MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

ARHIMANDRIT ISAK (ATALAH) ATONSKI



Arhimandrit Isak Atonski (1937-1998)
 
Iako na Sv. Gori nikada nije bilo manastira ili skitova u kojima se govorilo arapskim jezikom, brojni monasi, koji su dolazili da traže spasenje u gradini Presvete Bogorodice, govorili su ovim jezikom. Ovo potvrđuje arapski potpis, koji stoji na dokumentu iz 14. veka – na ”Dekleraciji Svete Gore o zaštiti isihazma”. Ne tako davno, Isak Svetogorac doputovao je iz rodnog Libana na Sv. Goru, gde je postao učenik starca Pajsija. Članak koji sledi napisao je na arapskom Antonije, brat arhimandrita Isaka, a  prepisao ga je o. Jefrem (Kirjakos), iguman manastira Sv. Mihaila u Baskintu. Ovaj tekst preuzet je sa francuskog od redakcije "La Rédaction",  koja ga je objavila u  biltenu “Le Bon Pasteur , l'Association des Chretiens Orthodoxes d'Antioche et de leurs Amis” ( br.4; mart – jun 2006. godine.) 
 
Otac Isak rođen je od roditelja Marte i Nemra Atalaha 12. aprila 1937. godine u libanskom selu Nabaj, u oblasti Severni Metn, koja je pripadala pravoslavnoj mitropolji Libanske gore. Na rođenju dobio je ime Fares. Odrastao je u verujućoj pravoslavnoj porodici. Od oca, crkvenog pojca, naučio se ljubavi prema Gospodu i crkvenoj tradiciju. Od detinjstva je bio naklonjen samoći i molitvi. Često se događalo da se izgubi. Roditelji bi ga nalazili nedaleko od  porodičnog doma; nalazili bi ga u poljima, kako se moli. On je već bio pronašao svoju radost u blizini Božijoj i u Crkvi Njegovoj. 
 
Jednoga dana, kao dečak, napustio je kuću i otišao u manastir Sv. proroka Ilije u Švaiju, u oblast Severni Metn, ali je njegov otac pošao za njim, da ga vrati nazad. Možda, da bi ga utešili, monasi su mu rekli tada da nije manastirska praksa da u monaštvo primaju najstarijeg sina, jer je on podrška porodici. Fares se složio i vratio se kući.
 
Osnovnu školu završio je  u svom selu, Nabaj, i onda je počeo da radi kao šegrt kod nekog stolara. Kada je završio svoju službu i izučio zanat, otvorio je svoju stolarsku radionicu u Bejrutu. Tamo, na kraju radnog dana, uveče, odlazio na časove vizantijskog pojanja u oblasti Ašrafija u Bejrutu,u školu Mitri el-Mur, koja je pripadala Antiohijskoj crkvi. 
 
U leto 1962. godine, kada mu je bilo 25 godina, doneo je svoju životnu odluku. U svoju malu torbu pažljivo je odložio svoju odeću, ostavio je svoje radove na platou hotela Fonicia, koji je bio standard za luksuz u to vreme, i nakon što je podneo ostavku, vratio se kući. Kada je stigao ocu prema kojem je imao veliko poštovanje i nepogovornu poslušnost, predao mu je svoju štednu knjižicu rekavši: ”Ovaj račun otvoren je na tvoje ime, oče. Kada dođe vreme, želim da novac podigneš i podjednako podeliš svim članovima porodice. Meni ništa ne treba, jer ja odlazim u manastir.” Otac ga je tužno pitao: ”Šta mogu da ti ponudim na ovome svetu, da ne odeš u manastir, sine?” A Fares mu je odgovorio: «”Oče, čak i da mi predaš ceo svet u nasledstvo, moje oči ga neće ni pogledati! Moj život nije u svetu, već u manastiru.” Nemr, njegov otac, pokušao je na sve načine da ga odvrati od monaštva, ali sve je bilo uzaludno.
 
Istoga dana, Fares je uzeo svoju torbu i krenuo sa bratom Antonijem ka manastiru Uspenje Presvete Bogorodice u Bkeftinu. Imao je samo adresu i ime nastojatelja manastira, arhimandrita Junana (Mansur), budućeg mitropolita latakihevskog u Siriji, koji je bio osnivač pokreta Pravoslavne omladine u gradu u kojem je kasnije postao episkop.
 
Stigavši na odredište, Fares je izašao iz taksija, kleknuo je, podigao ruke i izgovorio molitvu, a potom se prekrstio. ”Zahvaljujem se Gospodu, Koji mi je ispunio želju,” rekao je.
 
Arhimandrit Juhan čekao ih je na ulazu u manastir, kako bi im poželeo dobrodošlicu. Manastir je bio skoro u ruševinama, a kelije ruinirane, u kojima je bilo gotovo nemoguće stanovati. Uz igumana je živeo samo jedan monah. Sunce je zašlo kada je Antonije krenuo nazad kući,ostavljajući brata u manastiru. U porodičnoj kući svi su ga sa nestrpljenjem isčekivali. Otac je prvi progovorio, upitavši: ”Dakle, gde je tačno otišao?” ”U Bkeftinski manastir, u Kauru,” odgovorio je, ”ali uveravam vas da, s obzirom na stanje u kojem se manastir nalazi, a imajući u vidu da je radio u hotelu Fonecia, neće izdržati tamo ni dva-tri dana. Vratiće se kući.” Njegov otac ga je pogledao i odgovorio: ”Bez obzira na poteškoće sa kojima će se suočiti, vaš brat se neće vratiti kući.”
 
Bodrost duha i revnost koju je Fares pokazivao u učenju podstaklo je igumana Juhana da mu odobri da nastavi studije, što je on i učinio upisavši se u školu koja je pripadala patrijaršijskom manastiru Uspenje Presvete Bogorodice u Balamandu, u Kouri, u severnom Libanu. Tada je bio pod rukovodstvom Ignjatija (Hazima), sadašnjeg patrijarha Antiohijske pravoslavne crkve, koji je u to vreme bio vladika i nastojatelj manastira.
 
Rukopoložen je za đakona u manastiru posvećenom Sv. velikomučeniku Jakovu Persijskom u Dedehi, 1963. godine, od strane mitropolita Ilije (Kourban) pod kojom je bio Bkeftinski manastir. Dobio je ime Filip. Bio je zapažen po svojoj posvećenosti u molitvi, svojoj revnosti i poslušanju predpostavljenima. 
 
Promisao, kao i obično, praćena okolnostima, uslovila je da napusti školu i da 1968. godine krene na Patmos u Grčku, gde je dobio diplomu srednje škole. 
 
Želeći da produbi svoje znanje o Svetom Pismu, postao je student bogoslovije u Solunu, gde je služio kao đakon u katedrali Sv. Dimitrija, zaštitnika grada. Imao je divan glas, kojim je privukao veliki broj vernika, koji su dolazili da čuju kako antiohijski đakon poje, i čita jektenija na arapskom  i grčkom.
 
Ali, njemu je u ovom trenutku bilo najbitnije da se upozna sa Sv. Gorom i sa monaškim životom u gradini Majke Božije. Tamo je sreo monaha koji će kasnije postati njegov duhovni otac – sreo je starca Pajsija. (+ 12. juni 1994.)
 
Po povratku u Liban bio je rukopoložen za sveštenika u patrijaršiskom manastiru Uspenje Presvete Bogorodice u Balamandu, od strane patrijarha Ilije IV (Muavad), sa imenom Filip. U periodu od 1973. do 1975. živeo je u malom manastiru posvećenom Sv. velikomučeniku Georgiju Pobedonoscu, koji je bio metoh manastira Bogorodice Hamatoure, u oblasti Zgharta u Severnom Libanu.
 
Svoju dužnost u manastiru Sv. Georgija otac Filip je preuzeo sa mnogo entuzijazma. Odmah se posvetio obnovi manastirske crkve i monaških kelija. Počeo je da obrađuje zapuštena polja, ponovo je zasadio maslinjak i vinograd. Njegova ličnost i trud koji je ulagao počeli su, malo po malo, da donose plodove. Manastir je postao mesto duhovne obnove, mesto koje je privlačilo sve više duša Gospodu. Važno je napomenuti da je o. Filip tokom boravka u tom manastiru služio i parohiju posvećenu Sv. Arhangelu Mihailu, u selu Ras Kifu. 
 
Ali blagodat Božija je predodredila drugačije. Tako, pod pristiskom rata u Libanu, morao je da napusti svoj manastir na vrhu planine, koja je postla važni vojni položaj, i da potraži utočište još jednom u Solunu, gde mu je dodeljeno zvanje arhimandrita 1976. godine. On je služio u gradu, u hramu Sv. Varvare i brinuo je o studentima teologije koji su živeli pri Patrijaršiskom manastiru Uspenje Presvete Bogorodice.
 
Godine 1978, dobio je dozvolu od Gerogija (Kodra) sa Libanske gore, kome je  i dalje pripadao, da se pridruži monasima na Sv. Gori. Prešao je u manastir Stavronikitu i tamo je primio ime manastirskog pokrovitelja, Sv. Isaka Sirina. Tako je mogao da pomno prati učenje svog duhovnog oca, starca Pajsija, koji je živeo u isposnici Časnog Krsta, nedaleko od manastira. 
 
Otac Isak bi govorio o svom susretu sa Sv. Isakom u uvodu svog 'Niksiyyata,' njegovog prevoda knjige ”Asketski spisi i pisma Sv. Isaka Sirina” sa grčkog na arapski.  Pričao je da mu je jedan poštovani monah sa Sv. Gore rekao, kada još nije mnogo znao o svetitelju: ”Da li ste došli ovamo iz zemlje koja je odnegovala toliko mnogo svetitelja, kakav je bio vrlinski Sv. Isak Sirin, kako biste naučili osnove monaškog života?” Otac Isak je odgovorio: ”Da, sveti oče, jer iskustvo naših svetih Otaca ovde je preneto i došao sam ovamo da ga obnovim.”
 
Godinu dana nakon njegovog dolaska u manastir Stavronikitu, povukao se na mesto koje će postati njegovo utočište, u isposnicu Vaskrsenja, koju je sam obnovio u oblasti Kapsale, nedaleko od Kareje, prestonice Sv. Gore. Živeo je tamo četiri godine, napornim asketskim životom. Suočavao se sa brojnim iskušenjima, koja su ga navodila da napusti svoju isposnicu, sve dok jednoga dana, dok je šetao unaokolo preplavljen burom pomisli, umorom, i patnjom, nije ugledao mali grob. Stao je ispred njega i usrdno se pomolio, prizivajući u sebi sećanje na smrt. Onda je odlučno rekao: ”Ovde mogu umreti.” Od tog momenta, pomisli koje su ga mučile potpuno su iščezele. Ovo sećanje na smrt nikada ga nije napustilo. Po monaškoj tradiciji, on je iskopao sebi grob u bašti svoje isposnice. Okadio bi ovaj grob svakodnevno, sve dok četvrtaka, 16. jula 1998. godine, njegovo telo nije položeno u njega. 
 
Boravio je na Sv. Gori od 1978. do 1998. godine, kada je usnuo u Gospodu. Bio je poznat po svom podvigu i duhovnoj borbi. Postao je, po milosti Božijoj, poznati duhovni otac na Sv. Gori i u Grčkoj.
 
Za života, postao je živa spona između Antiohijske crkve  i Sv. Gore. Često je govorio: ”Ja predstavljam Antiohiju na Sv. Gori.” I bio je ponosan zbog toga. Libanci, hrišćani iz Antiohije, Jerusalima i Aleksandrije, dolazili su da prime njegov blagoslov i da od njega zatraže duhovne savete. Takođe, tokom života, odlazio je na kratka putovanja u Liban, kao i u Siriju, Jordan i Egipat. 
 
Neka molitve oca Isaka budu svagda sa nama. Amin.
 
Prevod s engleskog Bojana Srbljak
29. 3. 2013. 
 
Izvori:
 http://araborthodoxy.blogspot.com/2009/07/archimandrite-isaac-atallah-athonite.html
http://araborthodoxy.blogspot.com/2009/07/isaac-athonite-part-ii.html
http://araborthodoxy.blogspot.com/2009/07/isaac-athonite-part-iii.html
 
 

Pročitano: 5182 puta