MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

PROTOJEREJ-STAVROFOR NIKOLAJ VEDERNIKOV – KAKO PRONAĆI DUHOVNOG OCA



Nedavno, jedan od najstarijih moskovskih sveštenika, protojerej-stavrofor Nikolaj Vedernikov govorio je za Pravmir o značaju duhovnog očinstva. Otac Nikolaj rođen je u Moskvi 1928. godine. U čin đakona rukopoložio ga je Patrijarh Aleksej I 1958. godine, a u čin sveštenika rukopoložio ga je Episkop (kasniji Patrijarh) Pimen 1961. godine. Stekavši diplome na Bogoslovskom fakultetu i Fakultetu  muzičke umetnosti, bio je veoma poznat kao propovednik ( u ovoj ulozi on deli mnoge sličnosti sa svojim bliskim prijateljem, mitropolitom Antonijem Surožskim) i kao kompozitor crkvene i klasične muzike (pored mnogih crkvenih dela, takođe je komponovao i dve simfonije). Otac Nikolaj služi u hramu svetog Jovana Ratnika u Jakimanskoj ulici u Moskvi.
 
Oče, da li je, po vašem mišljenju, neophodno da hrišćanin ima duhovnika?
 
-Poželjno je da se čovek ispoveda jednom svešteniku. Naravno, ispovest prima sam Gospod, a sveštenik je samo svedok. Ako se čovek iskreno kaje za svoje grehe, Sveta Tajna dejstvuje nezavisno od toga da li čovek poznaje sveštenika, i koliko je sveštenik pobožan. Ali, bolje je ako sveštenik zna parohijanina, bolje je kada među njima postoji istinski odnos poverenja. 
 
Ako se čovek ozbiljno odnosi prema svome duhovnom životu, on obično pronalazi sveštenika sa kojim se takav odnos vremenom formira -  možda ne odmah, ali ga pronalazi. Ovo je veoma važno za duhovni rast. Kada nepoznata osoba dolazi kod mene na ispovest uvek ga upitam da li ima duhovnog učitelja. Uglavnom, ljudi nemaju duhovnika, iako se ne ispovedaju  prvi put, iako odlaze u crkvu godinama. To me uvek rastuži. Žalosno je da su ljudi uključeni u život Crkve, a nisu učinili nikakave napore da pronađu nekoga, ko će ih upućivati u duhovne stvati.
 
 
Moja supruga  i ja smo imali sreće sa duhovnicima. Otac Nikolaj Golubcov (1900. –1963.) blagoslovio je rođenje naše dece, iako je moja supruga imala visok krvni pritisak od detinjstva i doktori su joj jednoglasno rekli da ne može da rađa, jer bi to bilo opasno po njen život. Ali, dobili smo tri kćerke, moglo bi se reći, po blagoslovu o. Nikolaja.
 
Protojerej stavrofor Vladimir Smirnov (+1981)
 
Duhovno očinstvo obično traje sve dok se jedno – duhovni otac ili duhovno čedo – ne upokoji. Otac Nikolaj se upokojio 1963. godine. Nakon njegovog upokojenja, naš duhovni otac bio je o. Vladimir Smirnov (1903. - 1981.), služitelj hrama Sv. Ilije. Nakon njegove smrti, duhovnik nam je bio o. Vasilij Srebrenikov (1907.-1996.), učenik poznatih Staraca i prozorljivi baćuška. On je savetovao svakodnevno zapisivanje grehova. Ne detaljno zapisivanje, samo: “osudio, zavideo...” Pokušali smo da sledimo njegov savet. Bio je bolestan, zbog čega smo na ispovest odlazili u njegov dom, i pogledavši zapise, nije bilo potrebe za razmišljanjem ...
 
Otac Vasilij je poživeo skoro 90 godina, a upokojio se 1996. godine. Onda me je nedavno upokojeni otac Gerasim Ivanov ispovedao, a ja sam ispovedao njega. Bio je divan čovek, talentovani umetnik, dobar pastir, deset godina stariji od mene, ali uz svo dužno poštovanje prema njemu, nisam ga smatrao za duhovnog oca. Poslednjih meseci pred smrt, bio je teško bolestan i nije služio. 
 
Protojerej stavrofor Vasilij Srebrenikov (+1996)
 
U hramu Sv. Jovana Ratnika na Jakimanki, gde sada služim, ima mnogo sveštenika, tako da uvek postoji neko kod koga mogu da se ispovedim. Ja im verujem i osećam da se oni prema svom pozivu odnose na odgovoran način, ali za sada nemam duhovnog oca. Nadam se, ako po Božijoj volji moje život nastavi (već imam 84 godine), da će mi Gospod poslati duhovnog oca. Patrijarh ima duhovnog oca, takođe, kao i drugi episkopi. Svako ko ozbiljno shvata svoj duhovni život traži duhovnog učitelja.
 
Za sveštenika, možda, duhovnik je neophodan, jer on treba da uteši mnoge.
 
Protojerej stavrofor Gerasim Ivanov
 
-Duhovni otac je neophodan svakome, jer smo svi mi grešni: ”jer nema čoveka koji ne greši.” (2. Dnev. 6,36) Možda niste učinili ništa loše, možda se u društvu ponašate  dostojno poštovanja, ali postoje pomisli na koje ne obraćate pažnju – a  u manastirima, ne bez razloga, pomisli moraju da se ispovedaju. 
 
U toku dana, mnogebrojne, razne pomisli, koje su jasno grešne, dolaze u svačiju glavu. One dolaze nevoljno, od đavola, inspirišu nas na pohlepu, zavist, osudu  i druga loša osećanja. Trudim se da ove pomisli oteram Isusovom molitvom. Otac Vasilij generalno je savetovao da ovu molitvu postojano izgovaramo.
 
U ovoj kratkoj molitvi – Gospode Isuse Hriste, sine Božiji, pomiluj me grešnog - obuhvaćeno je celokupno naše pravoslavno učenje, čitava dogmatika.  Ako je s pažnjom čitamo, onda će i Gospod, postepeno, da očisti naš unutrašnji svet. Ali ako misli ovladaju, one zagađuju taj svet, pa čak i ako nikome ne radimo ništa loše, naš unutrašnji svet, koji je zagađen, počeće da deluje i na porodicu, na one sa kojima komuniciramo, na čitavo okruženje. Ovo je veoma važno da razumemo - mi se zajedno spasavamo. “Stekni duh mira i hiljade oko tebe će se spasiti,” rekao je Sv. Serafim Sarovski.
 
Čistotu pomisli i unutrašnji mir možemo steći ako se pridržavamo saveta Sv. apostola Pavla: ”Radujte se svagda; molite se bez prestanka; na svemu zahvaljujte.” (1. Sol 5,16-18). Nema razloga da klonemo duhom, da očajavamo, ako je  Hristos sa nama. Preporučujem svakome da svakodnevno čita bar jedno poglavlje Jevanđelja. Ovo je možda važnije nego vršenje molitvenog pravila, jer Jevanđelje je pismo samog Hrista,  i preko Jevanđelja, mi dolazimo u kontakt sa Njim.
 
Neki ljudi misle da je glavna stvar staviti sveće pred ikona i činiti metanije. Ali u hrišćanstvu je najvažnija čovekova ljubav za Hrista susret sa Hristom. Gospodu je milo lično obraćanje: svako može da pronađe slobodan trenutak (na primer, pred spavanje) i da Mu kaže šta se dogodilo toga dana u njegovom životu, o teškoćama koje su prisutne, da zamoli za oproštaj i pomoć i Gospod će sigurno odgovoriti. Možda ne odmah, ali će odgovoriti. Zato, savetujem svima da svakoga dana  pročitaju jedno poglavlje Jevanđelja.
 
Duhovni život zahteva rukovođenje. Duhovni otac - sveštenik rukovodi duhovnim životom. On može biti veoma jednostavan, bez posebnog obrazovanja, ali ako mu verujem, onda Gospod kroz njega može da mi kaže nešto veoma važno.
 
Kako novi parohijanin da shvati da može da veruje novom svešteniku, da on pokušava da razume Božju volju za čoveka, a ne da nameće svoju?
 
-Zaista, neki nameću svoju volju s ubeđenjem da im je otkrivena Božja volja. Sveštenik koji je tek rukopoložen, koji još uvek nema iskustva i znanja, uobražava za sebe da je duhovni vodič. Ovo se naziva mladostarčestvo, to je jedan nezdrav fenomen, rasprostranjena pojava iz devedesetih godina. Ono  sada postepeno iščezava. 
 
Možemo li dovoljno verovatni svešteniku, da rukovodi našim duhovnim životom – to nam govori unutrašnji opit. To je teško, posebno za čoveka koji tek počinje da živi crkvenim životom, ali nema drugog  načina. Takvim pitanjima se ne može pristupiti formalno; ja ne mogu da Vam dam neki opšti savet.
 
Sveštenici ne bi trebalo da žure da postanu duhovni oci. Ja, na primer, ne smatram sebe dostojnim da budem duhovni otac. Postoje parohijani koje stalno ispovedam - 10-15 ljudi, navikli da dolaze kod mene. Ali, kada me pitaju da postanem njihov duhovni otac, ja najčešće odbijam. Uvek sam spreman da ispovedim čoveka, da ga utešim, da ponudim neku vrstu saveta – ali veza duhovnog oca i duhovnog čeda podrazumeva poslušnost.
 
Ako se sveštenik složi da bude moj duhovni otac, verujem da on ne daje samo ljudski savet, već da sam Gospod savetuje kroz njega i da sam dužan da prihvatim poslušanje. Da  li ću ja pokazati poslušnost zavisi od mog slobodnog izbora. Ako je čovek poslušan svome duhovnom ocu, Gospod pruža Svoju blagodatnu pomoć. A ako on ne posluša savet, duhovni otac nije odgovoran. Bez poslušnosti, ovakvi duhovni odnosi su besmisleni.
 
Neki parohijani slušaju moje savete, nastoje da ih prate i to me uvek čini srećnim, ali nikada nisam formalno nazvao sebe nečijim duhovnim ocem. Ja nisam spreman za takvu odgovornost.
 
Da li se poslušnost odnosi samo na duhovna pitanja? Da li je duhovni otac dužan da daje praktične savete, kao što je premeštaj na drugo radno mesto  ili kuda otići na odmor?
 
-Iskusni duhovni otac, koji dobro poznaje svoje duhovno čedo, može da razume njegove svakodnevne probleme. Na primer, dođe do konflikta na poslu , i ljudi često zalupe vrata i odu. Ali promene koje uslede nisu uvek dobre. Kada čovek radi po svojoj volji, često kasnije zažali.. Nasuprot tome, ako ne odreguje odmah emocijama, ako sasluša savet drugog, na kraju se sve normalizuje.
 
U takvim slučajevima, ja obično savetujem ljudima da ne žure, da sačekaju – vreme leči mnoge stvari, mnogi konflikti rešavaju se vremenom. Ne samo na poslu, već i u porodici. Dešava se da muž ne ide dobrim putem. Šta treba da uradi njegova žena? Crkva dozvoljava razvod u takvim slučajevima, ali ako je spremna da trpi i da oprašta, ona može da sačuva porodičan život i da ga vrati u normalu. Ne mora da znači da će se uvek tako dogoditi, ali znam za takve slučajeve. A razvod je uvek tragedija.
 
 
Protojerej stavrofor Nikolaj Vedernikov  i njegova matuška 1998. godine.
 
U porodičnom životu, uzgred, takođe je neophodna poslušnost– uzajamna poslušnost. Osim toga, čovek ne može da zahteva poslušnost od drugih, a da je sam ne pokazuje. Recimo da vam vaša supruga kaže nešto sa čime se ne slažete. Da radi onako kako hoće, da pravi svađu - to je pogrešno. Jedan uvek mora da bude u stanju da sluša.
 
”Poslušnost” potiče od reči ”slušati,” a započinje sposobnošću da čovek čuje ono što druga osoba ima da kaže. Ne volimo da ćutimo. Naš prijatelj, Mitropolit Antonije Surožski učio nas je: ”Svi umemo dobro da pričamo, ali ne umemo  da slušamo jedni druge.” Zbog toga je veoma važno slušati u porodičnom životu. Muž treba da bude u stanju da sluša svoju ženu, a žena muža, i sva pitanja mora da se rešavaju sa rasuđivanjem. Recimo, niste ubedili vašu ženu – ništa strašno ... Ponekad, zarad mira, bolje je i da se složite sa njom. Mir u porodici je važniji od bilo kojih ličnih  ambicija.
 
Sa duhovnim ocem odnos je drugačiji: tu ja pokazujem poslušnost. Sveštenik može da da pravi savet – ne svoj, već savet od Boga – samo ukoliko poznaje osobu, razume je, s pažnjom je sasluša. A ja, sa svoje strane, dužan sam da pažljivo slušam reči duhovnog oca, kako bih razumeo njegov savet.
 
Da li je bilo slučajeva u Vašem životu kada, nakon što ste zatražili savet duhovnog oca, niste imali snage da ispunite poslušanje, jer je savet, po Vama, bio neizvodljiv?
 
-Ne, ne sećam se toga. Ali desilo se da sam pao u greh iz kojeg je bilo teško osloboditi se. Da bih to učinio, morao sam da pribegnem molitvenoj pomoći duhovnog oca. Sveštenici,  kojima sam ispovedao svoje grehe, uvek su se molili za mene. Mogao sam da osetim njihovu duhovnu podršku, uz pomoć koje sam mogao da izađem iz takvog stanja i da se oslobodim greha. To je velika stvar - sloboda od greha!
 
Suočavanje sa samim sobom može biti veoma teško. Najveći neprijatelj duhovnog života jeste sebičnost, gordost i nemogućnost da se potrudimo. Ljudi idu raznim putevima. Uspeli smo da pobedimo jedan greh, on je nestao, ali opet nešto postoji na duši. To zahteva veliku pažnju. Ovo duhovni otac može da otkrije.
 
Sećam se da, kada sam ispovedio svoje mladalačke grehe, sveštenik je plakao. Čini mi se da se zvao o.Venjamin. Prišao sam mu sa strahom i trepetom, a on je, slušajući moju ispovest, plakao. Plakao je zbog mojih grehova. Svako ima svoj put, ponekad veoma težak, ponekad lak, ali u oba slučaja, čovek mora da se potrudi. Ali nama se ne sviđa kada moramo da prođemo kroz uska vrata. “Ištite najpre Carstvo Božije.” (Mt. 6,33). Ono je u nama. 
 
Ako ne razumemo duhovni savet duhovnika, treba li mu ovo iskreno priznati i potražiti razjašnjenje? Ili savet treba s verom prihvatiti?
 
 -Mislim da je bolje da pitamo za objašnjenje. Ponekad je dovoljno objašnjenje, a ponekad je potrebno vreme da čovek razume savet, koji još uvek nije spreman da primi. 
 
Sveštenik ne treba da se pogordi što se nalazi na uzvisenijem položaju od svojih parohijana. Da, on, na primer, ima više iskustva, kao profesor koji ima više znanja od svog učenika. Ali kada se to iskustvo prenese sa skromnošću onda, voljno ili nevoljno, čovek će razumeti šta je to što nije dorastao da razume, da ispuni, jer je neiskusan u duhovnom životu, nezreo.  A kada ovo shvati, biće lakše da se smiri i izvrši savet koji mu je dat.  
 
Ne treba verovati potpuno sopstvenom srcu. Podrazumeva se da je poslušanje neophodno,  ali treba imati i trezvenosti: ”Budite trezveni i bdite jer suparnik vaš, đavo, kao lav ričući hodi i traži koga da proždere.”  (1. Pat 5,8)  Mračne sile takođe deluje kroz čovekovo srce, i zato je neophodna duhovna kontrola.
 
Koliko su se parohijani promenili tokom 50 godina Vaše svešteničke službe? Jasno je da, u poređenju sa Sovjetskim periodom, postoji mnogo više verujućih, ali neki sveštenici kažu da danas većina ljudi dolazi u Crkvu ne sa pitanjima 
 
-Ljudi dolaze sa različitim problemima. Ali, u svakom slučaju, ja pokušavam da pomognem ljudima da misle o glavnoj stvari. Razgovaram sa njima o smislu života, o tome kako je smrt uvek iza ugla i da uvek trebaju da se sećaju časa smrti. Ako se zaista uvek sećamo časa smrti i da ćemo morati da damo odgovor Bogu, onda ćemo prestati da grešimo. Ali mi to ne pamtimo. Mi smo toliko istrošeni brigom o našem sopstvenom bolagosatnju  u ovom zemnom životu da najvažniju stvar, radi koje čovek postoji, mi zaboravljamo. 
 
“U ruke Tvoje, Gospode Isuse Hriste, Bože moj, predajem duh svoj: blagoslovi me, smiluj se na mene i daruj mi život večni. Amin.” Ovo čitamo pre odlaska na spavanje. “U ruke Tvoje Gospode,” jer ne znamo da li ćemo ustati ujutro. Sećanje na smrt ne negira radost života. Možete se radovati i opštiti sa ljudima, ali i imati sećanje na smrt i blagodariti  Gospodu za svaki protekli dan. 
 
Ja uvek savetujem ljude da ujutro zamole Gospoda da dan prođe bez greha, a na kraju dana, da mu se zahvale za sve. I za dobo i za teško. Obično ljudi to ispunjavaju.
 
Da li je u Vašoj pastirskoj praksi bilo primera tako velikog pokajanja, koje Vas je utvrdilo u veri?
 
O takvom pokajanju mi je govorio mitropolit Antonije Surožski. Jedan sveštenik,  kome je on odlazio na ispovest, mnogo je pio i stradao je od zavisnosti. ”Međutim, u ispovedionici,  on je plakao ne pijanim suzama, već suzama koje su oplakivale moje grehe,” rekao mi je mitropolit Antonije. Podrazumeva se da on nije imenovao ovog duhovnika, ali ta ispovest ga je potresla kao nikada pre – a on je bio iskusan duhovni otac, koji je ispovedio na hiljade ljudi. Moram priznati da nikada nisam čuo takvu ispovest. 
 
Vi ste takođe ispovedali one nad kojima je bila izrečena smrtna kazna.
 
-Da, ali od tada je prošlo skoro dvadeset godina i već sam zaboravio detalje. Pamtim samo da su se ljudi iskreno kajali. Oni su čekali pogubljenje, ali je ubrzo uveden  moratorijum na smrtnu kaznu, koja je preinačena u doživotnu robiju. Neki od njih još pišu pisma iz Mordovije mojoj kćerki, i obraćaju mi se sa pitanjima.
 
U početku oni su tražili slobodu, ali sam ja bio protiv toga. Oni na slobodi ne bi preživeli, mogli bi da učine nešto još gore nego ranije. A tamo gde su bili, bio je uspostavljen duhovni život, dolazio im je sveštenik. Ne smatram ih svojom duhovnom decom, ali se za njih svakog dana molim, a to je veoma važno. I dok oni nastavljaju da pišu i da postavljaju pitanja, znači da i oni imaju neki duhovni pokret za mene. 
 
Koliko sam shvatio, Vi smatrate da u svešteniku ne treba tražiti duhovnog oca?
 
-Da, ne treba nužno tražiti duhovnog oca. Mladim sveštenicima predlažem da pre svega pronađu duhovnog oca za sebe. Ovo nije opomena, već savet starijeg sabrata. Bez opitne poslušnosti, mislim da će biti teško upućivati druge u duhovnom životu. 
 
Ja lično nikada nisam stremio da postanem duhovni rukovoditelj ali, kao što sam već rekao, oko petnaest ljudi naviklo je da dolazi kod mene redovno na ispovest. Naše opštenje nije ograničeno samo na ispovest u crkvi. Ponedeljkom, kada je to moguće, oni dolaze u moj dom. Razgovaramo na temu nedeljnog Jevanđelja, ljudi dele svoje probleme, o svemu diskutujemo kroz Jevanđelje, kroz Hrista, onda pijemo čaj. Vidim da upoznavanje jednih sa drugima, razmena iskustava mnoge čini radosnim. I meni je drago da, na neki način, mogu da pomognem ljudima.
 
Razgovor vodio Leonid Vinogradov
 
Prevod sa engleskog prof. Bojana Srbljak
25 april 2013 god.
 
Izvor: http://www.pravmir.com/how-to-find-a-spiritual-father-a-conversation-with-fr-nikolai-vedernikov/

Pročitano: 11689 puta