MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

LJUBAV JE KRUNA SVIH STVARI - 1. deo



Arhimandrit Hrizostom (Tavularis)

Intervju sa arhimandritom Hrizostomom (Tavularisom), igumanom manastira Sv. Gerasima u Jordanu
 
Sećam se kako se otac Pavle, duhovnik sa Sinajske gore, radovao ugledavši kao ćilim šarena ruska polja i zelene šume. Čovek mora da živi neko vreme u pustinji da bi shvatio njegovu radost – i voda, i cveće, i pesma ptica dobijaju novu lepotu. Ponekad bezvodna putinja postaje život, i onda, susret sa čovekom kakav je iguman manastira sv. Gerasima u Jordanu, koji je podigao oazu usred Jordanske pustinje u literarnom i figurativnom smislu, daje novu snagu za život i ljubav. ”Neopisivo osećanje!  Daj Bože da se svi hrišćani udostoje da ovde provedu neko vreme i onda će Gospod ojačati monahe koji brane ”Termopil.” (1) Svuda u Svetoj Zemlji je lepo, ali ovde se duša otvara. Otac Hrizostom je uvek dobro raspoložen; on je divan otac, moglo bi se reći svetitelj.” Ovo su utisci grčkih hodočanika koji su boravili u manastiru Sv. Gerasima na Jordanu i upoznali njegovog vernog nastojatelja, arhimandrita Hrizostoma (Tavularisa).
 
Poseta ovom mestu nije bila planirana u programu putovanja. Boris, naš vodič kroz Svetu Zemlju, predložio je: ”Hajdemo da posetimo sv. Gerasima Jordanskog!” Svako koga smo sreli prolazio je sa melodičnom zvonjavom zvončića, sa Vaskršnjim jajetom, svećama, ikonom Sv. Gerasima  i kopijom njegovog žitija.
 
”Vi ste novinarka iz Rusije?” upitao me je vratar, poreklom Grk, sa znatiželjom. ”Morate da upoznate našeg igumana. On je neverovatan čovek!” Poklonivši se svetinjama, izašli smo izvan zidina i tamo, u gostoprimnici, pod otvorenim nebom, slušali smo priče arhimandrita Hrizostoma. Njegova jednostavnost  i ljubav lomili su u trenu sve barijere u našoj komunikaciji, i naša srca su se otvorila odgovarajući tako na dobrotu koja se izlivala iz njega.
 
Arhimandrit Hrizostom (Travularis) proveo je četrdest godina ovde, u Svetoj Zemlji. Sada mu je šezdeset. On voli sve ljude bez obzira na njihovu veru i biografiju. On voli ptice, životinje, biljke, i svaku Božju tvorevinu. On voli svoju domovinu. Iguman svim srcem to oseća: ”Mi, Grci, treba da budemo ponosni što smo rođeni u Grčkoj i da težimo da očuvamo tradiciju naše domovine.”
 
"Od mladosti svoje ljubljaše Hrista"
  
-Ja sam neuk, poreklom iz jednog sela pokraj Sparte, sa Peloponeza. Postao sam monah u mladim godinama. Kada mi je bilo 11, otišao sam u zilote, starokalendarce, u jedan strog manastir u Kalamati. Nije mi bilo dozvoljeno da završim srednju školu. Iguman mi je rekao: ”Već si naučio da čitaš Psaltir, Osmoglasnik, i to je dovoljno.” Moji roditelji su se rastali i ja sam živeo sa svojom majkom (moj otac je bio čovek lošeg morala) i moja porodica je bila veoma siromašna.
 
Kako je Vaša majka prihvatila Vaš odlazak u manastir? Posle svega, Vi ste joj bili jedino dete?
 
-Moja majka bila je sveta žena. Uvek je nosila brojanicu, povezanu maramu, i potpuno je bila pogružena u molitvu. Stalno je prebivala  u nekom stanju emocionalne ravnoteže i prema svim ljudima odnosila se dostojanstveno.
 
Dakle, sa 11 godina otišao sam  u manastir Panagulaki. Tamo su živeli podvižnici – ljudi uzvišenog duhovnog života. Kada je Grčka prihvatila novi kalendar 1924. godine, manastir je nastavio da služi po starom kalendaru. Njegovi monasi bili su: o.Joil (Janakopulos 1901 – 1966) o.Agatangelos (Vordulas), o. Hrizostom (Papasarantopulos 1903 – 1972) i veliki prosvetielj Afrike  u XX veku, o.Joakim (Janitis).
 
Sv. Filumen na Jakovljevom bunaru
 
Uzgred, naš  Sv. Filumen (2) bio je zilot. Poreklom je bio sa Kipra, a monaški postrig primio je u Stavrovuni (koji je tada bio starokalendarski manastir.) (3) Kada je kalendar promenjen, Stavrovuni nije odmah prihvatio tu promenu, tek 1935. godine. Tada je sedam otaca napustilo manastir – Arkadije, Grigorije, Dionisije, Matej...među njima je bio i Filumen. Jednom, (tada sam služio kao đakon  u Vitlajemu) postavljao sam trpezu, Arhimandriti Georgije, Nikola, Klaudij, i Arkadije su bili prisutni. Čitao sam molitvu. “Slava Ocu i Sinu...sveti oče, blagoslovi.” Okrenuo sam se o. Grigoriju (on je bio iguman). Grigorije je međutim pogledao u arhimandrita Nikolu sa Kipra, i rekao: “Oče blagoslovi!” ”Hriste Bože...” usledio je blagoslov. Sv. Filumen je sklonio svoj tanjir: ”Neka on blagoslovi vaše tanjire, ja neću jer on služi i po novom i po starom kalendaru.” U to vreme bilo je mnogo ovakvih slučajeva. Na primer, otac bi služio na praznik Sv. Konstantina u Grčkoj, a zatim bi trinaest dana kasnije došao kod nas i isti praznik služio u Jerusalimu. A kanonski zakonik je zabranjivao da sveštenik služi istu Liturgiju dva puta. Takav je bio zilot, Sv. Filumen. Bio je kategoričan čovek, ali izuzetno skroman. Svetitelj!
 
Kako ste se obreli u Svetoj Zemlji?
 
-Kada mi je bilo 20 godina, morao sam u vojsku. Tamo sam sreo arhimandrita Paladija. Služio je u jednoj staroj crkvi u Plaki, odmah iznad mitropolije, ispod Akropolja. Ja, vojnik, odlazio bih u grad nedeljom. Volim stare, tihe crkve. Odlazio bih tamo i pevao (iako nisam poznavao pojanje, pevao sam.) Jednom, o.Paladije me je upitao: ”Gde si naučio da poješ, vojniče?” ”Ja sam monah. Živim sa zilotima  u manastiru Panagulaki,” odgovorio sam. Bio je iznenađen: ”Sa zilotima?” ”Da,” onda me je upitao: ”Da li bi želeo da odeš u Jerusalim?” ”Ali kako? Nemam novca! I iguman mi ne bi dao blagoslov da odem u Jerusalim.” ”Pa dobro,” odgovorio je, ”razmisli o ovome, i ako odlučiš da dođeš, dođi.”
 
Odmah nakon što sam završio moju službu u vojsci proveo sam mesec ipo dana  u kaznenom bataljonu. Kada sam se vratio u manastir, iguman Hristofor me je upitao zašto kasnim? ”Pokaži mi svoje otpusne papire,” rekao je. Tu je video ukor i naznkaku zbog koje idem u kazneni bataljom. ”5000 metanija! Na hlebu i vodi 40 dana.” rekao je. Da li znate koji je bio moj najveći greh?! Bilo je napisano na otpusnom papiru Katarevosa tj ”pušio je u kasarni.” Pravi svetski potop je pao na mene! ”Tri godine bez pričešća! 500 metanija!...” Iguman je bio star čovek, veoma star! Živeo je svetim životom! Rekao sam mu: ”To je to, odlazim,” odgovorio je ”Ne! Ne čini ništa od svega ovoga, samo ostani!” Ali sam ja već bio odlučio. Otišao sa u Atinu i tražio o. Paladija. On mi je kupio kartu i dao mi 1000 drahmi za put. Sleteo sam na aerodrom i šta mislite ko me je sačekao? Metropolit Vasilije. Odveo me je  u Vitlajem.
 
Tako sam ovde sveštenik već četrdeset godina.
 
Koja je najvažnija stvar u Vašoj veri i životu?
 
-Ljubav. Mi svi imamo grehe (đavo ne spava), ali mi uvek moramo da imamo pokajanje i da molimo Boga da nam oprosti. Trebalo bi da uvek imamo ljubav  i smirenje  u našim srcima.
 
Neka ovaj manastir postane oaza u pustinji
 
-U to vreme služio sam kao đakon u Vitlajemu i došao sam u sukob sa katolicima. Jerusalimski Partijarh odlučio je da me kazni  i da me pošalje  u manastir Sv. Save Osvećenog na neko vreme. Ali jedan starac, geronda Teodosije, predložio je 92godišnjem patrijarhu da me pošalje u manastir Sv. Gerasima Jordanskog, koji je bio napušten  i koji se nalazio na veoma opasnoj teritoriji. Niko nikada u taj manastir nije dobrovoljno odlazio. Tako da smo ja i Patrijarhov đakon krenuli da pogledamo mesto; putovali smo prašnjavim drumom na 50 stepeni  Celzijusa. Kada samo došli do manastira, i bez obzira na činjenicu da nije bilo nigde ni jednog zelenog lista u bizini, odmah mi je bilo jasno da želim tu da ostanem. Ovo mesto je odmah osvojilo moje srce. 
 
 
 

Zastava Grčke i Čuvara sv. Groba nad ulazom  u manastir.
 
 
O.Hrizostom se priseća kako se vratio kod Patrijarha Benedikta  i kako mu je rekao da želi zauvek da ostane u Jordanskoj pustinji, ali Patrijarh mu nije verovao. ”Da li ti se stvarno tamo dopada?” Patrijarh je mislio da je monah mlad, i da bi tamo bilo opasno po njegov život (zbog blizine manastira granici, u jednom momentu o. Hrizostom nam je pokazao ožiljke na njegovom licu i vratu) klima je teška, manastir je u ruševinama, bez ijedne žive duše unaokolo.
 
”Vrlo dobro, onda idi, ostani godinu dve i kada se vratiš ovamo pronaćićemo ti bolje mesto da budeš iguman.” Odgovorio sam mu : “Vaše Svetosti, smem li da molim za milost?” ”Šta?” Mislo je da ću pitati da ostanem tamo kraći vremenski period.”Ako je samo moguće, blagoslovite da na tom mestu ostanem celoga svoga života.” ”Celoga života?” ”Da!”
 
Ustao je i dao mi blagoslov zakrtivši me ne kao sveštenik, već kao Patrijarh, sa obe ruke, govoreći. ”Bog te blagoslovio! I neka manastir Sv. Gerasima Jordanskog postane oaza  u pustinji.”
 
Manastir
 I pusta mesta Jordansa procvetaće  i radovaće se... (Is. 35:2)
 
Ikona Presvete Majke Božije
 
Manastir Sv. Gerasima Jordanskog nalazi se  u Jordanskoj pustinji na putu za Jerihon, nedaleko od reke Jordan, i mesta gde se Gospod krstio. Ispod manastira na brdima od peska  još uvek postoje netaknute pećine, gde su se, po predanju, podvizavale Sv. Marija Egipćanka  i sv. Fotinija. Na mestu gde se nalazi manastir, pravedni Josif i Presveta Bogorodica sa mladencom Hristom, zastali su da prespavaju noć.
 
Manastir koga je 455. godine osnovao Sv. Gerasim jedan je od najstarijih  u Palestini,  i razlikuje se po svom tipiku. Bratija ostaje po pet dana u svojim kelijama, ne jedući ništa osim hleba , vode  i urmi. U subotu i nedelju sastaju se i nakon što bi primili Sv. Pričešće zajedno obeduju kuvano jelo sa malo vina.
 
Manastirsko dvorište
 
Godine 1976, kada je o.Hrizostom došao na ovo mesto, manastir je bio potpuno napušten, a gomile otpadaka su bile razbacane svuda unaokolo. Nije bilo ni vode, ni struje, ni puteva, ni jedne ptice da zapeva ili biljke (jedina  živa stvorenja bili su miševi, zmije i bubašvabe) Ali ljubav je bila tu, u igumanovom srcu. Zahvaljujući tome, pustinja, do skoro bezvodna i napuštenja, procvetala je i zamirisala. Postala je oaza puna ptica  i cvetnih bagremova, u kojoj putnik ka Svetoj Zemlji može pronaći inspiraciju i odmoriti svoju dušu.
 
Oaza u pustinji – pogled na manastir Sv. Gerasima
 
-Godine su prolazile. Kad se setim reči Patrijarha Benedikta I, oči mi zasuze i pomislim kako se Njegova Svetost molila i kako je njegov blagoslov bio plodonosan. Danas, osamnaest hektara zemlje je prekriveno drvećem i raznim obradivim biljem, tu je i jezero sa ribom, (donetom iz Vjetnama. Te ribe ne jedu jedna drugu i zato se dobro razmožavaju). Dovukli smo vodu do manastira sa udaljenosti od tri kilometra  i uveli struju.
 
Međutim, prvih pet godina živeo sam sasvim sam (bez vode, struje, telefona, i puteva). Bukvalno nisam imao šta da jedem.  Molimo sam milostinju od turističkih autobusa da nekako izdržavam manastir. Sam sam pravio sveće. Jedina voda koju sam imao bila je kišnica. Kasnije sam pronašao izvor.
 
Pronalazak izvora
 
Sv.Gerasim Jordanski
 
-Kišnica  u manastirskom bunara se nije zadržavala. Pa sam uputio molbu Jevrejima i oni su mi donosili vodu. Ali ta voda nije bila dovoljna za manastiske potrebe. Tako da sam odlučio da iskopam suvo korito, nedaleko od manastira,  gde sam čuo da je nekada bila voda. Nas trojica smo kopali – Šamir, Arapin, koji je živeo samnom od detinjstva, još jedan radnik, koji je došao kod nas i ja. Kada smo stigli do 23. metra dubine,  nismo videli ni traga od vode. Koliko se sećam sada, bilo je podne. Bio sam premoren i veoma zabrinut. Seo sam pod jedno divlje drvo da se odmorim malo i u svom srcu pomislio. ”Sv. Gerasime moj, izgleda mi da tebi nije ugodno što mi  tražimo vodu. Ako je ne nađemo danas, ja ću zatrpati bunar.”
 
Radili smo koristeći  se tradicionalnim metodama. Kopali smo sa budacima  i lopatama, išli u dubinu, i izbacivali zemlju. U tom momentu dvojica radnika su kopla dole, dok sam ja praznio kofe. Odjednom su počeli da viču. «Abuana,(4) brzo, udarili smo u kamenje.” Stigli su do kamenitog tla. Skočio sam dole. Uzeo pijuk i počeo da kopam. Kopao sam i kopao; kopao sam u dubinu još pola metra i primetio da je kamenje postajalo sve vlažniji. Na 1.5 metru udarili smo u vodu.
 
U ovome vidim čudo Sv. Gerasima. Da se nisam njemu pomolio i da smo prestali sa radom, zatrpao bih bunar sledećeg dana (radili smo ilegalno, jer ovde je zabranjeno da tražiš vodu i da gradiš bez posebne dozvole). Veliko čudo svetiteljevo je da je voda veoma čista i slatka. Obično u ovom regionu, koji je blizu Mrtvog mora, voda je slana, veoma slana; sadrži i sumpor i miriše kao pokvareno jaje.
 
Tragovi Soluna  u Jordanskoj pustinji
 
U manastiru postoji kula koja podseća na Belu kulu u Solunu. Pre, kad nije postojao put do manastira, pešice bih odlazio na put, koji vodi ka Mrtvom moru. Grupe Grka koji su išli na Sinaj prolazile bi putem.
 
Kula na manastiru sv. Gerasima Jordanskog
 
-Dakle, jednom sam primetio autobus (na Vaskrs ili na Uspenje autobusi bi prolazili oko 6 –7 ujutro) i potrčao sam da ga ne bih propustio. Ušao sam u autobus, i ljudi su počeli da plaču. Gospode, šta se dogodilo? Nisam mogao odmah da shvatim. I jedna starija žena je istupila nared – blagoslovena duša, iz Soluna! ”čedo moje, čedo moje povikala je, (nisam onda bio tako debeo, imao sam svega 65 kilograma). Jecala je. U njenim rukama bilo je zavežljaj. Rekla mi je: ”Uzmio ove odežde, čedo moje!” ”Hvala starice!” odgovorio sam.  Rekla je. ”Dođi u Jerusalim prekosutra, kada ćemo se vratiti sa Sinaja. Videla sam Sv. Gerasima  u snu i daću ti još neke stvari.” Dala mi je nekoliko odeždi, belih, nisu bile skupe, i rekla mi je da je htela da ih pokloni crkvi Vaskrsenja u Jerusalimu, ali sveštenik tamo nije želo da ih primi. ”Daj ih arapskom svešteniku u selu, odgovrio je, mi imamo više nego dovoljno odeždi.” Starica je bila nesrećna i cele  noći je plakala. Konačno je zaspala i videla je u snu starca – visokog, sa belom bradom. ”Ove odežde daćeš njemu,” i pokazao je na nekoga. Onda je ona u snu videla monaha, bosonogog (ceo svoj život idem bos) kako trči pustinjom. I tako se i dogodilo. Verovatno sam zato bio u takvoj žurbi da ne izgubim autobus. Ljudi su plakali. Dali su mi hranu i još neke stvari.
 
Kasnije, kada su grupe dolazile iz Soluna, uvek su mi donosile ponešto. Tako je deo moje duše ostao u Solunu.
 
Kelije ovde su uvek otvorene
 
Na desnoj strani, možete se poslužiti čorbom od sočiva
 
 
- Ovde, u našem manatiru podvizava se oko 30 monaha iz Grčke, Nemačke, Rumunije  i Kipra. Takođe imamo i Ruse – monahinju Olgu i manastirskog radnika Simeona, jednu ženu Bugarku  (žene žive izvan manastirskih zidina), Rumunku Onufuriju i Varsanufiju  i rumunskog monaha, monahinju nemačkog porekla Matfeu (ja sam je krstio) i još troje ili četvoro ljudi koji imaju svoje poslušanje izvan manastira: Onofurija koji je u manastiru Sv. Georgija Hozevita, i Onofurija đakona, sa Gore Kušanja.
 
Ja sam jedini sveštenik. Uskoro će đakon Kirjakos biti rukopoložen za sveštenika. Ono što me brine je budućnost. Mladi ljudi ne dolaze u manstire, a velika je potreba da naslednici dođu i preuzmu naše mesto na vreme, da se ovde trude u podvigu i da sačuvaju ova sveta mesta.
 
U manastiru se radi po ceo dan
 
Ustajemo u 5:30 i zajedno doručkujemo. Onda svako dolazi i obavlja svoje polušanje. Neko pravi obroke, neko odlazi da obrađuje zemlju, ili da nahrani i birne o životinjama. Od ranog jutra prave se sveće, ikone, mozaici. Ukrasili smo celu crkvu mozaikom. Koristimo samo prirodno kamenje u 45 različitih boja.
 
Arapi rade sve građevinske poslove. Arapi takođe rade u radionici za pravljenje sveća i radionici za mozaik. Svi kažu: ”Ovde radimo ne kao unajmljeni radnici, već kao deca o.Hrizostoma.” Čak i Arapi muslimani ustaju da se mole priklonivši kolena na zvuk zvona, otac iguman ih je prigrlio sve svojom ljubavlju. ”Moje ime je Kaleb,” priča jedan od radnika, ”sa o.Hrizostomom sam od svog detinjstva.  Abouna je veoma dobra osoba. Radimo najbolje što možemo, a on na nas gleda kao na svoju decu.”
 
O. Hrizostom pomaže i lokalnoj deci, koju mnogo voli. ”Veliko siromaštvo vlada u ovom regionu,” kaže, ”a mi ne gledamo da li je čovek hrišćanin ili musliman. Bog je isti za sve. Nema podele u ljubavi.”
 
U manstiru ima kamila, koza, zečeva, pilića, i pataka. Kada kamile napune godinu dana, učimo ih da nose ljude (nakon toga, suviše je kasno). Nije skupo da se vozi kamila ili konj, i to nam omogućava da uradimo nešto za manastir. Imamo vode i lokalne magarce, kao i mazge koje su više i jače. Ali ako lokalne mazge koštaju 25 evra,  one sa Kipra koštaju 1000-2000. Naše koze iz Damaska lokalne, koje neguju Beduini, su male (posle svega, ovde ništa ne raste!). Treba nam 500-600 evra mesečno da prehranimo ove životinje.
 
Vrata kelija u manastiru Sv. Gerasima Jordanskog su uvek otvorena, jer uvek može da prođe neko kome je potreba pomoć. Oci ne govore ”gostoprimstvo” oci kažu ”Ljubav.” A šta je ljubav u pustinji? Da ponudiš malo vode (ona je veoma dragocena ovde!) urmi, tanjir variva...Bez obzira ko došao, svi se isto tretiraju i dočekuju!
 
Mi stalno spremamo hranu; putnici namernici dolaze po ceo dan. Po nekad ih ima mnogo, po nekad dođe nekoliko. Ali ovde uvek ima tanjir hrane za svakog. Popravili smo gostoprimnicu, ali ne očekujte da je ona luksuzna – sve su to najosnovnije potrebšitne, jedine stvari koje nećete pronaći u našem manstiru jesu usamljnost, uznemirenost i nesigurnost.
 
Činite dobra dela
 
Ljudi koji dolaze da pomognu o.Hruzostomu su oni koje je dotakla njegova ljubav. Eustasios Asimakis iz Atine kaže: “Prvi put sam došao ovamo kao poklonik 1998, u veoma teškoj situaciji. Video sam kakav posao obavlja naš geronda i odlučio da pomognem malo. Pitao sam ga za tu mogućnost ”Kad god želiš i koliko god želiš.” Uskoro došao sam na četiri meseca; zalivao sam voće i cveće i ispunjavao manastirska polsušanja.”
 
Kaliopa Pistofidu je prvi put kročila u manastir pre tri-četiri godine. ”Geronda me je oduševio svojom ljubavlju i odnosom sa ljudima. Videla sam njegovo podvižnički trud u pustinji, gde je podigao malu oazu, kao raj, i vratila sam se da živim ovde. Moje poslušanje je obično u kuhinji.”
 
O.Kirjak koji drži umetničku radionicu, došao je ovamo sa Kipra, a doveo ga je sam Sv. Gerasim. ”Pre nego što sam postao monah živeo sam svetovnim životom, baš kao i svi mladi ljudi. Prijatelj mi je rekao o čudu Sv. Gerasima. Rekao sam: voleo bih da znam koji je to svetitelj koji tvori takva čuda.”
 
Litija sam ikonom Sv. Gerasima Jordanskog
 
”Došao sam  u manasitr Sv. Gerasima Jordanskog. Kada sam prvi put video o.Hrizostoma, nije mi se dopao – nije imao obuću, nosio je arapsku maramu oko glave. Očekivao sam da vidim sedobradog, prečasnog igumana...a ono vidim njega! ”Da li je on stvarno iguman?” mislio sam. ”Da, to je o.Hrizostom.” pozvao me je da dođem kod njega. ”Dođi ovamo, Kirjakos!” Ja nisam Kirjakos, ja sam Hristodulos. ”Ušli smo u manastir. O.Hrizostom mi je rekao. - Ti ćeš biti mohan.” Ponovo sam ga upitao. ”Starče, meni govorite?” Odgovorio je: ”Da, želim da postaneš svetitelj.” U to vreme nisam ni pomišljao na manastir. Vratio sam se na Kipar. I majka me je upitala: ”Šta ti se dogodilo?” ”Ne znam,” odgovorio sam. Ali moja duša je ostala u Jerusalimu. Vratio sam se. Geronda je opet govorio o monaštvu. I onda sam se po treći put vratio...i ostao. Moja duša je ostala ovde.
 
”Božja blagodat je kao magnet koji privlači metal. To je nešto što te vodi. Morate to da iskuiste da biste razumeli. Dvadeset dve godine živeo sam  u mraku. Moja majka je tražila od mene da se ispovedim. Odbijao sam. Nisam verovao ni u raj ni u pakao. Ali moja majka je bila  u pravu – od momenta kada sam se ispovedio, moj život se promenio .Božja blagodat prebiva  u meni!”
 
 
O.Hrizostom i lane po imenu Kuk
 
«Pre svega, čovek treba da sačuva svoju dušu. Ali nije neophodno da neko postane monah kako bi sačuvao dušu. Činite dobra dela!
 
Nastaviće se...<<<
 
1.Aluzija na pesmu Konstantina Kavafisa «Termopil»: «Večna slava i čast onima koji su u svom svakodnevnom životu podigli i odbranili Termopil» U grčkoj istoriji prolaz kod Termopila bio je poprište važnih vojnih događaja. Poznat je po bici koja se odigrala u septembru 480. godine p.n.e između Spartanaca  i Persijanaca, za vreme Grčko-persijskog rata, kada je grčka vojska, koja je brojila 5200-7700 ratnika pobedila 200-250 hiljada Persijanaca. Temopil je sinonim istrajne i hrabre bitke protiv jačeg neprijatelja.
 
2. Sv. Filumen (u svetu Sofoklis Kasapis, 15. oktobar 1913, Nikozija – 29. novembar1979. Nablus), arhimandrit, iguman grčkog manastira na Jakovljevom bunaru u Nablusu, Samariji, koji se nalazi na zapadnoj obali Jordana. Bio je brutalno ubijen od strane nepoznatih napadača.Kanonizovala ga je Jerusalimska crkva 11.septembra 2009, kao jeromučenika. Sv. Filumen ubrojan je u svetitelje Ruske pravoslavne crkve 2010. godine. Praznuje se 16. novembra (po Julijanskom kalendaru).
 
3. Manastir Stavrovuni ( u prevodu «Krstasta gora») jeste pravoslavni manastir na Kipru.Osnovala ga je 327. godine carica Jelena.
 
4. Arapska reč za oca, duhovnika.
 
 
Aleksandra Nikiforova razgovarala sa arhimandritom Hrizostomom (Tavularisom)
 
Prevod sa engleskog Bojana S.


Izvor:
 http://www.pravoslavie.ru/english/62829.htm

Pročitano: 7910 puta