MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

MIROTOČI IKONA SVETOG VASILIJA OSTROŠKOG U KUĆI NOĆAJSKOG ĐAKONA




Dve godine je na polici eparhijske prodavnice u Sremskoj Mitrovici stajala ikona izrađena na običnoj medijapan ploči, dok je nije kupio đakon. Kroz njegov dom su prošle stotine vernika i nevoljnika od kada se na njoj pojavila tečnost izuzetno prijatnog mirisa, sličnog onom koji mirotoče mošti svetitelja..


Proplakala ikona svetog Vasilija Ostroškog u kući đakona Aleksandra LJubanića u mačvanskom selu Noćaj, petnaestak kilometara od Sremske Mitrovice – vest je koju svaki skeptičan novinar prima s znatnom dozom neverice. Od 11. maja, kad su ukućani to primetili, pred njom su prošle stotine ljudi željnih da se molitvom spasu nevolja ili bolesti.


Nedaleko od noćajske crkve je spratna LJubanićeva kuća s tipično “beskonačnim” dvorištem, a u uglu prijatnog velikog dnevnog boravka kućni oltar s desetak ikona i kandilom koje neprestano gori. S đakonom sede supruga mu Zorica i njihovi prijatelji prota Ivan Radović i veterinar ovdašnji Nebojša LJeskovac. Velim kako sam došao da proverim da li ikona zaista plače. Odmah me upozoriše na zabludu i dobih pouku iz pravoslavlja.


– Ogromna je razlike između plakanja i mirotočenja. Kad pravoslavne ikone plaču, najavljuju velike nesreće srpskog naroda, kao što je bilo pred “Bljesak” i “Oluju”. Poslednji primer se zbio u Kragujevcu, kad se u porodilištu za 24 časa rodilo više Kineščića nego Srpčića. Mirotočenje je suprotna pojava. Iz desne ruke svetitelja, kojom on blagosilja, baš kako se dogodilo ovoj ikoni, može izaći samo na dobro – objasniše mi.


LJubanić je ikonu kupio u eparhijskoj prodavnici u Sremskoj Mitrovici. Prodavac i student teologije Veljko Grubač svedoči da se iznenadio što je odabrao baš tu, koja je dve godine stajala na polici.


– Čim sam je ugledao, reših da je kupim, mada je bila skuplja i od onih s pozlatama. Dan pred Svetog Vasilija Ostroškog, dok sam dosipao ulje u kandilo, primetim da je vlažna, ali sam bio uveren da je to od kandila koje visi baš iznad nje. Istovremeno, prijatan miris koji se širio celom kućom poterao me da potražim uzrok. Žena i ja smo dugo tražili po kući i konstatovali da miris dolazi iz pravca ikone. Zorica je u jednom trenutku dodirnula kap koja se skupila baš na kažiprstu desne ruke svetog Vasilija. Iznenadila se jer to nije bila voda nego nekakva uljana masa izuzetno prijatnog mirisa, sličnog onome koji mirotoče mošti svetitelja. Odmah sam pozvao paroha Ivana Radovića da očita molitvu. Dok je čitao, prva kap je kliznula niz ruku sveca – uzbuđeno priča Aleksandar.


Prve večeri su tri sveštenika čitali molitve, drugo veče njih devet, među njima i prota valjevski Nenad Andrić, koji je u Noćaj došao zbog ove ikone. Vest se brzo pronela i susedna mesta, pa su sve brojniji vernici počeli da dolaze u kuću LJubanića. Ikona je stalno i obilno mirotočila.


– Stiži ljudi iz Šapca, Bogatića, Mitrovice, Beograda, Valjeva, Novog Sada… Pale sveće, mole se za spas duša svoje i svojih najbližih, za ozdravljenje – kaže mladi đakon, i dodaje da je mnogo i onih koji ne veruju, pa dođu da se uvere da je to prevara – najčešće tvrde da se drvo na kojem je slikana suši pa iz njega curi nekakva smola.


Pitali smo i stručnjake za preradu drveta koji tvrde da je nemoguće da iz medijapana, na kojem je urađena, krene bilo kakva tečnost. Punih deset dana ona je mirotočila, a potom prestala. I onda, 12. jula, na Petrovdan, hramovnu slave noćajske crkve, nastavila i od tad ne prestaje.


Đakon ne želi da govori o primerima nevoljnika kojima je čudotvorna ikona pomogla.


– Mnogo je priča o tome. Najpotresnija je o slepom dečaku koji sad uspeva da razazna svetlo i tamu. Meni je važnije da vidim izraz blagosti na licima ljudi koji dođu do ikone. Za mene je ona i presveta i čudotvorna, a ako nekom pomogne – tim bolje – kaže LJubanić, i napominje da su vrata njegovog doma širom otvorena za sve nevoljnike.


Prota Radović veli da možda i nije dobro što ikona postaje predmet medijske pažnje, jer je u mentalitetu ljudi da crkve i manastire posećuju samo kad su u nevolji. Zato ovu ikonu nedeljom nose na liturgiju u seosku crkvu kako bi što više ljudi moglo da je vidi i celiva. Laži i prevare nema. Po pravoslavnim kanonima, ikona postaje sveta činom osvećenja a tek onim što projavi postaje čudotvorna. Nema zemaljskog zakona niti ljudi koji je mogu proglasiti za svetu. To mogu samo dobra dela koja ona učini.


Diskretno proveramo zid s druge strane. Suv k’o barut. Tog dana supruga Zorica nije još pristavila ručak na šporet. Samo kandilo gori. Ali na drugim ikonama nema tragova kondenzacije. Prstom dodirujemo tečnost s vlažnog rama. Stvarno miriši. Kao ruzmarin. Al’ kao i da nije. Od đakona dobijamo na dar kesicu u kojoj je mala ikonica svetog Vasilija i parče vate natopljeno mirišljavom tečnošću s čudotvorne ikone.


Izvor: http://www.svevesti.com/?l=sr&a=100800

Pročitano: 6672 puta