MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

VASKRS NA TAJVANU



Božijom voljom nađoh se na Tajvanu! Zaista se dolazak u ovu daleku zemlju ne može nikako drugačije objasniti. I koliko god me radovala pomisao na odlazak na Tajvan, toliko sam imala čudan osjećaj nepoznatog. Prije nego što ću krenuti na put, brat Stamenko me pitao da li sam ikada mogla i pomisliti da ću ići u zemlju čiji prevod o pravoslavnoj crkvi sam dobila od o. Gavrila. Zaista nevjerovatno! I onda sam se prisjetila teksta o tom narodu koji i dan danas vjeruje u mnoštvo bogova, novac i materijalne stvari.
 

Putem interneta sam pronašla arhimandrita, o. Jonasa Murtosa, koji vodi pravoslavnu crkvu na Tajvanu pa smo preko mejla uspostavili kontakt, dobivši uputstva kako doći do crkve u Taipeiu. Sa njegovim blagoslovom i krenuh na put.

Moja sreća je bila neizmjerna kada sam, po dolasku, upoznala pravoslavne ljude iz Ukrajine i Bjelorusije sa kojima dogovorih zajednički odlazak u crkvu. Vaskrs sam dočekala u pravoslavnoj crkvi u Taipeiu (Taipei danas ima oko 7 miliona stanovnika), koja se nalazi u predgrađu ovog grada, pored rijeke Xindian. Naime, to nije crkveni objekat već prostor koji je iznajmljen u jednoj zgradi na 4 spratu. Kada smo izašli iz lifta na vratima jednog stana je postavljen krst tako da smo samo po tome znali da je riječ o crkvi... A kada smo ušli u stan našli smo se u jednoj prostoriji srednje veličine sa manjom kuhinjom sa strane, i toaletom (iznajmljena garsonjera). Na zidovima prostorije postavljene su ikone, a u sredini su postavljene stolice što me malo zbunilo. Na ceremoniju je došlo oko 50-tak ljudi (nešto Kineza, Rusa, Ukrajinaca, Gruzijaca, jedan Armenac, Amerikanac sa porodicom, Bjelorus, Makedonac, Aleksandar iz Beograda (filmski režiser) i ja).
 

Služeno je na engleskom, kineskom i ruskom jeziku, sa ponešto grčkog jer je o. Jonas Grk (sa Svete Gore). U početku, da budem iskrena, nisam imala osjećaj koji sam očekivala... možda zato što mi je sve bilo strano i što nisam razumjela jezik u srcu, ali u jednom trenutku o. Jonas je odlučio da održi besjedu koja je bila izuzetno dirljiva. Na najjednostavniji mogući način tim ljudima (azijatima) je objašnjavao šta su Bog, ljubav, pokajanje, praštanje, suština Pravoslavlja, ali nisam sigurna da su ga uspjeli shvatiti. Zatim je o. Jonas objasnio da će izvršiti osvećenje svetih Darova pred svima nama objasnivši značenje tog čina, i davši nam instrukcije kako da se molimo. Za mene je to bilo ravno čudu! Kao da mi je poklonjen najljepši mogući dar, tu preda mnom. E upravo tada, u toj molitvi, osjetila sam takvu radost i onaj predivni osjećaj koji riječi ne mogu opisati, blagodarnost Bogu za sve! Znala sam da sam upravo tamo gdje trebam da budem i nisam se osjećala kao stranac već kao nerazdvojni dio te čudne zajednice.



Sam kraj službe bio je jako dirljiv jer je o. Jonas toliko bio u molitvi da sam imala osjećaj kao da nije sa nama, i u jednom trenutku je zanijemio (kao da će zaplakati), međutim brzo se vratio i završio ceremoniju. Pričestila sam se zajedno sa svima koji su se pripremili za ovu svetu tajnu, a onda nas je o. Jonas pozdravio najljepšim pozdravom na različitim jezicima: CHRISTOS ANESTI! HRISTOS VOSKRESE! CHRIST IS RISEN!

Blagoslovivši hranu (svako je ponešto donio) uslijedilo je čestitanje i nastavljeno zajedničko druženje... Otišla sam da se upoznam sa o. Jonasom i predala sam mu ikonu Presvete Bogorodice Lepavinske skupa sa malim ikonama, koje je on sa radošću uzeo. Pošto je sve pozdravio, vratio se do mene i počeli smo razgovarati o ovim ljudima. O. Jonas se bavi i psihologijom, i izučava mnoge knjige koje se bave analizom ljudskog ponašanja. U ovoj zemlji, odmah po rođenju, djeca se uče poslušnosti, bez postavljanja pitanja, nema razvijanja emocija a roditelji vrlo često šalju djecu kod svojih roditelja kako bi oni mogli raditi po cijeli dan i tek vikendom ih viđati. Da li možete zamisliti da roditelji nikada ne ljube svoju djecu? Ovdje nema iskazivanja emocija! Pored toga, o. Jonas je naveo primjer njegovih prijatelja, azijata, koji su sada stari bračni par. U razgovoru sa mužem on je saznao da muž nikada, za svo vrijeme koliko su u braku a sada uveliko imaju unučad, svojoj ženi nije rekao da je voli. Pitala sam o. Jonasa kako se mladi uopšte vjenčavaju, a on je odgovorio da je kod njih uobičajeno da nakon viđanja dvoje mladih određeno vrijeme muškarac pita djevojku da se uda jer to tako uobičajeno. Takođe mi je dao savjet da nikada ne postavljam pitanja profesorima (pošto sam sada na kursu), jer se ovdje uči od malih nogu da se to nikada ne radi. Ukoliko student postavi pitanje profesoru to znači da dovodi u pitanje njegov autoritet! Tom studentu će biti veoma teško završtiti fakultet. Ovdje se stvari prihvataju bez postavljanja pitanja...
 
 
Propovijedanje Pravoslavlja ovim ljudima je, iz svega navednog, veoma teško. Pitanje je da li oni uopšte mogu shvatiti pojam ljubavi, a šta mogu bez ljubavi? Govoreći o vječnom životu i pripremama koje sada činimo kako bismo se nastanili u Carstvu Nebeskom, o. Jonasu ovi ljudi često postavljaju pitanje zašto da žele vječni život kada je ovaj život koji sada žive samo patnja? U sebi sam obećala da ću se moliti za o. Jonasa, jer koliko ljubavi, truda i žrtve morate uložiti da biste bili ovdje, radeći gotovo nemoguću misiju sa ovim ljudima! Davši nam blagoslov o. Jonas me pozvao da mu se javim i da nastavimo razgovor jer smo morali uhvatiti zadnji voz za naš gradić.  

Završila bih ovaj moj subjektivni doživljaj predivnim riječima našeg brata Vladimira: „Ostaje nam barem da ovakvi kakvi jesmo, svako na svom meridijanu, zajedno zapjevamo pjesmu širu od Zemljinog šara, pobjedonosnu himnu našem Spasitelju: „Hristos voskrese iz mertvih, smertiju smert poprav i suščim vo grobjeh život darovav!

s. Dragana  

Pročitano: 4047 puta