MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

ČUVAR SVETOG GERMANA – arhimandrit Gerasim (Šmaltc)



Arhimandrit Gerasim (Šmaltc) na Jelovom ostrvu
 
Godine usamljenosti Sv. Germana na Jelovom ostrvu pobudiše mnoga pitanja među onima koji nisu poznavali tajne duhovnog života. Jednom ga je jedan čovek upitao: ”Oče Germane, da li živiš sam u šumi?” “...Ne, ne živim sam,” odgovorio je. ”Bog je ovde, kao što je svuda. Njegovi anđeli su ovde. Da li je moguće biti sam u njihovom društvu? Zar nije bolje biti u njihovom društvu nego u društvu ljudi?”
 
Kao što demonske sile svoje redovo zbijaju oko duhovno ravnodušnog čovečanstva, osetljiva hrišćanska duša oseća otuđenost od sveta. Veliki broj ljudi postaje malodušan u svojoj borbi sa palim društvom – često je malodušje pravoslavnih hrišćana pojačano i izolacijom. Moramo da naučimo da se češće obraćamo anđelima i svetiteljima u našim mislima i molitvama. To će odagnati samoću i pružiti novu hrabrost i snagu u vremenu u kojem knez tame pokušava da proširi svoj krug delovanja.
 
Ovoj našoj lekciji potrebna je ilustracija, primer, a koji bi bio bolji od života arhimandrita Gerasima, koji je godinama bio jedini čuvar groba Sv. Germana na Jelovom ostrvu. Njegov život jeste primer unutrašnje snage i nezavisnosti duha, koji i mi sami treba da negujemo uz pomoć ugodnika Božijih. Mnogo o njegovom životu saznali smo iz njegovih ličnih pisama koje je slao bratstvu Sv. Germana Aljaskog, čije je osnivanje on podstakao pre dvadesetak godina.
 
Otac Gerasim je rođen 28. oktobra 1888, u pokrajini Tuli. Na krštenju je dobio ime Mihailo. Njegovi pobožni roditelji podizali su ga u pravoslavnoj veri. I takvo dobro seme procveta rano u želji za monaškim životom. Sa 18 godina stupio je u manastir Sv. Tihona Kaluskog, nedaleko od čuvenog Optinskog manastira. Tu je primio dobru monašku osnovu, a postrig tek 1915. godine, kada je kao misionar otišao u Ameriku. Iste godine je rukopoložen u čin jeromonaha, a 1916. godine poslat je na Aljasku. Nakon službe u Sitki i Kodiaku, konačno se nastanio u malom selu Afognaku.
 
Kada je 1917. godine izbila revolucija  u Rusiji, o.Gerasim je imao san: celo nebo bilo je crno, stravično. A u sredini tame bila je svetlost i u njoj Hristos, razapet na krstu. Umirao je; glava Mu je bila pala na grudi, mišići na rukama podrhtavali su od stradanja. I začio se glas: - Moli se, Rusija je razapeta.
 
Kao Sv. German, o.Gerasim je u svom srcu krenuo put svog voljenog zavičaja, njegova suzna moljenja za svoju progonjenu braću u Hristu bila su ništa manje do istočnik u kojem je kupao svoju dušu, ljuto ranjenu crkvenim političkim sukobima, nakon raskola koji je izazvao mitropolit Platon 1926. godine. Svi pravoslavni sveštenici na Aljasci  pridružili su se Platonu, svi osim o.Germana, koji je izabrao da nosi težak krst izolovanosti u nastojanju da bude poslušan Ruskoj zagraničnoj crkvi.
 
Otac Gerasim je 18 godina služio kao seoski sveštenik u Afognaku, kada mu je Bog odgovorio ne želje srca, i preselio ga na Jelovo ostrvo. Iako su ga Platonovci i dalje klevetali, bio je zadovoljan što je mogao da služi u sećanje na Apostole američkog pravoslavlja. Njegova ljubav ka još nekanonizovanim  o.Germanu bogato je nagrađena svetiteljevom čvrstom podrškom i nebeskim zastupništvom. Dvadeset pet godina izdržavao je siromaštvo i hladnoću, stojeći pred Bogom u molitvi kao usamljena svetiljka, koja je zasijala jače u raju nego zvezde na nebu. Njegov svakodnevni razgovor sa svetiteljima (molitva) obezbedio mu je večno mesto u njihovim stanovima, gde se preselio 12. oktobra 1969.godine.
 
Među mnogim pričama o životu o.Gerasima pronašli smo i sledeću. Neka bi u njoj pronašli podstrek da češće tražimo društvo svetih.
 
Naši nebeski prijatelji
 
Arhimandrit Gerasim (Šmaltc)
 
”Iako kao dete nisam nikada video ni jedan manastir, još kao dečak sam počeo da razmišljam o monaškom životu. Godine 1905. bojažljivo sam prišao postelji bolesnog oca i upitao: - Oče, blagoslovi da odem u manastir. Moj bolesni otac zatražio je da mu donesem ikonu Sv. Tihona Zadonskog i njome me blagoslovio.
 
Sledeće godine grupa poklonika, među njima i ja, krenula je pešice na hodočašće u manastir Sv. Tihona Kaluskog. Videvši veličanstvene crkve, očaravajući zvonik, lepotu okolne prirode, bio sam presrećan. Činilo mi se da sam video Božji raj na zemlji. Odlučio sam da tu ostanem. Otišao sam kod arhimandrita Lavrentija sa molbom da me prihvati u bratstvo. On me je saslušao, a onda ukratko objasnio surovost monaškog života: da moram da budem poslušan, smiren, da ustajem rano na službu, itd. Ustao je iz svoje stolice i odveo me do jedne umetničke slike na kojoj je bila oslikana majka Sv. Tihona Zadonskog, kako ga vodi u grad da ga ostavi kod nekog kočijaša. Njegov stariji brat je klečao u prašini na putu, moleći majku da to ne čini, već da ga, umesto kočijašu, odvede u manastir. Pokazujući na sliku, arhimandrit mi je rekao: -Evo, majka Sv. Tihona želela je da ga preda kočijašu na brigu , ali stariji brat ju je pretekao na putu, bacio se pred njene noge i molio: -Majko, nedaj da ga odgaji kočijaš, jer će i sam postati kao on. Bolje ga vodi u manastir. Onda će postati sveštenik.
 
“Tako i ti, potrudi se da vodiš bogougodan život,” rekao mu je iguman, ”pa ćeš postati monah.” Zaćutao je na trenutak, a onda rekao kroz osmeh: ”a možda čak i arhimandrit.” Desilo se da sam neko vreme bio kelejni prislužitelj arhimandritu Lavrentiju: čisteći njegovu keliju često sam posmatrao tu sliku koja mi je postala veoma draga.”
 
Nakon kratke posete Sv. Gori, o.Garasim je bio nastojatelj Pokrovskog metoha u gradu Tuli. Vladika Evdokim je tada često govorio o njegovom postrigu, ali ta namera je uvek nekako bila osujećena. Suprotno svačijim planovima i očekivanjima, o.Gerasim je primio postrig ubrzo nakon svog dolaska u Ameriku 1915. godine, od strane episkopa Aleksandra, u manastiru sv. Tihona Zadonskog (koji je osnovan deset godina ranije s blagoslovom arhiepiskopa Tihona –Patrijarha ruskog).
 
”U to vreme, sve je bilo skromno,  - od episkopskih odeždi, pa do pojanja. Vladika Aleksandar mi se obratio rečima: “Živeo si  u naprednim manastirima i radio u bogatim katedralama, ali Gospod te je udostojio da budeš zamonašen u siromaštvu i skromnosti. Nikada ne zaboravi da je Sv. Tihon voleo ovo siromaštvo – on je pokrovitelj ovog manastira.”
 
” Od prvoga dana od kada sam odlučio da se posvetim monaškom životu Sv. Tihon, veliki čudotvorac, uzeo me je pod svoju zaštitu. Otac me je blagoslovio njegovom ikonom da postanem monah, arhimandrit Lavrentije mi je rekao da sledim njegov primer u monaškom životu, postrižen sam u manastiru Sv. Tihona. I to nije sve.
 
Godine 1935. preselio sam se na Jelovo ostrvo, gde je monah misionar, i podvižnik, o. German živeo u podvigu i spasavao svoju dušu; tu se i upokojio 1836. godine. U julu 1936. preuzeo sam na sebe da očistim  i okrečim crkvu. Kada sam završio, poneo sam sa sobom dve ikone da ih očistim i da ih popravim: jedna je bila ikona Sv. Tihona Zadonskog, a druga Sv. Serafima Sarovskog. Pošto sam ih očistio, stavio sam ih u nove ramove, i sedeći, pogledao sam u ove Božje ugodnike, koji su mi bili tako dragi. Počeo sam da razmišljam o svom životu i odjednom mi je palo na pamet: pre trideset godina, baš na taj dan - 17. jula, stupio sam na monašku stazu. Suze su mi potekle niz lice; klekao sam da poljubim ikone. ”Ugodnici Božiji,” plakao sam, “vi ste moji dragi gosti. Došli ste meni, grešniku, na dan kada sam stupio na moju monašku stazu.”
 
Imao sam posebno poštovanje i ljubav prema ovim svetiteljima - Sv. Tihonu Zadonskom i Sv. čudotvorcu Serafimu Sarovskom. Vaistinu je rečeno da anđeli Božiji i Njegovi svetitelji jesu čoveku nebeski prijatelji...”
 
”Zaista, mi nismo sami u ovom zemaljskom životu, imamo nebeske zaštitnike, zastupnnike. I sam sam svedok tome. U ovom strašnom, bezbožničkom vremenu, čak se i ruski narod stidi da drži ikone u svojim domovima, i kandilo pred njima. I sam sam se uverio u to kada sam bio u Americi- među mojim ruskim narodom.
 
Sećam se detinjstva, tog zlatnog vremena mog života, kada je naveći ukras u svakom domu bila sveta ikona pred kojima je gorelo kandilo. Voleo sam te kuće, voleo sam da gledam u redove ikona, kao ceo ikonostas, sa treperavom svetlošću kandila pred njima.
 
Kada se ljudi raduju da ukrašavaju svoje domove ikonama, kada drže kandilo upaljeno, kada poste i poštuju svete praznike - onda žive mirno, tiho i pobožno. Svaka kuća, svaka porodica biva upravo ono kakvom ju je Sv. Pavle nazvao  ”domaća crkva.” Ali kada je Ruska  pravoslavna crkva postala ‘zaražena’ modernizmom, ljudi su počeli da se stide ikona u kući, upaljenih kandila – i sumorna tama zaposela je njihove duše; čovek je samoinicijativno prišao neprijateljima Božijim i Gospodnjim, neprijateljima svega onoga što je dobro i sveto. Čovek je počeo da čini ono što je nečuveno čak i među divljim zverima.
 
Čovek danas ne vide čuda koje Gospod i Njegovi svetitelji čine samo zato što duhovno oslepeo; ljudi su ustali protiv Boga i Crkve Njegove ovde na zemlji. Nebeski pokrovitelji se udaljavaju od takvih ljudi. Iako živi pokraj ovih nebeskih zaštitinika čovek ne može da ih vidi niti da oseti njihovo prisusto zbog grehovnog stanja svoje duše, u kojoj nema ni mira, ni ljubavi.
 
Pravoslavni Hrišćani! Sačuvajte veru u Boga, nastojte da steknete ljubav prema Bogu i bližnjem i jasno ćete videti da imate prjatelje u duhovnom svetu, koji se za vas mole Gospodu. Amin.
 
Prevedeno iz: ”Khleb Nebesni,” 1940. god, br. 6; Harbin. Materijal o životu oca Gerasima  preuzet iz knjige ”Otac Gerasim: čuvar Sv. Germana Aljaskog,” štampa Sv. German Aljaski, Platina, Kalifornija
 
 
Prevod sa engleskog prof . Bojana Srbljak
27 avgust 2013 god.
 
Izvor: http://www.pravoslavie.ru/english/63356.htm

Pročitano: 7477 puta