MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

SV. JOVAN LESTVIČNIK O BOLESTI, ISCELJENJU I LEKARU



 Danas se mnogo govori o isceljenju čoveka. Živeći individualističkim načinom života, odvojeni od zajednice i stvarnosti, po tradiciji koja je izgubila svoj karakter, bez pričeščivanja i očuvanja ličnosti, čovek je podložan bolesti. Naravno, kada govorimo o bolesti ne mislimo na njene neurološke i psihološke aspekte, već mislimo na gubitak osnovnog smisila života, koji se takođe manifestuje kao bolest. To je bolest koja je pre svega ontološka (odnosi se na naše biće).
 
Pravoslavna Crkva nastoji da isceli čovekovu bolesnu ličnost. Ustvari, na tome radi pravoslavna teologija. U svetootačkim tekstovima vidimo da je pravoslavna teologija terapeutska nauka: s jedne strane jer su bogoslovi oni koji su stekli lično znanje o Bogu, u kontekstu otkrovenja i tako sva snaga njihove duše biva izlečene blagodaću Božijom, s druge strane, ovi bogoslovi, koji su pronašli smisao života, pravi smisao svoga postojanja, nastavljaju da pomažu drugima na njihovom putu, putu oboženja.
 
U pokušaju da ispitamo ljudske probleme dolazimo da zaključka da su oni u dubini teološki, jer je čovek stvoren po liku i podobiju Božijem. To znači da je čovek stvoren od Boga da ostvari i da održi vezu sa Bogom, vezu sa drugim ljudima, i celom tvorevinom. Ova veza bila je uspešno ostvarena kod prvih ljudi, Adama  i Eve, jer su posedovali Božju blagodat. Međutim, kada se unutrašnji svet čovekov razboleo, kada je čovek izgubio svoju orjentaciju prema Bogu i samim tim Božju blagodat, onda je ovaj živi i životodavni odnos prestao da postoji. Kao rezultat toga svaka veza sa Bogom i bližnjim, tvorevinom i samim sobom je uznemirena. Sva čovekova unutrašnja i spoljašnja snaga postala je neorganizovana. Prestao je da ima Boga kao centar svega i umesto toga, zamenio Ga je samim sobom. ”Ja,” koje je odsečeno od ovih drugih parametara postalo je autonomno; i dovelo je do bolesti u suštini. Dakle, u svemu što prati zdravlje je shvaćeno kao pravi i istinit odnos sa Bogom i bližnjim, a bolest kao prekid tog odnosa, kada čovek pada daleko od svog suštinskog dijaloga sa Bogom, svojim bližnjim i tvirevinom, i tone u tragičan monolog.
 
Kao primer, možemo reći da je pre čovekovog pada njegov centar bio Bog. Njegova duša bila je hranjena Božjom milošću, a njegovo telo dušom ispunjenom blagodaću. Ovo je nešto što se odnosilo na sva stvorenja, a čovek je bio gospodar svih njih. Međutim, sav ovaj sklad je bio narušen grehom. Duša, udaljena od blagodati Božije, sada  pati u telu, i tako strasti tela oživljavaju (egoizam, ponos, mržnja itd.). Telo, pošto je prestalo da bude hranjeno dušom, sada strada opterećeno telesnim strastima (proždrljivošću, posesivnošću, željama tela itd.) U ovoj situaciji i priroda trpi, jer umesto da prima blagodat Božiju kroz čisto staklo čovekovog uma, ona je izložena nasilju, jer ono što čovek želi od prirode je da zadovolji svoje strasti. Dakle, tako je stvoren i ekološki problem. Nakon pada, potpun preokret se primećuje  u čovekovom odnosu sa Bogom, sa drugim ljudima i tvorevinom. Ovo se naziva bolest, ozboljna bolest. A lek za nju, sa gledišta pravoslavne tradicije, jeste pravilana preorjentacija odnosa, i obnova ljudskog postojanja u smislu da centar čovekovog života bude Bog i da je čovekova duša ponovo hranjena Njime. Kada se ovo dogodi, blagodat Božija prenosi se na telo a odatle na celu iracionalnu tvorevinu.
 
U svetlu ovoga, čovekovi problemi nisu samo psihološki, sociološki i ekološki, već problemi odnosa  i univerzalne odgovornosti. Ovo su ontološki problemi, npr. problemi koji se tiču čovekovog bića i postojanja, o bolesti  i lečenju čovekovom u pravoslavnoj Crkvi i teologiji kao terapeutskoj nauci. Pravoslavna crkva ne odbacuje medicinsku nauku. Naprotiv, ona prihvata  i koristi lekove u mnogim slučajevima. U isto vreme, ona ona gleda na ontološku dimenziju problema čovekovog  i pokušava da ga vrati na pravi put. Dakle, možemo govoriti o duhovnoj psihoterapiji i suštinskoj psihosintezi, ali ne  i o psihoanalizi. Čak i čovek koji je zdrav sa psihijatrijske tačke gledišta može biti bolestan sa teološke tačke gledišta.
 
Svetitelji Crkve takođe delaju u ovom okviru. Među njima je Sv. Jovan Lestvičnik autor knjige ”Lestvica Božanstvenog ushođenja,”  koja ima ovakav naziv zbog čovekovog ushođenja prema Bogu. Ovo ushođenje je, u stvari, preorjentacija čovekovog istinskog odnosa sa Bogom, sa bližnjim, tvorevinom i prirodno sa samim sobom. Sve što sledi mora biti postavljeno u ovaj okvir.
 
Mitropolit nafpaktoski Jerotej
 
Prevod sa engleskog prof. Bojana Srbljak
19 septembar 2013 god.

Izvor: http://www.johnsanidopoulos.com/2012/03/illness-cure-and-therapist-according-to.html

Pročitano: 24589 puta