pristalicama, i sami sebe pretvarajući u cilj adskih iskušenja.

Razgovarali smo o vojsci. Da, treba da služi svako ko ima potrebu za to. Ali čemu je potrebna vojska koja ne štiti interese Rusije?! Ne, nema spora kako se sveti Aleksandar Nevski Pobedonosac odnosio prema svojim vojnicima! A evo starice idu i služe naše gladne vojnike onim što je Bog poslao. I to je samo početak. Car, strašan za neprijatelje je uzeo Kazanj, ali je Rusija još pre njega bila krštena, jer se Pravoslavlje već ukorenilo zbog divljih Tatara. Knez Potemkin je zauuzeo Krim, ne razvrstavajući pukove u bojne redove – ranije opasni tatarski i nogajski divljaci su bez pravoslavnih bili žalosni i nemoćni. Postojala je vojska, postojali su interesi države, i uspostavljanje pravde – more od sada nije Crno, već Rusko! Bez koraka napred se prave dva koraka nazad. Boli duša za majku Rusiju, kojom upravljaju tudjinci s našim prezimenima, a njiov cilj je samo jedan – da sruše i ponize svetost. Ali Bog ne biva osramoćen!”.

Slušala sam i posmatrala starca. Njegove reči i ceo njegov lik su odisali čistotom i prvostvorenom mudrošću. Bez obzira na za većinu neobičan pristup životu, nisam imala želju da s se s njim sporim oko pitanja morala. Odmah mi je upalo u oči da je starac veoma oslabio sa zdravljem: govorio je već veoma tiho, često se zaustavljajući u toku priče i odmarajući se. Iako se nije smanjivala reka posetilaca koji su dolazili kod njega, starice su skraćivale vreme prijema, moleći ljude da ne opterećuju starca. Sam otac Antonije više nigde nije išao, neprekidno boraveći u čestitoj kući na kraju velikog industrijskog grada. Čak nije više odlazio ni u svoju kućicu sa crkvom: godine su učinile svoje.

Najveći deo vernika koji su dolazili je naravno interesovalo sve u vezi sa krajem sveta. Starac je strpljivo objašnjavao. A ljudi su dolazili i dolazili.

To je bio moj poslednji susret sa ocem Antonijem – kroz neko vreme sam čula da se upokojio. Uskoro smo od nekih hodočasnika saznali i to da je kao rezltat nekih gradjevinskih radova razrušen taj deo groblja na kome se nalazio starčev grob. Teško je bilo to slušati, ali je možda upravo taj neprijatni slučaj pokazao ono o čemu je starac govorio: sve je prolazno i ni za šta na zemlji se ne treba privezivati. Iako je bilo teško pomiriti se sa činjenicom da nećemo biti u mogućnosti da uzmemo čak ni malo zemlje sa starčevog groba.


Ana, parohijanka N-ske Crkve.

Čuli smo za starca sedamdesetih godina. Crkva u to vreme nije bila gonjena, i čak su se otvarale nove parohije. U svečanim knjižarama su se pojavile ikone, kandila, krstići, časopisi Moskovske Patrijaršije su se slobodno prodavali, ali je zabrinjavalo nešto u vezi situacije unutar same Crkve. Čak je i sam sadržaj pomenutih časopisa bio čudan.

Pre deset godina je Crkava bilo manje, bilo je teže doći na službu, a čak se išlo i peške. A kada bismo došli u Crkvu, bili bi zadivljeni lepotom i trepetom služenja Tajni. Sveštenici su bili stari i iskusni, i veoma pažljivi prema vernicima. Mi smo svi treperili pred njima, a posebno pred onima koji su ratovali ili prošli Staljinove logore. Oni su nosili poseban venac mučeništva, i ispovedanja vere do same smrti.
Sedamdesetih godina je sve to počelo da nestaje. Na parohijama su počeli da se pojavljuju crnokosi mladi sveštenici, koji su govorili ruski sa jakim akcentom. Oni već nisu išli peške, već su se vozili automobilom. Skoro u svim Crkvama se počelo sa praksom zajedničke ispovesti. Nametani su strani običaji, i nestajalo je osećaja prvenstva vere, a Crkve su opustele. Postalo je hladno, i svaki vernik je tražio toplu sveću istinskog pravoslavlja. Odlazili smo kod mnogih sveštenika po raznim Crkvama, ali avaj, praktično je svuda bilo jedno te isto – pustoća, i čak neka bezizlaznost.

Odjednom se medju vernicima pronela vest o nekom duhovnom, blagodatnom i prozorljivom starcu, i govorili su da je on iz Optina pustinje. Glasine su se širile, tako da smo još saznali da je taj starac posećivao oca Alekseja, uvaženog sveštenika u našoj okolini. Svi su znali oca Alekseja kao veoma dobrog i prijatnog pastira sa teškom sudbinom. Pritom su govorili da se jedva održavao na kolenima pred starcem koga je bezmerno uvažavao.

A još se govorilo da je starcu Antoniju Gospod dao vidjenje o kraju sveta, i o poslednjim vremenima. Svi mi smo naravno želeli da vidimo tog neobičnog podvižnika. Medjutim, pričalo se da se starac zbog vlasti nije dugo zadržavao u jednom mestu. Koliko god da smo se raspitivali, niko nije mogao da kaže gde je lakše sresti starca. A imali smo veliku želju da ga vidimo.

Na kraju su nam neki vernici javili telefonom gde se nalazi starac, i da će se na tom mestu duže zadržati zbog bolesnih nogu. Bez razmišljanja smo krenuli na put i za dan smo bili u mestu u kome je bio starac Antonije. Odmah smo otišli kod njega, ali je on tada imao neke posetioce. Starice su nas učtivo zamolile da pričekamo, i ponudile su nam čaj. Posle nekih četrdeset minuta su iz starčeve keilje izašla dva arhijereja i sa njima nekoliko monaha. I tada smo prvi put ugledali starca Antonija – on je pratio vladike do vrata i zahvlajivao im za dolazak. Na sve njihove molbe za blagoslov, on je odgovarao odbijanjem i insistirao je na svojoj nedostojnosti da blagoslovi one koji blagosiljaju. Episkopi su ga molili samo za jedno – da se ponovo sretnu sa njim.

Treba reći da prvi utisak od susreta nije bio u korist oca Antonija. Očekivali smo da vidimo grubog monaha, sa štapom u rukama, koji sve zadivljuje svojim proročanstvima. A sreli smo veoma starog čoveka, da ne kažemo čoveka u dubokoj starosti. Njegove oči su bile dobre, malo upaljene. Bio je veoma suv, visok i sa neobično belom kosom. Bio je odeven u svetli podrjasnik, koji je bio toliko poderan da njegovu starost ne bi mogao da odredi ni specijalista. Na nogama je imao seoske pustene čizme. Otac Antonije nas je dočekao sedeći u staroj, kožnoj fotelji.

Pošto smo već došli počeli smo da postavljamo pitanja. I tada smo videli preobražaj starog čoveka u starca. Njegov glas je postao neobično odlučan, veoma uverljiv. Čak su mu se i oči izmenile – nije bilo ni traga predjašnje raslabljenosti, i iz njih je zračila svetlost. Govorio sa predjašnjom ljubavlju, iako nas je razobličavao i savetovao. Njegove reči su bile užareni ugalj – s jedne strane su nas grejale, a s druge starne izražavale sve naše nelagodnosti. Otac Antonije je osećao svakog čoveka, i činilo se da je svako od prisutnih za njega bio kao otvorena knjiga. Najčudnije je bilo to kako je znao da izmeni ponašanje prema njoj, kako bi glavnom heroju, duši, bilo bolje.
Ko se seća tih godina, zna da je glavni dogadjaj tog perioda bio strah od opasnosti nuklearnog rata. Iako je sedamdesetih godina bilo lakše, strah je i dalje postojao. I zato je jedna žena upitala starca o strahu i ratu.

“Strah?! Hajde čedo da razmislimo šta ga izaziva i tada će svi biti postavljeno na svoje mesto. Najveći strah je strah od skore smrti. Smrt plaši i bliske ljude, a posebno decu – zar ne? Drugi izvor straha je bojazan od gubitka imovine. Koliko samo sredstava ljudi troše na to da sačuvaju nagomilana prolazna bogatstva! Ali to je sve posledica toga, što verujemo i volimo Hrista samo ustima, a ne i srcem.

Tužno je da su se mnogbožci manje bojali smrti nego mi hriščani. A zbog čega je to tako? Zbog toga dušo moja što oni nisu znali suštinu greha i njegovu težinu, a mi je znamo i opet grešimo. Grešimo i grešimo, a o smrti se trudimo da ne razmišljamo. Bojimo je se, ali činimo bezzakonja, nadajući se u svoju besmrtnost.

Strah nema onaj čovek koji nije privezan za svet truleži i smrti, već su sva njegova stremljenja ka Nebu. Takav čovek se samo boji da naruši zapovesti koje nam je Gospod dao. A rata će biti, ali ne sad već kasnije. A i mnogi od vas će u to vreme davati odgovor pred Gospodom za proživljeni život”.

Svi su ućutali. Zatim su pitali starca kako da se spasu. On je odgovorio malo se osmehnuvši: “Moli se i trudi se. Sve je kao i ranije, ništa se nije promenilo”.

Zamolili su ga da im objasni da ako je sve kao i ranije, zašto mu je onda Gospod dao vidjenje.

“A to je drugo, - odgovorio je on, - ne istražujem Puteve Gospodnje, ali mislim da bi svi znali sve da je moguće i korisno znati o budućim užasima, kako niko ne bi mogao da kaže: “Gospode, nisam znao!””

Posle toga je usledio dug razgovor. Otac Antonije je objasnio da što smo dalje od svetih vremena Spasiteljevog dolaska na zemlju, to se neprijatelj više trudi da izokrene Jevandjeljske istine, i da ih tako protumači i preda ljudima, da ne ostane ni traga od zapovesti ljubavi.
Govorio je da se ljudi i danas mole i trude, i da dele medjusobno stvari, samo se mole rasejano. Ne rade radi nasušnog hleba, već radi ublažavanja strasti – stomakougadjanja, srebroljublja … A stvari dele samo sa onima od kojih očekuju da imaju koristi.

Zatim nam je otac Antonije ispričao nešto od svog vidjenja, o tome do čega će dovesti ljudska neumerenost. U tom periodu izobilja nismo ni želeli da mislimo o takvim strašnim stvarima, kao što su rat, glad, zacarenje antihrista. Ali njegove reči su bile toliko uvreljive, da se to prenosilo i na sve nas. Od starca smo otišli drugačiji, i svako je strožije pratio svoje reči. I sve smo pisali po sveskama, želeći da sačuvamo starčeve reči.

Posle tog susreta starca sam videla još nekoliko puta. Jednom sam se čak udostojila da budem na njegovoj službi. Naravno, godine su učinile svoje, i zbog slabih nogu u poslednje vreme nije ustajao iz kreveta, ali se trudio da primi sve posetioce. Zatim se pročulo da se upokojio. Nismo odmah otišli na njegov grob, a kroz neko vreme smo saznali da je razrušen.

Ekaterina, glavni agronom

U našoj parohiji je živeo jedan veoma star sveštenik – niko nije znao koliko on ima godina. On je bio poslednji sveštenik u seoskoj Crkvi, koja je zatvorena krajem pedesetih. Sada je stara Crkva ostala bez kupola, polurazrušena. Sve što je bilo moguće ukrasti, kolhoz i ljudi su razvukli, ali sveštenik nije napuštao parohiju. Njegova penzija je bila veoma mala, i zato je u početku živeo uglavnom od zemlje, iako su mu i salaš tri puta oduzimali.

Stari sveštenik nikada nije hteo da uzme novac za krštenje, sahrane, pa čak ni za imena za pominjanje, već bi se nekako izvlačio i vraćao novac onome ko mu je davao, uvek prigovarajući: “Tamo gde treba, tamo dajte. Eto za Crkvu … a ja imam dovoljno”.

Kod oca Anatolija, tako se zvao naš sveštenik, su često dolazili drugi, uglavnom stariji sveštenici. Medju njima se izdvajao jedan, otac Antonije – visok, bele kose, s nekom bez obzira na godine posebnom stasitošću. Ljudi su se prema njemu odnosili sa ljubavlju, i zato je svaki njegov dolazak predstavljao radost za vernike.

Negde krajem sedamdesetih – početkom osamdesetih se govorilo da se otac Antonije udostojio vidjenja o kraju sveta tako da su kod oca počeli da dolaze razni ljudi, a ne samo vernici. Mi, grupa vernika, smo se takodje spremali da idemo kod starca, tim pre što se pronela glasina da će služiti moleban sa vodoosvećenjem jer je otac Anatolije bio bolestan. Otac Antonije je služio nekako posebno, sa velikim strahopoštovanjem, s trepetom uzimajući svetinju. Nije nas napuštao osećaj da je on bukvalno video blagodat. Bilo nam je strašno dok se molio. Bili smo potpuno uvereni da se taj starac u poderanom podrjasniku ne samo obraća Nebu, već stoji pred Prestolom, koji je nama nevidljiv, ali njemu otkriven.

Zatim je usledio razgovor. Nekako slučajno je postavljeno prvo pitanje o vaspitanju dece pod pritiskom komunista. Ne, reč “komunisti” se nije izgovarala i niko se ne bi odlučio da to i učini. Reč “komunisti” je bila zamenjena sa “nevernici”. Sam otac Antonije je spominjao “crveno pleme” i kao da je grom udario kad je rekao: “Ne bojte se komunista, jer je njihovo vreme već prošlo, i uskoro će nestati ceo “Nerazrušivi savez”. Bojte se neverja svoje dece – od njih ćete “dobiti” više nego od svih posleratnih rukovodioca zajedno! Za njih će vrhunac biti da pregaze druge da dodju do zlata i vlasti. Vaša deca će to raditi sa vama, deco moja!”

Nastala je bukvalno grobna tišina. Svako od pridošlih je očekivao razgovor o nekom dalekom kraju sveta, o stvarima koje očekuju čovečanstvo negde tamo, u dalekoj budućnosti. Svi su bili spremni da veruju u Otkrovenje, samo sa iznimkom da se to neće dešavati nama i našoj deci, već nekim dalekim potomcima. Bilo je prosto nemoguće poverovati u tako nešto, i lakše je bilo pretpostaviti da starac nije pri sebi.

“Starče, - konačno je neko upitao, - hoćemo li svi mi doživeti kraj sveta?”

“Kako ko, dragi, kako ko! – tužno je odgovorio starac. – Biće mnogo gradova, koji će se povećavati! Slabi će se naseliti u gradovima”.
Poslednja fraza je samo doprinela uverenju da sa starcem nije sve u redu – ako će se država raspasti, kako će onda nastajati novi gradovi? I uopšteno govoreći, kakve veze imaju gradovi sa krajem sveta?

“Oprostite, oće, - upitala sam sa nedoumicom, - pojasnite nam to malo ako je moguće”.

Otac Antonije je nastavio, i posle nekoliko rečenica je sve postavljeno na svoje mesto. “Ranije su groblja bila osvećena zemlja, sa kapelom na sredini, i službe su se služile, a duše opojale. Na svakom grobu je bio krst; za samoubice, tudjince, inoverne i druge zabludele se odeljivala zemlja od mesta upokojenja tela pravoslavnih hrišćana. A danas su gradovi domovina smrti; umesto krstova se prave čitave skulpture od gvoždja, cigle, granita, mermera sa petokrakom zvezdom – sataninom šapom …Gradovi će se povećavati svake godine”

To je bilo moguće razmeti, ali kako živeti drugačije? Kao da je pročitao naše misli, starac je savetovao da se odreknemo komfora i svega suvišnog što je s njim povezano. Pričao je kako je bio pozvan u kuću u kojoj je nameštaj sav u presvlakama, a kristal samo što ne stoji u drvenim kutijama, kako se ne bi razbio. Podsmevao se novoj modi za pravljenje biblioteka – ko je pročitao i trećinu kupljenih knjiga? Zadivljavalo je to da je on rasvetljavao slabosti svakog čoveka koji je te letnje večeri sedeo s njim u vrtu. Nije izdržala a da ništa ne kaže žena koja je bila upravnik regionalne knjižare, i čija je cela kuća bila zatrpana knjigama.

“Kako to, oče Antonije, - upitala je ona s dozom gneva, - znači ni knjige ne treba kupovati?! Za vas kažu drugačije – imate i biblioteku i volite da skupljate knjige”.

“Više volim da poklonim, nego da skupljam čedo, - nekako iznenada i ozbiljno je odgovorio starac. – Otačke knjige su pisane za one koje nije posetila blagodat poučnih reči koje su se čule iz usta pravednika. I Apostoli su pisali Jevandjelje rukovodjeni Duhom Svetim za one koji nisu videli i čuli, ali koji su želeli da se prisajedine Crkvi. Meni je Gospod dodelio da se prisajedinim sa samog izvora, a ne samo da zahvatam živu vodu iz napunjenih sudova.

To je jedno, drugo je to što svaki čovek koji piše, pa čak i onaj koji je pre tebe pročitao knjigu, ostavlja na njoj svoj utisak – ili blagodati, ili adske provalije. Svetski “mudraci” su se potrudili da štampanom rečju potkopaju korene jedinstvenoj pravoslavnoj imperiji, obeščašćujući dušu naroda. A danas je još gore – ako je Petar uveo brijanje brade i inostranu odeću, današnji ljudi teže da izmene prizive srca. Kako je sve to strašno. Knjige su mač sa dve oštrice: koje knjige treba i kako koristiti. Strani romani su i u prošlosti doneli mnogo grehova, a šta danas da se očekuje?! Proćiće malo vremena i obnaženim telom će biti zavodjeni svi oni koji se nisu odrekli televizora. A ako to ne bude pokazivanjem tela, onda će se koristiti još gorim pristupom – pričom o ljudskim strastima. I knjige će tu odigrati važnu ulogu. Pazi se malo stado, pazi se i spremaj se za nastupajuće potrese!

Greh nije suština knjiga, već njihovo sakupljanje. Tim pre što su svetske knjige od početka imale razorni uticaj. Skupjaljte duhovne stvari, koje će vam pomoći da se spasite u strašna poslednja vremena. Samo je to oslonac i pomagalo u životu, i samo se u njima mogu naći odgovori na sva životna pitanja. One će svima biti dostupne, ali samo za kratko vreme. Potom će sve biti tako prikriveno, da će malo ko moći da odvoji istinu od laži”.

Starac je još govorio o poslednjim vremenima, i o tome da se danas ne treba razdvajati. U životu se ne sme rukovoditi narodnim pravilom: “Ako ne zgrešiš – nećeš se ni pokajati!” A tim pre ne shvatati te reči u smislu: “Greši, greši koliko hoćeš, a onda dodji u Crkvu i iskupi se postom”. Za svakoga treba da bude odlučeno jednom i za svagda – Hristos ili antihrist, golgotska stradanja ili početno mesto u sinedrionu, trideset srebrenika ili mučeništvo”.

Posle njegovih reči je postalo jasno da uzrok neprihvatanja starčevih reči nije u njihovoj odvojenosti od života, već u nemogućnosti da se one prihvate zbog naše nepripremljenosti. Jevandjelje su ljudi već odavno primili kao nešto nedostižno, daleko. Niko od nas i nije razmišljao o kraju vremena. I nastupaju poslednja vremena i drugi zakoni, i treba imati drukčiji pristup i prema postupcima, i prema okolnom svetu. On kao da ostaje isti, ali prestaje mogućnost odlaganja pravednih dela u udaljeni kutak. Svi su ćutali. Svako je razmišljao o svome, i o tome od čega mu je najteže da se rastane.

A otac Antonije je nastavio, rekavši da smo mi svi spremni da se odreknemo samo onoga što nam nije potrebno. Starac je govorio o tome da ne samo da treba da se odreknemo, već da iz duše treba da izbacimo i sve skolonosti prema svemu što nije povezano sa spasenjem.

Poslužili su nas čajem iz samovara, sa mirisnim medom: otac Anatolije je imao mali pčelinjak. Čaj nije bio kupovni, ali je bio crven, ukusan i koristan. Neko je još nešto pitao, ali se to već odnosilo na neke sitne nedoumice. Svako je imao želju da se osami, kako bi “svario” ono što je čuo.

Otac Anatolije je uskoro umro, seoski savet je razrušio njegovu kućicu, a pčelinjak je uništila pijana omladina. Oca su sahranili pored Crkve, ali je grob uništen pri obnovi i izgradnji crkvene kotlarnice, i ostaci su ponovo sahranjeni na običnom groblju. Otac Antonije nije bio na pogrebu, jer se govorilo da ima bolesne noge. Crkva je obnovljena, poslan je novi sveštenik, samo starci više nisu dolazili u selo. Čuli smo da je otac Antonije primao ljude i kod sebe, u mestima koje je posećivao. Nije bilo dovoljno vremena za sve.

Prošlo je mnogo godina, ali smo svoju glupost shvatili tek onda, kada smo saznali šta je starac pričao. Shvatili smo kada je već sve bilo kasno, toliko toga smo još hteli da pitamo ali nismo imali koga. Tada, pri susretu, je bilo teško odmah sve shvatiti i oceniti sve rečeno, i mnogo toga se činilo kao bajka. Prošle su godine, i ono što je starac predskazao se u potpunosti ispunilo. I ako je pala komunistička država, onda naravno ne treba čekati da se dese i svi ostali dogadjaji koje je prdskazao otac Antonije.

Sveštenik otac Sergej D.

Kod oca Antinija nisam došao u najboljem periodu svog čivota – napuštanje prestižne seminarije, dovoljno slučajna ženidba: ni popadija, ni njena porodica nisu imali predstave o pravoslavnom načinu života. Oni su služenje u činu smatrali kao običan rad sa ciljem da se zaradi novac. Pored toga sam i nevoljno bio uzrok gneva trenutnog sveštenika. Kao rezultat svega toga upućivanje na parohiju je više ličilo na otvorenu nemilost.

Ali, avaj, nastojateljstvo je samo pogoršalo sve moje probleme: pred otvaranje nove Crkve (pre – molitvenog doma) je stajala grupa žena, koje su u odsustvu stalnog nastojatelja, počele brzo da stvaraju nered i lični i u Crkvi. U eparhijskoj prodavnici sam na veresiju uzeo neobhodnu odždu, i opremu. To je izazvalo takav gnev kod “desetorice” da me više ništa nije radovalo – na adresu trenutnog arhijereja su stizala anonimmna pisma, kolektivne žalbe i svaki moj korak je bio kontrolisan.

U razgovoru sa straijim protojerejem sam dobio savet: “Idi kod oca Antonija!”. Raspitavši se šta i kako, ja se još neko vreme nisam odlučivao na putovanje. Služio sam svaki dan, držao sam strogi post, ali je situacija bivala sve gora. Morao sam da otputujem, jer je to bila jedina šansa da se nešto popravi.

Vladika mi je u to vreme blagoslovio otpust, i ja sam se sa popadijom i malim sinom uputio u rodni kraj svoga oca, koji se nalazio severnije od uobičajenog mesta starčevog prebivanja. I odjednom sam čuo, da je u susedno selo u kome je živeo stari monah iz manastira koji su komunisti zatvorili, došao neki starac koji “sve vidi, sve zna i koji je video kraj sveta”. Dosetio sam se da je to starac Antonije. Putovali smo pola sata starim dedinim automobilom i našli se pored kuće u kojoj je bio starac.

Uvučena u šumi, na kraju salaša, nalazila se mala, obična drvena koliba sa beličastim zidovima i crnom osnovom zbog farbanja smolom. Pored nje se nalazila mala Crkva-kapela sa lepom “ljuskavom” kupolom. Naravno, Crkva se od obične kolibe razlikovala samo zbog velikih prozora i kupole sa krstom. U dvorištu na klupama je sedeo veliki broj mirjana.

Mladi čovek u podrjasniku, verovatno poslušnik me je kao sveštenika propustio kod starca preko reda. Posle uobičajenog pozdrava starac mi je predložio da sednem i da mu ispričam šta se desilo i šta me je dovelo kod njega. Starac je u toku moje priče postavljao svoja pitanja ili replike, koje su ili pojašnjavale ono što se desilo ili su mi bile savet.
“Ti si došao, - upitao je starac, - da služiš ili da zahtevaš da tebi služe?! Da nivelišeš ono što je grehom iskvareno, ili da ravnaš ono što je više pokvareno?! Teško je oče, ali zar je Hristos obećao tebi ili bilo kome od nas nešto drugo, sem tuge i udela žalosti: “Ako mene gone i vas će goniti”? Ti si maštao o akademiji, zvanjima, položaju, video si skupe automobile, i pune stolove ispred visokopoložajnog duhovništva, i ti prizori su te tešili? Ali zar sve to ima neke veze sa Pravoslavnom verom i Svetom Hristovom Crkvom? Ti čedo prosto u početku napravi svoj izbor – spasenje u Hristu, ili pogibija; raj ili ad.
A ako izabereš put pravednosti, ne kiti se njome pred zabludelima, već ih ljubavlju i svojim primerom ispravljaj, pritom ih ne ukoravajući. Pastvu koju ti je Gospod poverio treba pažljivo da razobličavaš, ne rastužujući je, ne dosadjujući, već isceljujući sa nežnošću oca koji voli. Ako sada ne praviš put, posle će već biti kasno”.

“Ali kako preživeti, - upitao sam starca, - kada svaki “običan” sveštenik mora godišnje da prelazi iz parohije u parohiju?! Problem je obezbediti i mesto stanovanja!”

“Mili čoveče, oče Sergeje, - odgovorio je otac Antonije, - evo stavi ruku na srce i reci meni starcu, šta si ti uradio da bi živeo na parohiji? Da, selo nije grad, ali ni hladnoća nije – glad! Gospod nam je svima dao slobodu. Hristos je došao na zemlju, ali nije rekao ljudima: “Od današnjeg dana svi postajete pravednici, i postupaćete tako i tako”. Spasitelj nam je predložio ono najbolje, ali je izbor ostavio samim ljudima.

Iako i tu treba projaviti razumnu obazrivost – ne verovati svom sopstvenom razumu, već se uzdati u Božiju volju. Tamo, - starac je sa mnogo značaja pokazao prstom na nebo, - nam objašnjenja neće pomoći, već samo privezanost srca, ovaploćena u delima, rečima i mislima … Jezik može da obmane, i može se uraditi nešto protiv svoje volje. Ali to se svakome dešava jednom – dvaput i više ne. Ako je u srcu tama, onda su i dela i misli i reči obavezno grehovni. I suprotno tome – svetlost radja svetlost. Da, neko se danas opija sopstvenom neumerenošću, pohlepi ka grehu, ali s takvim treba samo saosećati, a bolje je i ne primetiti. To je dušespasonosnije, jer na dno neće vući nešto tudje, već svoje sopstveno.

Ti čedo možda i ne znaš, ali su konjima svojevremeno stavljali naočare, koje su im zatvarale pogled za ono što se dešava sa strane. Konj nije rasipao svoju pažnju, i bio je pod potpunom kontrolom kočijaša koji je upravljao kočijom. Naravno, konj to nije dobrovoljno izabrao, i njega su od straha i svih potresa spasavali predsusretljivi ljudi. Ali čovek se po tome razlikuje od životinje, jer je sposoban da sam sebe uz Božiju pomoć obuzda, da se udalji od gledanja onoga što može da ga odvuče od onog glavnog – od puta spasenja”.

“Oče Antonije, - ogorčeno sam upitao, - ali zar najbolje godine ne odlaze na ne zna se šta? Želim da radim u korist Crkve, Pravoslavlja, a moram da trunem negde u nekoj rupi”.

“Oče Sergeje, pazi! – skoro je uzviknuo starac. – Strašno je tako nešto pomisliti, a kamoli reći. Uzmi i pristupi svemu na drugi način – zar ti je onda kada si upisivao našu najbolju seminariju neko nešto obećao? Ne! Budi spreman na svaki posao, jer ti sebe samo pretpostavljaš, a domaćin bira. I ne samo da bira radnika, već i mesto za njega. Pisao si molbu: “Želim da se trudim na Hristovoj njivi…”, pa trudi se! Gospod je primio tu molbu i ti već imaš čin, ali je za tebe sad korisnije to nastojateljstvo. Zanatlija ne obradjuje drvo i gvoždje glatkim papirom, već svakim instrumentom, grubim strugaćim papirom … to jest nećim oštrim, a ispod njegovih ruku se već pojavljuje neki sjajan, gladak predmet.

Primi sve što se dešava kao rad Gospoda nad tobom i tvojim karakterom, primi sve kao potrebnu i spasonosnu meru. U pravu si da prolaze najbolje godine. Ali one tebi ne prolaze zato što te neko lišio života, već zato što pokušavaš da živiš maštajući o sutrašnjem danu. Tako ne može – čovek ili živi, ili se utapa u pustim liuzijama. Ne utapaj se, živi i budi živ, nosi istinu u kuće svoje pastve i Gospod neće zaobići tvoju domaću Crkvu.

Svaka ljudska slabost veoma brzo postaje uže, a potom i kamen na vratu. Odrekni se svojih slabosti, pa čak i privezanosti. Na prvi pogled nevina navika ka prehrambenim potrebama će se pretvoriti u težnju ka adu, ka pogibelji.

Razmišljaj o svome. Šta je kao odgovor čuo prvovrhovni Apostol na pitanje Hristu o sudbini Apostola Jovana Bogoslova? “…Šta je tebi do toga? Ti idi za Mnom!” Vidiš kako čak i Apostolu Petru nije bilo korisno da to zna. A šta da kažemo za nas grešne. I zato idi čedo, i sledi Hrista sa svojim sopstvenim krstom na ramenima!”

Otišao sam od starca ne potpuno zadovoljan, i putem sam ćutao i razmišljao, iako sam snagu njegove molitve osetio odmah po povratku sa otpusta. Ali kada su kroz neko vreme nastupila druga iskušenja, setio sam se reči oca Antonija, i već sam ih shvatao sasvim drugačije.

V.K., pevačica u horu, glavni preduzimač malog preduzeća

Iako sa ocem Antonijem nismo tako često razgovarali, posle njegove smrti je nastupio osećaj osirotelosti: nema se kome otići sa pitanjem, a ako te i saslušaju, dobićeš nerazumljiv odgovor. Starac je učio Pravoslavlju na poseban način, tako da se oseti svaka Jevandjeljska reč, i da se razume svaka mudrost koja se krila iza te reči. Kao primer toga ću isprićati sledeći slučaj.

Svako od nas ko je dolazio kod starca je nosio veliki broj uvreda od bližnjih, radi njihove neblagodarnosti, izdaje i slično. U gradiću se desio jedan veoma neprijatan slučaj: mlade ljude koji su bili pijani na železničkoj stanici su optužili za ubistvo nekog putnika-prolaznika. Stanica je omiljeno mesto okupljanja seoskih mladića, i deca su kao i obično sedela tamo kada im je prišao odrasli muškarac. On je pitao koliko je sati, šaljivo se razmenio sa mladićima i otišao na platformu. Nesrećnik je kroz nekoliko minuta pronadjen mrtav od udara noža.

Dežurna, stalna parohijanka lokalne Crkve je okrivila mladiće. Milicija je uhapsila decu, odvezli su ih u lokalni zatvor i tamo su podvrgnuta bespoštednim istragama sve dotle dok se duhom klonuli mladići nisu složili da potpišu priznanje za učinjeno ubistvo. Sve smo to ispričali i ocu Antoniju. Naši postupci su pritom izgledali, logično, kao obrazac hrišćanskog ponašanja.

Starac je veoma ozbiljno saslušao priču o istrazi nad decom. Znali smo da je najveći broj milicionera, koji su sproveli tu samovolju, bio kod njega, moleći za molitve. I više od toga, oni su sebe nazivali njegovim duhovnim čedima, imali su slobodan pristup u kuću lokalnog arhijereja, pomagali su izgradnju Crkve u selu, družili su se sa lokalnim nastojateljem. U društvenim nastupima su se često žalili na preduzeti odnos gradjanskog stanovništva prema ljudima u miliciji. Izmedju reči se moglo čuti: “Daj Bože”, “Gospod neće ostaviti”, i sl. Uopšteno govoreći – ni dati, ni uzeti, već su to bili jaganjci stada dobrog Pastira.

U toku priče smo neprirodno pratili izraz lica oca Antonija, a kada smo prestali da govorimo, videli smo da su starcu tekle suze po obrazima. Njegove uvek upaljene oči su bile pune stradanja i sastradanja, i osećalo se da ga je nesreća glupe dece neobično dirnula. Nas je najviše od svega posle takve sudbine dečaka interesovalo sledeće pitanje: “Kako mogu ljudi koji su tobože verujući i koji redovno dolaze u Crkvu, da čine takvo zlo”. Jer je već bilo apsolutnih činjenica prosto nepojmljivog bezzakonja, ucenjivanja mitom – roditelji jednog od dečaka su bukvalno ostali bez kopejke u dzepu, svadba njihove starije ćerke je bila pokvarena, sin je posle kazemata “zaštitnika prava i slobode” ostao praktično invalid.

Starac je ćutao. Brojanice su “protrčavale” izmedju dugih prstiju, oči su mu bile poluzatvorene, a usne su se pokretale u nečujnoj molitvi. Sedeli smo, bojeći se da škripimo stolicom, jer je takva veličanstvena tišina vladala u keliji. Obrisavši sa obraza krupnu suzu, starac je progovorio.

“A šta ste vi hteli čeda? Zar roditelji nisu znali da njihova deca isprazno provode vreme? I rećičete mi da nisu osećali miris alkohola kada su njhovi zabludeli mladići dolazili kući? Ne, sve su znali i sve su videli, ali su sve tumačili kao nevinim nestašlucima mladosti. O kako su se brinuli za jelo, odeću, a duša je ostajala na poslednjem mestu!

Naravno, žao mi je nerazumnih mladića, a teško mi je i da zamislim roditeljsku tugu zbog svega što se desilo, ali zar tako ne prolazi svako od nas ko ne želi da sluša Jevandjeljske, Apostolske, Svetootačke reči nazidanja, poučavanja, upozoravanja? I ako mladići nisu znali kako sve to može da se završi, nas to ne ostavlja u neznanju. Mi smo unapred upozoreni, šta i kako, šta i zašto. Ne, čeda moja, mi već gore postupamo nego ta deca, bezumniji smo od njih.

A što se tiče milicije i dežurne, a šta se može dodati Spasiteljevim rečima: “O, rode neverni i pokvareni! Dokle ću biti s vama? Dokle ću vas trpeti?” (Mt. 17, 17). I to govori Hristos, obraćajući se Svojim izabranicima, Apostolima! Samo ovaploćenje smirenja, upućuje takve reči dvanaestorici najboljih od ljudi! Znajući sve šta Ga čeka, Spasitelj kao da požuruje Svoj odlazak iz ljudskog roda, želeći da se oslobodi nevernosti i razvraćenosti okoline. A šta reći za nas ogrezle u gresima?

U davno vreme je živeo jedan podvižnik, koji je dostigao velike duhovne visine – njemu je bila otkrivena i prošlost i budućnost, i činio je čuda. Sveti Veliki Post je postio samo na vodi, a samo je na praznik uzimao list kupusa. Živeo je u pustinji, ali su ljudi išli kod njega noseći svoje grehe i nevolje. Njemu je toliko bilo mrsko znanje o ljudskim gresima, da je otišao duboko u pustinju. Ali i tamo su ga našli oni koji su stradali od duhovnih bolesti. Tako je on nekoliko puta menjao mesto svog boravka. Na kraju je potpuno umoran od ljudskih grehova, smatrajući sebe dostojnim Nebeskog Carstva, pustinjak počeo da moli Gospoda da uzme njegovu dušu, kako se ne bi oskvernio u dodiru sa prljavštinom palog čovečanstva.

Pustinjak se dugo molio, prolazili su dani, nedelje, meseci, a Spasitelj nije ispunjavao njegovu želju da napusti grešnu zemlju. Podvižnik je bio toliko rastrojen, da je potpuno klonuo duhom – on je mogao da umoli Boga da isceli bolest, da daruje dete, za uspeh u svetskom životu, da predskaže smrt ili rodjenje novog čoveka, ali nije mogao da izmoli svoj odlazak iz doline plača. I Gospod ga je jednom udostojio vidjenja, u kome je Hristos ponovio reči koje je rekao jevrejskom narodu i farisejima: “Vi sudite po tijelu. Ja ne sudim nikome. Ali ako ja i sudim, sud je Moj istinit, jer nisam Sam nego Ja i Otac Koji Me posla” (JN.8, 15-16). Otšelnik je shvatio da nema pravo da sudi nijednom bratu na zemlji koji je sagrešio, i više nikada nije pokušao da moli Gospoda za to, što bi značilo brigu za svet koji je ogrezao u gresima. Reke ljudi su dolazile kod njega radi pouka, pomoći, i uvek su odlazili utešeni, zadovoljni. Postupajte kao taj pustinjak i spašćete se.

Ne pokušavajte da sudite, već bolje praštajte i biće vam oprošteno. Ljubav je jedina mera privrženosti ka Hristu, samo ona jedina. A ako si slučajno video tudji greh, ne postupaj tako, samo ne osudjuj. A za osramoćenu decu ćemo se pomoliti. Možda će nešto i biti, samo vi postupajte dostojno hrišćanina. Najjednostavnije je uputiti ga u manastir, u nekima su moja braća”.

“Starče, to dete treba i da se oženi, mlado je, može li učiniti pravilan izbor?”

“Ovo i ono, deco, - gorko se osmehnuo starac, - kada biramo izmedju greha i pravednosti – kod nas nema sumnje, i greh je uvek na prvom mestu. A pravednost, avaj, izaziva strah, sumnju u neophodnost krsnog puta. U stvari čak se i ono bolje odbacuje, samo da bi se učinilo željeno. Nije uopšte važno da li je to na korist ili ne, samo da bude tako kako mi shvatamo. Zato je Spasitelj i rekao da mi sudimo po ploti, a ne po duhu”.

Kroz neko vreme je sve došlo na svoje mesto, iako ne znam da li se starac susreo sa milicijskom upravom ili je to prosto bila snaga njegove molitve, ali stvar je bila završena, decu su pustili i svemu je došao kraj. Došli smo kod oca Antonija sa zahvalnošću, a medju nama je bila i jedna od majki dečaka, a starac nije hteo ni da čuje šta pričamo. Stalno je ponavljao: “Stražite čeda, stražite da ne padnete u iskušenje”.

Tada je bilo teško prihvatiti njegove pouke. Tek posle nekog vremena, sve što je rekao je postajalo svakim danom sve razumljivije, jasnije. Ali avaj, starca već nije bilo na ovom svetu.

Sveštenik otac K.

Ja sam u početku, kada su počeli neprekidni razgovori o nekom starcu, na sve načine pokušavao da im se suprotstavim, pripisujući rečeno neznanju parohijana. Tada sam služio u selu, tačnije u naselju sovjetskog obrazca – organizovan je sovhoz elitnog odgajanja životinja, i radi toga je obrazovano selo. U njemu su živeli najrazličitiji ljudi, bilo je tu i Nemaca, i Tatara, i srednjeazijata, i Kavkazaca, i uopšteno govoreći – bio je to Nojev kovčeg. Isto je bilo i sa verom: bilo je budista, baptista, raskolnika – staroobrednika, raskolnika – katakombnika, raskolnika – filaretovaca i slično. Logično je da je novi starac smatran delom celog tog “buketa” ljudskih zabluda.

Pored toga, odnos prema ocu Antoniju u oblasnom centru je bio blago govoreći, nejednoznačan. Trenutni arhijerej, je bio veoma grub čovek, koji nije podsticao “neformalnu pravednost”. Odrastavši medju katolicima, on je težio da sve bude perfektno organizovano i po njegovom blagoslovu. Nama, duhovništvu, koje je on vaspitao se takodje činilo da drugačije i ne može biti, već da je uz dozvolu arhijereja moguće i podvižništvo, propoved pa čak i dar proroštva i čudotvorstva. Prosto se nije moglo zamisliti da bez dozvole neko poučava i uči, ukoliko se sve to dešava u jednoj od eparhijskih parohija. Ako tako nešto i postoji onda to nije kod nas, možda je nešto slično dozvoljeno, ali je tu blizu starac, kome ljudi više veruju nego državnim sveštenicima – to je već dalje od mene! Ljudi su putovali po gradovima i selima, i kod starca su se skupljale mase naroda, a on ih je nešto poučavao. Pokušao sam da razgovaram na tu temu sa svojim parohijanima, ali je sve bilo uzalud. Kada je starac trebalo da dodje u najbližu okolinu, Crkva je ostajala prazna: ljudi su išli da se sretnu sa njim. Ljudi su nekoliko nedelja posle posete starcu prepričavali sve šta im je on rekao. O poslednjim vremenima i kraju sveta su sada govorili ne samo pravoslavni, već i pristalice svi napomenutih zabluda. Istina, broj vernika je porastao, mnogi su se krstili ili su molili da se sjedine sa svetom Apostolskom Crkvom. To je radovalo, ali razdraženost nije nestajala. Imajući naviku za potčinjavanje bez roptanja, i za apsolutnu formalnost, teško je bilo slušati starčev glas, koji često nije zvučao unisono sa onim što su nas učili, i sa onim što je predstavljalo prihvaćenu normu. Želeo sam da se lično sretnem sa starcem, licem u lice, kako se kaže. Ali se to nije dešavalo, da li zbog moje gordosti, da li još zaista nije bilo vreme da prihvatim starčeve reči.

I na kraju, jednom su mi rekli da će u susednom selu, kod starog sveštenika gostovati i služiti otac Antonije. Na službu me je pozvao veoma star nastojatelj, dovoljno zvanično i to je nekako izgladilo moje neprihvatanje starca. Pored toga želeo sam da vidim tog čoveka o kome su parohijani pričali bukvalno legende. Došli smo na službu sa malim zakašnjenjem. Sve se dešavalo u kasnu jesen, ja sam bio u kožnoj jakni i podrjasniku i tako sam po navici pošao u oltar. Otac Antonije je tajnodejstvovao na Proskomidiji, a za pevnicom su se čitali časovi …Sve je bilo čini se uobičajeni, svakidašnji, tipičan početak Liturgije. Ali u poznatom oltaru je vladala neka neuobičajena pauza: starac mi je jedva prekinuvši, kratko, ali strogo dao primedbu za ulazak u oltar u svetskoj odeći.

“Oče, oprosti, - rekao je on, - ali ne ulaziš u štalu. Postoje pravila čedo, i treba ih se pridržavati: ako je neko neveran u malom, u velikom će tim pre izdati”.

Cela služba je bila prožeta nekom revnošću, i činilo se kao da je onaj ko je služi smatra poslednjom u svom životu. Dubina Litrugijskih molitvi je izazivala suze. A kada je starac pred Pričešće bukvalno pao na kolena, prisutni u oltaru ne samo da su kleknuli, nego su se bacilli na pod. Bio je prisutan potpun osećaj službe prvih hrišćana, po opisu savremenika – u zatvorima, u tajnim stanovima …

Potom je došlo do razgovora. Umoran posle službe, starac je bio u poluležećem položaju na krevetu, jedva čujno izgovarajući reči molitve, a ja nisam mogao da dodjem k sebi od Liturgije. Mala primedba povodom moje odeće me je navela na razmišljanje o tome koliko smo se mi udaljili od Apostolskih pravila, ne mislim na njihovu suštinu, a ako i mislim onda se ne udubljujem u suštinu zapovedanog.

“Oče Antonije, - počeo sam, - kako spojiti vaše starčestvo sa jerarhijom i jasnim poretkom u Crkvi?”

“Ja sam starac u godinama, - jedva se osmehnuvši odgovorio je otac Antonije, - a po delima sam dete! Video si predjašnje starce koji predstavljaju obrazac pravednosti! Blagoslovili bi mahovinu i ona je postajala sladja od hleba. Bila je dovoljna jedna njihova molitva da smrtno bolestan čovek dobije isceljenje. Njih ništa nije smućivalo, ništa nije moglo da poremeti mir i spokoj pravednih duša, jer su oni bili sa Bogom. I starci nisu odbacivali ljude, već ljudski pad i sve što je sa njim povezano. Njima je bio stran svet, kao oblast pod vlašću duhova tame.

A starčestvo i monaštvo. ..Ko je blagoslovio velikog Antonija? A hiljade podvižnika Tivejskih, Nitrijskih? Ali su se spasavali i oni sami i ljudi koji su se napajali njihovim duhovnim poukama. Vasilije Veliki je prema našim merilima samovoljno formirao svoj manastir, pa šta? Ljudi željni vode žive su se sticali oko pravednika i za kratko vreme je obrazovana zajednica onih koji su želeli spasenje. Mene nemoj svrstavati u tu grupu jer sam ja samo odblesak starčestva!

Ali pogledaj dušo moja i sa druge strane: koliko je u drevna vremena bilo, kako ti kažeš blagoslovenih manastira? A ljudi su više odlazili kod otšelnika i staraca. Zar su prvosveštenici blagoslovili Gospoda našega Isusa Hrista na propoved i služenje? Sve se to desilo mnogo kasnije, tada kada je počeo da se zaboravlja najveći Božiji dar čoveku – istinska sloboda. Ne kao sloboda da se neverovatno greši, već kao mogućnpost razumnog izbora izmedju greha i pravednosti, večne smrti i blaženog života.

Naravno Crkva treba da bude ustrojena tako kako su Apostoli učili. Ali zašto je veliki medju svetima Pajsije ostao u Valahiji, ne želeći tu tvoju jerarhiju?! Zašto? Mislim da to nije zbog arhijereja, već zato što je Pravoslavlje sloboda duha i svako ograničenje je već protestantizam. Koliko puta su optinci bili povredjeni i pritešnjeni? Svi su bili učenici Veličkovskog, ali su skoro neprekidno bili gonjeni. A sve zato što se sve radi s noge na glavu, jer Crkva nije radi jerarhije, već jerarhija radi Crkve. Jovan Kronštatski je morao da učini čudo da bi se izbavio od nepotrebnog starateljstva.

Svet teži da sve napravi svojim robovima: stvarima, udobnostima, novcem i vlašću … Čak i potčinjavanjem duha. Vladare najviše od svega gnevi kada čovek pronadje svoju unutrašnju slobodu, i kada odbaci veštačke predloge sablažnjivača.

Seti se razgovora Hrista sa satanom. Onaj koji nije posedovao ništa Mu je predlagao sve što može da bude privlačno samo za palog čoveka. Da, za palog čoveka, ali je on razgovarao sa Bogom, i zato je na sve svoje predloge dobio odgovor sa rečcom: “Ne!”. To i jeste primer potpune slobode i potpunog odbacivanja iskušenja. Evo ti si došao na službu, ali reci mi dušo moja, da li je to samo radi prazne radoznalosti da vidiš starca koji je odživeo svoj vek, i svojih vršnjaka? Ne, ti si želeo da shvatiš čime je napunjen taj oronuo sasud, i kako on uopšte može da postoji bez blagoslova trenutnog arhijereja, zar ne?!”

“Pa oče, - promrmljao sam ne očekujući direktno pitanje – interesovalo me je zašto ljudi dolaze kod vas, to – da. Ali ne tako da sam veoma insistirao!”

“Pa zašto si onda oče sveti došao? – starac mi se očigledno posmehivao. – Čime moja starost može da privlači?”

“Oče Antonije, - odgovorio sam, - može da bude da moji odgovori izgledaju kao dečije tepanje. Ali časna reč, nisam došao da vidim već da saznam. Vidim čak i po svom dolasku da nešto nije u redu, svuda vlada nadmoć raskolnika, inoveraca, a mi nismo sposobni da se borimo sa njima. Protestanti su nas bukvalno pojeli – njihova literatura dolazi iz Nemačke, SAD. A koji je sadržaj njihovih knjiga! Šta raditi? Nama kažu da ko hoće taj se spasava, vi ispunjavajte dobrosavesno svoje delo, a Sam Spasitelj će da izabere prizvane na spasenje. Kako se sve to može shvatiti, prihvatiti ili već kako hoćete da nazovete. Naše nedelovanje izgleda pre kao jurodstvo lošeg tona, nego ispovedanje Jevandjelja. Apostoli su ljudima pronosili Spasiteljeve reči, nisu čekali da im neko pridje ko hoće da ih sluša. Zar to nije sve tako bilo?!”

“Tako je, dragi moj, upravo tako. I danas kao nikada ranije treba ići na raskršća. Samo su se vremena izmenila”.

“Oče Antonije, ali kolko god da su se vremena izmenila, princip treba da se sačuva!”

“A on i čuva, - odgovorio je starac, - taj princip. On je jedini i nepromenjen a to je – sopstveno poštovanje. Podjedanko, kao i pronošenje ljudima spasonosnih reči. Ti pronosi, upravo ti, a ne misli o tome koliko revnosno propovedaju jevandjeljske istine oni koji saslužuju! Koliko smo mi sami revnosni toliko će se i svet menjati na bolje. Eto koji je princip. Ako budemo lenji i prijemčivi za djavolske predloge – to će biti nesreća. Bog neće kazniti, ali ćeš ti sam navući na svoju glavu strašne nezgode sopstvenim postupcima. Eto, oče sve je tako jednostavno”.

“Oprostiste, oče, - nastavio sam da insistiram, - prosto ili ne, samo je teško razumljivo. A ako se i razume, onda je nemoguće ispunjavati ga! Zar vi ne zante šta se sve desilo? Kod mene na parohiju skoro svake nedelje dolaze neki “starci” i “starice”. Da, oče ljudi odlaze kod njih, samo s čim se vraćaju od njih?”

“A zar nije korisnije ovako razmišljati: zbog čega ljudi nešto traže? Mislim, kada bi im pred očima bio obrazac pravednosti i vere, obraz krotosti, onda ne bi odlazili. Oče uzmi sledeći primer. Tonu u reci dva čoveka. Jedan viče i traži pomoć, pokušava nekako da ispliva, a drugi tiho ide ka dnu. Tonu obojica, ali imaju sasvim drugačiji pristup onome što se dešava. I taj koji traži pomoć, shvata svoje žalosno stanje, i dobiće pomoć. Teško je bilo bludnom sinu da se vrati ocu koga je odbacio, i tek pošto je jeo svinjske roščiće on se na to odlučio. Ali kakva je i radost njegova tada bila.

Ne treba se upodobljavati onima koji teže da se najedu svinjskih roščića, ali ih ne treba ni osudjivati. Svaka osuda greha je pogružavanje u njega. Danas vole da kažu: “Ne primi im Gospode na osudu, već na rasudjivanje”, ali bilo da osudjuješ ili rasudjuješ, već postoji greh oskvernjenja. A oskvernjen se ne može prisajediniti svetosti Gospodnjej. Prosto ne može, kao što je tama nespojiva sa svetlošću.

Sličnih slučajeva lažnog starčestva i lažnog monaštva je uvek bilo – djavo je otac laži i na laži sadi drvo sablazni za ljude. Avaj, daleko od toga da i ti sami ljudi uvek shvataju da ljudima donose zablude a ne spasenje. Treba ih spasavati, a ne osudjivati. Oj, kako je teško nekoga izvući iz prelesti!”

Starac je zaćutao. Na njegovom licu se videla tiha seta. Razmišljao je verovatno o nečem svom. Bojao sam se da odvučem njegovu pažnju i nečujno sam razmatrao odštampane šare na kožnim omotima starih knjiga, koje su ležale na noćnom ormariću pored kreveta.

“Nekada davno, u vreme kada sam tražio duhovno rukovodstvo iskusnog podvižnika te stare škole, saznao sam za jednog starca neobičnog asketizma. O njegovim spoljnim podvizima su pričali čuda – dešavalo se da ceo Veliki Post otposti na vodi i nekoliko dvopeka. Nosio je vlasanicu i verige. Njegove čizme su bile ojačane olovnim pločicama. Štap mu je bio napravljen od teške hrastove grede. Sve su to bili znaci svetog života. Čak su i arhijereji smatrali za sreću da dobiju blagoslov od tog starca! I on ih je blagoslovio.

Došao sam kod tog starca da li krajem proleća ili početkom leta, i gledao sam kako je štapom udarao poklonike, i uz blagoslov arhijereja malo smo porazgovarali – i otišao sam svojoj kući praznih ruku.

Prošlo je nekoliko godina i bila je Božija volja da nadjem učitelja od koga sam se jednom odvojio na neko vreme. Kako sam se zadivio kada sam po povratku u kući svog učitelja zatekao prvog starca. Oba monaha su prijateljski vodili razgovor o spasenju. Oni su se veoma razlikovali po svojoj spoljašnjosti – moj učitelj je bio mali i mršav, obučen u tanak siv podrjasnik, no nogama je imao šivene seoske patike, a u rukama mali štap. Starčev izraz lica je bio blag, nežan, pun ljubavi, i bez ikakve vidljive strogosti.

Starac-asketa je strašno izgledao na prvi pogled, njegova spoljašnost se malo u čemu izmenila za proteklo vreme, samo se osećalo da mu i čizme i verige i štap-greda više po snazi ne odgovaraju – godine su učinile svoje. Ali oba podvižnika su mirno sedeli i razgovarali. Dešavalo se da su se njihova mišljenja nekada veoma razlikovala. Samo podvižnici su želeli da pronadju istinu, želeli su da postanu bolji, kao i ono što je ljudima korisno. I zato su u najvećem broju slučajeva mirno prihvatali tudji pogled, naravno ukoliko su ga smatrali istinitim.

Vidiš li oče recimo, dva čoveka gone stoku na pašnjak, i to veliko stado. Jedan je na konju sa dužinskim korbačem, a drugi to radi peške i sa bičem. Ako oni budu gonili stado po dogovoru, onda će obavezno sve biti dobro. A ako počnu da se objašnjavaju ko je bolji i ko više radi, onda će životinje ostati gladne. Teško će uspeti i da uteraju stado u staje po povratku kući.

Vukove, koji uznemiravaju stado treba terati –sektaše, inoverce … A svoje niko ne treba da ujeda. Ako hoćeš nekoga nešto da naučiš pokloni mu dobru knjigu, i zagrej ga dobrom rečju. Tako je to”.

Shvatio sam da je naš razgovor završen i zamolivši za stračeve molitve, nečujno sam se udaljio. Posle sam toga straca video još samo jednom iako sam nastavio da slušam o njemu, posebno onda kada je počeo razgovor o njegovom vidjenju kraja sveta. Otac Antonije u poslednje vreme praktično nije služio zbog bolesti, koje su se pojavile zbog godina. Stariji sveštenici su me pozvali da idem kod starca, kako bi čuo njegovu priču o budućnosti koja mu je otkrivena. On je tada živeo skoro stalno na jednom mestu, na kraju velikog grada. Skupilo se nas petnaestak sveštenika i krenuli smo kod starca.

Otac Antonije je gostoprimljivo primio sve koji su došli kod njega, zamolio je monahinje da donesu ogroman, ne manji od vedra, starinski samovar i razgovor je počeo. Njegova priča o poslednjim vremenima nije bila i jedina. Uskoro je mogao da se uporedi sa mozaikom, kada se od složenih malih delova cvetnog stakla dobija potpuni oblik onoga što je predstavljeno.

Kada je počeo da govori o tome kako da se izbegnu antihristova iskušenja, o tome šta čoveka dovodi do pada, o pravilima pravednog ponašanja itd., onda su njegove pouke bile neobično logične, pa čak i – grube. To već nije bio mozaik, već proizvod od mramora ili granita.

Starac je najviše pažnje posvećivao porazu ljudskog uma sablaznima, odsustvu borbe sa pomislima kod savremenih hrišćana, govoreći da ukoliko se vrtlar ne bori sa crvima onda ne može da dobije dostojan plod. I zato je bezuman onaj ko pokušava da čisti vrč mnogo metara daleko od samog izvora, nadajući se da će dobiti čistu vodu. Treba težiti mesti isticanja vode, i njegovoj čistoti.

Kada je govorio o sličnim zabludama poslednjih vremena, u keliji je vladala potpuna tišina. Samovar je privlačno pucketao, samo taj zvuk nije mogao da otkloni strašne misli. Svako je znao šta znači bremenita nebriga, ravnodušnost ka revnosti u Gospodu, ali ko bi mogao a da se ne ukori za to? Svi su grešni u manjem ili većem stepenu. Ali upravo oduševljenje gresima, prema starčevim rečima, i doprinosi pogibiji. On nas nije pozivao na askezu, i primanje monaštva, ne, on nas je savetovao da se odreknemo neumerenosti.

“Oče, braijo, - govorio je starac, - zar se pravilo posta može smatrati naredbom? Dešava se da čovek posti ceo Veliki Post na dvopeku i vodi, ali da pritom razmišlja o mrsu, o prazničnoj hrani. To nije post, već njegovo ismevanje. Sav smisao posta je u tome da praznik predstavlja radost, a ne neumerenost praznične trpeze. Sit stomak se ne seća Boga i Njegove milosti! A razuzdana plot teži zlim duhovima – svoj svoga poznaje izdaleka.

Danas se obeščašćuju manastiri i njihova bratija, ali postupi po primeru crnog duhovništva i odrekni se svog sopstvenog prebivališta? Zar to nije primer sledovanja Hristu, zar to nije povod da se zamislimo nad učinjenim?! Zli duhovi će povlačiti ljude zbog pristrastnosti ka ovozemaljskom – žive, na poklon antihristu, a mrtve – u preispodnju”.

Ćutali smo – a šta se tu može reći?

Starac je posle pauze progovorio: “Šta je oci sveti, rastužili ste se, usijane glave obesili?! Znali ste sve to – Gospod je po Svojoj dobroti odavno otkrio udeo grešnika. I Stari i Novi Zavet o tome samo i govore. Znam, - zastavši malo, rekao je otac Antonije, - lako je pročitati ali je teško ispuniti, jer je ispunjavanje povezano sa odricanjem, smirenjem. A nama treba sve, mi obavezno treba da nadjemo drvo sa zabranjenim plodovima usred rajskog vrta!

Spasava se onaj, ko želi da se spasava, a ne da vodi beskonačne razgovore o tome šta je sladje”.

Otišli smo od starca zamišljeni i sa odredjenom dozom tuge – svako je shvatao da bez obzira na neospornost starčevih reči, njihovo ispunjenje podrazumeva teškoće.

Sećanja Ekaterine N., Verhnedonskoe

Dešavalo se to sedamdesetih godina, koje su za nekoga bile srećne i berićetne. Meni se desio niz ne samo neuspeha, već ozbiljnih životnih katastrofa: najpre neuspešan brak, ali ne zbog ljubavi. Zatim beskrajne promene kod muža-železničara, problemi sa stanom, novcem, i uopšte sa svim što može da se zamisli.

I na kraju kada me je muž pozvao kod sebe na posao da bi mi saopštio da će da podnese razvod, jer želi da oženi drugu koja čeka njegovo dete, ja sam sasvim klonula duhom. Proživeli smo zajedno, ovako ili onako, više od deset godina, bilo je i radosti i tuge, ali dvoje dece su nas nazivali majkom i ocem!

Išla sam uličicama svoga naselja koje su bile usijane od letnje žege i ništa nisam primećivala. Misli su se vrzmale oko jedne stvari – samoubistva. Mislila sam da čak iako bivši muž ostavi našu decu, država ih neće ostaviti, jer postoje razni internati. Neka radi kako hoće, a kome sam ja potrebna? Drugi brak duša nije želela, prvi je već bio razoren, a kod roditelja takodje nisam mogla da idem.

Išla sam s takvim mislima, već izabravši i način napuštanja ovozemaljskog života, kada su me odjednom zaustavile nečije mirne, ali odlučne reči.

“I ne razmišljaj o tome čedo! Ti treba da živiš, a ne da se uznemiravaš mislima o smrti!”. Podigavši oči, ugledala sam pored sebe starca u nekom ružnom dugom crnom širokom kaputu, ogromnog rasta potpuno bele kose. Ja nisam mnogo znala o religiji, ali mi je unutrašnji osećaj govorio da je preda mnom sveštenik. Malo sa strane od njega su stajala dvojica muškaraca, koji su očigledno bili sa njim.

“Oprostite, - rekla sam, - kako pravilno nazvati popa – padre, otac, sveštenik – meni nije do vas. Hajde da vi podjete svojim putem, a ja svojim. Mislim da će tako biti bolje i manje nemira”.

Starac se malo osmehnuo, ali neuobičajeno blago rekao: “Kćeri moja, idi kojim god hoćeš putem, samo ne u ad samoubistvom! Šta god da izabereš – da jedeš otrovne trave, da staviš kanap ili kamen na vrat, svejedno je, sve je pogibeljno za dušu. O tome sam ti i govorio”.

Upravo sam o tim putevima rastanka sa životom i razmišljala. Kako je starac mogao da zna da mi nije lako na duši, ali i u glavi? S druge strane, ko je on, da bi pokušao da pogadja moje misli i raspoloženje, i da me još nečemu uči?

Medjutim ova i slična razmišljanja su me odvukla od porodičnih problema, zaboravila sam na neko vreme o njima i stupila sam u razgovor sa nepoznatim starcem.

“Oprostite, ali vi se niste predstavili. Kako se zovete?” – upitala sam neočekivanog sagovornika.

“Otac Antonije, gost sam kod vaših monahinja, u njihovoj zajednici. Čuli ste za njih?” – blago je odgovorio.

Naravno da sam čula za njih, i čak sam i videla te veoma stare žene u dugim crnim mantijama, s nekim srednjevekovnim maramama na glavama, u okruženju mladjih žena. U selu su govorili da su to monahinje iz starih vremena. Iako je postojala odredjena doza poštovanja prema njima, većina ljudi ih se pribojavala i trudili su se da sa strane zaobidju zagonetnu kuću sa čudnim žiteljima. “E kod njih boravim i tu ćemo da odemo i da porazgovaramo”.

Začudjujuće je bilo to da sam se bez roptanja složila i krenula ka kući u kojoj su živele monahinje prateći oca Antonija.

Zatim je usledio dug razgovor i njegova molba: “To što si zamislila uvek možeš da uradiš. Sačekaj nekoliko dana i odloži izvšenje zamišljenog. Uzmi odmor i dodji ujutru ovde, važi?”

Složila sam se i cele nedelje sam dolazila u zajednicu. U početku je sve to što su oni radili, sem domaćih poslova, bila “mračna šuma”. Ali razgovori sa ocem Antonijem, sa monahinjama i poslušnicama, kojima sam počela da pomažem su učinili svoje. Pre svega, misao o samoubistvu mi je postala mrska. Otvorio se put u Pravoslavlje, u čisti svet, koji živi ispunjavanjem Hristovog zakona ljubavi.

Jednog jutra mi je otac Antonije rekao da mi dozvoljava da se pričestim. Upitao me je da li sam spremna da primim u sebe Telo i Krv Hristovu.

Kada sam prvi put ugledala starca, on je za mene bio prosto veoma star čovek, iako neobične spoljašnjosti.*

Boravivši toliko vremena u zajednici, i vidjajući ga nekoliko puta dnevno i razgovarajući s njim, njegova spoljašnjost je otišla u drugi plan. Na prvom mestu je bila snaga vere i duha za život po njoj. Rasplakala sam se i pala na kolena: “Hoću oče, ali nisam dostojna, nisam spremna”. On se najpre namrštio jer nije voleo da neko pred njim pada na kolena i zabranjivao je da se to radi, govoreći: “U Crkvu, u Crkvu, ka ikonama, nosi sve poklone Gospodu, a ne meni grešnom”. A zatim se osmehnuo: “Dobro je što tako misliš, jer sam čovek nikada ne može da se pripremi bez Božije pomoći. Pričestićeš se”.

Nikada neću zaboraviti tu službu. Bila sam u mnogim mestima, ali to sećanje na domaću Crkcu starica-shimonahinja sa ocem Antonijem koji je služio, mi uvek više zagreva dušu. Bila je ispovest i Pričešće, a potom je nastupilo stanje lakoće i duše i tela.

Uskoro je otac Antonije otišao. Ali nikada nije dugo odsustvovao: on je veoma voleo malu zajednicu starih monahinja. Često je ovako govorio: “Ovde je ceo život služba Bogu, a služba Bogu je život. Napajajte se čeda duhom čistote i svetosti, dok su žive starice-shimonahinje. Kada se one upokoje, sve će se rušiti, jer zahvaljujući njihovoj molitvi ovo mesto opstaje. A već je blizu vreme kada zajednice više neće biti. Kao što i grad potone u vodu zbog poroka, tako će i ovo mesto opusteti”.

Strašno je bilo to slušati tada a i zadivljujuće – monahinje-starice su još dovoljno krepke, ima toliko poslušnica, i od čega bi se kuća razrušila? Ali, avaj sve se to desilo kroz jedno desetak godina. Starac je mnogo govorio o budućnosti, posebno o poslednjim vremenima, i mnogo je tugovao zbog pada morala. Nešto je u njegovim pričama bilo jasno, a nešto nije, pa smo pokušali da pitamo njegove monahinje. Zadivljavalo je i nešto drugo. Sedamdestih godina je dobra polovina onih koji su dolazili kod starca po blagoslov za sveštenstvo, odlazila od njega veselog raspoloženja. Osamdesetih je već zadovoljan izlazio jedan od njih deset. Devedesetih se ne sećam da je bilo ko bio zadovoljan odgovorom pravednika.

On je bio veoma strog prema kandidatima za sveštenike. Jednom je jedna od poslušnica, koja se dugo vreme podvizavala u zajednici, pokušala da se zauzme za sinovca. Na prvi pogled mladić nije bio loš, učio je u seminariji, i nama je svima bilo stalo do njega. I kada je starac odbio da da blagoslov, mi smo svi počeli da ga pitamo za razlog takve odluke. Ocu je taj razgovor bio neprijatan, ali je ipak kratko odgovorio: “Ako jedna ovca može celo stado da pokvari, onda lenji pastir …” I zaćutao je.

Meni je otac Antonije pomogao da postavim svoju decu na noge, - i duhovno i materijalno, moleći za pomoć monahinje u zajednici. On nije imao svojih sredstava. Bio je potpuno nesrebroljubiv, i to ne samo zato što je želeo da ispuni zapovest, ne. Bila mu je strana svaka materijalna briga o životu, čak i o hrani. Neprekidno je zaboravljao šta treba da jede, iako je nekada čak i svesno odbijao veoma skromnu trpezu, smatrajući to luksuzom. Nije voleo kada su mu stavljali novac u ruke, i uvek se ogradjivao od toga, predlažući da se to stavi u zajedničku kasu. Svom krugu ljudi je to ovako objasnio: “Ovim rukama, - rekao je on, pokazujući svoje ruke, - držim krst sa Hristovim likom, i dodirujem Spasiteljevo Telo. Kako da uzmem u ruke lik Njegovog neprijatelja?!” Pritom je molio da mu neko drugi razvije neku novčanicu sa likom narednog idola. Jedini novac, koji je u velikoj potrebi uzimao u ruke su bile metalne jubilarne rublje sa likom vojnika-pobednika. Otac je veoma poštovao vojnike-zaštitnike Otadzbine, uvek je služio službe za pokoj duša poginulih, i molio se za zdravlje preostalih živih.

Te priloge, koje je posebno devedesetih godina dobijao, su se po njegovom blagoslovu slali za obnavljanje seoskih Crkava, za sveštenike malih parohija, za pomoć siromašnima, a posebno udovicama. Ali nije prihvatao prilog od svakoga. Bila sam svedok jednog slučaja kada je u obitelji postojala posebna potreba za novcem – hteli smo da pomognemo jednoj bolesnici, a bilo je i drugih problema. I tada su kod starca došli nekoliko ljudi sa stranim kolima. Ja ne znam o čemu su oni razgovarali sa ocem Antonijem, samo su istrčali iz starčeve kelije potpuno se zacrvenevši, grčevito stavljajući svežnjeve novčanica u svoje torbe. Od drugih sam takodje više puta čula da je starac odbio da primi novac koji su mu donosili. I uopšte bilo je nemoguće nagovoriti starca da izmeni svoju odluku. Ako je već rekao “ne”, onda to nije bilo “da”. Nije bilo načina da se on nagovori na nešto. Mislim da je starac veoma odmereno formirao svoje mišljenje po nekom pitanju, čemu je doprinosio i njegov dar prozorljivosti. U stvarima koje su se ticale vere, on je bio sklon apsolutnom sledovanju crkvenih dogmi, a u crkvenim i parohijskim odnosima se rukovodio rečima Apostola: “Bog je ljubav”. Kada su mu se obraćali vernici, žaleći se na bližnje, a tim pre na pastira, on ih je savetovao Spasiteljevim rečima: “Po tome će svi poznati da ste učenici Moji, ako budete imali ljubav izmedju sebe”.

Smiren i dobar, on je postajao granit, ukoliko se stvar ticala principijelnih pitanja. Starac je mogao da savetuje grešnika skitnicu, da ga ispovedi i da mu da sve svoje. Od njega je tražio samo jedno – da prekine sa skitničkim životom. Medjutim on je veoma jasno osećao istinitost raskajanja i duševnu laž. Bilo je da su posle pokušaja obmane dolazili ljudi, pa su čak i puzili, pokušavajući da ga obmanu. Nekoliko puta su čak drugi dovozili prevarante koji nisu mogli da hodaju. Oni su se onda istinski kajali. On nikoga nije proklinjao, osećajući da je u pitanju prevara, nije davao epitimije, već je samo govorio: “Bog nam je svima sudija, i ako govoriš istinu neka ti to bude na korist!”. Posle toga je bio spreman da učini sve da ispuni molbu onoga koji je došao. To je bilo tako potresno.

Jednom se nekako poveo razgovor o pravednosti, i o izabranim ugodnicima Božijim. Razgovarali smo za samovarom, u stanju raslabljenosti, pa su se možda zato i javljale misli da je pravednost neki dar. Grešniku je takodje odredjena njegova sudbina. Starac je jedva uspeo da čuje naša rasudjivanja, uozbiljio se i čak je i šolju sa čajem odložio. “Čeda, - rekao je, - zar će Gospod i užase poslednjih vremena dopustiti zbog Svoje nemilosrdnosti?! Ne bogohulite, a ko vas sluša može da pomisli da će se spasti oni koji su prizvani na pravednost, a ne grešnici preodredjeni za čistotu – oni neka se muče? Ne, dragi moji, u tome i jeste suština budućeg Suda, koji zovemo Strašnim, da je svako mogao da bira, i svako je mogao da se spase. Nije li Svetu Varvaru rodjeni otac povredio mačem, a nisu li Boris i Gleb poginuli od bratske ruke? Jedno je seme, ali su plodovi različiti. Koliko je smokvi raslo u Spasiteljevo vreme, ali je On prokleo samo onu neplodnu! Bojte se da postanete slični drvetu koje ne donosi plodove i nemojte se drznuti da ispitujete puteve Gospodnje”.

Za stolom je zavladala apsolutna tišina, i mi smo shvatili da čak i u običnom razgovoru koji je na ovaj ili onaj način odraz naših mišljenja, treba imati na umu istinu i spasenje. A starac je nastavio.

“Čeda, iz praznih i pustih reči se radja greh. Rečju je zmija sablaznila Evu, i rečju je navela Adama na greh. I on je rečju rastužio Boga, kada je umesto da Mu prinese pokajanje okrivio Tvorva za sve:”Žena, koju si mi dao, ona me je sablaznila”. Ali Rečju smo i opravdani i iskupljeni. Grešna misao je strašna, a reč je još gora, i budi uveren da je i greh na delu veoma blizu”. Neko je počeo tiho da plače, mislim da su svi prebirali svoje grehe mislima i rečima. Postalo je tužno, raspoloženje je opalo, svako je želeo da se osami. Otac Antonije je osetio naše raspoloženje.

“Ne očajavajte, a ti Vitalij stavi ugalj za samovar. Ne govorim vam da vas razobličavam, niti da vas uplašim već radi predostrožnosti. Svako zna da ukoliko se na drvetu obrazuje trulo mesto, a na metalu rdja da će oni kroz neko vreme završiti svoj posao. Drvo će propasti, a predmet od metala će izgubiti svoja predjašnja svojstva. Mi i ne razmišljamo da su grehovne misli ta trulež i ta rdja koje uništavaju čak i ono što je bilo dobro. Ta nepažnja u odnosu na sebe će i pripremiti antihristov dolazak, i odlazak na poklonjenje ovaploćenju svakoga zla. A sada pijte čaj i ne vredjajte se zbog starca koji se brine za vas. Ja to neću doživeti, a vi ćete sve morati da pretrpite!”

“Oče, - nisam izdržala, - a ko se onda može opravdati? Svako skoro svake sekunde u krajnjoj meri greši mislima. Da li to znači da nema smisla ni razmišljati o spasenju ako je sve tako složeno?!”

“A niko ni ne može da se opravda, - mirno je odgovorio otac Antonije. – Zar niste čitali Spasiteljeve reči da se niko živ ne može opravdati? Verujte Mu, verujte dečijom verom koja ne dopušta sumnju. Ali pritom treba težiti pravednosti i čistoti duše. Kako je rekao veliki Jovan, svetitelj Konstantinogradski, prinesi sve svoje, a ono što nedostaje, Gospod će dodati. Ali nešto treba prineti, a ne ići sa praznom torbom na Hristov Sud. I Sam Spasitelj je rekao da će se od onoga koji nema uzeti, a onome koji ima će se dodati. Eto odgovora na tvoju nedoumicu”.

“Oprostite, oče, - insistirala sam, - vi ste sada govorili o potpunom kraju, o Strašnom Sudu, ali šta je sa poslednjim vremenima, sa vladavinom antihrista. Ako ćovek ne može sam da dostigne potpunu čistotu i pravednost, kako se onda tada održati, kako ne odoleti iskušenjima i sačuvati se?”.

“To ti i ponavljam. Sada se već treba spremati, ne nasedajući na zamke zlih duhova. Hajde da odemo kod tebe kući – koliko tamo ima stvari koje nikad nisi koristila, i teško da ćeš i koristiti? Da li je tako ili ne?

“Naravno, ima nešto što je lepo …” – odgovaram starcu.

“U čemu je njihova lepota? U podsticanju tvoje sujete, da ne živim gore nego drugi? Ne, čedo, veliki car, koji ima sve što može da poželi grehom izopačen ljudski um, na kraju života je rekao: “Sve je samo sujeta”. A pogledaj mesta na kojima su živeli pravednici – tu nije bilo ništa za utehu očima, već je sve podsećalo na Božiji sud. Odatle treba početi. Spoljašnji podvizi će zajedno sa željom za spasenje dovesti do strogosti života, do neprekidnog praćenja sopstvenih misli i postupaka. Ako telu dozvoliš da samo na trenutak ovlada tobom nećeš ga obuzdati. I zato je sada sve a posebno u budućnosti usmereno na to da čovek ne može da obuzda svoje telo u njegovim prohtevima. Uvek sablazan, svuda iskušenje. Od toga se treba odricati. Svuda prisutni Gospod će pomoći, samo ti želi to. A ako se nešto desi, nemoj da pokušavaš da se opravdaš već se pokaj što si upala u mreže zlih duhova”.

Starčeve pouke su tako umirivale dušu da se činilo da će tako uvek biti. Ali avaj on je otišao Gospodu, i čak je i njegov grob porušen. Možda je starac tako dosadio nerpijatelju ljudskog roda, da nije mogao da izdrži a da se ne naruga nad mestom starčevog upokojenja.Uostalom sam otac Antonije je govorio da neće biti ni groba, ni moštiju, ni njegovog proslavljenja jer to nije korisno.


Mitroforni protojerej iz V.

Kao i svi drugi ljudi, i ja sam više puta imao prilike da slušam o starcima, i o pojavi nekog prozorljivca i čudotvorca. Odlazio sam sa drugim sveštenicima “na prijem”, ali smo po pravilu zaticali licemerstvo, duhovnu nepismenost, a ponekad i otvoreno šarlatanstvo i prevaru. Bio je slučaj kada je “starac” bio posednut. Iako sam se nekakda susretao i sa istinskom pravednošću, i pravoslavljem čiste nezamućene vode apostolskih vremena. Priče o ocu Antoniju su se širile na svoj način – sporo i mirno. Ali sve je više bilo razgovora: ljudi su prepričavali delove starčevog vidjenja, diskutovali o neophodnosti kategoričnog odricanja od “civilizacijskih dobara”, na šta je on i pozivao. I jednom smo odlučili da idemo kod njega.

Čekali smo oca Antonija dugo – čas otac nije bio tu, a čas mi nismo imali vremena. A često bi se usamljivao – voleo je tihe zajednice, skitove i posebno posete još živim predratnim sveštenicima i monasima. Potom starac kaže da mu je u krugu njegovih vršnjaka, koji su preživeli strašno teško vreme komunističkih radnji, jasnije ono što se desilo, kao i predosećaj budućeg. U monaštvu je cenio prvenstvo duha i spasonosnih navika, sa velikom sumnjom se odnosio prema manastirima sa slavnom prošlošću, koji nisu posedovali nasledje staraca radi poučavanja monaha-početnika.

Ali bez obzira na sve došlo je do susreta. Mi smo želeli sve to da ispitamo, i starac je odmah shvatio cilj naše posete, ali ni jednim gestom nije pokazao nelagodnost. Razgovarali smo o prošlosti i budućnosti Rusije, a on se ponekad skoro osmehivao zbog naših pogleda, ali sve kao dobar otac koji nas poučava.

Šta da kažem, utisak posle susreta je bio neobičan, sličan verovatno onome koji čovek može da oseti kada pronadje zlato, umesto iskopanog krompira. Razgovarali smo sa stracem za koga spoljašnji svet reklo bi se nije ni postojao – on ga nije video, nije želeo da vidi sve te nedostatke koji su grehom uneseni u Božiju tvorevinu. I ne samo da ih nije video, nego je sve pozivao samo na jedno – da straže nad sobom. Čak i najmanje obraćanje pažnje na današnje probleme je za njega bilo potpuno neprijatno – starac bi tada počinjao da se moli zatvorenih očiju, i reklo bi se kao da spava.

Kod njega je došla kao što sam već rekao dovoljno velika grupa duhovnika, a s nama su bili i mladi sveštenici iz malih parohija. Njih je u najvećem broju uznemiravalo jedno zajedničko pitanje: “Kako povezati spasenje u poslednje vreme sa u Crkvi opšteprihvaćenim sistemom “poklona” crkvenim rukovodiocima za nagrade, za parohije i slično. Ko je tu u pravu?”. Starca ta pitanja nisu smutila, i on je mirno odgovarao: “Postupajte, oci sveti onako kako pravila nalažu. Ne greši toliko onaj kome vi nosite, koliko vi koji ga iskušavate i osudjujete posle “poklona”. Šta će vam tudji gresi, pa čak i svetiteljski?! Ti činiš, ti grešiš, ti se i bori sa svojim grehom. A uz pomoć Božiju ćeš ga i pobediti – i još ćeš pomoći i nekome od slabih. Spasavaj sebe od greha, a na sve ostalo ne obraćaj pažnju.

Kakva je korist čoveku koji vidi prljavštinu na telu svoga bližnjeg i to razglašava, ali pritom obilazi kupatilo na tri vrste? Umi se sam, zamoli Boga da ubeli tvoju dušu i tada ako i vidiš greh samo ćeš sastradavati sa svojim bratom, ali ga nećeš osuditi. Prepodobni Sergej je imao ogromnu blagodat, ali nije primio zlatni krst čak ni od jerusalimskog patrijarha. Nije osećao odvratnost ni prema čemu, ali prosto ga nije primio, jer je pravedniku zlato bilo čudno. Ali pritom nije osudjivao. Odrekao se crkvenog rukovodstva, odrekao se velikog apostolskog čina svetiteljskog iz ruku pravednika, ali nije osudio, i nije počeo da prebira moguće grehove na tom poprištu. Postupaj i ti tako i spašćeš se!”

Nas starije sveštenike je više uznemiravalo pitanje o poslednjim vremenima, o mogućnosti spasenja u tom periodu. Tu temu je prvi započeo stari protojerej. Otac Antonije mu je kratko odgovorio: “Ti oče to nećeš doživeti. I zato se ne brini za buduće, već misli o sadašnjem, imaćeš više koristi. Treba uvek očekivati da ćeš upravo danas stati na Božiji Sud, i to će doneti rezultat. Svaki sveštenik treba da se seti reči velikog starca da će i trunka prašine ukradena iz oltara biti razobličena na Hristovom Sudu. A tim pre nepravedni novac i teški porezi van crkvenih pravila. Bavi se jednim padom, očekuj i drugi. Sve će to odvlačiti u ad, i novac, i automobili, i komforan život, jer će ljudi početi da pomamno zloupotrebljavaju sve to. Što vam je bolje sada, to će vam biti gore posle smrti. Pa biraj šta hoćeš, šta je tvojoj duši milije: da li prividna trenutna naslada ovozemaljskim životom, ili večno blaženstvo u Carstvu Nebeskom. Ali najvažnije je da ne razbijete povereno vam stado, već da ga umnožite i uvećate. Tako je to, oci sveti”.

Razgovor se još dugo vodio, ocu Antoniju je postavljeno mnogo pitanja, i niko od prisutnih nije ostao bez odgovora. Shvatili smo da je starac umoran, i da bi trebalo da se oprostimo, ali to nismo želeli – tako nas je privlačila njegova ličnost. On je pored proročanstava o kraju sveta, govorio o običnim, poznatim stvarima. Samo su one iz njegovih usta zvučale drugačije, i reči su dobijale neki poseban smisao.

Na kraju su svi ustali i počeli da se opraštaju. Na povratku kući smo ćutali, ne razmatrajući kao i obično ishode putovanja. Sve je i tako bilo dovoljno jasno – Gospod nas je udostojio susreta sa pravednikom.

Bog je Ljubav…
(Jn. 4, 16)
Prepodobni Maksim Ispovednik i njegove “Glave o ljubavi”

Ko nije preživljavao trenutke rastanka sa bližnjima? Čovek tada želi da kaže samo ono najvažnije. A ako predstoji rastanak sa decom, onda želi da im da najvažnije pouke da ne pogube svoj život.

Tajna Večera, poslednji časovi pred Golgotu. I Hristos, znajući za predstojeći rastanak, poučava učenike kako da sačuvaju život, ali ne zemaljski, nego večni. On sad više ne uvija pouke u formu priče, ne, jer im se ne obraća kao slugama, već kao prijateljima, i čedima kojima je sve otkriveno. O čemu On govori? O ljubavi. On daje učenicima, a preko njih i celom svetu, jedinstvenu zapovest, koju će Apostol posle nazvati “carskim zakonom” (Jak. 2, 8) – “Da ljubite jedni druge!” (Jn. 15, 34). Jedna zapovest i jedan znak pripadnosti Hristu: “Po tome će svi poznati da ste Moji učenici, ako budete imali ljubav medju sobom” (Jn. 15, 34). Ljubav – čini se sve je tako prosto. Ali ta jednostavnost je prividna, i zato Apostol Pavle ne naziva uzalud ljubav “sveukupnošću savršenstava” (Kol. 3, 14) i put ka sticanju te sveukupnosti i njenom očuvanju je uzan i trnovit. A njegovo trajanje je – trajanje života.

Prepodobni Maksim Ispovednik je prošao tim putem. I ne samo da je sam prošao, već je ostavio i pouke hrišćanima budućih vekova o tome kako da praktično stiču duhovno savršenstvo.

Prepodobni Maksim je još u detinjstvu pokazivao veliku težnju ka naukama i kao mladić je postao blistavo obrazovan čovek. O njemu se govorilo na Konstantinopoljskom dvoru. I on je uskoro postao lični sekretar cara Iraklija. Munjevita karijera mu je otvarala perspektivu mirnog i bezbrižnog života činovnika najvišeg ranga. Ali njega je već tada sve više privlačila ljubav prema mudrosti – prema sticanju duhovnog iskustva, delatnom ispunjavanju Božijih zapovesti. Mladić je napustio carski dvorac i otišao u manastir. A potom je kao da to objašnjava, prepodobni rekao: “Onaj koji ljubi Boga pretpostavlja Božije zapovesti svemu što je On stvorio …(prep.Maksim Isp. Glava o ljubavi).

Mladi monah je težio samoći, sozercateljnom podvižništvu. Ali su Crkvu zahvatili mutni talasi jertesi – monofizitstvo, monotelitstvo … I prepodobni Maksim je istupio u zaštitu Pravoslavlja. Zahvaljujući velikoj obrazovanosti, daru govorništva i ličnim vrlinama, on se našao u samom vrtlogu te borbe za čistotu vere. To podrazumeva da ceo život bude progonstvo.

Biće crkveni sud i krivice za sve – “origenizam”, pa čak i paganstvo. A on piše o ljubavi … Ne, on ne piše, on poje himne ljubavi: “Kada se um zanesen ljubavlju uznosi ka Bogu, tada on uopšte ne oseća ni samog sebe, ni bilo šta drugo. Ozaren Božanskom bezgraničnom Svetlošću, on prestaje da oseća sve materijalno, slično tome kada osetljivo oko prestaje da vidi zvezde kada izadje sunce” (1, 10). On gonjenja i huljenja prima kao blago i mogućnost usavršavanja. “Onaj koji veruje Gospodu se boji večne kazne, bojeći se kazne uzdržava se od strasti, uzdržavajući se od strasti trpeljivo podnosi nevolje; trpeljivo podnoseći nevolje uzda se u Boga; uzdajući se u Boga odrešuje um od zemaljskih strasti, zadobijajući tako ljubav prema Bogu” (1,3). Gonjen, u nevoljama i oklevetan skoro od celog sveta, prepodobni dokazuje goniocima neophodnost sticabnja ljubavi: “…Istina sada postoji u tragovima”. Treba se vratiti i obratiti pažnju na sledeće reči prepodobnog: “Onaj koji veruje Gospodu…”(1,3). Ne verujući u Boga, nego koji veruje Bogu. Na prvi pogled ta dva pojma imaju identičan smisao. Ali da li je to tako? Naravno da nije. I zli duhovi veruju i drhte, ali se ne spasavaju, ne ispunjavaju zapovesti Gospodnje, suštinu zakona po kojem je svet stvoren. Treba verovati Bogu, verovati u to da je On zapovedio: “Ovo je zapovest Moja, da ljubite jedni druge” (Jn. 15, 12). I prepodobni objašnjava kako to treba shvatiti: “Razumna upotreba misli i stvari vodi ka celomudrensoti, ljubavi i redu, a nerazumna ka raspuštenosti, mržnji i neredu”(3, 1). “Nije hrana zlo, već stomakougadjanje; nije zlo radjanje dece, već blud; nisu loša materijalna dobra, već srebroljublje; nije loša slava, već sujeta”. (3,4).

“Ljubav prema Bogu se suprotstavlja pohoti, jer ubedjuje um da se uzdržava od naslade. Ljubav prema bližnjemu se suprotstavlja gnevu jer izaziva prezir prema bogatstvu i slavi” (4, 75). “Trudi se koliko možeš da ljubiš svakog čoveka. Ali ako je to nemoguće, onda se trudi da u krajnjoj meri nikoga ne mrziš. Ali ni to ne možeš da uradiš ukoliko ne prezreš ovozemaljske stvari” (4, 82). I tu se treba zaustaviti i posebno podvući da se ne radi o gajenju bukvalne mržnje prema okolnom svetu i stvarima koje nas okružuju, kao nosiocu zla. Ne! Svet je stvorila Ljubav. Bog je rekao da je on dobar. Prepodobni Maksim Ispovednik stavlja poseban akcenat na to da «Ništa od stvorenog i Bogom privedenog u postojanje nije loše...Zlo postoji samo u zloupotrebi stvari» (3, 3-4). To jest, onaj ko traži opravdanja za svoje zle postupke, kao i odsustvo ljubavi u sebi time što u postojećem vidi zlo, ili ne zna, ili je bezuman. «Zlo je samo u zloupotrebi stvari, koje proističe od nestaranja uma za prirodno gajenje duševnih sila!» (3, 4).

I poroci su “posledica zloupotrebe duševnih sila: želateljne, gnevne i razumne. Zloupotreba razumne sile je neznanje i nerasudjivanje, a gnevne i želateljne – mržnja i raspuštenost” (3, 3). Saglasno tome, i “sav cilj Spasiteljeve zapovesti se sastoji u tome da se um oslobodi od neuzdržanosti i mržnje i da se uznese do ljubavi prema Samom Spasitelju i prema bližnjemu. Od te ljubavi se i radja svetlost svetog rukovodjenja celog njegovog bića” (456).

Kraj

Preuzeto sa http://www.zaistinu.ru/articles/?aid=800
prevod sa ruskog dr Radmila Maksimović

Pročitano: 7833 puta