MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

SVETI SVEŠTENOMUČENIK GEORGIJE KARASTAMATIS (+1922)



Ikona Sveti Georgije Karastamatis
(Praznik- Septembar 4 i Nedelja pre Vozdviženja Časnog Krsta) 
 
Otac Georgije je bio potomak jedne od najuglednijih familija sela Agia Paraskevi u Krini. Stanovnici ovog sela su posedovali nekoliko velikih brodova i bili poznati ribolovci.   
 
Bio je oženjen i služio je kao parohijski sveštenik u crkvi Svetih Četrdeset Mučenika, koja je bila jedna od tri parohijske crkve. Imao je gustu kovrdžavu kosu zbog čega su ga nazivali "Kupola", jer je izgledao kao kupola crkve. 
 
Mnogo je voleo Drevnu Grčku, a pogotovo veličanstvenu Vizantijsku kulturu. 
 
Nikada nije govorio gordo o svom poreklu, već ga je karakterisala dobrota, ljubaznost, i nesebična Hrišćanska ljubav od rane mladosti do kraja ovozemaljskog života. Bio je odličan sveštenik sa izvanrednim poznavanjem Pravoslavne Liturgije. Njegov glas je bio prelep, a znao je Vizantijsko pojanje. Završio je "Krinaiki" školu i svi su ga u selu voleli.  
 
Zbog ljubavi prema svome pozivu Svetu Liturgiju nije služio brzo, pa su ga zbog duge Liturgije malo kritikovali u selu. 
 
Prvi progon Grka se dogodio od 1914-1919, pa je bio prisiljen da napustio svoje selo i da ode na Chios kao i većina stanovništva. 
 
Ljubav prema svojoj zemlji i delom pravedno ponašanje Grka ga je duboko ranilo tokom ovog sumračnog dela Njegovog života.
 
Kada se vratio nazad, Starac je odlučio da nikada više ne napusti mesto koje mu je Bog odredio da ga na njemu slavi. 
 
Ali uskoro, nestabilnost u regionu se dogodila ponovo i mnogi ljudi su postali izbeglice.
 
Brutalnost Turaka je zadala težak udarac Helenizmu i te rane osećamo i dan danas. Sela Cesme su bila napuštena, a ljudi koji su tu dugo živeli su poneli sa sobom samo ono što su mogli. 
 
Chios, Severna Grčka i Skiathos su postali utočište mnogima. Do danas, potomci ovih generacija su dokaz progona koji su se tokom istorije dogodili.
 
Rođaci oca Georgija su ga u strahu molili da ide sa njima, znajući da će bes Turaka biti velik i smrtonosan. 
 
(Koliko je nama poznato sedam članova familije Karastamatis su izbegli na Skiathos, a kasnije otišlu u Solun, osim Stamatije i njenog brata Georgija Aleksandridisa i najmlađe ćerke koja se upokojila. Tako da se familija nastanila negde u Solunu i okolnim izbegličkim mestima.) 
 
Otac Georgije je bio nepokolebljiv. Njegova bela brada je bila spremna da bude bude obojena Njegovom krvlju i bio je spreman da bude krunisan kao kralj svojim mučeništvom.
 
Gerilski ratnici su doneli najveća stradanja i približavali su se Cesmi, a Karastamatis je čekao u selu sa druga dva starija stanovnika Georgijem M. i Nikolasom K, što je zapisano u knjizi Jovana D. Aikaterinosa "Izgubljena Domovina" (Moje selo Agija Paraskevi u Cesmi 1760-1922), na strani 660.    
 
Njih trojica su ispratili sve ostale stanovnike Agia Paraskevi i Starac ih je srdačno blagoslovio i molio se za njih. On ih je krštavao, venčavao, i bio uz njih kao pravi propovednik ljubavi. Pastir je poslao svoje razumno stado dok je on nepokolebljivo ostao spreman da strada i život da u zemlji Svetaca Male Azije. 
 
Na jesenju nedelju 4og Septembra 1922 jutarnju tišinu sela su prekinula zvona. Razapeto-Vaskrna poruka je poslednji put preneta ovim časnim parohijskim sveštenikom Svetih Četrdeset Mučenika.      
 
Otac Georgije je bio na svom mestu jer nije hteo da napusti parohiju bez Svete Liturgije uprkos teškoj situaciji. Prethodnu noć Turske gerile su stigle sa namerom da ubiju sve Grke. 
 
Noseći svoju svetu odeždu počeo je da služi Svetu Liturgiju dok su se druga dvojica molila nadajući se da će ih Turci poštedeti zbog njihove starosti. 
 
Nekoliko momenata pre nego što su Turci ušli u crkvu njih dvojica su uspeli da pobegnu.
 
Možda je ovaj momenat straha svoja dva prijatelja oca Georgija podsetio na učenike Hristove u Getsimanskom Vrtu.
 
Možda ga je to podsetilo na mučeništvo Svetih Četrdeset Mučenika u čijoj je crkvi služio godinama. Dok su bili u jezeru njihovog mučeništva jedan od njih je odustao i otišao dok je drugi došao po imenu Aglaio, koji je video u viziji veličanstvene krune mučeništva na glavama onih koji su bili bačeni u zamrznuto jezero. 
 
Pobožni sveštenik je stajao pred Svetim Oltarom i nije oklevao da žrtvuje Jagnje. Onda je došlo do vike i pucnjave. 
 
Dani su prolazili, a sunce puno sramote i tuge je prošlo, pa su Georgije M. i Nikolas K. napustili svoja skrivališta i polako se približavali crkvi. 
 
Sveti Sveštenomučenik Georgije Karastamatis, kao jedan od Svetih Četrdeset Mučenika je bio kršten u krvi svog Sevastijskog Jezera ispred Prelepih Dveri kao i Novi Sveti Sveštenomučenik Filumen na Jakovljevom Bunaru 1979. Na ovaj način je otišao u Raj koji je voleo i kome je služio bez žalbe do poslednjeg daha. 
 
Georgije M. koji je brodom pobegao na Chios je bio očevidac onoga što je video i doživeo, pa je posvedočio pobožan život Svetog Sveštenomučenika Georgija Karastamatisa. 
 
(Moja baka Stamatia koja je bila Sveštenomučenikova rođaka iz familije Karastamatis, je došla kao izbeglica na ostrvo Skiatos kada je imala dvanaest godina. Moja prababa, majka bake Stamatije, Marija Karastamati, imala je brata Georgija koji je postao monah na Svetoj Gori i koji je na monašenju dobio ime Simon.)  
 
Smrt oca Georgija je bila mučenička; žrtva na nebeskom oltaru i još jedan vredan dijamant koji ukrašava krunu Hrista Cara.
 
Mučenička smrt Svetog Mitropolita Hrisotomosa Smirnskog se slavila od 1923 kao i svih drugih koji su stradali za vreme katastrofe u Maloj Aziji. Aleksandrijska Patrijaršija im je prva dala počast i predložila je i ostalim Pravoslavnim Crkvama da ih slave po Pravoslavnoj Tradiciji među velikim oblakom Novomučenika.  
 
Masakar u Grčkoj nije bio na nacionalnoj i rasnoj osnovi, jer je u Maloj Aziji dugo prisutan religijski fanatizam, čemu su dokaz masakrirana tela Hrišćana. Crkvena savest Grčkog naroda i mnoštva izbeglica je prepoznala svetost svih onih koji su stradali u Ioniji. Na osnovu svega ovog Crkva mora da prihvati crkvenu savest kao najveći kriterijum istine i vere Crkve.     
 
"Sveti Sinod Grčke Pravoslavne Crkve na svom sastanku, a po predlogu Mitropolita Patrasa Nikodemosa, pod brojem 2556 Jula 5, 1993 je ubrojao među Svece Pravoslavne Crkve sve one koji su mučenički stradali 1922 godine u Maloj Aziji - Vladike, Sveštenstvo, i Mirjane." 
 
Među ovim Svetim Mučenicima se nalazi i Sveti Sveštenomučenik Georgije Karastamatis. Gerile su ga ubile dok je služio Svetu Liturgiju u svom Cesmenskom selu Agia Paraskevi. Njegova hrabrost da stoji pred Svetim Oltarom, Oltarom koji je bio mesto Njegovog mučeništva, je bila njegovo ispovedanje vere.
 
Čast i blagoslov svima koji potiču od ove generacije. Sveta dužnost je da se oda počast ovom novom Sveštenomučeniku kada se slave svi oni koji su stradali za vreme katastrofe u Maloj Aziji, na Nedelju pre Praznika Vozdviženja Časnog Krsta, ali pogotovo na dan kada je stradao Septembra 4og. Ljudi iz sela Agia Paraskevi koji su sada u Chiosu slave ovog Sveštenomučenika kao Sveca po Pravoslavnoj tradiciji, dok trg ispred Crkve Svete Paraskeve nosi Njegovo ime.
 
Molim se Svetom Georgiju da nas blagoslovi i da nam da zdravlja, takođe ga molim da se Grcima ne ponove tako bolni dani.

Od Pantelisa Houlisa
 
 
Prevod sa engleskog Vladimir Srbljak
9 septembar 2013 god.  
 
Izvor:http://www.johnsanidopoulos.com/search/label/Modern%20Saints%20and%20Elders
 

Pročitano: 4904 puta