MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

SVEŠTENOMUČENIK VASILIJ SOKOLOV



“Njene molitve bile su uslišene”
 
Žitije sveštenomučenika Vasilija Sokolova prevedeno je iz knjige igumana Damaskina Orlovskog ”Novomičenivi i ispovednici ruski.”
 
Ovo je bio drugi sudski postupak, nakon onoga u Šui, koji je vođen po Lenjinsko-Trotskom planu – da se oduzeta crkvena imovina iskoristi kao razlog za hapšenje vladika, sveštenika i mirjana Pravoslavne crkve. Detaljno ispitivanje o svim okolnostima dovelo je do toga da pedest četiri osobe bude optužene u ovom postupku. Osuđeni na pogubljenje i streljanje bili su oni najčvršći, oni koji su imali duboku veru, koji nisu želeli da izdaju druge, (a izdaja je uvek podrazumevala naklonost sovjetskog režima), koji se nisu opravdaval pred režimom, koji se svojim varvarskim dekretom uvukao u život Crkve da sprovodi legalni nadzor nad njom. Među četiri pogubljena sveštenika bili su o.Kristofer Hadedžin, o.Aleksandar Zozerski i o.Vasilij Sokolov – nadareni propovednik i sveštenik. Zati, jeromonah Makarije Telegin i mirjanin Sergej Tihomirov bili su takođe streljani zbog samostalnog ponašanja na suđenju. Božjim promislom sačuvano je do danas mnogo detalja o životu i poslednjim danima sveštenika Vasilija Sokolova. Pored dugogodišnjeg pastirskog delovanja, dva tragična događaja provlače se kroz njegov život. To je smrt njegove voljene supruge Ilarije 1902. godine, koja ga je ostavila sa šestoro siročadi. I njegovo hapšenje dvadeset godina kasnije – zatvor, suđenje, dve nedelje isčekivanja smrtne presude, i najzad njegov mučenički kraj. On sam je pisao o smrti njegove supruge u tekstu ”Njene molitve bile su uslišene,”  objavljenom u časopisu Hodočasnik, koga objavljujemo ovde u skraćenoj verziji. O poslednjim danima o.Vasilija saznajemo iz njegovih pisama, koje je predao stražaru odlazeći u keliju smrti.
 
Vasilij Aleksandrovič Sokolov rođen je 1876. u Moskovskoj guberiji, u jednom selu blizu Trojice - Sergijeve Lavre. Po završetku bogoslovije i Moskovske duhovne akademije Vasilij Aleksandrovič se oženio i bio rukopoložen za sveštenika hrama u selu Pusto, u Vladimirskoj guberiji. Ovako je pisao o svom životu:
 
Dobro je živeo o. Vasilij, sveštenik sela Pusto, u Vladimirskoj eparhiji; toliko dobro je živeo da bolje nije moglo biti, kako je i sam govorio. Pre svega, Gospod ga blagoslovi srećnim brakom. Drugo, Gospod ga blagoslovi uspešnom službom i materijalnim blagostanjem. O.Vasilij kratko vreme beše jerej u svojoj malenoj parohiji, no postigao je mnogo. Zadovoljni parohijani su govorili: ”Nema boljeg od našeg baćuške; i u propovedi i u radu – u sve se razume!” Božji hram pod neprestanom brigom i dobrim rukovođenjem sveštenika o. Vasilija stalno se obnavljaše i ukrašavaše.
 
Takođe,Gospod ne ostavi supružnike bez potomstva. Bogato ih dariva. Za dvanaest godina rodi im se šetoro dece, svi mališani, od deset godina i mlađi. Deca su rasla, bila zdrava i lepa, pružala su radost i utehu roditeljima, koji su dušu svoju davali za njih. Podrazumeva se,  baćuška i matuša imali su mnogo briga,  ali nisu roptali, nisu se žalili. Bodrili su se i podržavali u svakodnevnom radu, nisu štedeli ni zdravlje ni snagu, samo da su dečica zadovoljna u svakom pogledu. “Poživesmo za sebe,  sada već treba da živimo za decu koja rastu, a naše je da se umanjujemo – takav je zakon u ovome svetu,” međusobno su govorili.
 
Brzo i neosetno, kao voda u širokoj i dubokoj reci, tečaše život pun svetovne sujete, briga i strahova, u stalnoj smeni radosti i tuga zbog raznih uspeha, neuspeha, gubitaka. O.Vasilij znade da život ipak ne može da ide tako gletko. To nije prirodno, mislio je. Kazano je: ”U svetu ćete imati nevolje,” naravno, ne uzalud. Ne može se izbeći nevolja, baš kao što ni spokojno more ne može da izbegne buru. A bura je opasna  i strašna posle dugog, blagoprijatnog zatišja.. Tako su i poteškoće teške za onoga koji nije navikao na njih, naročito posle dugog, spokojnog, srećnog života. ”Da li nam to Gospod šalje krst, da nas ispita,” tajno se molio baćuška, ”ne težak, ali takav de ne zaboravimo na čovekovo zemaljsko stradanje.”
 
Jesen  dvanaestogodišnjeg svešteničkog služenja o.Vasilija bila je posebno prijatna, takva, za koju su ljudi govorili: ”Ni stari se  čak ne sećaju ovakve jeseni.” Beše suvo, vedro, neprirodno topla za jesen. Jednom rečju – blagodat Božija. No u domu o.Vasilija niko ne beše radostan. Suze su bile u svakom oku, gotove da poteku na najmanju tugu. Razlog je bio da je glava porodice ”bez ikakvog razloga” kako je objašnjeno, oboleo od tifusa – bolesti koja nije bila ni malo naivna. Takva je bolest čoveka gurala pravo u grob, ne ostavljajući ga da mnogo pati i boluje. Razume se da su svi u kući shvatili o čemu se radi pošto lokalni doktor nije skrivao ozbiljnost položaja u kojem se nalazio bolesnik. Prognoze baćuškinog zdravlja nisu bile ohrabrujuće. Zato se svi okrenuše usrdnoj molitvi Gospodu, da  podigne bolesnog sa samrtničkog odra silom Svojom. I parohijani se moljahu za svog bolesnog duhovnog oca, iskreno moleći izbavljenje od smrtonosne opasnosti: koliko je njegova pastva bila privržena njemu postalo je posebno vidljivo u ovim problemima. Molila se usrdno i mnogobrojna rodbina o. Vasilija, saosećajući sa njegovom teškom situacijom i  njegovom porodicom, drhteći pri pomisli na ishod teške bolesti. Nejaka dečica se takođe moljaše za svog ljubljenog oca, zastajuči pred ikone jedno do drugog, usrdno čineći metanije.
 
No najteže beše matuški Ilariji. Ne željenje, već nekakav užas beše obuzeo i stegao njeno srce kao u obruč. Nije imala suza, niti je molitva dolazila  u njen um, nije mogla naći utehu.
 
”Gospode, šta će biti sa nama,” u očajanju je govorila matuška Ilarija o.Vasiliju. ”Zar se nećeš ni malo sažaliti na decu? Vidi kakvi smo – idemo kroz kuću kao muve.”
 
”Šta da učinim?” odgovorio bi baćuška. ”Dobili ono što smo zaslužili – stradanje. Možda ću morati da  umrem. Neću da krijem, – osećam se jako loše.”
 
”Zašto misliš o smrti? Misli o životu,” govorila je matuška Ilarija pokužavajući da ga ohrabri. ”Ko će da gleda, ko će da hraniti decu? Šta ću da radim sama sa njima?”
 
“Sačekaj, ne žuri  da jadikuješ pre vremena. Kada umrem, tada ćeš se naplakati i natugovati. Jedno od nas mora prvo da ode - mi ne možemo da umremo u istom trenutku. Kako ćeš živeti bez mene? Preživećeš nekako, daće Bog. Pravićeš prosfore ovde i tako češ se ishraniti.”
”Gospod s tobom! Šta govoriš?”
 
Matuška Ilarija nemaše snage da više razgovara sa bolesnikom. Nije izašla nego je prosto istrčala iz sobe lijući gorke, neutešne suze.
 
Odjednom, usred njenog plača, beše osenjena jednom mišlju, koja joj dođe na um kao siguran način da pomogne sebi u ovoj muci. Ona ode do kućnog molitvenog ugla, pade na kolena pred ikonama  i započe usrdnu molitvu. Nije se molila običnim, naučenim molitvama,već svojim rečima.
 
”Gospode, podigni ga iz kreveta”  - kazivaše ona – “daruj mu isceljenje. Znam da nisam dostojna Tvoje milosti, nisam je zaslužila. Pomozi mi po Tvome milosrđu, čovekoljublju. Ti, Gospode, vidiš moju bespomoćnost, Ti bolje od mene poznaješ moju muku i moju potrebu. Ne ostavi me kao udovicu, a decu kao siročiće. Šta ću da činim s njima? Gde da idem, kako da ih ishranim, kako da ih vodim u životu? Nisi nam valjda zato dao decu, da oplakuju život u siromaštvu i da nas ukoravaju - roditelje? Sačuvaj zato u životu oca njihovog – hranitelja porodice. I ako je neophodno po Tvom pravednom sudu da jedno od nas uzmeš, onda uzmi mene. Uzmi mene umesto njega, Gospode! I jaću umreti s radošću, umreću spokojna jer nisam ostavila decu bez hleba i brige. Majko Božija, Sveta zastupnice! Prenesi za mene Svoju Majčinsku molitvu Sinu tvome, da čuje moljenje moje.”
 
Njeni duboki uzdasi, isprekidani ridanjem stigoše i do bolesnog muža.
 
”Šta radiš to?” upita je on.
 
«”Molim se,” odogovorila je matuška Ilarija. “Samo jedno je ostalo, kako što vidiš - da se molim. Nemamo više u koga da sa nadamo, ali Bog može sve učiniti. Znaš li, molim Gospoda... bolje da ja umrem nego ti. Zar ne bi tako bilo bolje?”
 
”Uzalud si se tako molila. Kazano je: ne iskušavaj. I da si se molila, neće te Gospod uslišiti, ako mu to nije ugodno. On i bez nas dobro vidi i zna šta da čini sa nama, šta nam je potrebno.”
 
”Tačno, zato sam i tražila,” odogovrila je matuška Ilarija, “jer je bolje zbog dece da ja umrem, a ti da ostaneš živ. Zar nije tako?”
 
“Ne nije tako,” odgovorio je netrpeljivo baćuška. “Ni ne pomišljaj na to. Da li ja, ili ti – podjednako je loše  i neblagovremeno. Ali to je po našem mišljenju, ali po Bogu to je možda najbolje za nas i našu decu.”
 
A Gospodu beše ugodno da čuje molitve za bolesnog o.Vasilija. Kritični momenat bolesti prođe, i početkom oktobra jasno se oseti promena; otac Vasilij poče da se oporavlja od bolesti. Mati Ilarija je bila na sedmom nebu od radosti  zbog muževljevog izbavljenja. ”Moj o.Vasilij nije prosto ozdravio, on je vaskrsao,” veselo se hvališe ona svima. ”Prosto ne znam kako da zablagodarim Bogu na tome.” I svakodnevni život u kući se nastavi normalnim tokom.
 
Godina prođe i opet nastupi jesen. Ali, koliko samo beše drugačija od prethodne! Loše vreme beše, karakteristično za to godišnje doba. Žena o.Vasilija, matuška Ilarija, razbole se neočekivano, u početku blago, a potom leže u krevet nepokretna. Bila je bolesna samo telom, ali duhom beše bodra i ta bodorst je svima davla nadu da će se uskoro oporaviti i stati na noge. Ali se te nade nikada nisu ostvarile. Naprotiv, njeno stanje se  pogoršavalo. Matuška Ilarija se pričesti i onda uporno, kroz suze moljaše muža da nad njom obavi tajnu Jeleosvećenja.
 
”O, zašto se bojiš,” nagovarala je muža, “kao da nisi sveštenik, i kao da ne znaš za šta je ova sv. Tajna ustanovljena. Zar ne vidiš, lekovi ne pomažu? Možda nam Gospod pokazuje da samo kroz Njega za sve ima isceljenja. Ti sam znaš za slučajeve kada su se ljudi gotovo iz beznadežne situacije sasvim oporavljali nakom jeleosvećenja. A i da ne ozdravim na kraju krajeva, opet će mi biti od korsti ova tajna pri prelasku u večni život. Molim te, ispuni ovu moju molbu, više mi ništa ne treba.”
 
”Ah, kada bi mogla da pronikneš u moje srce i vidiš kako samo strada slušajući  tvoje reči, poštedela bi me njih. Pa dobro, ne muči me više, uradiću to što tražiš; možda ću uspeti da ponesem tvoj teret. Poneo bih i više od toga, samo ako bi ti Gospod dao zdravlje. Ah, majko, majko. Kakvu tugu nam nanosiš. Ne znam ni sam šta da činim.”
 
«”Sada ti se vraća, oče,” odgovorila je. ”Prošle godine ti meni još gore mučenje priredi. Ali eto, ja sam ga podnosila i preživela. Bog će pomoći, i ti ćeš ovo preživeti. Osim toga, još uvek se ništa loše nije dogodilo. Ako umrem, e onda, istina, neće ti biti lako...No i to će se zaboraviti, rana će zaceliti,” dodala je ona posle nekog vremena.
 
”Gledam te kako to ravnodušno govoriš, kao da se šališ. Eto, kao da hoćeš da me nasmeješ. Ali meni nije do smeha. Nisam toliko zabrinut za sebe već za decu. Biće im teško bez tebe.”
 
“A ja, naprotiv, za decu manje brinem nego za tebe, za tobom mi je veća žalost nego za njima. Deca? Oni i dalje ne razumeju koliko im je majka bitna. Odrašće, daće Gospod, neprimetno. Biće ti uteha, volećeš ih, brinućeš o njima, učićeš ih i vreme će neosetno proći.”
 
Nakon sv. tajne Jeleosvećenja bolesnica se osećala mnogo bolje, na opštu radost svih.
 
”Eto, sada mi je sasvim dobro. I ništa me ne boli, samo nemam snage.”
 
Sledećeg dana nakon Jeleosvećenja stigao je i lekar iz grada, koji je došao na poziv o. Vasilija radi konsultacije sa seoskim lekarom. Bilo je potrebno dati pravu dijagnozu, bez ikakvog okolisanja. ”Baćuška, moj kolega i ja otkrili smo kod Vaše žene uvećanu jetru; svi drugi reumatski problemi proističu od te bolesti. Moramo da priznamo da  je teško da je mi lečimo. Tako da predlažemo da je odvedete na kliniku kod doktora specijaliste.”
Dijagnoza lekara, koja beše sasvim neočekivana,  pogodila je o. Vasilija kao grom iz vedra neba. A bolesnica je već dozivala muža, želeći da čuje šta su lekari rekli.
 
”Šta su ti doktori rekli,” dočekala ga je gledajući ga netremice u oci. ”Loše je, mogu da vidim, ne krij, vidim ti na licu – ne možeš sakriti.”
 
“Pa nisi pogodila,” odgovorio je o. Vasilij trudeći se da sakrije osećanja koliko god je mogao. ”Istina je, nisu obećali ništa posebno, ali isto tako nisu rekli da će se desiti ni nešto loše. Rekli su da je bolest uprona  i iscrpljujuća. Uzgred, savetovali su da idemo na kliniku u Moskvu. Ne znam šta ti misliš o tome.”
 
”Vidim da doktori nisu hteli da te plaše, iz sažaljenja, da ti ne bi oduzeli poslednju nadu, iako su uvereni da je moja pesma otpevana.”
 
 ”Gospode! Opet te napadaju crne misli. Gde ti je vera, nada u Boga? Da li će nas Gospod zaista napustiti? Razmisli: zar nije greh da odbiješ sredstva isceljenja i da se prepustiš smrti? Ti si majka! Treba da se smiluješ na decu- sačuvaj sebe radi njih.”
 
”Kako kažeš,” zaključi matuška Ilarija. “Pošto si odlučio, idemo u Moskvu. Samo ne znam kako ću stići do tamo.”
 
Pošto je uspeo da dobije njenu saglasnost za putovanje, o.Vasilij odmah započe pripreme za put. Pripreme behu kratke. Pre puta, bolesna majka insistiraše da blagoslovi decu, a baćuška se uporno trudio da je odvrati od te teške scene. ”Neće škoditi, za svaki slučaj,” tvrdila je ta odlučno.
 
”Deco, budite dobri, poslušni, poštujte oca, a mene ne zaboravite,” govorila je svojoj deci, ljubeći ih i zakrštavajući ih svetom ikonom.
 
U klinici, kada o. Vasil doputova sa ženom, dočekaše ga sa simpatijama. Kraj bolesne matuške okupi se grupa studenata, na čelu sa lekarima- docentima. Zpočeše brza ispitivanja. Počeše da je pregledaju, sušaju. Dođe i sam profesor, pregleda je, posluša i zavrte govoreći baćuški da drugi ne čuju:
 
“Vaša žena je ozbiljno bolesna. Možda je rak, možda nešto drugo, ali je teško izlečivo. Mislim da ste se uzalud mučili i dolazili ovamo. Ali, ne klonite duhom. Još ćemo je pregledati. Daj Bože da se pokaže da je nešto drugo.”
 
Doktor beše u pravu. Konzilijum lekara sa klnike ustanovio je rak jetre kod bolesnice,  što i saopštiše o.Vasiliju trećega dana.
 
”Mi ne možemo pomoći Vašoj supruzi, pomirite se sa situacijom. Rak je neizlečiv, a da se operiše jetra, nije moguće. Ishod bolesti je smrt.”
 
Posle molitvi u moskovskim svetinjama u Uspenjskoj i Pokrovskoj katedrali, u Iveronu i Pantelejmonovom paraklisu, o.Vasili se uputi kući.
 
”Neka bude volja Tvoja, Gospode, neka bude volja Tvoja.”» Baćuška se pomiri sa bolešću, gledajući sa saosećanjem na svoju voljenu ženu, koja pred njim ležaše kao najlepši, ali uveli cvet, oboren jesenjim mrazem. ”Samo me ne lišavaj Gospode, svoje konačne milosti i pomoći – da je odvedem živu do kuće, da ne umre na putu.”
 
I bogata milost Gospodnja ispuni molbu o.Vasilija. Bez nekih većih poteškoća stigoše do sela i kuće. O ovakvom povratku o. Vasilij ne razmišljaše kada se pre nedelju dana uputio sa bolesnicom na put. Mislio je da će je kući vrati zdravu, nasmejanu, radosnu, i sposobnu da sa novim sangama služi porodici i da upravlja domaćinstvom.Ali, umesto toga, nosio ju  je na rukama, skoro bez svesti u svoj dom, gde ih dočeka gromki dečji plač. I parohijanke behu sabrane, da ih dočakaju.
 
 
Došao je i praznik Pokrova Presvete Bogorodice. Božanstvena Liturgija se služaše u hramu sela u prisustvu mnogih ljudi. I svi su mogli da vide i čuju da je njihov duhovni otac veoma nesrećan – duboka tuga je pomračila njegovo lice, njegov gromki glas je podrhtavao, i sve je to stvaralo jednu turobnu atmosferu, ni malo sličnu prazničnoj. Svi u hramu se pokrenuše, da se približe soleju, da čuju uobičajenu propoved svog duhovnog  pastira. Ali šta se dogodilo? Pastir se okrenuo prema narodu, pa zatim opet ka svetom prestolu. Cela crkva je čula njegov dubok uzdah, i tiho izgovoreno ”O, Gospode,” i sami su uzdahnuli, jer su potpuno razumeli zašto su lišeni propovedi i nisu osudili svog pastira zbog toga. Nakon molitve, svi su otišli svojim kućama. Samo o.Vasilij dugo osta u hramu toga dana. Tražio je utehu u molitvi pred prestolom Božijim.  Tražio je utehu u molitvi Bogu od gorčine koja je pritiskala njegovu dušu, kao što žedni čovek traži izvor vode da utoli žeđ. Prepoznao je da samo to može da umanji njegovo stradanje,  – usrdna i iskrena molitva sa detinjim poverenjem da se preda sveblagoj volji Božijoj, na pomoć i zastupništvo svetih ugodnika Božijih. Sva dostupna zemna sredstva da spreče ovu bedu behu iskorišćena. Teško breme udovištva, a za decu siročadi pretilo im je u bliskoj budućnosti.
 
Sledećeg dana, nakon praznika Pokrova, o. Vasiliju dođoše tast i tašta, i sestra njegova.
 
”Da,” potvrdili su roditelji kraj postelje kćerkine, “izvesno je da joj je kraj blizu. Nema joj više života. Cela je koža i kosti, ništa od nje nije ostalo, samo diše, i to jedva. I odkuda taj rak, stvarno je čudno? Da ga nije za vreme Vaše bolesti prošle godine od silne brige zadobila?”
 
”Sve je moguće,” odgovorio je o. Vasilij. ”I sam se vrlo dobro sećam koliko joj je muke nanela moja bolest. A šta je ona učinila? Molila se Gospodu da je uzme umesto mene. Samo najveći bol vođen nesebičnom ljubavlju može da pokrene osobu na takvu moltvu i molbu. I što je još čudnije – to beše 2. oktobra, znači na današnji dan. Da li će joj Gospod zaista ispuniti molbu i da li će je uzeti Sebi? Onda će sve biti jasno: to je prst Božija, to je ona izmolila od Gospoda i dala je svoj život za mene.”
 
Uveče, istoga dana matuška Ilarija se upokojila – otišla je tiho Gospodu. O. Vasilij je izgubio svoju voljenu suprugu, porodica - brižnu majku,  rodbina -  nežnu, velikodušnu domaćicu, a parohijani , posebno žene - uslužnu, veselu protinicu. Gubitak beše podjednako veliki za sve.
 
Mnogo ljudi se sabra na sahrani matuše Ilarije, uprkos činjenici da je bio radni dan. Svakome je bilo bezgranično žao što je tako rano ugašen jedan toliko neophodan život. Žao im beše i dece siročadi, od kojih polovina nije razumela značenje gubitka, žao im beše i o.Vasilija, koji osta udovac tako mlad, žao im beše što je cela porodica bila na gubitku, reklo bi se uništena, porodica na koju su svi gledali sa divljenjem.
 
”To je BožIja volja, volja Božija, prst Božiji,” mislio je o. Vasilij,  vraćajući se poslednji sa svežeg groba. ”Kad bih sada mogao da legnem pored upokojene, ne bi mi trebala nikakva druga uteha. Samo...deca, da, da, deca...” A deca su bila tu , svuda oko njega, plakala su, držala ga za ruke, padala su pred njegovim nogama gledajući ga pravo u oči i osećala su svojim malenim srcima da im je otac sve što imaju, da im je on i majka i sve. Gledao je o. Vasilij svoju siročad, i gorko, gorko plakao.
 
(nastaviće se)

Prevod sa engleskog prof. Bojana Srbljak
5 jun 2013 god.
 
Izvor:  http://www.pravoslavie.ru/english/61914.htm

Pročitano: 5026 puta