MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

DROGA NEMA POSLEDNJU REČ



“Da, heroin se tada sigurno uselio na velika vrata u moj život. Jednostavno, krenuo sam da koračam sa njim, misleći da sam najjači na svetu i da nema nikoga ko je jači od mene… I, tada sam krenuo sve dublje i dublje i nastavio da koračam onim istim mračnim tunelom, u kome uopšte nije bilo nikakve svetlosti… Ušao sam u Zajednicu totalno pomračen, bez života u meni, bez ljubavi, bez srca, bez duše… Onako…, eto, da kažem, da sam sve to negde ostavio, da mi je sve to negde heroin uzeo, tako da sam samo telom ušao u Zajednicu, mračan, nikakav, onako, kao da sam izašao iz groba… Eto, tako sam nekako izgledao… Jednostavno, nisam video ništa, bez osećanja, bukvalno ništa. Za mene dan nije postojao, za mene je postojalo samo crno, samo tamno, samo sivo. Nikakva svetlost nije postojala za mene pre ulaska u Zajednicu… A posle 3 meseca sam počeo da se smejem, da pričam sa ostalom bratijom, da razmenjujem neka svoja životna iskustva,  da delim sa njima neko svoje stanje, koje sam imao ranije u svom životu, počeo sam da se radujem svakom novom danu, počeo sam da se smejem onako iskreno, iz srca…”. 
 
Srpska pravoslavna crkvena opština u Novoj Pazovi je 24. marta 2013. godine, posle večernjeg bogosluženja u Starom hramu organizovala predavanje na temu “DROGA NEMA POSLEDNJU REČ”. Predavanje je otvorio protojerej otac Mile Jokić, paroh pri hramu Svete Petke i Svetog Sisoja u Novoj Pazovi. Zatim su nastupili gosti - gospodin Nenad  Drašković  iz Centra za socijalni rad u Novom Sadu, upravnik Centra za lečenje od ovisnosti otac Branko Ćurčin, kao i domaćin, otac Aleksandar Mađarević. Najveću pažnju na predavanju privukli su Borislav i Miroslav, štićenici Centra "Zemlja živih", koji su  pričali o svojim problemima i iskustvima u periodu konzumiranja droge, a kasnije, o periodu lečenja ovisnosti.
 
Predavanje je održano u Kulturno-poslovnom centru u Novoj Pazovi, ul. Cara Dušana br. 3. 
 
Program je počeo molitvom “Oče naš”, a onda je Dečiji hor “Anđelčići” iz crkve Sveti Sisoje otpevao divnu duhovnu pesmu “Deco moja, što se sekirate?”.
 
Radomir Vučić: Ne treba da nas čudi što je večerašnji program počeo pesmom hora “Anđelčići” iz crkve posvećene Svetom Sisoju, dakle, svetitelju koji je zaštitnik dece, jer, upravo u ovoj parohiji, koja organizuje večerašnju Tribinu, deca imaju ključnu ulogu. U oltaru ove crkve saslužuje osam dečaka. Crkva je posvećena Svetom Sisoju, zaštitniku dece i omladine, a upravo su deca i omladina najviše ugrožena od narkomanije, tako da imamo primeran početak večeri ovde, u Novoj Pazovi. 
 
Upravo fundamentalno, duhovno prosvećenje i obrazovanje i jeste najbolja zaštita od iskušenja modernog doba, od kojih je jedan narkomanija, jer samo celokupna ličnost, znači, obrazovana  ličnost, može, čak i ako padne u iskušenje od droge, odnosno,  narkomanije, kao i drugih iskušenja modernog doba, da se ili blagovremeno, ili lakše izvuče.
 
Deca iz Nove Pazove, odnosno, iz crkve Svetog Sisoja, kroz ovu svoju pesmu šalju nam poruke na šta treba da pazimo.
 
Otac Mile Jokić: Ovo su naši mali anđelčići. Pozdravite ih još malo. Naravno, to su budući članovi našeg mešovitog hora “Sveti Vladika Nikolaj Srbski”. Sjajni su… Oni putuju, ali, redovno dolaze u hram na horske probe i na časove veronauke. A sada, da malo zajedno uživamo… Eto, deco,  pričamo malo i o vama… Sjajni ste! Bravo!
 
Bogoljubivi oci, braćo i prijatelji, prijatelji Boga i ljudi, pomaže vam Bog! 
 
Za večeras je najavljen dolazak i obraćanje Njegovog Preosveštenstva Episkopa doktora Porfirija, a zašto on nije sa nama…? Meni će olakšati da ovo objasnim, a vas će sa tim upoznati otac Branko Ćurčin, protojerej, koji je, ustvari, i nosilac projekta “Zemlja živih”. O njemu se može mnogo pričati, a kada ga još i poznaješ 35 godina, jedno veče ne bi bilo dovoljno da se o njemu sve ispriča. To bi se pretvorilo u predavanje.
 
Protojereja Branka Ćurčina poznajem od 1. septembra 1973. godine. Proveli smo zajedno 35 godina u Karlovačkoj bogosloviji. On je još tada pokazivao spremnost da drugima pomaže, da sa sobom spasava  druge, a spasavajući druge, pokazujući im kuda i kojim putem treba ići, i kako valja živeti, spasava sebe. I, tako, u ono vreme ateizma, bezbožništva, dakle, 1973. godine, pa, bilo se i gladno… Ali, hvala Bogu, Čurug nije daleko, Bačka bogata, a njegovi roditelji, dođu mu u posetu, donesu kolača… On to sve podeli nama i njemu ništa ne ostane. A mi, onako, željni da se malo “izduvamo”, posle kolača dobili snage, i, sad, gde da udaramao? Svi po njemu.  On  to sve, onako, potrpi smireno, kao što to čini i danas. 
 
Rekoh, o tom čoveku može da se govori celo ovo veče, ali, biće dovoljno da kažem da je to doista prijatelj Boga i ljudi, i da je on naš Sveti Jovan Kronštatski, jer, ono što je Sveti Jovan Kronštatski činio u Rusiji, otac Branko Ćurčin čini u zemlji  Srbiji. Hvala Bogu da ga imamo. 
 
Ova tema, koja nam je nametnuta, i kad bismo hteli, ne bismo smeli pred njom da zatvorimo oči i uši, i da se oglušimo o nju.  Ona je breme i izazov, i ispit, kako za Crkvu i državu, tako i za celokupno društvo. No, o ovoj temi, pošto ja nisam u temi, govoriće protojerej Branko sa svojim gostima. I, nešto neobično što sam saznao za ovu priliku, pozdravljam slušaoce globalnog Internet Radija Blagovesti iz manastira Lepavine u Hrvatskoj. Radio Blagovesti večeras uživo u svom radio-programu emituje ovo predavanje. Glavni urednik Radio Blagovesti, arhimandrit Gavrilo Vučković je u dva navrata posetio “Zemlju živih”. Večeras, iako geografski daleko, otac Gavrilo je prisutan sa nama, na ovom predavanju, kako u Duhu, tako i putem ovog modernog medijskog prenosa. Pozdravljamo našeg oca Gavrila i želimo da se nađe u našoj sredini, naravno, sa čudotvornom ikonom Presvete Bogorodice. Dobro nam došao, oče Gavrilo!
 
Oče Branko, izvoli, rode moj! To je naš dobri otac Branko…
 
 
Otac Branko: Pored Radio Blagovesti na Internet prezentaciji manastira Lepavine pozdravljamo visokoprepodobnog oca Gavrla, koji nas sada sluša, kao i sve one koji direktno slušaju ovo naše sobranje ovde u Novoj Pazovi. Neka je slava i hvala Bogu što smo ovde zajedno! Zahvalni smo Bogu našem, pa smo zahvalni i preosveštenom ocu i arhijereju našem Vladiki Vasiliju, koji je blagoslovio da se sabiramo, jer, gde je episkop, tamo je i Crkva. Mi smo njegovi delegati, tako da smo po blagoslovu uvek i svugde u Zemlji sremskoj. Pozdravljam i sve časne oce koji su ovde, i  sve vas, braćo i sestre, i čestitam vam praznik današnji - Prvu nedelju posta, Nedelju Pravoslavlja, pobede i trijumfa naše Vere Pravoslavne nad ikonoborstvom, nad ikonoboračkom jeresi, a i nad svim onim jeresima, koje su pokušale da Crkvu razgrade, da omalovaže ulogu i značaj Crkve za spasenje ljudi. Mnogo je toga bilo, ima ga i danas, tako da ništa ne treba da nas plaši, jer je u Crkvi Duh Sveti, a Duh je Sveti taj koji vodi Crkvu. A, da je do nas - ljudi, Crkva sigurno ne bi ni postojala, ali, pošto je Duh Sveti taj koji realizuje život Crkve na zemlji, On je taj koji vodi Crkvu Božiju. On diše gde hoće i tu je sila i moć Crkve Hristove, koja će do kraja sveta i veka ostati prezent te jedne jedine Istine, Istine Hrista Vaskrsloga, Istine Spasenja, koju naša Crkva propoveda i prezentuje, i koja je odolela svim iskušenjima, dakle, svim carevima, kraljevima, državama, partijama… Bili su mnogi, dolazili i odlazili, pokušavali da se nametnu, da razore, da unište Crkvu, ali, sve je to Crkva nadživela. Svi su završili na smetlištu istorije, a Crkva Božija je ostala, i ostaće dok je sveta i veka. Ova naša Crkva, Sveta, Saborna, Apostolska, Pravoslavna, danas slavi pobedu nad svim tim bezumnim pokušajima njenog omalovažavanja, i zato se radujem što smo svi ovde, i zato vas pozdavljamo u ime preosvećenog Vladike Porfirija, lidera našeg projekta “Zemlja živih”, koji je zaista trudoljubiv, ali, koji zbog crkvenih poslova nije danas mogao da bude ovde  sa nama. Ali, ja vas, evo, pozdravljam  i u njegovo ime. On se mnogo trudi da ovaj naš projekat “Zemlja živih”, koji, budući da je osnovan po blagoslovu Vladike Irineja, ustvari, zahvaljujući preosvećenom Vladiki Porfiriju, i danas postoji. 
 
To je vrlo značajna investicija, mislim i u duhovnom, i, svakako, u materijalnom smislu. Mi imamo 150 štićenika, koji kod nas, u našoj Zajednici, besplatno borave. Dakle, sve to treba obući, sve te ljude treba opskrbiti da imaju jedan pristojan život, svakako skroman, ali, pristojan. Tu su vaspitači, celokupna logistika  čitavog projekta, tako da mi živimo  zahvaljujući - na prvom mestu dobroti Vladike Porfirija iz manastira Kovilja, kao i ostalih dobrih ljudi. Zahvaljujemo se ocu Stefanu iz manastira Velika Remeta i mnogim našim manastirima i crkvama, sveštenicima i dobrim ljudima, koji ovaj naš projekat prepoznaju kao način da se pomogne ljudima i  da se Crkva u njenoj misiji ostvari ovde na zemlji, jer to je ono što se od Nje očekuje. Dakle, to je da pokažemo našu veru na delu, jer Gospod kaže: “Iz vaših ću ruku tražiti duše vaše dece”, i zato smo mi odgovorni za njih. Bog će iz naših ruku tražiti duše naše dece. Zato smo odgovorni za njih  jer, eto, na osnovu iskustva i dugogodišnjeg rada sa decom, osobama, koja su zavisna od psihoaktivnih supstanci i ostalih raznih zavisnosti, kao što su alkohol, kao što je kocka, Crkva je napravila projekat “Zemlja živih” koji je, biću slobodan da kažem, spoj modernog i tradicionalnog i koji, evo, pomaže deci da se spase od te pošasti, od tog zla zavisnosti, da prepoznaju neke prave vrednosti življenja, da im ponudimo, dakle, Jevanđelje kao stil života, da im ponudimo Hrista - kao krajnji cilj i smisao življenja našeg, Hrista - koji nam je taj put pokazao, da im na taj put ukažemo da se svi oni ostvare kao i mi, jedni u drugima, jedni sa drugima i da sav život svoj Hristu Bogu predamo, da se ostvarimo u krajnjem cilju i smislu našeg življenja, a to je da ostvarimo zajednicu sa Bogom - a to je Raj. To je Carstvo Nebesko. To je ono čemu mi svi težimo, a to nam se, eto, daje i projavljuje kroz Crkvu našu Pravoslavnu, koja danas slavi svetu pobedu, i, slavimo danas našu veru koja poziva i obavezuje da se na tim postulatima izgrađujemo i nadograđujemo, jer, to je kultura življenja na kojoj su se izgrađivali naši Oci, na kojoj mi postojimo. To je kamen temeljac našeg postojanja, i, ako taj kamen izmaknemo, srušiće se naša kuća i postaćemo beskućnici, postaćemo, dakle, uličari i bezumnici, koji, eto tako lutaju od nemila do nedraga i bazaju, i traže utočište, a utočišta nigde. Utočište je, dakle, naša vera pravoslavna, Crkva naša, koja nas uči i poziva, i obavezuje da te vrednosti, koje ona baštini i prezentuje - čuvamo. Za te vrednosti živimo. To je ono što mi u ovom projektu “Zemlja živih” želimo da ponudimo našoj deci, koja su žedna i gladna Reči Božije, smisla življenja, koja su posegla za nekim virtuelnim rešenjima življenja. 
 
Deca su uzela ono što im se ponudilo, a mi smo dužni da našoj deci ukažemo - da to što im se nudi, što im nudi zapadni svet, neke srušene civilizacije, sa njima gladi  Amerike, Evrope, sa nekih zamućenih izvora, da to nije hrana života, da hranu života traže na Njivi Božijoj, a to je naša vera pravoslavna, za koju vredi živeti. Dakle, ne - vrednostima koje se danas nude: razne instant varijante i životi, misleći da je “zlato sve što sija”; da se bez Raspeća može da dođe do Vaskrsenja; da se bez žrtve, bez te lične investicije, može da dođe do sreće. Znači, bez Velikog Petka - nema Vaskrsenja, bez lične žrtve i podviga - nema sreće i blagoslova. To je ljubav! To je ljubav! A ljubav podrazumeva žrtvu. Samo žrtvena ljubav je delotvorna, sve ostalo je samo strast. 
 
Eto, ja vas još jednom pozdravljam u ime našeg projekta “Zemlja živih”. Ovde je sa mnom i gospodin Nenad Drašković, koji je direktor Centra za socijalni rad u Novom Sadu po blagoslovu Crkve, a sa mnom su i dvojica naših štićenika iz “Zemlje živih”, brat Miroslav iz Stare Pazove, naš zemljak ovde, i brat Borislav, koji je iz Zemuna. 
 
Dakle, mi ovde imamo 5-6 kuća gde se zavisnici leče; tri kuće su u Bačkoj eparhiji, dakle, u Čeneju kod Novog Sada, u Vilovu kod Titela, u Bačkom Petrovom Selu gde je  ženska kuća. Tamo, u manastiru Uspenja Prevete Bogorodice u Sremu između Slankamena i Krčedina u slankamenačkim vinogradima imamo kuću, zatim, imamo jednu kuću u Šumadijskoj eparhiji kod Lazarevca i Aleksinca, i imamo nagoveštaj da ćemo dobiti jednu kuću u Žičkoj eparhiji, jer nam je blaženopočivši Vladika Hrizostom, eto, teška srca obećao, verovatno, zbog čitave situacije u njihovoj eparhiji, jer, ljudi nekako imaju predrasude kada su u pitanju narkomani, a i to je sasvim opravdano. Ali, evo, naš projekat, između ostalog ima i zadatak da razbije predrasude o narkomanima i zavisnicima od raznih psihoaktivnih supstanci. Sve su to naša deca, treba svakom ruku pružiti. Crkva je ovde pokazala jednu zaista veliku odgovornost, duhovnu i socijalnu, u svakom životnom smislu, i organizovala ovaj projekat “Zemlja živih”, u okviru koga se leče naši zavisnici. 
Neka bude srećan praznik i blagoslov Božiji sa svima nama, i da se u radosti i ljubavi viđamo, da se molimo jedni za druge, da imamo ljubavi, da pokažemo veru na delu, jer vera bez dela je mrtva, mada su i dela bez vere mrtva… I dela moraju biti inspirisana ljubavlju… Dakle, i to je isto jako važno. Tako, eto, pozdravljam vas još jednom u ime preosvećenog Vladike Porfirija, lidera našeg projekta, koji se oko ovoga mnogo trudi. On će mi zameriti što ću ovo da kažem pred svima vama, ali, ja želim da apostrofiram ljubav i žrtvu našeg Vladike Porfirija, koji se baš mnogo moli i trudi. Vladika ima tri plate: ima platu kao Episkop vikarni, kao profesor Bogoslovskog fakulteta Univerziteta u Beogradu, i kao direktor Radiodifuzne agencije. Jednu platu daje u manastir, dakle, prvu; drugu platu daje svojoj majci, sestri i bratu, koji imaju ukupno 15 dece, i treću platu, koja je najveća, daje za projekat, dakle za “Zemlju živih”. Njegov trud je veliki, tako da je to velika žrtva. Hvala mu na ljubavi i neka ga Bog blagoslovi. Ja ću sada dati reč gospodinu Nenadu Draškoviću, direktoru Instituta za socijalni rad u Novom Sadu, koji je od početka koordinator našeg projekta i koji se mnogo trudi i pomaže u ovom projektu. 
 
Nenad Drašković: Hvala, oče. Pomaže Bog i dobro veče svima. Mislim da bi ponovo, vremenom, kroz ovu tribinu, trebalo da ovaj mikrofon vratimo ocu Branku, jer, mislim da je upravo on najviše pozvan da govori o ovoj temi. Ja sam Nenad Drašković. Ovde sam, očigledno, u dvostrukoj ulozi. S jedne strane - kao koordinator projekta “Zemlja živih”, gde radim, evo, već sedam godina; a s druge strane, zaista, po blagoslovu Crkve, kao direktor Centra za socijalni rad.  Eto, za ove naše prilike i prostore desilo se jedno, možemo reći, čudo. Nova gradska vlast je Centar za socijalni rad opredelila kao mesto, gde smatra da Crkva treba da delegira svog čoveka i nekako je pala kocka na mene. Ja nikada nisam maštao, niti imao ambiciju da budem direktor javnog preduzeća, a najmanje Centra za socijalni rad. Ima tu i slađih kolača, ali, pripao mi je ovaj, gorak i odgovoran. Zato ću  govoriti i sa pozicije Centra za socijalni rad, i sa pozicije koordinatora ovog projekta. Pre sedam godina, kada me otac Branko  odvede u Čenej, na jednu ruševinu stare škole, na jednom čenejskom salašu, reče mi: “Vidiš, ovo će jednoga dana biti stvar, koja će biti značajna za celu državu”. I, zaista, to je to mesto na kome je nastala prva komuna “Zemlje živih”, iz koje je nastalo ostalih pet; mesto, koje je danas epicenter nade da droga nema poslednju reč; mesto, na kome je utočište i isceljenje našlo sada već stotine madih ljudi. U međuvremenu smo otvorili i žensku kuću, tako da stotine dečaka i devojčica, mladića, devojaka, pa i žena, jer su mnoge štićenice u ženskoj kući udate i imaju decu, i, ovde su našli isceljenje. 
 
Država i društvo se teško nose sa ovom temom zato što je droga, očigledno, nešto veće i više od onoga što mi možemo da shvatimo. Prave razmere droge - ne znamo. Ne zna ni ono dete, koje prvi put uzima drogu, ne zna ni roditelj, ni škola, ni društvo, ni medicina… Posledica je jedno sveopšte divljanje ovog problema. Mi nemamo ni približnu sliku koliko ima narkomana i koliko ima ljudi, koji imaju ovaj problem. Postoje neke nasumične cifre, koje uopšte nisu merodavne, a ja se plašim da je prava cifra takva da je zastrašujuća. Zašto je to tako? To je sada jedno duboko i veliko pitanje. Centri za socijalni rad s druge strane, u dosta širokom luku zaobilaze ovu temu, naravno, osim svetlih primera za koje ja znam, da finansiraju ovakve projekte. I vaš Centar za socijalni rad se trudi da se, koliko je god u njegovoj moći, izbori sa ovim. Međutim, sveopšti rezultati kod nas, počevši od medicinskih, nisu baš neki… Nije nikakva tajna da postoje predrasude “jednom narkoman, uvek narkoman”… Međutim, rezultati lečenja - što u dispanzerima, što u društvenim, što u privatnim, što u nekim kvazi-ustanovama, koje su, ustvari, samo našle zgodan način da zarade, su slabi. 
 
Ono što moram da istaknem jeste rezultat u “Zemlji živih”, a to je - 90% uspešno izlečenih onih, koji ostanu do kraja, dakle, ceo program. Dakle, tu ne ubrajamo one, koji tu budu tri meseca, koji provedu šest meseci, malo ojačaju i stanu na svoje noge. Govorim o onima, koji su tu dve-tri godine, koliko je potrebno da bi se zaokružio jedan čitav ciklus i da bi čovek sa blagoslovom izašao. 90% tih ljudi je dobro. Ti ljudi se žene, udaju, rađaju decu. Potresno je kada gledamo svadbu i venčanje dvoje narkomana, a nekoliko puta se desilo da su i mladoženja i mlada bivši zavisnici. Oni su odavno mogli da budu pokojni, a  sad, još je mlada obično i trudna, pa vi gledate dve smrti koje su ostale u životu, i sada rađaju novi život. Ovaj uspeh “Zemlje živih” sličan je uspehu, i to ne treba kriti, koji Katolička crkva ima u ovoj oblasti, koja nama i jeste poslužila kao obrazac. Oni  to imaju više od 30 godina.
 
Uspeh “Zemlje živih”  značajan je i zbog toga što se društvo ponaša kao čovek, koji prvo zaliva lišće na drvetu… Dakle, lišće se suši, pa on počne da zaliva lišće, a onda dođe druga doktrina, naprednija, pa kaže: “Lišće je posledica, a uzrok je grana”, pa čovek počne da zaliva granu, pa dođu još napredniji, pa kažu: “Ne, stablo…”. Pa, zalivaju stablo, ali, ostaje tajna da je, ustvari, koren ono što se ne vidi golim okom, odnosno, na prvi pogled. Dakle, koren je taj, a koren čoveka je u Nebu. Znači, bez tog duhovnog dela, bez te duhovne vertikale, teško da se čovek može iščupati iz takvog zla. Ja sam nešto stariji, dovoljno da sam zakačio marksizam u srednjoj školi, i, dobro se sećam lekcije koja je govorila o tome kako je postojao Hegel, koji je jedan od najvećih filozofa koga je svet dao, koji je civilizacijska tekovina. E, on je govorio da su ideja i duh  primarni. Duh je stvorio materiju, dakle, materija ima svoj koren u duhu. A onda je došao Marks, tako su nas tada učili, i onda je on stvari,  navodno, postavio “kako treba”… Rekao je da je materija primarna, jer je prvo stvorena materija. Iz nje je nastao duh. Mi smo, ustvari, svi pomalo materijalisti, odnosno, marksisti, dakle, cela ova civilizacija, i ona, koja je prošla kroz socijalizam, i ona, koja nije prošla kroz socijalizam. Današnji čovek je sam sebe osudio na jedan hendikep, a to je da  posmatra samo tri dimenzije, da posmatra samo materiju, i da više ne može ni da ima predstavu, ni da dobaci do te duhovne vertikale, koja, ustvari, čini sve. Ona starogrčka poznata “U zdravom telu, zdrav duh”…
 
Radomir Vučić:  Iz iskustva komune “Zemlja živih” vidimo da neke stvari nisu samo pitanje individualnog projekta, ili duhovnog projekta jedne institucije kao što je Crkva, nego da se radi o opštedruštvenom problemu, za koji je potreban sistematski pristup. Upravo je rečeno da ne postoji nikakav pregled koliko je ljudi obolelo od narkomanije. Statistike bi morale postojati. Znači, morale bi da postoje institucije, koje bi u svakoj opštini imale evidenciju koliko je to ljudi zavisno i od kojih droga; dakle, tipologija droga; da li su to lake droge, da li je to kokain, koga često koriste ljudi koji su pod stresom, kojima treba da bi svoj maksimum rada ostvarili da uzimaju jake droge, ne da bi im to trebalo, nego su često skloni tome, recimo, ljudi koji rade na berzama, ili poslovni ljudi; ili  lake droge, koje smiruju čoveka; zatim tipologija droga, tipologija zavisništva, takođe procenat ljudi, jer, nedavno smo, u toku pripreme za ovu emisiju, kada smo dolazili da ispitamo tehničke mogućnosti za Radio Blagovesti, ulazeći u Novu Pazovu saznali da je u zadnje vreme 25 mladih ljudi stradalo od ovog problema.  Dakle, nije to problem samo jedne institucije, crkvene, i samo duhovni problem, to je temeljni problem društva. U zadnjih nekoliko sedmica govori se o tome kako nemamo odgovarajuće opremljenu laboratoriju gde se ispituje kvalitet hrane, nemamo instituciju koja sistematski arhivira sve slučajeve narkomanije, i koje su to droge, na neki način, i “najpopularnije” u Srbiji. Da li su to jeftine, sintetičke droge, koje se na tržištu mogu kupiti, jer, te pilule mogu da se kupe za 5 eura, ili za par stotina dinara, od kojih se deca bez obrazovanja, pa čak ni odrasli, ne mogu odbraniti, i šta je uopšte politika čitavog društva i države; da li postoji profilisana politika protiv narkomanije? 
 
Tridesetogodišnje iskustvo Rimokatoličke crkve sa borbom protiv narkomanije, zatim, primer “Zemlje živih”, iz Bačke eparhije, kod nas, dakle, Srpske Pravoslavne Crkve, jeste jedan paradigmatski, simbolički problem. Ali, to nije dovoljno da bismo mogli sistematski da se borimo sa nečim, što je društveni problem. Takođe, ti zamućeni izvori sa Zapada, pošto su pomenuti u prethodnom izlaganju od strane oca Branka, ponekad nam donose pozitivne primere. Jedan od tih primera je primer Holandije, gde je liberalizacija zakonodavstva dovela do određenih fenomena, pa tako u Holandiji, gdje je zakon prema konzumiranju lakih droga veoma liberalan, najmanji je procenat zavisnika u Evropi.
 
Nenad Drašković: Tek kad štićenik počne da se preumljuje, tada počinje put rehabilitacije. Značajan segment u tom delu je upućenost na druge. Narkomani su ekstremni egocentrici. Oni žive samo za sebe i svog najboljeg druga , a to je  d r o g a. I to, prvo – droga, pa - oni. Oni su toliki egocentrici, da im u toj manijakalnoj potrazi više niko nije bitan, ni otac, ni majka, ni brat, ni sestra. Spremni su da pogaze i prevare sve i svakoga, samo da bi sebe i svog najboljeg druga, a to je droga, zadovoljili. U toj fazi rehabilitacije, ono što komune nude, jeste upućenost na druge. … Čovek u prvoj fazi dolazi i dobija svog “anđela čuvara”; e, sad, u drugoj fazi, on postaje “anđeo čuvar” i on je po prvi put, posle mnogo godina, upućen na drugog: “Ja sam “anđeo čuvar” nekome. Ja brinem. Dolazi novi čovek i ja 24 sata brinem. Sad sam ja tu već 6-7 meseci, došao sam sebi i ja  brinem o nekome”. 
 
Verujte, to je revolucija kod tog mladog čoveka. To je velika pobeda! Oni, koji su stariji, vremenom imaju nekoliko svojih štićenika kojima su bili “anđeli čuvari”. Pred kraj svog boravka mnogi od njih ulaze u jedno radno telo koje se brine o životu cele Zajednice. Njih četvoro, petoro organizuju život u komunama. Tamo nema zidova. Nema nikakve ni kvake ni ključa, sve je otvoreno. Vaspitači imaju svoju ulogu, ali samu Zajednicu vode oni sami. Dakle, četvoro, petoro sada doživljava još jedan podvig, a to je da se brine o njih dvadeset petoro. Ta upućenost na druge je ono što leči. To je kao kad čovek dobije dete pa u jednom trenutku shvati da više nije on najbitniji, pa mu bude malo krivo, a onda shvati da je to nešto što ga oplemeni  i da je to, ustvari, ono pravo. Ta upućenost na druge je vrlo važna u tim fazama isceljenja. U poslednjoj fazi primene, cilj je da čovek - to što je stekao ume da utvrdi i ume da nosi napolju, jer, oni, dok su unutra, ipak su u jednoj zaštićenoj sredini, gde su dobronamerni jedni prema drugima, dakle, nalaze se negde u istom ili sličnom sistemu vrednosti. Potrebno je da se čovek dovoljno osnaži, da to što je odlučio, kada izađe napolje, nosi čvrsto, gde je svet kakav jeste danas, gori i sve luđi, i gde će njegovi nazori i njegov sistem vrednosti, verovatno, biti ismejani  od njegovih bivših drugara i društva, pa možda čak i od samih roditelja. 
 
U tom periodu resocijalizacija, koji podrazumeva i trenutak kada on izađe napolje, trenutno tu imamo najveći problem, jer, imate mladog čoveka koji sada punim plućima i sa puno motiva želi da se ostvari, želi da nađe posao, želi da se venča, želi da ima decu, ali, ne može da nađe posao - jer su vremena ovakva, kakva jesu što se posla tiče. I to je nešto što jako sputava i već im  pravi ogroman problem, jer, ako čovek ne može da dođe do posla, on ne može ni da se osamostali. A, roditelji, ako su do sada i imali nešto od novca, to je već sve potrošeno, a u “onim danima” to je već i kuća raskućena. I, ono što ja sada već slobodno mogu da tvrdim, jeste  da mislim da su bivši zavisnici, koji su isceljeni, najugroženija grupa, kada je posao u pitanju. Dakle, pre će posao dobiti neko iz ugrožene grupe, na  primer, od nacionalnih manjina, neko iz ugroženih grupa osoba sa invaliditetom, neko od ugroženih grupa kriminalaca i osuđivanih osoba… Da se razumemo, sve ovo treba, ali će bivšem narkomanu, za koga važi izreka “jednom narkoman, uvek narkoman”, poslodavac najteže dati poverenje i najteže će mu dati  posao. Iz jednostavnog razgovora sa jednom gospođom, koja predaje marketing na jednom fakultetu u Beogradu, kada smo pričali na ovu temu, kad mi je ispričala i tom prilikom rekla da je čitala članak kako su u Španiji, koja ima decenijsko iskustvo sa komunama, na tržištu rada ubedljivo najtraženija deca koja izlaze iz komuna. Vremenom se pokazalo da oni iz komuna zaista izlaze preporođeni. I, eto, samo nekim čudom oni zaista postaju mnogo bolji ljudi, nego što su bili i pre nego što su počeli da se drogiraju. Mnogi… Dakle, oni su disciplinovani, imaju radne navike, imaju ozbiljnost, skromni su. Jedna od velikih tajni za mene jeste kako se oni tamo nauče skromnosti, ali, zaista se nauče skromnosti. Ja mislim da nam svima to treba. Svi pričamo kako treba biti zadovoljan onim što imamo, ipak, zaista nas je malo u tom opredeljenju i, zato i imamo velika iskušenja. 
 
Dakle, imate zaista divnu decu. To ne znači da treba biti narkoman, pa sad tu celu “Golgotu” preživeti, ali, ovde zaista imamo apsurd kod nas, dakle, da imamo divnu decu, ali, i tu predrasudu koja je, na žalost, moćna. Ja bih još samo rekao da ta predrasuda “jednom narkoman – uvek narkoman” jeste jedan od jačih elemenata zašto je tako slaba uspešnost lečenja. Sad, ako zamislite dete koje ima taj problem i sad mu u jednom trenutku padne na pamet da bi mogao i trebalo da se leči, i zamislilte vi sad taj “motivacioni” faktor…?  Ja krenem da se lečim, ali,  “jednom narkoman – uvek narkoman”…? Pa, džabe se sad lečim!? Niko se nikad nije izlečio?!” To je kao kad bi sad nama rekli da treba da trčimo jedan kilometer, što je teško, ali, izvodljivo, ali, s druge strane znamo da nikada niko nije stigao do tog kilometra!? Pa, svima bi nam već na pola klecala kolena pa bi se još i čudili kako uopšte uspevamo? “Nešto nije u redu sa nama dok uspevamo!?” 
 
Jedan od važnijih faktora isceljenja u okviru komune “Zemlja živih” jeste taj, što dete, koje je obično prošlo “Golgotu” i lečenje, a koje i dalje misli: “Svi su sve prošli, i nikad niko nije uspeo?!”,  dođe u našu komunu i vidi oko sebe 20-25 ljudi kako su uspeli..! 
 
Jer, kako ste mislili da posle dve godine nešto znate? Prvo - jer sad sa 20 godina iskustva, sa puno nijansi znanja, jer je svaki čovek svet za sebe, vi shvatate da to iskustvo, tih 20 godina toliko puno znači. A onda, zamislite nekog ko 200 godina radi, ili nekog, ko 2000 godina ima iskustvo? Zašto je to baš ovaj način, zašto su monasi u  manastirima, i zašto su ova deca u nečemu što je vrlo slično tome? Zato što Crkva nosi to iskustvo i daje ga, što znači da je taj oblik života i rada blagosloven. O tome bi možda više otac Branko mogao da kaže.
 
Šta je tu moderno? Pa, moderno je to što postoje moderni tretmani koji se, pre svega, sastoje u tome što se zove “rad u grupi”, kao i logoterapija – terapija smislom. U svakom slučaju, u tom spoju tradicionalnog i modernog, ustvari, i jeste snaga ovog projekta. Ali, o tome možda momci mogu više… Eto, za sad toliko od mene. Hvala vam.
 
 
Radomir Vučić: Pretpostavljam da će najinteresantnije iskustvo biti ispovest samih štićenika, jer, po nekim saznanjima, mi, koji smo imali kontakte sa ljudima koji su bili, ili su još uvek zavisnici,  znamo za njihova vrlo interesantna, čak spiritualna iskustva vezana za narkomaniju, koja su u trenutku, kada su uspeli da se izvuku, bila specifična, duhovna iskustva… Kada su uspeli da se oslobode i da pobijede tu zavisnost, dešavalo se da su se ta njihova iskustva transformisala u specifična duhovna iskustva u okviru vjere kojoj su se okrenuli, znači, u okviru Pravoslavne vjere. 
 
Ponovo se vraćamo u predavanje i željno očekujemo štićenike da i oni nešto kažu.
 
Štićenik Borislav : Pomaže Bog. Ja sam Borislav Stevanić, imam 32 godine, i, drogirao sam se 11 godina. Deset godina sam bio ovisnik na heroinu. Ukratko ću dati neko svoje svedočanstvo i nešto reći o sebi, o svom načinu života i o vremenu drogiranja.
 
Rođen sam u Zemunu i tamo živeo. U problem sa drogom stupio sam u nekoj svojoj 19-oj godini, i..., da kažem, do tad sam bio neki pristojan, moderan momak. Završio sam Srednju ugostiteljsko-turističku školu. Dvanaest godina sam se bavio fudbalom, kada sam dobio neku povredu, zbog čega sam 2000-te godine otišao na služenje vojnog roka. Otišao sam, dakle, u vojsku. Tamo sam upoznao tri neka druga, koji su bili totalno drugačiji od mene, i, koji su već do tada bili u problemu. Jednostavno, nikako se nisam osećeo prijatno u njihovom društvu. Hteo sam da se družim sa njima, ali…, ovaj…, oni su mi tada ponudili drogu, i, polako sam krenuo da ulazim u taj problem, ne znajući uopšte šta me čeka i u kakav ću problem uopšte ući. Mislio sam da je to onako, eto, ušao sam danas, sutra ću izaći, i da to nije ništa strašno. A onda,  svaki dan pri služenju vojnog roka drogirali smo se otprilike nekim LSD-ima, kasnije dolazi “ekstazi”, a probao sam i marihuanu. Ona mi se uopšte nije svidela, pa sam se zadržao na tim nekim “dizalicama”. Po završetku vojnog roka nastavio sam da se družim sa ta moja tri druga. Dvojica su iz Novog Beograda, a jedan iz Zemuna. Nastavio sam da se družim sa njima, međutim, uopšte nisam nastavio tamo gde sam stao, odnosno, nisam nastavio da se bavim fudbalom, nego sam se prebacio na svoju profesiju turističkog tehničara, da bi se kasnije prekvalifikovao za konobara i počeo da radim. Radio sam u jednom beogradskom restoranu, gde sam pristojno zarađivao za sebe. Imao sam da se pristojno obučem, da izađem i da “završim” drogu. Nastavio sam da se viđam sa ta moja tri najbolja druga iz vojske, i polako ulazio u taj problem, pa sve dublje i dublje… 
 
Ubrzo smo počeli da izlazimo po klubovima, počeli smo da slušamo tehno muziku i, ja sam polako počeo da koračam mračnim hodnicima.  A onda je na velika vrata heroin ušao u moj život, uselio se, i…, onako…, napravio je šator u mojoj glavi.  Tada sam rekao sebi: “Čoveče, šta je ovo? Ovo je mnogo dobro?”  Ne znam, pomislio sam: “Gde je ovo bilo celog mog života do sada?” Sada je heroin, onako, popunio sve moje nedostatke do tada, jer, sve do tada sam imao neke  moje komplekse, koje sam vukao iz mladosti … Da, heroin se tada sigurno uselio na velika vrata u moj  život. Jednostavno, krenuo sam da koračam sa njim, misleći da sam najjači na svetu i da nema nikoga ko je jači od mene. Nekako, tada sam bio pravi egocentrik. Ali, odmah posle toga, sa tim mojim najboljim drugom Acom polako sam počeo da uzimam heroin intravenski. Ubrzo posle toga, taj jedan drug Siniša otišao je za Australiju, a Željko, koji je prodavao heroin, je ubrzo pao u miliciju i otišao da služi svoju robiju… Već,  2005. godine Aca, moj najbolji drug, s kojim sam i počeo da se drogiram, završio je…, “overio”, i, eto… Da kažem da se to desilo posle jednog viđenja sa mnom… Te večeri je Aca spavao kod mene u stanu i tog jutra otišao kući. Ujutru sam pozvao njegovu majku i…, majka mi je rekla da se Aca “overio”. Posle tri dana sam otišao na njegovu sahranu, gde su došli, onako…, neki naši silni  drugari, neki “prijatelji”. Činilo se tada da je tu, među nama, vladalo veliko sažaljenje, da bi posle samo 40 dana na parastosu bilo samo nas par, da bi se ubrzo posle toga, sve to zaboravilo.
 
Posle toga sam otišao kući kod svojih roditelja i rekao im da sam narkoman i da mi treba pomoć, odnosno, da mi treba neko lečenje. Moji roditelji, jednostavno, do tada nisu mogli da veruju u to da sam od jednog pristojnog momka i jednog sportiste - postao narkoman. Rekao sam im da imam problem sa heroinom i da mi je potrebna bilo kakva pomoć, bilo kakvo lečenje. Prvo moje lečenje bilo je 2005. godine u Drajzerovoj ulici u Beogradu, dakle, u bolnici za lečenje zavisnosti. I, tako sam u toj bolnici počeo da se lečim, međutim, pokupio sam neke simpatije kod te doktorke, koja me je lečila, i kada sam joj rekao da moram da idem u Crnu Goru da radim, pustila me. Otišao sam u Crnu Goru, jer me gazdarica, kod koje sam radio do tada, slala da radim u jednom restoranu, tamo na moru. Dakle, otišao sam na more onako čist, čiste glave, gde sam zaradio neki veći novac, da bih u septembru, kad sam se vratio u Beograd, ponovo uzeo heroin i tako ponovo krenuo da se drogiram. I, tada sam krenuo sve dublje i dublje i nastavio da koračam onim istim mračnim tunelom, u kome uopšte nije bilo nikakve svetlosti. 
 
Ipak, odmah posle toga, dakle, 2007. godine, ponovo sam se obratio svojim roditeljima i ponovo od njih zatražio pomoć. Rekao sam im da sam ponovo u velikom problemu. Eto, da kažem da mi je otac iz jedne patrijarhalne porodice i da je veliki vernik. Otac je tada čuo za Crnu Reku i, eto, rekao mi je da postoji jedan manastir u Crnoj Reci i da se oni bave lečenjem narkomanije. Pristao sam na to više zbog svog oca i svoje majke, nego zbog sebe. Otišao sam tamo kod oca Branislava Peranovića i ušao u tu zajednicu, o kojoj do tada nikada ništa nisam bio čuo, a nisam se ni informisao za to. Otišao sam tamo i zatekao jedan pravi logor, gde nema ni malo ljubavi, gde je vladala jedna totalno zatvorska atmosfera. Eto, rekao bih samo da sam tamo proveo nekih šest meseci i da mi tamo uopšte nije bilo prijatno. Svi ste, verovatno, na TV gledali one silne batine, koje su prikazane. Eto, da kažem da sam i ja bio jedan od onih, koji je dobio iste takve batine, da kažem…, čak i gore. Da bih, eto, posle tih šest meseci, provedenih u Crnoj Reci, izašao napolje, vratio se nazad na svoj stari posao, da bih se za 14 dana ponovo navukao na heroin. 
 
Međutim, tada sam nekako ubedio sebe da ću se drogirati pametno. Tada su se u Beogradu pojavili suboteksi, gde sam onako, jedno vreme počeo da koristim heroin, a skidao sam se sa tim subotekstima, ne znajući da sam i dalje u tom nekom mračnom tunelu, i da sve više i više tonem u taj problem. Posle toga, odmah nakon nekog kraćeg vremena, nakon nekih 6-7 meseci, opet sam zatražio pomoć i krenuo da se lečim po nekim klinikama. Međutim, to je samo bilo neko ugrađivanje, itd, itd. Da kažem, kroz tih nekih 10 godina uzimanja heroina imao sam jedno jako mučno drogiranje, kao i više od desetak pokušaja lečenja. I uvek bih, nakon nekih 5-6 meseci drogiranja, stalno tražio pomoć po nekim klinikama, međutim, to mi ništa nije pomagalo. Stalno sam se vraćao na isti problem, da bih 2011. godine totalno pao i duhovno i telesno. Snage više nisam imao niti da rukovodim sa sobom, niti sa svojim životom. Tada sam potražio pomoć od svoje sestre i zeta. Oni su se raspitali za zajednicu “Zemlja živih”, došli do telefona jednog od vaspitača, čuli se sa njim, čuli za taj kolokvijum, da bih ja 7. maja 2011. godine, došao na taj kolokvijum. Tu sam čuo svedočanstvo jednog brata, koji je ispričao da je on isto kao i ja bio u ovakvom problemu, i da je u Zajednici već 29 meseci,  i da za mesec dana čeka blagoslov da ide kući, jer je završio program. 
 
Onako, na prvi pogled to mi je bilo jako daleko. Pomislio sam: “Ma, kakvi, gde da 2,5 godine bacim negde?” Nisam znao šta da radim? Posle tog kolokvijuma otišao sam kući i popričao sa svojim roditeljima. Oni su mi rekli da je to jedino pravo rešenje. Pogotovo me otac počeo da ubeđuje da treba da pristanem na sve to. Onako…, da kažem da sam se prvih dana dvoumio. Tada nisam želeo da uđem u Zajednicu, jer sam još uvek mislio da ja to mogu sam da rešim, “kao i do sada”. Imao sam tada devojku, koja mi je dala, onako, neku podršku i rekla: “Uđi, Boki, biće ti sigurno bolje. Pa, videćeš i sam da ćeš se sigurno osećati bolje”. Ušao sam u Zajednicu 18. maja 2011. godine, totalno pomračen, bez života u meni, bez ljubavi, bez srca, bez duše… Onako…, eto, da kažem, da sam sve to negde ostavio, da mi je sve to negde heroin uzeo, tako da sam samo telom ušao u Zajednicu, mračan, nikakav, onako, kao da sam izašao iz groba… Eto, tako sam nekako izgledao. Jednostavno, nisam video ništa, bez osećanja, bukvalno ništa. Za mene dan nije postojao, za mene je postojalo samo crno, samo tamno, samo sivo. Nikakva svetlost nije postojala za mene pre ulaska u Zajednicu. Dakle, ušao sam i polako, posle nekih mesec dana, počeo sam da dolazim sebi. Posle dva meseca sam već počeo da gledam, a posle tri meseca sam počeo da se smejem, da pričam sa ostalom bratijom, da razmenjujem neka svoja životna iskustva, da delim sa njima neko svoje stanje, koje sam imao ranije u svom životu. Počeo sam da se radujem svakom novom danu, počeo sam da se smejem onako iskreno iz srca, počeo sam da vidim nekog posle dugog perioda, počeo sam da primećujem prirodu, počeo sam da primećujem kako žito…, kako kukuruz zri, kako se menja, jednostavno, kako lišće…, kako drvo raste… Onako…, to me radovalo. Da kažem, eto, primetio sam da su mi se neke duhovne oči otvorile, a već sam rekao da sam do tada sve video crno. Eto, to me najviše obradovalo. 
 
Počeo sam da živim život. Nisam više bio umrtvljeno biće, koje nije znalo više ništa. Jednostavno, ušao sam u Zajednicu i prihvatio sam to kao neki novi način života. Do tada sam jako malo nešto znao o veri i o Pravoslavlju uopšte, kao i o načinu života, odnosno,  kako čovek treba da vodi život. I, onako…, kako je polako vreme prolazilo, počeo sam da prihvatam i Zajednicu, i da menjam sebe i da prvo sagledam svoje greške, kojih je u prvoj godini bilo, onako… jako, jako puno. Da bih posle godinu dana otišao na proveru i dobro razmislio o svom načinu života kakav sam vodio do tada, gde sam poželeo da promenim i sebe, i svoj način života, koji sam do tada imao. I verovao sam u sebe da mogu da postanem novi i bolji čovek. Jednostavno, želeo sam da postanem bolji čovek. Vratio sam se posle prve provere i krenuo intenzivan “rad na sebi”, mi to tako u Zajednici zovemo. Još više sam se  radovao svakom novom danu i, kao što je otac Branko malo pre rekao, prinosio sam sebe, onako, kao žrtvu. Krenuo sam da se maksimalno dajem u svim pravcima, bukvalno u svim pravcima. Da kažem da do tada u životu ništa nisam uradio sem toga što sam bio konobar i što sam igrao fudbal. Bukvalno nisam znao ni ekser da zakucam, i eto, u Zajednici sam naučio i da malterišem, i da zidam,  i da muzem koze, i da čuvam koze, i da pružim ljubav kako prema kozama, tako i ljubav koju nisam imao, koju sam pružao samo za sebe i to prema heroinu. Tako da sada svu ljubav koju sam imao počeo sam da pružam prema drugoj braći, da se nesebično dajem, i tako je polako krenulo moje menjanje. 
 
I, onako, osetio sam neku svoju veliku promenu,  osetio sam  možda neku blagodat u sebi, osetio sam da je to – to. Osetio sam da mi je Hristos, onako, u dohvatu ruke i da mi je ta tama, u kojoj sam bio tokom tih 10 godina drogiranja, koja me totalno zaslepila, nestala. Osetio sam to prvi put u životu, osetio sam tu neku svetlost, osetio sam Hrista da mi je tu, ispred mene i želeo sam da Ga rukom zgrabim i da Ga privučem sebi, u svoje srce… I, tada sam rekao:  “To je to, čoveče! Ovo je Hristos!” Otac Branko je bio potpuno u pravu, ali jako puno mi je trebalo da poverujem u sve to. I, tada sam krenuo punim koracima. Svim srcem sam krenuo da zgrabim Hrista, i da više nikad ne odem od Njega, da uvek budem uz Njega. I, eto, molim se za svoj dalji napredak, za neki novi način života. Eto, krajem ove godine bi trebalo da završim ovaj program. Posle ovoga, baš ovih dana razmišljlam o tome šta ću posle ove Zajednice. Razmišljam mnogo o tome. Najviše bih voleo da nađem neki dobar posao, neki skroman posao, da nađem jednu normalnu devojku sa kojom ću moći da imam jedan normalan odnos, i da gradim neku svoju normalnu zajednicu, i da osnujem svoju porodicu. Siguran sam da sam posle ove priče ovde mnogo naučio i da ću svoju decu moći da vaspitam u nekom svom najboljem izdanju. I, eto, radujem se svakom novom danu, srećan sam i zahvalan i ocu Branku, i Zajednici, i svima koji su mi pomogli u mom izlečenju. Toliko. Hvala vam. 
 
 
Štićenik Miroslav: Pomaže Bog. Ja bih se, pre svega, zahvalio Vladiki Porfiriju, ocu Branku, ocu Stefanu, i svim očevima i ljudima dobre volje, koji nam pomažu na ovom našem putu da izlečimo naše duše, na ovom našem putu izlečenja. Zovem se Miroslav, dolazim iz Stare Pazove. Imam 33 godine. U Zajednici sam 20 meseci. Oženjem sam i imam sina od 13 godina. Otac mi je umro kad sam bio jako mlad i, mislim… da sam se ja od tad, onako, izgubio… Počeo sam da budem buntovnik, i to se negde kasnije iskazalo. Majka se preudala kada sam imao nekih 15 godina, znači, posle VIII razreda. Sa nekih 15-16 godina otišao sam od majke i od kuće, i došao u očevu kuću u Staru Pazovu, odakle sam i ponikao, naravno. Počeo sam odmah da živim “ulicu”, jer, jednostavno, nije bilo nikoga…, ili je možda i bilo, ali ja za to tada nisam hteo ni da čujem. Počeo sam da živim taj neki život, gde sam se odmah susreo sa svim, za mene tada “dobrim stvarima” - krađom, drogom, i svim tim stvarima, koje su tada za mene bile dobre. Ali, ovaj, tada već, negde posle godinu i po dana, toliko sam zaglibio, da je kući ubrzo počela  da dolazi policija, odmah se tu, u kući, pojavio i socijalni radnik, i…,  svašta se tu dešavalo. 
 
Ja sam bio maloletnik koji, naravno, nije imao staratelja. Tu su mi izašle u susret tetka i strina, koje su mi i bili staratelji. Tetka je tu preuzela sve na sebe, gde sam ja obećao da ću se promeniti i postati bolji i drugačiji. Počeo sam da radim. Znači, ja sam sa nekih svojih 17-18 godina već počeo da radim, ali, to mi je bio samo jedan dobar paravan da uopšte imam para za svu tu drogu, koju sam već koristio, kao i za taj neki život. Naravno, ta droga, što je brat rekao, te “dizalice” su se sve više i više uvećavale. To mi zovemo “brzine”. Ja sam tad mislio da je to ništa, pošto do tada “kao” nisam koristio heroin, i mislio sam da ova droga i nije droga. Za mene je samo heroin bila droga , i mislio sam da je ovo čisto šala. 
 
Međutim, negde već u devetnaestoj, dvadesetoj godini to je kod mene uhvatilo maha, gde, kad sam se jednom okrenuo, imao sam pored sebe trudnu devojku, i, jednostavno, nisam mogao da verujem šta mi se dešava. Živeo sam neki život, međutim, uopšte ga nisam živeo. Nisam ni primetio da imam devojku i da je trudna, i da ću biti otac. Mislim, ne znam ni ja kako sam to sve prihvatio i odreagovao… Mislim da sam ja negde u sebi i žudeo za porodicom, i tražio porodicu, pošto je nigde i nisam imao, ali, u tom momentu ja to nisam mogao ni da vidim, ni da čujem… Ali, pošto mi je devojka rekla: “S tobom, ili bez tebe“, - ja sam taj brak kao prihvatio.
 
Međutim, to je trajalo tek nekih godinu dana, jer, prosto, ta droga i sve to, jednostavno, nisam mogao da ispratim… Naprotiv, bio sam, onako, jako, jako, jako loš i svakakve loše stvari sam radio i njoj i detetu. Tu se po kući vrtela i droga i policija, i svašta je tu bilo, gde smo se, jednostavno, razveli, tako da sam u roku od nekih pola godine mnogo, mnogo duboko pao. Rasprodao sam sve iz kuće, ceo nameštaj i sve to što smo mi, da bismo krenuli u taj novi život, kao mlad bračni par, stekli. Uništio sam sve to. Mislim da bih uništio i kuću, ali, ta kuća je na dva ulaza, pa je tu jedan deo i od strica, koji nisam mogao da prodam. I, tu sam došao u jednu situaciju, gde sam bio baš u jako velikom problemu i nisam znao šta ću i kako ću. Imao sam tada baš, baš veliki problem. Tada je jedino rešenje bilo da pobegnem iz Pazove i da negde odem… Mislio sam da ako odem iz Pazove i sklonim se negde, sve će to biti super. Otišao sam najbliže što sam mogao, u Crnu Goru, i tu sam bio nekih pola godine. Tu sam se upoznao sa heroinom, i, što je brat rekao, pomislio sam: “To je ono što sam ja tražio!” Posle tih pola godine i tamo sam toliko skandala napravio, da sam se, jednostavno, opet morao da sklanjam. 
Tada mi se dešava da me taj jedan moj drugar, s kojim sam radio i koji je već bio na Kipru, pozvao i rekao: “Ajde, brate, dođi ovamo. Skloni se od svega. Vidiš da nisi normalan”. Tu sam sredio sve što je trebalo i prvim avionom otišao na Kipar. Međutim, čim sam tamo sišao, posle nekih 2-3 meseca, već sam i tamo počeo da pravim skandale. Tamo je ta droga mnogo bolja i jača nego ovde kod nas, i uopšte, sve je drugačije. Tamo sam se jako brzo oženio sa tom nekom devojkom, uspeo da sredim papire, a napredovao sam i u poslu. Imao sam neku firmu i radio sam, ali sam toliko bio nezadovoljan, nekako…, ne znam… Uspeo sam i sa njom da stvorim dom i, ne znam sad, i sve što je u toj nekoj mojoj viziji, odnosno, mojoj želji bilo da imam stan i bazen, i ne znam šta sve. Ipak, negde na kraju, onako, kad sednem, ničim nisam bio zadovoljan. Ne znam ni ja… I dalje sam tražio nešto… Ali, ubrzo posle toga, posle par godina, i tamo sam zaglavio. Svašta sam radio, i prodavao, i, mislim…, naravno, ne hvalim se time, zaglavio sam neku kraću robiju, da bih tu, na robiji postao još gori. Da, kada sam izašao napolje, opet mi se pružila šansa da krenem iz početka, međutim, ja sam krenuo još gore, i gore, i gore… Pravio sam probleme, i, mislim… To je strašno… Uglavnom, posle nekih opet 3-4 godine, kad sam se osvrnuo, našao sam se u ludnici, zatvoren… Posle par dana sam počeo svesno da razmišljam, došao sam svesti. Dakle, bio sam među svim tim tamo ludacima. Tada su mi ponudili, ili da se vratim u Srbiju, ili ću ostati u toj ludnici. Ja sam prihvatio uslov da idem u Srbiju, gde sam se vratio 2009.  godine , a došla je i ta žena.
Tek tada sam prvi put čuo za “Zemlju živih” i došli smo da bismo se, eto, lečili. Ali, da bismo ušli u Zajednicu,  trebalo je da se u jednoj beogradskoj bolnici “skinemo” sa droge. Kada smo se “skinuli” fizički, pošto smo oboje bili narkomani, i kada je trebalo da dođemo u Zajednicu, videli smo da su kuće za lečenje odvojene, dakle, posebno muške i ženske… Negde, očigledno, mi i nismo hteli da se lečimo… i, eto, razmišljajući kako ne možemo zajedno da uđemo, jednostavno smo se okrenuli i otišli… Nismo hteli da se lečimo. 
 
Onda smo se nastanili u Beogradu, uzeli neku kuću i počeli tu da živimo. Ali, jako brzo se meni opet desio heroin. Ja sam mislio da je to tako slabo. Nekako sam došao do tih nekih francuskih lekara i popeo sam se na održavanje metadonske terapije. To je bio totalni pakao za mene. Nekih godinu dana sam svakodnevno bio na tom metadonu, u toj nekoj jako velikoj dozi. Međutim, moj život se… ne znam… Posle par meseci izgubio sam sva osećanja, sve… Više nisam znao ni ko sam, ni šta sam, ni šta radim, ni koja je koja  boja, ni… Jednostavno sam ustajao kao neki zombi i odlazio tamo da uzmem tu svoju terapiju. Naravno, mislim…, više nikakve droge nisu mogle da me dotaknu, sem nekih  raznih sedativa. Ja sam iz te dosade pravio razne kombinacije tih nekih sedativa, da bih se jednostavno izgubio, da bih izašao iz tog robota, da, ne znam, da bih nešto video… I, tako sam se gubio po nedelju, po deset, po dvanaest dana… Naravno, završavao sam u “Lazi Lazareviću”, i  totalno gubio razum na 10-15 dana. I opet bih se nekako vraćao gde sam, naravno, imao momente kada već više, jednostavno, nisam hteo da živim… Ali, nisam imao hrabrosti da uzmem pištolj, da se obesim ili da uradim nešto tako, nego sam hteo da umrem nekako fino, onako, ne znam… kulturno… Tako sam danima skupljao mnogo lekova po apotekama. Hteo sam tako da umrem. Međutim, uvek sam bio po 3-4 dana u nekoj komi ili već u “overi”, kako se to kaže, gde sam se budio, ne znam ni ja kako i zašto. Poslednji put je to bilo negde pred Novu godinu kada sam došao sebi. Da, nisam vam spomenuo da sam uz sve to, naravno, viđao svoje dete i… kao, želeo da budem otac. Ustvari, bio sam strašan sa tim detetom. Gubio sam ga po parkovima, po Beogradu… Baš, baš sam bio strašan, onako, ne otac… Ja ne znam… Komšija je bio bolji prema njemu.
 
Naravno, onda sam video da nemam kud i da je tu, jednostavno, neki kraj. Onda sam  opet pokušao da iz tog Beograda pobegnem. Stalno sam negde bežao, a onda odlučio da se vratim u Pazovu. Dakle, pred tu Novu godinu opet sam došao nazad u Pazovu, sredio malo kuću, pošto je stara, dobio neki posao i, sećam se, uzeo neke pare. Nekako sam uspeo da tu moju bivšu ženu, s kojom živi moje dete, ubedim da mi ga da, da bude sa mnom za Novu godinu i za Božić. Ja uopšte ne znam kako mi ga je dala, i zašto. Uglavnom, ja sam tu ispao isto jako strašan. Isto sam upao u neki svoj svet sa tim tabletama, i u svemu tome sam se i ja izgubio, a izgubio sam i njega. Srećom, tu je bio stric, bila je tetka, bila neka rodbina, pa su ga oni ispratili. Ja sam opet došao sebi nakon nekih 12-13 dana, a onda sam opet napravio jedan totalni haos. Opet sam isto pokušao rekavši sebi: “Čoveče, nemaš ti više šta da tražiš, ono… završi, brate!” I, ovaj…, da, tog dana sam otišao i dobio dozu tog metadona za nekih 12 dana, pošto su mi metadon davali na više dana. Dakle, skupili su mi baš dobru, punu kesu nekih lekova… i to jutro sam sve to popio. To sam uradio jer sam kontao da neću više da živim. Dakle, to jutro sam sve to progutao i, jednostavno, bio sam tu, kući, i čekao da se više ne probudim. Međutim, eto, ta tetka, ona, koja se uvek provlači kroz moj život, nekako me “iskopala” i došla, ne znam ni kako, ni zašto… Našli su me, dakle, nakon nekih 12 sati. Bila je tu već voda u plućima, ne znam ni ja šta sve, i tako sam završio na VMA. Sećam se, probudio sam se deveti dan, i, onako, shvatam da sam se probudio, gledam one ljude, vidim one aparate…, one žene viču: “Javite majci, živ je!” 
 
I, prvo što sam pitao, pitao sam koji je datum, pošto sam već imao ovakvu situaciju. Kad sam video da sam 9 dana u komi, pomislio sam da sam u krizi, i da, jednostavno, umirem… i, da mi treba metadon. Krenuo sam da ustanem, i, naravno, pao, jer mi je bio potreban dan-dan i po, da dođem sebi. Pošto nisu hteli da me puste iz bolnice, ja sam strčao dole, otišao u mrtvačnicu, uzeo neku garderobu od tih ljudi koji su umrli i, ovaj, otišao po svoju dozu. Međutim, tamo su mi rekli: “Čoveče, ti si opasan po svoj život. Mi tebi više ne možemo da dajemo terapiju”.
 
Ja tu ne znam ni kako, ni zašto, jednostavno, kljucnuo sam i vratio se nazad kući, i prosto rešio  da prestanem da se drogiram, da dođem sebi, da skinem te laži i okove sa sebe da više nikome ne pripadam. Uopšte, upao sam u delirijum, mislim na tih 3 meseca tog mog “skidanja”. To je bio jedan haos. Dobio sam neke rane po nogama od nekih povreda i to nije moglo da zaraste. Totalno, totalno jedan haos od mog života. I, negde u junu, posle 4-5 meseci sam se oporavio, dobio prvi posao kod jednih dobrih ljudi, i, kad sam nešto zaradio, neverovatno, sav taj posao sam zaboravio, ne znam ni ja ni kako, ni zašto, i opet sam se izdrogirao. I, opet, i opet… I, opet sam se probudio na tom VMA i prosto tu, ono, nešto mi je reklo: “Čoveče, pa hajde, obrati se Crkvi. Obrati se”. Setio sam se “Zemlje živih”. Došao sam kući i otišao kod svog kuma, odakle sam nazvao oca Branka, i, ne sećam se tačno šta sam sve  i kako pričao,  ali, sećam se da sam mu rekao:  “Oče, evo, sad ući ću ili neću, pošto više ne mogu da čekam”. I, otac mi je rekao:  “Eto, dođi sutra, budi ovde u 10 i 30 ujutru”. 
 
Tada sam ušao u Zajednicu i mislim da sam posle 20 meseci  mnogo napredovao. Najviše po pitanju toga da sam postao otac, jer sam sa svojim sinom ostvario neki odnos koji nikad nisam imao, jer, ja sam do tad mislio da je to takav odnos - da mu ja nešto kupim i da se on raduje. Tako da sam posle prve provere najviše vremena posvetio njemu, družili smo se, brali neki suncokret, mislim, pričali neke najobičnije stvari za koje sam ja mislio da je to, ono, ništa? Šta je to? Ništa! Uglavnom, Zajednica mi je pružila da postanem otac, pre svega da ostanem živ, da postanem čovek, vratila mi je porodicu, vratila mi prijatelje, koje sam usput, kroz taj moj život - sve izgubio. Puno toga mi je pružila, pružila mi je da upoznam sebe, da vidim ko sam, šta sam. Ja sam bio i ovaj i onaj, mislim, negde sam ja bio ja, ali, tražio sam nešto, tražo sam, kao što je brat rekao, verovatno Boga, i…, mislim da sam Ga našao i da kroz to sada moj život dobija smisao. Ne znam, biti otac, imati porodicu, i naći neki normalan posao, jednostavno…, tako vidim svoj budući život. Dok sam u svom životu do sad jurio neke pogrešne stvari, Zajednica mi je otvorila oči da izađem na pravi put i da prepoznam prave stvari. Eto, toliko. Hvala vam. 
 

 
Otac Branko: Eto, hvala vam u ime našeg projekta, u ime sve ove naše dece koja se leče kod nas, kao i onih koji vapiju za izlečenjem. Sinoć me iz Kokinog Broda zove jedna devojka, zove zbog njenog momka. I, ti sada čuješ teške reči, neke teške priče i čudne okolnosti. To dete zaista strada. Ovaj problem je uzeo toliko maha da čoveka prosto hvata panika kad to sve vidi. Dakle, velika je odgovornost i na  Crkvi, i na našem društvu, i na državi. Znači, i država, i Crkva, svi zajedno, sve ustanove, i sve institucije našeg društva moraju da se uključe u borbu protiv tog zla, koje toliko porobljava ljude. Pojavljuju se i neke nove zavisnosti, zavisnosti od Internet igrica. Imamo decu od 15-16 godina, dakle, njih nekoliko koji su kod nas i koji se leče od zavisnosti od Interneta. To je poseban problem. Postoji zavisnost beskućnička, znate, to su beskućnici, i to je jedan poseban način lečenja, jedna posebna kategorija ljudi. Mi smo kontaktirali sa Luteranskom crkvom iz Drezdena, posle čega su kod nas bili neki njihovi sveštenici. Oni u svemu tome imaju veliko iskustvo, čak i najveće u Evropi. Ozbiljna je to stvar i ozbiljan problem, jer, deca stradaju. Jako je to teško. Ono što sam rekao na početku: “Iz vaših ću ruku tražiti duše njihove”. Bog će iz naših ruku tražiti duše naše dece i zato smo mi dužni da učinimo sve što je do nas, da im prezentiramo prave stvari i prave vrednosti, a prava stvar i prava vrednost jeste - Hristos Vaskrsli. Nije naša sila i snaga, što se kaže “u bojnim konjima i kopljima”, nego u sili Hrista Vaskrslog i Ljubavi Njegovoj. On će sve pobediti. 
 
Dakle, ono čime u Zajednici lečimo, da me pogrešno ne shvatite, to je Ljubav Božija, koja sve pobeđuje. Ljubav Božija sve pobeđuje! Ona je ta, koja leči. To je ono što mi želimo njima da pokažemo. Lepo je drogirati se, pazite, da nije lepo, ne bi se toliki svet drogirao!? Kad bi nekom narkomanu rekli tek onako: “Nemoj da se drogiraš!”, - to njega vređa, to je njemu neumesno da kažete. Ali, zato im kažete: “Da, ali, ima nešto lepše od toga. To je život u Hristu, život po Jevandjelju, život po principima i načelima naše vere…” 
 
Eto, to je ono o čemu ima puno toga da se kaže. Oni, kad dođu da se leče, i kad se očiste, oni se u tom emotivnom smislu vraćaju na početno stanje, kad su počeli da se drogiraju. Ako je mladić počeo da se drogira od 12-te godine, a vi sada imate čoveka od 30 godina koji se emotivno vraća u doba neke rekonvalescencije ili ranog puberteta. Dakle, sada vi morate da ga nadograđujete. Dakle, imate čoveka, koji je fizički čovek, ali je duhovno jedno nezrelo dete, jer je vreme njihovog drogiranja potpuni emotivni mrak za njih. Mnogi od njih kad se očiste, svega toga se sećaju u magnovenju, nešto kao u fragmentima, ili se čak mnogo toga i ne sećaju, jer je to bila potpuna tama, pakao. 
 
Dakle, droga je đavo u obliku praha, koji se, na žalost, ljudima nudi kao stil života. Zato kažem, ima puno toga da se kaže, čak ima puno toga lepog da toj našoj deci posvedočimo. Protiv toga se moramo boriti jedino na ovaj način, jer to jeste globalni problem. Znate, narkomani su svima šansa da zarade. Pazite, zarađuju i oni koji prodaju drogu, a i oni koji se drogiraju. To je jedno vrzino kolo. Iz tih narko-kartela, upravo iz tih grupa finansira se i CIA, i ovi ratovi, tako da mi protiv toga na globalnom planu ne možemo da se borimo. Čak ni država. Ali, mi možemo da se borimo, evo, ovako, dakle, da pazimo da negujemo porodicu, da negujemo zajednicu, domaću zajednicu, Crkvu našu, Crkvu, parohijsku zajednicu, da idemo na Liturgiju, jer, Liturgija je nešto najviše od onoga što nam je dato, Liturgija je susret sa Gospodom Hristom. To je ambijent u kojem mi treba da izgradimo i sebe, i osećanje da tom ambijentu pripadamo. To ja njima govorim. Znači, vi morate da izgradite taj osećaj pripadosti, jer narkomani osećaj pripadnosti nemaju. Na žalost, naša deca u tom otuđenju, odnosno, u sve većem otuđenju, kako je govorio gospodin Drašković, uopšte nemaju osećaj pripadnosti. Oni nemaju druga, drugaricu. Oni komuniciraju sa mašinom… I to je taj problem, taj osećaj pripadnosti. Zato je važna Liturgija, važna je Crkva, taj ambijent, gde izgrađujemo osećaj da tu pripadamo i da nam je najlepše tu, na Svetoj Liturgiji. Jer, Pričešće je, ustvari, ono što nam je najviše dato. I Gospod je bio na zemlji. On je stalno prisutan kroz Svetu Liturgiju, kroz Crkvu Božiju i On će opet doći. On je Onaj Koji jeste i zato Njemu neka je slava, hvala i čast sa bespočetnim, presvetim i blagim Duhom Njegovim. Živeli! Da nas sve Bog blagoslovi. 
 
Toga je puno bilo da se kaže. Dugo smo već ovde. Nemojte zameriti što se ovo izlaganje možda malo oteglo. Nemam osećaj za vreme i prostor, ali, u svakom slučaju hvala ocu Milu, i hvala Crkvenoj opštini i sveštenicima ovde, u Novoj Pazovi, i svima vama, i ocu arhimandritu Stefanu, i svima vama, monasima i sveštenicima, na podršci i ljubavi. Hvala i Vladiki Vasiliju na blagoslovu i da čuvamo našu veru pravoslavnu jer naša vera je prava vera. 
 
Eto, mi smo slobodni da se preporučimo vašim molitvama. Hvala i ocu Gavrilu iz Lepavine, i svima onima koji slušaju radio iz Lepavine – Radio Blagovesti. Da, eto, svima se preporučujem u molitvama, da se molimo jedni za druge. To je ono najviše što čovek može da učini. To je delo milosti i Ljubavi Božije, milosrđa Božijeg. Dakle, postoje materijalna dela milosti, postoje duhovna dela milosti. Duhovna dela milosti su kad se molimo jedni za druge, a to je mnogo veće nego ono materijalno. Naravno, važno je i ono materijalno delo milosti, jer mi na ovoj zemlji živimo i potrebujemo i za ovim, i za onim, ali, jako je važno da se molimo jedni za druge i da budemo duhovno umreženi, da budemo u tom strujnom kolu blagodati Božije. Ne smemo se odatle isključivati. Ja to stalno govorim i ovoj deci. Znači, moramo stalno da budemo konektovani, jer, kad isključimo šporet ili frižider, oni više ne rade; tako i čovek, ako se isključi iz tog strujnog kola blagodati Božije, on će se ugasiti. Neka bude Božiji blagoslov na svima nama. Hvala vam svima još jednom. Da Bog da da se uvek u radosti, miru i blagoslovu Božijem viđamo. Još jednom - srećan praznik! 
 
Oče, ja mislim da je ovde sve jasno. Ne treba postavljati nikakva pitanja. Samo se Bogu molite i ništa se ne bojte. 
 
Radomir Vučić: Odjavljujući se iz Nove Pazove, zahvaljujemo se ocu Branku Ćurčinu i svim organizatorima ove večeri. Napuštamo Tribinu u Novoj Pazovi sa mišlju koju je otac Branko iz “Zemlje živih” uputio svima onima koji su zavisnici bilo od Interneta, ili od nečeg drugog, i koji zbog toga nisu slobodni ljudi. Dakle, lijepo je drogirati se, ali je ljepše živeti u Hristu.

 
Iz Nove Pazove za Radio Blagovesti: Nenad Badovinac i Radomir Vučić
 
 
Tekst priredila Tankosava Damjanović  

Pročitano: 11261 puta