MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

ZADRŽIMO NAŠA LICA U FEJSBUKU SVETU



Mi živimo u fejsbuk svetu – tj. u svetu prepoznatljivom po nazivu ”društveni mediji”. Mnogo mastila je proliveno opisujući ovaj revolucionarni, novi fenomen; neki ljudi ga hvale, a neki kritikuju. Ali, bez obzira da li ga kritikovali ili hvalili, on je ovde da bi opstao. Bilo to dobro ili ne, mnoge naše komunikacije se sada odvijaju preko Fejsbuka, Tvitera, poruka, imejla, i preko drugih vrsta društvenih medija. Moja namera u ovom razgovoru nije da osudim. Ne mislim da molitva tokom krštenja treba da bude izmenjena, da se od novokrštenog traži da se odrekne ”Satane, i svih dela njegovih, i svih njegovih anđela, gordosti, i fejsbuka.” Društveni mediji imaju svoje prednosti i koristi. Omogućavaju nam da komuniciramo sa ljudima koji su daleko, češće nego što bi smo to činili pismima. Ja imam fajsbuk profil i uživam da pročitam šta ljudi, koji su daleko od mene, imaju da kažu i podele. Ali, postoje i gubici u fejbuk svetu, kao i dobici.
 
Jedan od gubitaka ima veze sa time šta podrazumevamo pod ”komunikacijom.” Da li se neko seća stare reklame: ”Pruži ruku, dodirni nekoga.” Godine 1979, Bel Sistem  (telefonska kompanija) emitovala je televizijsku reklamu, prikazujući ljude kako se pozdravljaju i grle, sa završnim sloganom: ”Pruži ruku, dodirni nekoga – pozovi ga.”
 
U ovom ohrabrenju bilo je nesvesne ironije, jer jednu stvar koju ne možemo učiniti putem telefona je da fizički dopremo do nekoga i dodirnemo ga. Izraz fizičkog kontakta, ljubavi i bliskosti koja je prikazana na reklami nije bila moguća preko telefona. To je bilo uredu, jer telefonski kontakt pre Skajpa bio je najbliži kontaktu uživo. Ali gubitak fizičke veze još uvek je gubitak.
 
 
Ovaj gubitak se nastavlja – i to još dalje – u fejsbuk svetu. Barem preko telefona možemo čutu drugačiju boju glasa, čak i da smo slepi za govor tela. Na našem fejbuku, tviteru, imejlu  i porukama, gubimo čak i to. Nekada (u nedostatku smajlija) teško je odrediti da li je neko ironičan ili ozbiljan. Ako govor tela čini najveći deo čovekove komunikacije, onda same reči, napisane na ekranu, podrazumevaju da se većina naše komunikacije gubi – a ipak, ova komunikacija se sve više shvata kao normalna.
 
Takođe, ima i drugih gubitaka i izazova u fejbuk svetu. Naravno da nisam jedini koji je primetio da ljudi često osećaju slobodu da kažu stvari na fejbuku ili putem mejla koje ne bi ni sanjali da kažu u lice drugome. Obično prisustvo drugog čoveka deluje kao jedno ograničenje  u našem ponašanju. Ali kada osoba nije tu, prisutna u blizini, već sedi daleko i udobno, ne gleda drugome u lice, već u kompjuterski ekran ili tastaturu, čovek ponekad daje sebi slobodu da razgovara sa takvom osobom veoma neprijatno i drsko. To je skoro kao da svaki delić nove tehnologije ima mračnu stranu koju pronalazimo dovoljno brzo – mi izmišljamo nuklearnu silu i onda je koristimo da pravimo bombe; izmišljamo način da razmenimo reči i onda vičemo jedni na druge koristeći VELIKA SLOVA, KAO OVA. Mi smo odbacili ljubaznost (ili ako govorimo Jevanđeljski, ljubav). Čak i kad neko ljudski piše preko fejsbuka mi zadržavamo određeni stepen anonimnosti. Šta više, neki ljudi na fejsbuku ne koriste svoje fotografije već stavljaju fotografije drugih ili životinja. Kada koristimo ovako veliku društvenu mrežu mi ne predstavljamo sebe već svoju masku. Ta sugurnost koju osećamo iza maske nam daje hrabrost da budemo grubi. (U nekim slučajevima, policija će potvrditi, ljudi koriste anonimnost za loše stvari). Pošto naša kultura sve više zavisi od ovakve društvene mreže, mi počinjemo da dajemo nove definicije “normalnoj komunikaciji”. Mi se navikavamo na masku koju nosimo dok kucamo na tastaturi i na veštinu koja nas degeneriše.
 
Istina je da autentična i prava komunikacija može da se dogodi samo licem u lice. To je razlog što se ljudi grle na aerodromima kada su dugo razdvojeni. Zar se oni nisu dopisivali i videli preko fejsbuka dok su bili odvojeni? Zar se nisu čuli telefonom? Zar nisu pisali imejlove jedni drugima? Mogu da se kladim da jesu, ali njihov topli zagrljaj otkriva da nema zamene fizičkom prisustvu. Nama je potrebno da vidimo nečije lice, a ne samo da čitamo napisane reči. Zaista, reč prisutnost na grčkom i na jevrejskom je ista i za lice. Zbog toga sve Tajne u Crkvi se mogu dogoditi samo uz lično fizičko prisustvo. Zato, niko ne može da se krsti ili pričesti onlajn. “Sajber Tajna” je sama po sebi kontradiktorna. Da bi se primila Sveta Tajna, fizičko prisustvo je neophodno. Zbog toga se od vremena apostola na svakoj Svetoj Liturgiji razmenjivao celiv Mira, liturgijski svake nedelje Crkva nas je učila da uspostavimo i fizički kontakt celivom Mira. Liturgijsko saborovanje bukvalno uključuje i fizički kontakt.  
 
 
Bog je, u stvari, postavio potrebu za takvim fizičkim kontaktom i za komunikacijom duboko u čovekovo srce. Mi se radujemo susretu sa drugima, da pogledamo jedni drugima  u oči (koje se često nazivaju ogledalom duše). Mi smo stvoreni da funkcionišemo takvom međuljudskom komunikacijom, kao što su automobili dizajnirani da idu na benzin, i mi patimo ako smo lišeni ove autentične ljudske komunikacije. A nasuprot tome, mi smo stvoreni i živimo u svetu koji je lišen toga. Veliku većinu vremena mi provedemo izolovani jedni od drugih, često ne znajući kako nam se komšija zove. Još više, mi radimo u odvojenim kancelarijama, do posla se vozimo sami, a odmaramo se igrajući video igrice ili kucejući pred kompjuterskim ekranom. Okupljanje za porodičan ručak postaje retkost, pa čak i onda, neki šalju poruke svojim prijateljima tokom obeda. Kada komuniciramo jedni sa drugima to je telefonom, putem poruka, imejlom, preko fejsbuka. Istinska i životodavna komunikacija postaje sve ređa i ređa – neki mladi ljudi čak najviše vole komunikaciju porukama. U fejsbuk svetu mi jedva da pružamo ruku da dodirnemo nekoga. To je postalo nepotrebno.
 
Ali čovek se može zapitati, šta ima pogrešno u tome? Ako ljudi više vole dopisivanje od susreta, u čemu je problem. Samo ovo: postoji opasnost  u odbijanju da živimo na način na koji smo stvoreni da živimo. Mi smo stvoreni da živimo komunicirajući sa drugima.  I ljudsko srce i duša još uvek čezne za tim. Ako ta potreba, da kažem ”glad” za komunikacijom nije zadovoljena kroz zdrav ljudski odnos, onda će postojati potreba da se ta glad utoli na manje zdrav način, baš kao kada je čovek mnogo gladan, on će jesti bilo šta. Ako ljudski srce odbija autentičan odnost,  vremenom će početi da se hrani nečim drugim, i postaće podložno propagandi, lažima, kultovima, i mnogim drugim mračnim stvarima. Odbijajući autentične komunikacije i odnose sa ljudima, primetićemo da manje možemo da se odupremo neautentičnim. Naravno, ovo ne znači da ako jedna tinejdžerka provedi svoje vreme šaljući poruke prijateljima potpašće pod uticaj kulta za tri nedelje. Ali znači da ako naše društvo počne da zamenjuje autentično neautentičnim, počinje da odbacuje osnovnu komponentu duhovnog zdravlja – i ako ne obnovi ovu osnovnu komponentu, slom drštvenog zdravlja će se uskoro dogoditi. I nema sumnje da, ako počne da se događa taj strašan slom, neko će započeti fejsbuk stranicu o tome.

Prevod sa engleskog prof. Bojana Srbljak
15 jul 2013 god.
 
Izvor: www.pravmir.com/keeping-our-faces-in-a-facebook-world/

Pročitano: 6004 puta