MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

EPISKOP PAHOMIJE (BRUSKOV) - «VAŽNO JE NAPRAVITI GLOBALNI IZBOR»



Kuda poći, kako postupiti, šta izabrati? – pitanja su koja se postavljaju pred nas svaki dan. Iz odgovora na njih, kao mozaik, formira se naš život. Može li se život proživeti nepravilno? Na kakvim životnim raskrsnicama se donose sudbonosne odluke? Da li je čovek predodređen za nešto? O tome, kako se orijentisati na glavnoj mapi našeg života, korespondentu „Vzgljada-Pravoslavie“ govori nastojatelj Sveto-Troickog sabora g. Saratova, iguman Pahomije (Bruskov). 
 
- Oče Pahomije, kažite, molim Vas, večna pitanja: U čemu je smisao života? Zašto čovek dolazi na ovaj svet? – da li su aktuelna za pravoslavnog čoveka? Ili su verujući ljudina ta pitanja, za sebe, jednom za uvek odgovorili i žive spokojno? 
   
- Svakako, pravoslavnom čoveku je odgovor poznat. Ali ja bih precizirao: ne jednostavno za verujućeg, već za ocrkovljenog čoveka, koji je svesno prišao Bogu, za njega je, naravno, sve rešeno, sve poznato. I on razume, za šta živi, čemu stremi i kakvim putem on mora ići. 
   
- Znači pravoslavni čovek – to je čovek bez duševnih trzavica? 
   
- Svaki čovek, bar jednom u životu, treba da se zamisli: zašto je došao na ovaj svet, čemu stremi? Zato što je «cilj» – ono glavno. Da li si bogat ili siromašan, zdrav ili bolestan, kakav ti je položaj u društvu – to su sve drugostepena pitanja u poređenju s glavnim: zašto ti uopšte živiš? Posebno je to pitanje aktuelno za mladog čoveka. Svako od nas prolazi put svog razvoja. Detetu je sve do krajnosti jasno u ovom svetu: mama, tata, škola, igre... Ali, kada dostigne određeni uzrast – koji zovu prelaznim, oko čoveka niču složenije okolnosti i ozbiljnija pitanja. Tu ga često prate prvi neuspesi, razočaranja, greške, padovi. Potpuno zakonomerno, posle toga niču pitanja: zašto sam ja ovde? Zatim, s vremenom, glavna pitanja postaju manje „oštra“, zato što se obrazuje određeni stil života, rutina i u duhovnom, i u porodičnom , i u društvenom životu. Zato je važno da se ta pitanja postavljaju baš u mladosti. Ukoliko odgovori na njih ne budu nađeni, ja smatram, da će život takvog čoveka biti proživen uzalud.
   
- Tako kategorično? Ceo život – uzalud? Zar je tako nešto, uopšte, moguće? 
   
- To ne znači, da Bogu takav čovek ne treba, da se Bog o njemu ne brine i da je zaboravio na njega. To je kao mama i malo dete, koje je napravilo štetu, sakrilo se i razmišlja, kako je veoma pametno. A mama ga izdaleka posmatra i klima glavom. Ali ipak ga voli. 
   
Ovde je stvar u drugom. Ako čovek sebi nije postavio pitanje smisla života, znači, nije ni pokušao da nađe odgovor na njega. Ja to govorim kao sveštenik, kome dolaze razni ljudi, mladi i stari. Sretao sam i takve ljude, koji se ni jednom nisu zamislili zašto žive. Ali, kada donosimo odluku da idemo u nekom pravcu, na primer, putem, mi to sebi objašnjavamo da je tamo moj cilj,da je taj put lakši i tako dalje. A kako možete ceo život da proživite, ne razmišljajući zašto živite? To je, takođe, naš put!
   
- Uverena sam, da među posetiocima hrama ima prostih ljudi, koji dolaze na službu, ispovedaju se, pričešćuju se, veruju u Boga, ali se ne opterećuju složenim pitanjima tipa: zašto živim i zašto je to tako? Žive jednostavno, bez lukavstva... Zar nisu oni primer iskrenosti i čistote? 
   
- Čovek je, uopšte gledano, biće, bez obzira na veliki broj ljudi, veoma predvidljivo. U seminariji postoji predmet koji se zove „Pastirsko bogoslovlje“. Tamo, budući sveštenici uče o tipovima ljudi, s kojima će imati prilike da se sreću u hramovima. U udžbenicima se naglašava da će, ispovedajući ljude, razgovarajući s njima, sveštenik sigurno uvideti da, pored sve jednostavnosti, postoje neke grupacije ljudi.I među njima postoje, takozvani, prosti ljudi. Zapravo je prava hrišćanska jednostavnost velika vrlina. Ona se sreće veoma retko i to znači, da je čovek, iznutra, veoma podređen svojim ciljevima. Za primer možemo uzeti istorijski, tradicionalni način života na ruskom selu. Ljudi žive, znaju da postoji Bog, postoji car i vide svoje mesto u tom svetu. Rađaju se, oru, seju, boluju, umiru... Sve primaju kao prirodno i normalno. Ali danas se češće sreće sasvim drugačija prostota. Ta, koja je gora od lopovluka. I ne samo u hramu. Ne treba deliti ljude na one, koji su u hramu i one van njega. Mi smo deo istog društva. Jednostavno, Crkva nam predlaže put na kome, ukoliko krenemo njime, možemo da se usavršavamo. Ukoliko čovek pokuša da ide tim putem, on može nešto i postići. Ako je došao, ne želeći da se menja, on će biti unutar Crkve, ali pri tom neće imati nikakve koristi od toga, neće napredovati.
   
- Pored pitanja: Zbog čega? Zašto?  - postoji još i pitanje: Kako? Na životnom putu ono se stalno postavlja. Kako se izboriti s njim?
  
- Sigurno da postoji nekakav početak puta. Ako je čovek vaspitavan u nereligioznoj porodici, ali je shvatio, da bez Boga neće naći odgovore na svoja pitanja, - on je prvi korak već napravio.Mnogi se tu i zaustave. Ali uvek treba ići od manjeg k većem. Ako si se rodio u Rusiji – pogledaj, ko su tvoji preci, dede, babe, kako su oni živeli. Prouči njihov životni put. Otvori knjige, pročitaj. Naravno, veoma mnogo u orijentaciji čoveka zavisi od roditelja. Danas često možemo da čujemo: treba detetu dati slobodu, dati mu pravo da sam bira svoj put. Ali mi mu ne dajemo pravo da bira jezik. Možda bi on hteo da govori engleski! Ali to su razmišljanja koja niču zbog nespremnosti da se preuzme odgovornost na sebe. Samo roditelji daju detetu osnovu.
   
- A u prikladnijem, neglobalnom smislu? Kako shvatiti, čemu te je prizvao Bog? Kakvom zadatku? Za pravoslavnog čoveka postoji takav pojam, kao što je prizvanje? 
   
- Mi svakodnevno pravimo izbor. Da bi razumeo, kojim putem da krene, hrišćanin mora da se obrati Jevanđelju. Tamo je naš put veoma jasno ukazan. A prizvanost... Čovek može da bude prizvan nekom služenju, nekoj profesiji.Ali ako gledamo malo globalnije, može se reći, da je bilo koji hrišćanin prizvan susretu s Bogom. Naš glavni cilj je susret s Njim. A prilaz Bogu je uvek uslovljen prizivom. I ako se nekome čini – mene niko nije zvao, - to nije tačno. U životu bilo kog čoveka uvek postoji momenat, kada ga Gospod priziva.
   
Ali Gospod nam nudi razne puteve i mnoštvo sredstava za dostizanje glavnog cilja u životu. Neko će biti sveštenik, neko mirjanin. Pri tom i sveštenik, i pevač u horu, i domar, i predsednik? praveći izbor, rukovodiće se verom. Pored toga, ako je čovek vernik, on može da se pomoli Bogu i zamoli: Gospode, Ti mi ukaži! Jer postoji volja ljudska, ali postoji i volja Božija.I veoma je važno, da naša volja ne dolazi u protivrečje s Božijom voljom. 
  
- Mi imamo slobodu izbora, ali smo dužni da molimo za nagoveštaj. Ispravno? Dešava se, da očekivanje nagoveštaja više vodi k tome, da čovek provodi dane u sozercanju i filozofskom neradu. To je tipično za ruse – čekati ozarenje, znak „odozgo“.
   
- Moliti se je sigurno neophodno. Ali to treba raditi u ozbiljnim slučajevima. Dešava se, da se čovek savetuje, čak i kada i sam odlično zna kako treba postupiti. Dešava se čak i da čovek čeka Božiji znak celog života, očekujući nešto natprirodno. Prepodobni Antonije Veliki je imao frazu: spasenje i pogibelj je od bližnjeg. Bog nam se otkriva u pojavama ovog sveta, u postupcima naših bliskih. Eto mi smo porazgovarali – vi ste nešto razumeli, ja sam nešto izneo radi sebe. Jer čovek i Bogu prilazi preko nekoga, nailazi na čoveka, koji ga privodi Crkvi. 
   
Ne treba celog života čekati, evo otvoriće se nebesa, spustiće se anđeli i negde te poneti. Nagoveštaji Boga postoje, oni su svuda oko nas, jednostavno, mi ih ne primećujemo ili ne želimo da ih primetimo. Primera postoji masa: u porodici nije bilo dece. Roditelji su se pomolili Fjodorovskoj ikoni Božije Majke. Dete se rodilo. Oni govore: slučajnost. Ali zašto? Ti si se molio i dobio! I sledeći put možeš da se pomoliš. To je prosto. 
   
- Čovek ide kroz život: sluša svoje srce, moli pomoć od Boga, sledi Božije nagoveštaje, ali postoje još i raskrsnice. I postoje ljudi, koji u određenim momentima života idu na crveno svetlo. Na primer, Lomonosov. Rodio se na selu, ali je pošao protivno tradiciji. Da li je takva strategija, s tačke gledišta Pravoslavlja, ispravna ili ne?
   
- Zavisi čemu čovek teži. U tome, čemu je stremio Lomonosov, nije bilo ničeg grešnog. Možda to nije bilo u skladu s uobičajenim načinom života njegovih roditelja, ali on je stremio k prosvećivanju, k poznanju Boga i sveta. I pokazao je da je ličnost jake volje. Ako se to dešava, treba postaviti pitanje: da li je moj postupak greh ili ne? Obratiti se svojoj savesti i Jevanđelju. Ako to nije greh, ali ideš protivno mišljenju ljudi, protiv socijalne tradicije – onda je to sasvim dopustivo. U životu se nekad treba boriti, nailaziti na nerazumevanje, prolaziti kroz teškoće. U tome nema ničeg lošeg. Bog ne zabranjuje čoveku da napravi svoj izbor. I ne treba ništa usložnjavati.
 
Sve zavisi od samog čoveka. To nije pitanje principa, kakva je njegova profesija: čovek može biti pošten barmen, i nepošten prodavac u knjižari. Naravno, rad barmena s duhovne tačke gledišta je opasniji, zbog svojih iskušenja. Ali direktnog greha u tome nema. Jednostavno, mi stalno moramo da ocenjujemo svoje postupke unutar sebe i da se pitamo: da li me to, kako ja postupam, približava Bogu? To je cela nauka, ali tome celog života treba težiti. 
   
- Evo još jednog primera. Mi živimo u Rusiji. Ovde je težak život. I pojavljuje se misao: možda smo mi prizvani Bogom da ovde živimo? Ili je bolje prosto otputovati i ne usložnjavati situaciju? Kakav je vaš odnos k tome?
   
- Postoji dobra uzrečica: svinja će svuda naći prljavštinu. Može se otići u inostranstvo i ostati tamo isti takav čovek. Vi ste imali prilike da srećete naše zemljake u inostranstvu i da vidite kako oni tamo žive? Da, ovde biva loše, prljavo, bez lepote. I ja ne pozivam ljude da, ako su se rodili na đubrištu, tamo i žive. Mi moramo da preuredimo to đubrište. Mnoge stvari zavise samo od nas – moje srce, moja duša, moj dom, moj hram, moji parohijani. Sve je vrlo jednostavno – treba živeti po savesti. To znači, stvarati red u sebi i oko sebe. Budi pošten prodavac, učitelj, doktor – i nekada ćeš sresti poštenog milicionera, činovnika.
   
- Postoji izraz „mi ne tražimo lake puteve“. Znači, laki putevi su loši putevi?
   
- Nije uvek laki put i nepošten put. Čovek može da padne i na teškom putu. Kod nas govore i tako: Pametan u planinu neće poći!
    
- Da li možete da navedete primer iz sopstvenog života o prizvanju, o izboru puta. Kako je to bilo kod vas? 
   
- Zapravo, sve što sam govorio – to su bili primeri iz mog života. Praveći izbor, čovek mora da pamti, da on nije savršen, da postoje stvari u životu koje ne zavise od njega. Tako čovek i shvati da postoji Gospod. Potom počinješ da tražiš svoje mesto u ovom svetu. Ja sam za sebe shvatio da je to služenje Bogu, služenje Crkvi. Osetio sam to srcem. Više od toga ništa ne postoji. To i jeste prizvanje o kome smo govorili.
   
Često čovek teži da napravi izbor u nečemu beznačajnom i zaboravlja o globalnom. Ponekad stojiš na raskrsnici i misliš: da li da pođeš na crveno ili na zeleno svetlo. Ali stvar nije u boji – to svi shvataju. Važno je to, što ako pođeš na crveno, možeš da izgubiš život. To je banalni primer, ali u životu globalni izbor je veoma ozbiljna stvar. 
 
Razgovor vodila Natalija Zajceva
 

Prevod sa ruskog S.M.
9 jul 2013 god.
 

Pročitano: 5118 puta