MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

JOŠ JEDNO ORUŽJE PROTIV ĐAVOLA: EGZORCIZAM



Šta je vidio tibetanski okultista
 
Godine 1970, jedan okultista sa Tibeta je posjetio Atinu. Šetajući ulicom on je vidio, prema Božijem promislu, đavole koji su se lijepili za ljude. 
 
Jedan đavo je bio na leđima, drugi na ušima, sljedeći na nosu, naredni na ustima i tako dalje. Međutim, okultista je takođe vidio nešto što ga je navelo na razmišljanje, naime, đavoli se nisu mogli približiti sveštenicima. Kružili su oko njih tražeći način da im se približe, ali nisu uspjevali. 
 
„Ko su ovi ljudi obučeni u crnu odjeću?“, okultista je pitao prolaznika. 
 
„To su sveštenici naše Crkve“, bio je odgovor. 
 
„A ako želiš da vidiš njih mnogo, i to jako dobre, onda moraš otići na Svetu Goru.“ 
 
Okultista je otišao na Svetu Goru, gdje su ga monasi uputili starcu Pajsiju (+ 1994). Kao rezultat njihovog susreta, okultista je postao svjestan određenih stvari. Pokajao se. Krstio se. Postao je hrišćanin i dobio je ime Todor. 
 
Zašto se đavoli nisu mogli prilijepiti za sveštenike? Zato što pripadaju sveštenstvu Hristovom. I kroz tu službu oni obavljaju svete tajne, koje, kao što ćemo vidjeti, kod đavola izazivaju strah. 
 
 
„Tri stvari kojih se plašim“ 
 
Naši sveti oci su se borili sa đavolom lice u lice. Veoma često oni su razgovarali sa njim i saznali njegove „tajne“. U jednom takvom razgovoru đavo je bio prinuđen da se ispovijedi podvižniku: „Postoje tri stvari kojih se plašim. Prvo, ono što hrišćani stavljaju oko svog vrata (krst). Drugo, kupanje koje rade u crkvi (ispovijest), i treće, ono što jedu i piju u crkvi (Sveto Pričešće).“ Sada obratite pažnju na sljedeće: on se ovih stvari toliko plaši da ne želi da ih imenuje direktnim riječima. Đavo je još rekao ovom svetom podvižniku: „Ali ono čega se najviše plašim jeste ono što hrišćani jedu i piju, naravno, pod uslovom da to rade čiste savjesti.“ 
 
Mi smo demonima kao lavovi koji bljuju vatru nakon što primimo Sveto Pričešće (kaže sv. Jovan Zlatousti). „Kao lavovi koji bljuju vatru mi moramo odstupiti od stola, zato što je to nepodnošljivo za nas demone.“
 
Poruka
 
„Tri stvari kojih se plašim,“ reče đavo. I sve ove tri stvari su dio hrišćanstva. To đavo nije rekao da se odnosi na sve vjere (budizam, islam, itd.) već da se on JEDINO plaši hrišćanstva, zato što jedino hrišćani imaju odgovarajuće oružje za borbu sa njim. 
 
To znači sljedeće: jedino hrišćanstvo veže ruke i noge đavolu. U drugim religijama on slobodno djeluje. „Jer su svi bogovi u naroda ništa; a Gospod je Nebesa stvorio“ (Ps 95:5). I još, „Prinosiše žrtve đavolima, ne Bogu“ (5. Moj. 32:17).
 
Egzorcizam
 
Drugo veoma važno oružje protiv đavola je egzorcizam. 
 
Prilikom krštenja, prema svetim ocima, đavo je u sredini duše nekrštene osobe. Kroz egzorcizam on se protjeruje iz srca i osoba biva oslobođena. „Odstupi od njega/nje svako zlo i duhu nečisti, koji je skriven i vreba u srcu.“ Dakle, egzorcizam je strašno iskustvo za đavola. On je izazvan da odstupi od svoje žrtve. I dopalo mu se to ili ne, on odlazi. 
 
S obzirom da su molitve za egzorcizam prilikom krštenja toliko usmjerene na naše spasenje, sv. Simeon Solunski savjetuje da se one izgovaraju veoma jasno i ne samo jednom. Inače će đavo naći način da muči hrišćanina. 
 
U ranoj hrišćanskoj Crkvi, čitanje molitvi za istjerivanje đavola bili su posebni i upečatljivi rituali. 
 
● Postojali su posebni sveštenici koji su čitali molitve, tzv. „egzorcisti“. 
● One se iščitavaju više puta: „Sjedinite se u svešteničkoj molitvi“, sv. Kirila Jerusalimskog koja se čita onima prilikom krštenja. 
● Oglašenima se prekrivaju oči i lice kako ne bi bila odvučena njihova pažnja (kao što se to i danas čini na rukopoloženju đakona, kome se pokriva glava i lice „peškirom“). 
 
Za „uklete“ i posjednute 
 
Naša Crkva koristi molitve za istjerivanje đavola sv. Vasilija Velikog i sv. Jovana Zlatoustog, koje se čitaju nad onima koji pate od posjednutosti.
 
Upokojeni o. Porfirije, koji je mnogo znao o demonima, govorio je o molitvama za egzorcizam:
 
● One se ne trebaju čitati osim ako ne postoji poseban, ozbiljan razlog. 
 
● One se trebaju tiho čitati (bez prisutnih koji bi ih mogli čuti).
 
● Samozvane egzorciste, i one koji na glas čitaju molitve u javnosti, on grdi. 
 
● Kada molitve za istjerivanje đavola nisu pročitane u vrijeme i na način na koji trebaju biti, onda đavo nasrće na žrtvu, sveštenika i one koji su prisutni. 
 
Razjareni satana
 
Kada se molitve za egzorcizam čitaju nad nekim ko još nije kršten, satana postaje veoma ljut. Nešto slično se javlja i kada se čitaju molitve nad nekim ko je posjednut. 
 
Đavo, koji je „bombardovan“ molitvama, izazvan je da napusti svoju žrtvu. On je pozvan da uradi nešto što prezire. I on postaje veoma ljut! 
 
Žrtva
 
Razjareni đavo se istresa na svojoj žrtvi! Strašno ga muči. On ga nakazi i izvija ga. 
 
Sveštenik / egzorcist
 
Decembra 1996. godine, jedna dama je došla u crkvu iz grada Patra u Grčkoj, i pitala sveštenika (koji je kasnije ispričao priču) da joj očita molitvu za egzorcizam sv. Vasilija Velikog. Sveštenik je bio spreman i učinio je što je tražila. 
 
Kada se vraćao kući, kamenje je počelo da leti oko njega. Osvrnuo se ali nije vidio nikoga. Zatim se, oko ponoći, nešto strašno desilo. Cijela kuća u kojoj je živio je počela da se trese. Tanjiri i čaše, koji su bili u sudoperu, bili su bačeni na zid i razbijeni. Ormari u kući su bili srušeni na pod. Sveštenik je brzo navukao svoju odeždu i počeo da čita molitve koje počinju sa „Sveti Bože...“ i zlo je ubrzo prestalo. Bilo je sasvim jasno. Demoni su bili razjareni molitvama za egzorcizam i napali su „krivca“. 
 
Posmatrači
 
U vrijeme sv. Jovana Zlatoustog posjednuti ljudi bi bili dovođeni na Svetu liturgiju. Neki hrišćani koji su bili prisutni na jednoj od takvih službi nisu obraćali pažnju i pričali su između sebe. Sv. Jovan koji je bio stručnjak u lukavstvu đavola obratio se svom stadu: 
 
„Zar niste zabrinuti, sada kada pravite buku, u slučaju da neki od ovih demona iskoče i nađu da je vaša duša prazna, kao kuća bez vrata, da će samo ušetati unutra? Čak iako ne brinete za svoju posjednutu braću, sažalite se na sebe. Zatvorite vrata vaših duša protiv zlih demona.“ 
 
Dakle, kada prisustvujete istjerivanju đavola bez dužne pažnje, vi sami možete postati posjednuti!
 
Poniznost
 
Iskustvo naših svetih otaca nas uči da ono što izvlači demone iz ljude jeste poniznost. 
 
Bio je jedan otac koji je imao posjednutu kćerku. Odveo ju je kod pustinjaka da joj pomogne da ozdravi. Čim je posjednuta djevojka vidjela pustinjaka ošamarila ga je. Ne samo da on nije odreagovao već je, u skladu sa Božijim zapovijestima, okrenu i drugi obraz. Ovakvo njegovo ponašanje (poniznost) bilo je udarac za demona. Odjednom je demon počeo da plače: „Istjeran sa Božijom zapovijesti.“ Posjednuta djevojka ponovo je bila dobro. Nakon toga starci su slavili Boga i rekli, „ništa ne poništava ponos đavola tako kao poniznost.“ 
 
Jedna posjednuta osoba je došla kod jednog starca kako bi bila izliječena. Međutim, pošto je starac smatrao sebe nedostojnim, on je odbio. Na instistiranje rodbine bolesnog čovjeka, on je na kraju, popustio: 
 
„Izađi iz ovog Božijeg stvorenja,“ rekao je demonu. 
 
„Izaćiću,“ rekao je demon, „ali mi prije toga reci ko su ovce a ko su koze?“ 
 
„Ja sam koza,“ rekao je starac slomljeno. „Jer Bog svoje ovce poznaje.“ 
 
„Tvoja poniznost me istjerala!“ zavapi bjesomučni čovjek, i nakon toga bi izliječen. 
 
Kada su jednu posjednutu osobu doveli Antoniju Velikom, koji je takođe, veliki svetitelj kakav je bio, smatrao sebe nedostojnim da izgoni demone. Tako je on poslao posjednutu osobu svom učeniku, Pavlu Jednostavnom. Kada je učenik istjerivao demona, on je, odlazeći iz žrtve, zavapio: „Poniznost Antonija Velikog me istjerala!“ 
 
 
Arhimandrit Vasilije Bakojianis
 
Prevod sa engleskog Dragana P.
11 septembar 2013 god.
 
http://www.johnsanidopoulos.com/2011/08/another-weapon-against-devil-exorcism.html ;

Pročitano: 33876 puta