MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

PROZORLJIVAC IZ URŽUMA



Rodio se u selu Kugeru Uržumskog sreza, Vjatske gubernije 60-ih godina, XIX veka. Njegovi roditelji, pobožni seljaci Koževnikovi vaspitali su sina kao pravoslavnog hrišćanina. Veoma rano, kad je bio još mlad, umrla mu je majka, a posle i otac. A onda su ga monahinje iz istog sela odvele u jedan od manastira.

POMAGANJE LJUDIMA JE BILO NJEGOVO MONAŠKO POSLUŠANJE


Nedaleko od grada Uržuma, u Kirovskoj oblasti, u selu Andrejevsko na brdu obraslom visokim drvećem nalazi se staro groblje. Staza utabana mnogim stopama vodi prema jednom od grobova. Skromna ogradica, veliki metalni krst skinut sa porušene kapele, uređeno uzvišenje na grobu.. Natpisa o tome ko je ovde sahranjen, nema, ali to nije ni potrebno, jer ljudi sve vreme dolaze ovde, i svako vam može reći da ispod tog velikog krsta leži Tihon, prozorljiv monah.

Čovek u valjenkama


Rodio se u selu Kugeru Uržumskog sreza, Vjatske gubernije 60-ih godina, XIX veka. Njegovi roditelji, pobožni seljaci Koževnikovi vaspitali su sina kao pravoslavnog hrišćanina. Veoma rano, kad je bio još mlad, umrla mu je majka, a posle i otac. A onda su ga monahinje iz istog sela odvele u jedan od manastira. Prošle su godine, a onda se Tihon ponovo pojavio u rodnom kraju. Nije poznato zašto se Tihon vratio, ali pričaju da je namesnik primetio kod monaha neobičnu sposobnost predviđanja budućeg i čitanja misli. I rekao je Tihonu da ide da živi s ljudima i da im pomaže.

Ispočetka je Tihon stanovao u Kugeru kod svoga strica Danila, ali jednom za vreme požara kuća im je izgorela i stric je nastradao. Tihon je otišao da živi u kolibi koju je sam sagradio u dolini blizu sela, a onda je prešao u selo Froljata (1,5 km od Kugera). Tamo je živela njegova rođaka Nastja. Razlog njegovog prelaska je bio taj što se slava oca Tihona naveliko širila svuda naokolo. I kod njega su počeli da dolaze mnogi ljudi. Skromnom Tihonu se takvo poštovanje učinilo neprimernim. U selu Froljata Tihon je proživeo sav svoj život i umro je 1920. godine.

Iako se otac Tihon bavio seoskim poslovima nije ga privlačilo materijalno blagostanje. Umesto toga da svu svoju snagu troši na obradu zemlje kao mnogi drugi, on je počeo da propoveda odlazeći često iz kuće u susedna sela ili u grad Uružum.

Otac Tihon je imao lepo lice, bio je srednjeg rasta, mršav, sa svetlo smeđom kosom, nosio je bradu, imao prijatan bariton, i često je pevao u crkvenom horu. Na grudima je nosio veliki krst, na glavi kamilavku. Odevao se jednostavno. Često su ga ljudi viđali u starom izlizanom kožuhu i u pocepanim valjenkama (čizme od tkane vune). Tako obučen išao je i zimi i leti. Nekom čoveku sa strane njegovo ponašanje moglo je izgledati čudno, ali to nije bilo slučajno. Namerno je unižavao sebe i pokazivao ljudima time primer smirenja.

Jedna žena ga je leti videla kako ide u valjenkama i začudila se.- Ljudi ti se smeju oče Tihone, -rekla mu je.

-Dobro je kada se smeju, -odgovorio joj je otac Tihon.

 On nije pio alkoholna pića, nije pušio, nije jeo meso, bio je savršeno ravnodušan prema materijalnim stvarima i bogatstvu. “Siromašne volim mnogo,- govorio je i dodao bi,- bogati su uobraženi , a bedni varaju se”

U svojim stranstvovanjima otac Tihon je često svraćao u domove sirotih, a zaobilazio naširoko bogate. Za njega samoga najveće bogatstvo su bile ikone koje su mu ostale od roditelja, koje su u dva reda visile u crvenom uglu (ugao sa ikonama- prim.prev.) i knjige religioznog sadržaja.

Do nas je došao naziv jedne od njih “Zagrobni svet”.

Najneobičniji monahov dar je bila prozorljivost. Nije poznato kada je zadobio ovaj dar, ali je već u mladosti Tihon mogao da predskaže budućnost. Jednom kada je došao kući rekao je majci: “Kako ljudi mladi umiru”. Majka se tome začudila jer su u selu svi bili živi ali nakon nekog vremena su oni ljudi o kojima je govorio Tihon stvarno otišli na onaj svet.

Posle službe u crkvi u selu Arhangelskom otac Tihon je postao veoma poznat. Jednom je u činu jerođakona pomagao svešeniku na službi. Iako je bio praznik i trebalo je da odene svetlu rizu otac Tihon je obukao tamnu. Služba je počela i sveštenik je, primetivši, to rekao “Šta je to? Obuci svetlu rizu”. Odgovorio mu je: ” Izgleda da sam pogrešio”. Ali u isti dan posle podne sveštenik je umro.

Posle su kod njega organizovano počele da dolaze reke ljudi. Pitali su ga za savet po raznim pitanjima, saznavali o sudbini svojih bližnjih, koji su za vreme rata ratovali na frontu, hoće li biti sretni u braku? U većini slučajeva otac Tihon bi svima odgovarao, iako uglavnom nije direktno predskazivao, nego neodređeno, u pričama, nekada ”pokazivao” svoj odgovor.

“Tvoje vreme još nije došlo”

Jednoj ženi je muž nestao u građanskom ratu. Došla je kod oca Tihona, i on je rekao: “Upao sam u reku, šta je s autom bilo, sve se razbilo.” Na kraju se pokazalo da je njen muž poginuo i pri tome baš tako kako je otac rekao.
Druga žena kojoj je muž otišao na front došla je da pita oca Tihona , hoće li joj se muž vratiti živ.Odgovorio je “Zapamti šta ćeš sanjati noćas”. Žena je sanjala sledeće:po dvorištu ide guska sa guščićima, a guska odneo vihor sa vrata.

Uskoro su ženi javili da joj je muž poginuo.

Stanovnik grada Uržuma B.S.Kultišev je prodavao kuću.Tražio je za nju 2 hiljade rubalja, ali kuću nije niko kupovao jer ona nije bila nova i bila je u lošem stanju. Jednom je Borisu Simeonoviču došao u goste otac Tihon koji je često ostajao kod njega na noćenju kad je boravio u gradu Uržumu.  Domaćin je ispričao o prodaji kuće .O. Tihon ga je posavetovao: “Prodaj onda kada ti budu davali 4 hiljade rubalja”. Kultišev se začudio i nije poverovao da se tako može obaviti posao. Ali uskoro mu je došao čovek iz grada Vjatske Poljane koji je hteo da kupi kuću u Uržumu. Setivši se poručenog Boris Semjonovic je tražio 4 hiljade rubalja. Kupac je rekao da je to skupo ali ipak je kupio kuću po naznačenoj ceni.

Jednom, prolazeći po Kugeru otac Tihon je video da jedan seljak dubi kladu za stoku. Tu su trčala i dva njegova malena sina.Otac Tihon je zamolio jednog od njih Sašu da legne u kladu. Legao je “ Ne, -rekao je otac Tihon,- tebi ne odgovara, a eto drugome, Stjepanu, odgovara, ti i lezi”. Uskoro je Stjepan umro.

Jedna devojka je htela da se uda i htela je da pita za savet oca Tihona .On joj je rekao: “Nemoj za njega, tvoje vreme još nije došlo.” Devojka je ispunila naredbu. Uskoro se iz armije vratio mladić, sirotan, koji ju je zaprosio.Ovog puta otac Tihon joj je dozvolio da se uda. Brak se pokazao sretnim, a prvi mladić se uskoro propio.

Jedna žena je došla da pita za muža koji je bio na frontu i donela je hleb. Otac Tihon nije uzeo hleb od nje, ništa joj o mužu nije rekao, već je samo rekao jedno :” Idi kući i nosi hleb.” Žena je otišla kući, a tamo ju je čekao muž koji se vratio sa fronta.-I hleb mu je dobro došao.

 Druga žena kojoj je muž isto ratovao pitala je oca Tihona o njegovoj sudbini i čula sledeće: “Vratiće se tvoj muž, iskopaće za nas dvojicu rov, sakrićemo se mi i niko nas neće dirati. Muž ove žene se vratio sa fronta bolestan i uskoro, gotovo u isto vreme kad i otac Tihon, umro. Sahranili su ih na groblju jednog pored drugog.

Može li se budućnost promeniti?


O. Tihon je mogao da predvidi događaje pogledom na mesto, gde je događaj trebalo da se odigra. Jednom je u gradu Uržumu prolazio Vaskrsenskom ulicom. Pogledavši na kuće bogataša, rekao je:” Pričekaj, proćiće vreme i sve će te vrane sa visokih spratova leteti”. U to vreme prozorljivac se nalazio upravo preko puta kuće Loktinih. Za vreme revolucije, boljševici su izbacili iz stana na gornjem spratu staricu, vlasnicu te kuće.

Jedan starac iz sela Kugera rekao je: “Živim bez zemlje. Idem da tražim nešto za početak”. Otac Tihon mu je rekao: “Evo ova lipa i ova zemlja će biti tvoji.”.Uskoro je nastala sovjetska vlast i starcu su dali zemlju.

Jurodivi monah nije uvek davao savete. Nekada nije odgovarao ljudima i nije ih čak ni primao. Jednom su kod oca Tihona došle dve žene. Dok su one išle prema njemu jedna je rekla drugoj : “Šta on može da zna?” Otac Tihon je dao savet jednoj od žena, ali s onom koja je sumnjala nije čak ni razgovarao.

Jednom je iz Uržuma došla po savet žena, koja je bila u nedoumici da li da se razvede od muža ili ne koji je od nje otišao da živi u komuni. Ali o. Tihon je nije pustio u kuću, nije joj dao savete i, njen svaki trag se izgubio.

Nekada savete nije davao rečima.Kada su za vreme rata žene dolazile da saznaju sudbinu muževa, tada bi ih o. Tihon vodio na izvor, i dao bi im u ruku kamen, što je značilo da ih čeka teška sudbina. Predviđanja monaha su se odnosila na narazličitije slučajeve. M.I. Raspopina, radnica Uržumske fabrike vina, došla je kod o. Tihona da sazna nešto o mužu na frontu. Zajedno s njom je došla i devojka koja je htela da sazna nešto o svojoj udaji. O.Tihon je Mariji Ivanovnoj rekao da sedne za sto, dao joj je naforu i rekao joj je : “A u zarobljeništvu ovako sve dele.”. I prelomivši je, dao je polovinu ženi. Onda je ćutao i rekao: “ 14 godina napred, 14 godina nazad. A od pomoćnika će sve direktori da postanu.” I popivši šoljicu čaja, Raspopina je čula :” Nazdravimo onda još jednom čašicom.” Posle nekoliko godina iz zarobljeništva se vratio muž Marije Ivanovne, rodila je drugog sina, a posle 14 godina, postavljena je u fabrici vina na dužnost direktora odeljenja. Devojku koja je došla s njom, o. Tihon nije pozvao za sto i o budućem joj nije ništa rekao iako je znao zašto je ona došla. Sama devojka se stidela da ga pita. Takvo ponašanje prozorljivog je postalo jasno tek nakon nekoliko meseci kada je devojka umrla.

Nije jednom o. Tihon pokušao da spreči nesretne slučajeve, ali ljudi ga često nisu razumeli. Petar Čulkov je stajao na ulici pored sanki. Pored njega je kroz selo prolazio i o. Tihon. Stao je pored sanki, i rekao je: “Jedan kraj treba okovati gvoždjem, a drugi potkovati i tada ni strmina neće biti problem.” Petar se složio s njim da sanke nisu postavljene gvoždjem i da konji nisu potkovani, ali ništa nije učinio. Posle dva dana je Petar pošao s brašnom na sankama sa planine, ali nepotkovani konji su se okliznuli, sanke su se prevrnule, brašno se prosulo, konji su pali, a Petar se jako udario i postao grbav. I danas se taj deo Arhangelske strmine naziva “Petrova kobila”.

Da li je poznavanje budućnosti pomagalo i samom Tihonu? Naravno. Ali verovatno tu budućnost nije bilo moguće uvek promeniti. Jednom je njegova rođaka vikala na njegovog strica Danila. O.Tihon je rekao: “Možda poslednji put vičeš na njega”. A onda je pokazao na dvorište i rekao: “ Ovde neće kod nas biti ambara, ovde ćemo krompir saditi.” Rekavši to otišao je iz kuće. Po danu je došlo do požara. Kuća i sve zgrade su izgorele. A Danilo koji je otrčao u štalu da spasava ždrebe, je poginuo.

Jedna od zadivljujućih osobina o.Tihona bila je ta da je umeo da čita misli. Znao je šta o njemu misle ljudi, s kakvim pitanjima dolaze još pre toga no što bi postavili pitanja. Devojčicu Sašu je majka poslala jurodivom sa sveže ispečenim vatruškama (okrugli kolačići slični našim krofnama- prim. prev.).Saša je bila gladna i dve od njih je sakrila u grmlje na putu. Kada je predala ostale o.Tihonu, on je rekao:"Matuški, blagodarim. Sedi ovde, tebe nisu nahranili. I naterao je da pojede sve kolače. Kada se Saša spremila da ide kući, čula je sledeće reči: “Nemoj zaboraviti kolače iz grmlja.”

O. Tihonu je došla mlada žena da sazna nesto o mužu. Na poklon mu je donela novu tkaninu. O.Tihon je uzeo novu tkaninu i rekao:” Idi sve po redu i tamo gde je bolje, tamo i uzimaj.” Žena je pala ispred njega na kolena i priznala je da je materijal ukrala.

Jednom je nekoliko seljaka videlo kako ispred njih po polju ide o.Tihon bos kao i uvek. Oni su se sažalili nad njim i rešili: “Odnećemo mu obuću da ne bi izbo i povredio noge.” Taj razgovor o. Tihon nikako nije mogao da čuje. Kada su mu doneli dobru obuću, nije hteo da je primi, rekavši da on noge neće ”izbosti i povrediti”.

Naravno da su ovdašnje seljake interesovali pre svega obični problemi. Ali ljudi su upamtili predviđanja o.Tihona o budućnosti država i sveta. Uružumcu B. S. Kultiševu, o. Tihon je jednom rekao: “Eto, Borise Semjonoviču kakva će vremena doći. Krave ćemo na slikama gledati, a mleko ćemo viljuškom piti.” Zapamtili su i druge njegove reči:” O, kako to samo ljudi iz sela u gradove beže. Ali to još nije nevolja, kada iz grada budu bežali na selo, tada je to loše.” 1905. godine o. Tihon je bio u selu Antonkovu i jedna žena iz toga sela mu je rekla: “ Kakav se samo vodi rat!” Tada je bio rat sa Japanom. Na to joj je prozorljivi odgovorio: “ To još nije rat, ali će biti rata. Kod vas će po Penbinki (naziv reke), krv teći, a ispred svakih vrata će se valjati glave kao panjevi.”

O budućnosti Rusije o. Tihon je rekao:” Nažalost, Rusija će postati pustinja.”. Spomenuo je i sudbinu koja očekuje našu planetu. Planeta Sunce će biti blizu zemlje. I sve će na zemlji izginuti.”

"Doćiću kod vas za Vaskrs"


Kod oca Tihona su dolazili i bolesni. On ih je lečio, obično je to radio na izvoru u dolini pored Kugera. Danas ovaj izvor nazivaju svetim ili izvorom oca Tihona. Nekada davno se monah nalazio kraj izvora i iznenada je video u vodi malu ikonu Presvete Bogorodice. Uzeo je iz vode i rekao: “Bože milostivi, ovde se treba kupati. Narod će se ovde isceljivati. Ovaj izvor će biti svet”. Vrelo su tada u narodu zvali izvor sv. Nikolaja Čudotvorca.

Kako je otac Tihon lečio ljude? Jednom mu se obratila žena čija petogodišnja ćerka nije mogla da hoda. “Dovedi mi devojčicu na Božić,” - rekao je monah. Kad je bio praznik žena je dovela devojčicu. Svi zajedno su otišli na izvor, bilo je veoma hladno. Otac Tihon je nalio u kladu vodu iz izvora i naredio je majci da izuje kćerku. Uplašila se jer je voda bila hladna ali monah ju je umirio. Kad se devojčica izula počeo je da pere njene noge u vodi. Onda je rekao: ”Obuvaj valjenke, idemo kući, pićemo čaj. “Otišli su do njega. Svi su sedeli za stolom a devojčica na peći. Kada su stavili čaj na sto, otac Tihon se obratio: “Marija, siđi, dođi ovamo”.I svi su videli kako je devojčica koja nije mogla da se kreće došla do stola.

Došao je jednom ocu Tihonu čovek koji je bolovao od tuberkuloze i rekao je:

- Idem u bolnicu, treba da orem, a ja ne mogu.

-Idemo na izvor,- rekao mu je otac Tihon. Nasuo je vodu u kladu, čovek je legao unutra i otac Tihon je počeo da ga poliva vodom. Posle nekog vremena je upitao:

-Je li ti dobro?

-Tako mi je dobro da ne bih ni izlazio odavde.

-E onda,- reče otac Tihon,- izlazi i sutra idi da oreš.

Čovekova bolest je potpuno prošla.

Kako su se vlasti odnosile prema ocu Tihonu?

Negativno i sa podozrenjem, i za vreme cara i za vreme komunista. Dva puta su pokušali da ga uhapse. Prvi put pre sovjetske vlasti u selo su došli policajci i uhvatili oca Tihona, ponašali su se veoma grubo, i odveli ga, ali uskoro su ljudi videli kako se vratio putem nazad. Jedna od žena je saosećala sa ocem Tihonom: ”Kako su te tukli oče Tihone!” Otac Tihon je odgovorio: “Brezovu koru udarili, mene nisu dirnuli. Kako samo njih kolena bole”.

Drugi put su po monaha došli milicioneri. Unapred je znao za to, i baš pred njihov dolazak je nasuo u kladu sa vodom glinu, izmešao je glinu i vodu i legao u kladu tako odeven. Milicioneri koji su došli videli su ga u takvom stanju. “Šta ćemo sa njim budalastim!” - rekao je stariji, i otišli su, ne dirnuvši ga.

O svojoj smrti o.Tihon je isto znao već unapred. Nedugo pre nje, o.Tihon se pojavio u selu Arhangelskom. Jedna žena ga je pitala:

-Oče Tihone, kako vas nema kod nas?

Odgovorio je:

- Dobro, doćiću vam na celu nedelju za Vaskrs.

Pri bliskoj končini o.Tihon je rekao svojoj rođaki Nastji, kod koje je živeo:

-Nastja, nemoj čvrsto da zaspeš, jer ću ja umreti.

- Pa ti nisi bolestan, zašto bi umro? - začudila se. Kao odgovor je čula sledeće reči:

- Znaš kakav mene život čeka? Uskoro će me opet odvesti. Treba bežati od ovog života. Život će biti takav da će se svi Boga odreći.

Pred Vaskrs se otac Tihon okupao u banji i rekao:

-Nastja, ti na ovu klupu položi moj kovčeg, široka je, neće pasti.

I još je molio da mu obuku svih osam košulja koje je imao.Umro je noću uoči Vaskrsa. Njegovo predskazanje o prebivanju nedelju dana u Arhangelskom se ostvarilo. Grob sa telom je nedelju dana stajao u crkvi, pre odsluženog opela. O.Tihona su sahranili na lokalnom groblju.

Heruvimska u noći


Šta je on ostavio ljudima? Pre svega sećanje. U narodu se on poštuje kao svetac. Mnogo ljudi dolazi na njegov grob.Oni se ovde mole, traže od o. Tihona pomoć. Sa groba uzimaju malo zemlje jer su poznati slučajevi da su se njome isceljivali bolesni.

U ljudskom sećanju su se sačuvali zaveti pravednika, naprimer ovakav: “U crkvu treba da se ide, sve dok noge idu”.

Posebno je cenjen izvor oca Tihona. Ovde ljudi uzimaju vodu i leče se njom. U zabačenom selu Kuger u dolini, gde iz zemlje izbija vrelo, nalazi se kapelica. U njoj se nalazi ikona, svećnjak i klada, u koju teče voda, i iz koje ističe kroz otvor u podu i odlazi u kanal. Ovde sve vreme dolaze ljudi.Čak i zimi, kada je hladno, kupaju se u toj vodi, moleći o.Tihona za pomoć. I, stvarno, bolesti nestaju.

Slučajeva iscelenja od mnogih bolesti ima veoma mnogo. Istina, za tako nešto zaista treba verovati u zastupništvo o.Tihona. Iz grada Iževska je peške na izvor došla žena koja je bolovala od ekcema. Ona se okupala nekoliko puta i otišla kući. Sledećeg leta je došla ponovo, ali ovoga puta na njenom licu i rukama tragova ekcema već nije bilo. Sledeće godine ona je bila u potpunosti izlečena.

Voda iz izvora poseduje nekakve posebne osobine. Ona može da stoji godinama, ne kvareći se, dugo vreme se u njoj može čuvati zimnica.

Sada se na izvoru nalazi treća po redu kapelica. Prvu su zapalili pijani mladići iz grada Uržuma. Meštani su za svoj novac kupili građevinski materijal. Kapelicu su podizala dva starca, koji su dali zavet da će to uraditi zbog izlečenja od bolesti. Ali rukovodstvo rejona je uništilo delo njihovih ruku. Poslali su “petnaestodnevnike” iz Uržuma, i ovi su srušili kapelicu. Treća je izgrađena po rešenju oblasnih vlasti u vreme guvernera Desetnikova. Sada je pokraj nje posebna tabla na kojoj su napisana lekovita svojstva vode.

Sam izvor poslednjih godina teče manje. Kako onda ne pomenuti reči o. Tihona: “Kapelicu porušite, vrelo će da bude slabo “. To, da je mesto oko izvora neobično, ukazuju i pojedina slučajna zapažanja ljudi. 1922. godine, dečak Vanja, Ivan Ivanovič Borovikov, je na Vaskrs u selu Arhangelskom zaboravio olovku u školi. On sam je živeo u Kugeru. Noću, pošto je uzeo olovku, vraćao se kući. Prolazeći u ponoć pored groblja, na kojem je bio sahranjen o. Tihon, dečak je video mnogo plamičaka.. Izgledalo je kao da je celo groblje u svećama. Od straha se Vanji digla kosa na glavi, čak mu je i kačket pao. Brzo je pobegao. Tako je, bežeći po dolini pored kapelice, čuo zvuke “Heruvimske pesme”, iako nikakvih ljudi tamo nije bilo.

Pre osam godina , jedan pčelar je noćio u kući zabačenog sela Kugera. Prozor kuće je gledao pravo na kapelicu. Pčelaru se nije spavalo. Oko ponoći je pogledao kroz prozor i iznenada video mnogo plamenova, koji su se “ spuštali” prema izvoru. Senke sa ognjevima su se zaustavile kod izvora, čulo se pevanje molitava.

Za kraj možemo jos reći da je o. Tihon pre smrti predskazao: “ Sagradiću ovde crkvu koja će se daleko videti i čuti. “. I još je rekao da će doći vreme, kada će se njegov grob otvoriti i njegovi ostaci izvaditi .

preuzeto sa http://vera.mrezha.ru/414/11.htm

istoričar V. Kovaljenko

prevod s ruskog: Nataša Ubović

Pročitano: 5162 puta