MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

SAVETI POTENCIJALNIM MONASIMA



Monah Josif (Bandmen)
 
Zašto danas ljudi odlaze u manastire iako im je život pun udobnosti, kako pronaći sebi obitelj, koje Svete Oce čitati, da li monah treba da koristi internet, zašto mladom jeromonahu ne treba dati parohiju? Mitropolit Berlina, Nemačke i Velike Britanije Marko, odgovara na ova pitanja.
 
-U kojoj meri ljudi teže ka monaškom životu u poređenju sa prošlim vremenima?
 
-Teško je reći.  Mislim da je kontigent naših vernika danas drugačiji nego što je bio pre dvadeset ili trideset godina. Sada ima više vernika, pa i monaha ima više. Predpostavljam da oni ljudi koji su živeli u siromaštvu nisu bili toliko naklonjeni monaškom životu kao oni koji su živeli u bogatstu. Čovek se lakše odriče onoga što ima, nego onoga što nema.  
 
-Šta ljudi danas očekuju od monaškog života? Šta može da izazove razočarenje kod njih?
 
-Najteže od svega – i  to ne samo u našem vremenu, već oduvek – jeste poslušanje, odricanje od svoje volje. Ljudi se više protive, više jer čovek živi u potpunim zadovoljstvima, jer u materijalanom svetu ima sve što poželi. Kada nema siromaštva, onda čovek mora da se otkaže od spoljašnjeg sjaja, i kao što sam rekao, to nije toliko teško. Ali teško je odreći se svoje volje. To je problem. 
 
-Da li je moguće učiti se monaštvu po knjigama?
 
-Knjige mogu da pomognu, mogu da daju smernice, ali ne postoji ništa bolje od iskustva, baš kao i u svakom aspektu života.
 
-Koje knjige biste preporučili monasima u današnje vreme?
 
-Pre svega drevne oce: Sv. Makarija Egipatskog, Sv. Antonija Velikog. Tu su, takođe, i savremeniji duhovni vodiči: Sv. Ignjatije (Brajčaninov,) koji može pomoći u pronalaženju pravog puta. Ali sve ovo ne može da zameni lično rukovođenje.
 
-Kako izabrati sebi manastir?
 
-Zavisi od zemlje gde se živi – u nekim zemljama ima mnogo manastira, u drugima ni jednog. U Nemačkoj nismo imali žensku obitelj godinama. Naše kandidatkinje slali smo u susednu Francusku, ili u Svetu Zemlju.
 
Međutim, uspeli smo da osnujemo žensko monatvo, skupilo se nekoliko žena koje nisu mogle da napuste Nemačku. Bili su to spoljni faktori, koji  su doveli do osnivanja manastira. 
 
Izbor ovde nije lak kao na primer  u Rusiji, Srbiji ili Grčkoj. 
 
Zato, ne postoji opšte pravilo. Mnogo zavisi od duhovnika manastira. Recimo da je hodočasnik došao u manastir, i da mu se tamo dopalo. On ima mogućnost da se jednostavno privikne u tom manastiru, gde mu se dopalo, ali ima mogućnost da poseti i upozna druge manastire, njihov ustav, život, i  da konačno među njima izabere onaj koji mu najviše odgovara.
 
Ja uvek predlažem ljudima da posete nekoliko manastira. Jedan manastir može da ima niz pravila koja ne odgovaraju svakome, i slava Bogu, postoji mnogo različitih ustava. Osoba treba da izabere onaj koji mu najviše odgovara.
 
-Nekada je u porodici bilo mnogo dece, i ako bi se mladić ili devojka odlučili za monaški život, oni bi mogli lako da ostave roditelje na brigu braći i sestrama. Danas, roditelji su često prepušteni sami sebi. Šta činiti u ovakvim slučajevima?
 
-Postoje porodice čiji duhovni život teče nekako prirodno, tako da roditelji lako pristaju da njihov sin ili kećrka stupi u manastir. Međutim, postoje porodice za koje su ovakve odluke prosto šok. Teško im je da takvu odluku prihvate.
 
Nemoguće je generalizovati: postoji mnogo različitih situacija. Pre neki dan čuo sam da je u Srbiji otac sa braćom došao da «oslobodi» sina iz manastira. I ranije sam znao za ovakve slučajeve. Ovo nije retka pojava. 
 
S druge strane, postoje porodice koje potpuno podržavaju odluku svoje dece. Po mom iskustvu, nema suštinske razlike između velike i male porodice.
 
-Šta raditi ako roditelji ostanu u svetu, a onda ostare i obole. Ispostavlja se da je odluka njihovog deteta da stupi u manastir tempirana bomba; zar neće on ili ona da se vrate u svet da brinu o roditeljima?
 
-U današnjem društvu skoro niko nije ostavljen zanemaren, bez brige. Najbitnije je da postoji duhovna veza, ali, u isto vreme, ja ne insistiram da moji monasi ili monahinje prekinu potpuno vezu sa svojim roditeljima i bližnjima; u nekoj meri dozvoljavam im da ostanu u kontaktu : telefonom, pismima, šta god im je lakšte. 
 
Postoji naravno i durgi porblem. Biva da se roditelji toliko razočaraju što im dete ide u manastir, posebno ako je to jedino dete, da prekidaju svaki kontakt sa njim. Ne razgovaraju sa detetom kako bi se ono vratilo nazad, ili imaju samo formalne razgovore: «Zdravo. Kako si?»
 
Ipak, mi dajemo blagoslov za posetu roditeljima. Postoji slučajeva kada se monah ili monahinja šalju kući na neko vreme, da brinu o svojim roditeljima. Postoje razne varijante, koji zavise od zrelosti samog monaha ili monahinje. 
 
-Kako odsutni monah održava kontakt sa manastirom?
 
-Sve zavisi od toga koliko dugo odsustvuje iz manastira. Obično u ovim napomenutim slučajevima on se s vremena na vreme javlja svom duhovnom ocu telefonom ili mejlom.
 
-Koliko monah može da bude aktivan na internetu? Mogu li se duhovni saveti davati putem interneta?
 
-Naravno da postoje saveti koji se mogu dati putim interneta, ali samo kao izuzetak od pravila. U stvarnosti, nepohodan je lični kontakt. Možemo da  koristimo savremenu tehnologiju, ali moramo da vodimo računa da savremena tehnologija ne preuzme svu komunikaciju. Internet nije napravio glavnu promenu u takvim odnosima. Na primer, kada su ljudi dobili pristup masovnim medijima, morali su da nauče da ih isključe. Isto se odnosi i na televizor. 
 
Monasi koriste internet u meri poslušanja. Naš manastir ima štampariju, i monasi treba da budu u stanju da pregledaju tekstove, a za to im je potreban imejl, da naprave korekcije, da ih provere. 
 
Ipak, ja uvek insistiram da oni ograniče korišćenje interneta, jer i to vezuje čoveka, lišava ga slobode.
 
-Koliko čovek mora da bude rešen u stremljenju ka monaštvu? Koliko napora treba uložiti, a koliko očekivati od Božjeg proviđenja, ili nekog znaka «odozgo»?
 
-Ja lično ne pokušavam da ubedim osobu da postane monah,u stvari, naprotiv, ja obično savetujem  da se odluka dobro razmotri i da osoba proveri sebe. Čekam dok čovek apsolutno nije uveren da bez monaštva ne može dalje da živi. Ako osoba i dalje ima sumnje, savetujem da se malo odmori, proveri sebe, i da se onda vrati.
 
Ovo je veoma važan korak, baš kao i brak u stvari. Danas, nažalost, sve je drugačije. I monaštvo i brak se posamtraju kao nešto privremeno: probate, ne sviđa se, idemo dalje. Ja odbacujem ovakav stav i insistiram da svaki kandidat ozbiljno proveri sebe.
 
Ali, osim toga, mi kandidata dugo držimo kao pomoćnike i iskušenike. Ako kandidat ima preko 25 godina, on u  našem manastiru Sv. Jova Počaevskog ostaje najmanje godinu dana kao pomoćnik (dobrovoljno radi u manastiru ), kao iskušenik 3-4 godine, a kao prost monah 5-7 godina, u zavisnosti od zrelosti.
 
-Neki su mišljenja da kod kandidata, koji imaju istinsko prizvanje ka monaškom životu, nema dvoumljenja – da li da primi postrig ili stupi u brak. Da li se slažete sa tim?
 
-Sve zavisi od toga koliko je čovek duhovno zreo za jedan život ili drugi. Samo duhovni otac može da odredri da li je monaški život za kandidata ili nije. Svaki slučaj je individualan. Kod nas su dolazili veoma mladi ljudi, koji su tačno znali čemu teže, i oni u srednjim godinama  koji nisu bili sigurni u svoju odluku, koje nismo ni mogli da primimimo.
 
-Kako čovek da se pripremi za manastir dok još uvek živi u svetu, pre nego što postane pomoćnik u manastiru?
 
-Ja savetujem dobro samoispitivanje: koliko je čovek spreman za dnevnu monašku rutuinu? Polunoćnica, zatim povratak na spavanje, ili čitanje vrlo rano ujutro, držanje monaškog posta čak i pre postirga. Mera nečijeg podviga zavisi od njegovih individualnih mogućnosti.
 
-Recite nam nešto o vašem postrigu?
 
-Primio sam postrig jer sam čeznuo za monaštvom. Spremao sam se za to osam godina. I nikada nisam očajavao ili se dvoumio oko te odluke.  
 
-Znali ste prep. Justina (Popovića). Šta je on govorio o savremenom monaštvu?
 
-Otac Justin bi nas gledao kako letimo po celom svetu i nazivao nas džet- set monasima. Ipak, osećao je da monaštvo, čak i pored brojnih spoljnih formi, ostaje u suštini neizmenjeno. 
 
-U Rusiji, posebno 90-ih godina, podignute su mnoge crkve, i obično, mladi monasi, ubrzo nakon postriga, dobijali su parohiju. Tehnički govoreći, ovo je odgovaralo: nisu imali porodice, svo svoje vreme mogli su da posvete obnovi crkve, mogli su da budu postavljeni na mesta gde bi oženjenom svešteniku sa ženom i decom bilo teško da živi. Ali postoji i druga strana: mlada osoba, koja samo što je dala zavet nesticanja, celomudrenosti i poslušnosti poslata je u svet sa svim njegovim iskušenjima. Da li Nemačka ima isti problem?
 
-Ovo se zaista dešavalo u Rusiji, naravno iz potrebe za parohijskim sveštenikom. Mi smo takođe imali ovaj problem 50-ih godina, (vladika Marko služio je pet godina u parohiji kao jeromonah, a onda arhimandrit). Ali, mi smo uvek videli da to nije normalno, da je neprirodno i pogrešno. Zato sam ja potpuno prestao da to činim. Nemam ni jednog jeromonaha koji opslužuje neku parohiju u mojoj eparhiji. Ja čak ne dozvoljavam jeromonahu da živi u manastiru i da odlazi u parohiju da služi. Bogu hvala! Kada osoba stupi u manastir, on ostavlja svet za sobom i ne bi trebalo da mu se ponovo vraća. 
 
-Da li je sveštenički čin potreban za obavljanje administracione funkcije u manastiru?
 
-Iguman obično ima čin sveštenoslužitelja, i ovo je bilo uobičajeno u ruskoj tradiciji vekovima. Sve druge dužnosti u manastiru može savršeno dobro obavljati i običan monah.
 
-Ruski pravoslavni mediji skoro su razmatrali pitanje da li uspostaviti posebne monaške redove sa jasno definisanim pravcima  i zadacima. Kakvo je vaše mišljenje  o ovome?
 
-Ne mislim da će to doneti nekakvu korist. Uvođenje činova je strano ograničavanje monaškog života. U Zapadnom monaštvu odavno postoje različiti činovi. S jedne strane oni su veoma različiti, s druge, svakako mnogo bolje regulisani nego u pravoslavnom monaštvo. Ako odete u jedan benediktanski manastir, on je idetničan svakom drugom, dok naši manastiri imaju svoje osobenosti. Slobodu u individualnom pristupu svakom manastiru mi vidimo kao plus. 
 
-Kako manastiri da sačuvaju molitvenu atmosferu kada moraju da obavljaju veliki deo socijalnog rada?
 
-Najvažnija stvar u manastiru jeste služenje Bogu u formi u kojoj se to praktikuje  u datom manastiru. Ovo može imati više liturgijski ili više praktični karakter. Pristupi mogu biti različiti. Postoje manastiri u kojima monasi veći deo svog života posvećuju spoljnjem služenju, dok drugi takvu službu ograničavaju. U našem manastiru prepodobnog  Jova Počaevskog sve je zasnovano na bogoslužbenom poretku. 
 
-Kakvi su odnosi između monaštva i vlade u Nemačkoj?
 
-Sve u svemu rekao bih da su u Nemačkoj i vlada i društvo očuvali poštovanje ka monaštvo. Nažalost, ono nestaje, jer skoro da i nema pravoslavnog monaštva. Vrlo malo nas ima. Zamislite, iz svih Pomesnih Pravoslavnih Crkava, samo Ruska pravoslavna crkva ima manastire u ovoj zemlji! 
 
Katolici imaju šačicu monaha, koji žive u velikim, drevnim manastirima i nastoje da ih sačuvaju; oni su postali nešto više od domara (u junu katolički manastir iz 12-15. veka bio je stavljen na prodaju).
 
Monaštvo se retko viđa, pa samim tim, nema ni poštovanja prema njemu. Deca ne razumeju ko su ti neobični ljudi u dugim crnim odeždama, koji prolaze pokraj njih. 
 
Biografija vladike Marka:
 
Episkop Marko (u svetu Mihail Arndt) rođen je 29.januara 1941. godine u Saksoniji. Tu je rođen i prvi ruski vladika nemačkog porekla, blaženopočivši mitropolit Serafim (Lade).
 
Kada je 1960. godine završio 13-ogodišnju školu u Frankfurtu na Majni, budući vladika Marko otišao je u armiju u Zapadnu Nemačku, gde je proveo godinu ipo dana. Napredovao je u čin višeg poručnika. 
 
Godine 1962. upisao je istoriju i književnost na Univerzitetu u Frankfurtu, a kasnije se prebacio na Hejdelberg univerzitet. Tu je usavršio slovenski i engleski jezik, studirajući pored ruskog i srpskohrvatski, slovački i makedonski jezik i književnost. Tema doktorske disertacije bila mu je: «Biografska literatura Tverske kraljevine u XIV  i XV veku.»
 
Izučavanje ruskog jezika dovelo je mladog studenta do Ruske emigracione zajednice  u Frankfurtu. Kao student profesora Dimitrija Čiževskog u Hejdelbergu, on je odlazio u Rusku zagraničnu crkvu, posvećenu sv. Aleksandru Nevskom u Manhajmu, gde je prešao u pravoslavlje 1964. godine, ubrzo biva rukoproizveden u čteca. Putovanja na Svetu Goru, prijateljstvo sa Karuljskim starcima (shimnicima Serafimom, Nikolajem  i Nikodimom) posete skitu Sv. Ilije, i manastiru Sv.Pantelejmona, gde je upoznao shimnika Avelja (sada arhimandrita u manastiru sv. Jovana Bogoslova u Razani) odredili su duhovni put ovog doktora slavistike. Njegov budući naučni rad bio je posvećen Sv. Filaretu, mlitropolitu moskovskom.
 
U jesen 1973. budući vladika je započeo studije na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu, koje je okončao 1979.  Njegovo lično poznanstvo sa tada veoma cenjenim arhimandritom manastira Ćelije o. Justinom (Popovićem), koji je proslavljen kao svetitelj, dovelo ga je u uski krug učenika, koji su se okupili oko srpskog podvižnika i teologa: mitropolita Amfilohija (sada mitropolita crnogorsko-primorskog), episkopa Atanasija (Jevtića, umirovljeni episkop), mitropolita Irineja (sada episkopa bačkog). 
 
Rukopoložen za đakona 1975, budući vladika Marko ubrzo je prekinuo nastavu crkvenoslovenskog i staroruskog jezika i književnosti u gradu Erlangenu  i svoj naučni rad zamenio je monaškim postrigom leta 1975. godine u Lesnenskom manastiru u Francuskoj. 
 
Tri dana nakon postriga, o.Marko je rukopoložen za jeromonaha i postavljen za zamenika nastojatelja Ruske crkve u Visbadenu. Leta 1976, odlukom Arhijerejskog Sinoda rukopoložen je u čin arhimandrita . 
 
Monaški postrig i rukopoloženje izvršio je arhiepiskop Pavle (Pavlov + 1995.) tada episkop Štutgarski. Arhimandrit Marko opsluživao je tri parohije – Visbaden, Darmštadt, i Sarbriken. Posvetio se očuvanju carskih hramova  u Nemačkoj, i renovairanju i proširenju ruskog groblja u Visbadenu, gde je služio čitav krug monastirskih bogosluženja, gde je počeo da okuplja i uči lokalnu omladinu, nastavljajući da studira teologiju u da polaže ispite  u Beogradu.
 
Nakon smrti arhiepiskopa sidnejskog i australijsko - novozelandskog Teodosija, Arhijerejski Sinod imenovao je Njegovo Preosveštenstvo g.Pavla, vikara Berlinske i Nemačke eparhije, da ga zameni. Na njegovo mesto s titulom episkopa minshenskog  i južno germansog bio je postavljen arhimandrit Marko. Hirotonija je izvršena 30. novembra 1980. u Sabornoj katedrali u Njujorku. U skladu sa crkvenim zakonom, tokom imenovanja, arhimandrit Marko je pročitao propoved u kojoj je izneo svoje ciljeve  u vođenju pastve. Tople reči su izgovorene o njegovoj duhovnoj bliskosti sa srpskim podvižnikom i teologom arhimandritu Justinom (Popović +1979.) i njegovoj ljubavi prema sv. Gori. Hirotoniju je obavio  prvojerarh Ruske crkve Njegovo preosveštenstvo mitropolit Filaret (Voznesenski +1985.) uz sasluženje arhiepiskopa montrealskog  i kanadskog Vitalija (Oustinova +2006), arhiepiskopa sanfranciskanskog  i zapadnoameričog Antonija (Medvedeva + 2000.), vladike Laurusa (Škurla +2008.) iz Manastira sv. Trojice. Episkopa Pavla  i episkopa Georgija (Grabe +1995.) 
 
Nakon hirotonije, vladika Marko preselio se sa malom grupom monaha  u manastir Sv. Jova Počaevskog u Minhen. Manastir je prošao obnovu i adaptaciju. Od 1981, štampali su Vesnik nemačkoj eparhiji na ruskom i nemačkom, još su proizvodili sveće i tamjan. Manastir živi po svetogorskom ustavu. 
 
 U jesen 1982. episkop Marko, zbog teške bolesti arhiepiskopa Teofila (Narko), primio je titulu episkopa berlisnkog i nemačkog, on nastavlja da živi u manastiru Sv. Jova, odakle upravlja Nemačkom eparhijom. 
 
Sredinom 80-ih vladika Marko je imenovan za administratora Velikobritanske eparhije i metoha Sv. Aleksandra Nevskog  u Kopenhagenu.
 
Godine 1991. Sinod je unapredio vladiku Marka u čin arhiepiskopa.
 
Godine 1997. imenovan je za nadzornika Ruske pravoslavne misije  u Jerusalimu.
 
Između 1993. –1997. vladika Marko vodio je dijalog između dve Ruske pravoslavne eparhije (Moskovske patrijaršije  i Ruske zagranične crkve) u novoujedinjenoj Namačkoj. Od 2000. godine arhiepiskop Marko je bio predsednik komisije za jedinstvo Ruske crkve, i od 2003. godine predsednik Ruske zagranične crkve u dijalogu sa Moskovskom patrijaršijom.
 
Prevod sa engleskog prof. Bojana Srbljak
13 avgust 2013 god.
 
Izvor: http://www.pravoslavie.ru/english/63269.htm

Pročitano: 8400 puta