MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

MOJA ISKUSTVA SA STARCEM PAJSIJEM



Beseda mitropolita limskog g. Atanasija na Simpozijumu o blaženom Starcu Pajsiju Svetogorcu, održanom u Konici 2011. godine. Tekst je objavljen u časopisu ”Paraklisis” maja 2012. godine.
 
I deo
 
Starac Pajsije je jedan od velikih svetitelja naše Crkve. Bio je veliki podvižnik, čovek molitve; imao je veliku ljubav prema Gospodu.
 
Usuđujemo se da danas govorimo o mnogim stvarima koje smo videli i čuli u njegovoj blizini, obavezni  da to činimo kao Apostoli koji su propovedali o Gospodu, Njegovom životu, Njegovim čudima, tako da bismo i mi poverovali da je On vaistinu Hristos, Spasitelj sveta, i  da će oni, koji u Njega veruju, primiti život večni.
 
Mnogi ljudi su bili u kontaktu sa starcem Pajsijem. Svako, po meri svoje sposobnosti, primao je blagoslov Starčev i blagodat njegove molitve. Sigurno da bi svako, ko ga je upoznao, imao da kaže mnogo o njemu. Blagodat opštenja sa Starcem je beskrajna, baš kao okean Božanske blagodati, u kojoj je on svagda prebivao.
 
Prvi put sam ga upoznao kada mi je bilo 18 godina. Završio sam tek srednju školu i upisao Bogoslovski fakultet u Solunu. Slušao sam tada od kolega - studenata  mnogo o Atosu  i bio nestrpljiv da i sam posetim to mesto. Tako sam se 1976. godine, po prvi put našao na Sv. Gori. Ova moja poseta imala je tragičan kraj. Nije mi se dopalo, pa sam sledećeg jutra napustio Sv. Goru. Rekao sam sebi: “Nikada više neću  da se vratim na ovo mesto!” Osećao sam se loše, strašno, depresivno. Jasno je da su to bila iskušenje od đavola, jer svakako da Sv. Gora nije takva. Ali moj um je tada tako razmišljao. Treba napomenuti da sam došao iz porodice u kojoj se nije  mnogo znalo o monaškom životu na Sv. Gori. 
 
Po povratku u Solun bilo mi je neprijatno da priznam da mi se na Sv. Gori uopšte nije dopalo, posebno jer su moje kolege, studenti, uvek govorili predivne priče o njoj. Pokušao sam da ponovim posetu nakon dve nedelje. Mislim da je to bilo početkom oktobra. Tada sam prvi put čuo za starca Pajsija, starca Jefrema Katunakijskog i za druge starce, koji su u to vreme bili lučezorne svetiljke Sv. Gore. 
 
Posetio sam starca Pajsija u pratnji jednog prijatelja, đakona, koji se upokojio. Strac je živeo u keliji Časnog Krsta, u oblasti Kapsale. Osećao sam se veoma neprijatno prilikom odlaska kod Starca, jer mi je đakon pričao o mnogim starčevim čudima. Plašio sam se da će starac prozreti u sve tajne moga srca. Naravno, postojala je i mogućnost da me izbaci napolje.
 
Pozvonili smo i čekali. Bio sam impresioniran starčevom napisanom porukom: ”Bolje bi bilo da me ne uznemiravate ispraznim razgovorima; mnogo više ću vam pomoći svojom molitvom.” 
 
U jednom trenutku čuli smo glas i videli starijeg čoveka, umotanog u zeleno ćebe, koji je, saplićući se niz stazu, išao ka nama da nam otvori. Đakon mi je rekao: ”Ovo je starac Pajsije.” Moje oduševljenje je odjednom iščezlo. Očekivao sam da vidim...Ne znam ni sam šta sam očekivao...A ispred mene je stajao stariji čovek, koji je u to vreme bio mlad,...ali tako je izgledao u mojim očima. Bio je slab i iznuren...Otvorio nam je vrata; ušli smo unutra i seli u malu, neuglenu sobu, koja je imala dva kreveta. Sedeo sam i čekao, pun strepnje i straha. Hteo sam da vidim kakav je stvarno bio taj čovek.
 
Starac je počeo da nam govori razne priče, koje su za nas bile totalne besmislice. Onda je odjednom skinuo svoje cipele i popeo se na krevet, da bi nam dočarao ono što je govorio. Pomislio sam: ”Ovom čoveku nije dobro.”
 
Bio sam razočaran. Pomislio sam: mora da je izgubio 'klikere,’ pa zato govore da je svetac i hrle da ga vide. Hajde da vidim možemo li sa njim da razgovaramo o nečemu ozbiljnom. Zamislite kako sam se osećao!
 
-”Starče, Vi ste veoma poznati  u Solunu.”
-”Stvarno?”
-”Da. Vaše ime svuda pominju.”
-”Vidiš, dete moje. Kada ste maločas dolazili ovamo, da li ste primetili ono smeće pobacano unaokolo?”
-”Da. Jesmo.”
 
Mislio je na konzerve od lignji, koje su danas uobičajena svetogorska  hrana. Svetlucale su na suncu. 
 
-”Vidiš li ovu konzervu kako sija?” upitao me je.
-”Vidim,” odgovorio sam.
-”Takav sam i ja. Ja sam kao prazna, zaprljana konzerva, bačena kraj puta. Ljudi je vide izdaleka, i misle da je nešto dragoceno.”
 
Čim bih pokušao da ga nešto upitam, on bi me prekinuo nudeći mi ratluk. Mislim da sam pojeo 15 parčića  pre odlaska! Nije nam ništa značajno rekao. I zbog toga sam bio razočaran. Kasnije sam odustao od pitanja. A on je nastavio da govori sa đakonom o raznim stvarima. Krenuli smo. Rekao sam mu:
 
-”Starče, rekli su mi da ovde ima zmija. Da li je to istina?”
-“Istina je. Da li želite da ih vidite?” upitao me je.
Šta je trebalo da kažem – “Da. Ne smeta mi da ih vidim.”
-“Slušaj! Kada postaneš duhovnik, moraš ponovo doći ovamo i ja ću ti ih pokazati. Imam ih ovde,” rekao je pokazujući na svoje srce.
 
Izašli smo. I dalje sam bio razočaran. Rekao sam sebi: -Ne postoji ovde ništa. 
I na kraju, pred vratima, pokušao sam po poslednji put:
 
-”Hajde, recite nam nešto korisno!” Bilo je kao da sam mu rekao: Svo ovo vreme ništa korisno nismo čuli. A on je odgovorio: ”Hajdete vi mladi. Mlad si ti, i moraš da činiš mnoga metanija.”
-”Koliko?”
-”Mnogo,” odgovorio je i potapšao nas po leđima.
 
Svedočim da se u tom trenutku dogodilo nešto neobjašnjivo. Celo mesto počelo je da odaje prijatan miomiris - sve: i drveće, i ptice, i vazduh, i stene – sve! Bilo je predivno! Tada sam prvi i poslednji put doživeo tako nešto. Sve je odavalo prijatan miris, a mi smo osetili radost.
 
Starac je nastavio: -“Idite, idite sada,” gurnu nas van i zatvorio vrata, nestajući u svojoj keliji. Đakon i ja smo se osećali veoma čudno. Upitao sam ga: 
-“Da li osećaš miris?”
-“Ne mogu da ti opišem koliko...šta se dešava?” upitao me je.
 
Potrčali smo od ovog mesta ka keliji Burazeri bez zaustavljanja, kao da smo bili na maratonu. A dok smo trčali, sve je odavalo taj prijatan miris.
 
To je to! Tada sam shvatio da ovaj čovek zaista krije veliko blago u sebi. 
 
Posetio sam ga ponovo desetak dana kasnije, verovatno zbog događaja sa mirisom. Starac se ponašao na potpuno drugačiji način. Tako se moja duša, sve do oktobra 1978, privezala za Starca. Osećao sam prisustvo Božije u njegovoj blizini. 
 
Od toga dana, postao sam sasvim siguran u jednu stvar: sve što je Gospod rekao u Jevanđelju, sve što su sveti Oci govorili u svojim pričama, sve što je pisano o Crkvi, sve što sam slušao – sve je bilo istina. U meni više nije bilo sumnja u vezi svega napisanog u Jevanđelju i oBožijim zapovestima. Međutim, sumnje su prirodno stanje uma za osamnestgodišnjeg momka, čija je duša još uvek bila veoma nezrela.
 
Te godine sam ga posećivao više puta. U međuvremenu, odlučio sam da napustim svoje studije i da zauvek ostanem na Sv. Gori (tj. da postanem monah). Starac mi nije dozvolio, jer sam za studije dobio stipendiju od Kiparske crkve. Rekao mi je:
 
 -“Možeš da ostaneš na Sv. Gori, ali za sada još uvek moraš da sadiš na ispitima. Pošto te je Crkva poslala, nije uredu da odustaneš čim si došao ovamo.” Tako je i bilo.
 
II deo
 
Verovao sam i nastaviću da verujem da je on savremeni, veliki Svetitelj naše Ckrve. Po mom mišljenju starac Pajsije nije samo u rangu velikih svetitelja; ja sam ubeđen da  on održava univerzum svojim molitvama. 
 
Jednom,videvši da sam slab i bedan, starac je blagoslovio da ostanem kod njega nekoliko uzastopnih noći;i to je tako trajalo dve ipo nedelje. Tada, tokom mog boravka kod starca, pažljivo sam ga posmatrao. Bio sam radoznao da vidim kako je živeo. Uvek sam bio pod utiskom da je ceo univerzum održavao svojim molitvama.
 
Sećam se prve večeri mog boravka kod njega. Rekao mi je: 
 
-”Hajdemo da večeramo.” 
-“Šta da večeramo?” upitao sam ga. U keliji apsolutno nije bilo ničega. Ne mogu da opišem to siromašvo, koje je vladalo u keliji Časnog Krsta.  
 
Ipak otišli smo da pojedemo nešto. On je postavio krpu na jedan kamen, jer nije bilo stola, izneo je nekoliko glavica luka, nekoliko suvaraka i konzervu koju mu je neko doneo. Rekao mi je:
 
 -”Otvoriću ovu konzervu za tebe. Čuvao sam je da je ti pojedeš.” 
 
Kako će je otvoriti, razmišljao sam. On nije imao kuhinjski pribor, jer ne bi imao koristi od njega. Otvorio je konzervu pomoću čekića. Ustali smo da bi se pomolili molitvom ”Oče naš”. Predeo Časnog Krsta na  Kapsali bio je pust. Ali on je ustao da se pomoli na ovom napuštenom mestu. Podigao je ruke k nebu i izgovorio molitvu:  “Oče naš, koji si na Nebesima...”Tvrdim vam da do danas, posle toliko godina, nikada nisam čuo molitvu Oče naš, izrečenu sa takvom snagom. Pomislio sam da će Bog pružiti Njegovu svetu desnicu i blagosloviti našu oksudnu trpezu. Bilo je predivno!
 
Ceo njegov život bio je takav! Živeći na Sv. Gori do 1992, vrlo često sam odlazio u posetu starcu. Ostajao sam kod njega  nekoliko puta, prisluživao mu na Sv. Liturgiji u njegovoj maloj kapeli, ali nikada nisam bio u stanju da se naviknem na ovog čoveka. Svaki put kada bih ga sreo, osećao sam se podjednako uzbuđeno kao i prvog puta. Starac Sofronije iz Eseksa objasnio mi je zašto. Ovako mi je objasnio to osećanje, kada sam ga posetio u Engleskoj sa mojim blagoslovenim starcem: -“Susret sa duhovnim čovekom je svaki put proročki doživljaj. Nikada nije moguće navići se na čoveka, koji je čovek Božiji. Vaš susret sa njim uvek će biti jedinstven i neponovljiv doživljaj.” I to je ono što sam iznova doživljavao uz starca Pajsija. 
 
Nikada ga nisam posetio tokom poslednjih dana njegovog života. Nisam mogao da zamislim da će se čovek, koji je savladao zakon fizike, čiji je život bio pun jake i očigledne blagodati, razboleti i umreti. Ipak, on mi je u više navrata,  preko ljudi koji su ga posećivali, slao svoje blagoslove. 
Neizmerna ljubav prema Gospodu nadvisila je ljubav prema sebi samom. Zato se i naviko da živi na tako zapuštenom mestu, bez udobnosti, bez ičega, ali gde je Božije blagodati ljubavi bilo u izobilju. Kao u Jevanđeljskim rečima ”Gospodnja ruka bila je svagda nad njim.”
 
Ako se ne varam, bilo je to na Božić 1982. godine; posetio sam ga nakon Svenoćnog bdenija, pošto se malo odmorio. Bio je  tada u keliji Panagudi. Bio je raspoložen, a bilo je i mirno, bez posetilaca. Činilo mi se da se i oluja pripremala. A on mi je rekao:
 
-”Kako da se izrazim, đakone (bio sam tada đakon). Jednom je celo moje biće bilo u plamenu ljubavi Gospodnje; zanos je bio toliki da sam mislio da mi se kosti, poput voska, tope. Jednom sam bio u šetnji i morao sam da stanem -  tolika je bila Ljubav koju sam osetio ka Gospodu da sam pao pod drvo i nadao se da me niko neće takvog videti, jer ne bi razumeo šta se dogodilo samnom. Bio sam ozbiljno u plamenu ljubavi prema Gospodu. Od tada  je prošlo sedam ili osam godina, a ta ljubav nikada nije prestala, već je uzrasla u ljubav prema celom svetu. Ja se svakoga dana topim zarad onih ožalošćenih, i nisam u stanju da razmišljam kako je Gospod postao čovek, nas radi. Ponekad razmišljam o načinu kako je postao čovek, kako i gde je rođen...” Zaista, njegove oči su se punile suzama, a to je bila retkost, jer on sebi nije dozvoljavao da pokazuje osećanja na ovakav način. Bio je veoma hrabar ratnik, koji je izbegavao da pokazuje svoja unutrašnja osećanja pred drugima. Ipak, njegov život u Panagudi, postao je svakodnevna žrtva za stado Gospodnje. To je primer savršene ljubavi.
 
Gospod je rekao Petru: “A ja se moljah za tebe da vera tvoja ne prestane, i ti, kad se obratiš, utvrdi braću svoju.”  (Lk. 22,32) Isto se dogodilo i starcu Pajsiju. Čim je dostigao neprestano sećanje na Gospoda  i oboženje, čuo je te iste reči, tj. da ojača svoju braću. I zaista, k njemu su dolazili mnogi, ali starac je posebno saosećao sa stradalnicima, i mladima, koji su izgubili duhovnost. Stajao je pokraj njih sa ogromnom samožrtvom. Slušao ih je, isceljivao, davao savete  i ojačavao ih. Njegove reči bile su divne - u to sam se i sam uverio. Imao sam poslušanje gostoprimca, kao i vratara Kutlumuškog manastira, gde sam boravio sa svojim starcem i bratijom. Bio sam brbljivac i voleo da propovedam ljudima.  Primećivao sam da bi se, nakon susreta sa starcem Pajsijem, ceo njihov život izmenio od samo jedne starčeve reči ili pogleda. Kao što pismo veli: “I oni odoše i propovedaše svuda i Gospod im pomagaše.” (Mk. 16:20) Gospod je potvrdio i zapečatio Starčeve reči znacima blagodati. Toliki su brojni bili znaci blagodati i tako veliki da su zabeleženi u mnogim knjigama, i oni svedoče da  je ovaj čovek bio istinski svetitelj , koji je našao veliku milost pred Gospodom. Štaviše, još uvek postoji toliko njih, koji mogu posvedočiti svoje sopstveno iskustvo sa Starcem. 
 
Jedne večeri sam ostao u starčevoj keliji i bio uzmeniren, jer se moj starac Josif, koji je otišao na Kipar da tamo uspostavi manastirsko opštežiće, nije javio...Starac Pajsije me je upitao:
 
-“Šta je sa tobom?”
-“Nemam nikakvih vesti od starca Josifa i baš sam zabrinut,” odgovorio sam.
-”Ah, zašto se brineš. Hajde da kupimo kartu i da odemo do njega.”
-“Da, sa zadovoljstvom,” odgovorio sam.
-“Da li želiš da putuješ sa avio kompanijom Olimpik?” upitao me je.
-”Da, uzmimo Olimpik.”
-”U redu. Hajde da saznamo u koliko sati poleće avion za Kipar.”
-“U redu, starče.”
-“Ali moramo da kupimo kartu koju je koristio Sv. Maksim Kavsokalivit.”
-“Kako to mislite?”
-“Šta mislim? Sv. Maksim je jeo suvarke i leteo od Kavsokalivije do Vatopeda. Mi ćemo večeras jesti svež hleb i letećemo na Kipar.”
 
Mislio sam da se starac šali. Ipak, pojeli smo našto suvarka i ja sam otišao na spavanje. Starac je ostao da se moli. Sledećeg jutra, kada sam se probudio, već je bio na nogama.
 
-“Kakva je bilo noć?” upitao me je.
-“U redu,” odgovorio sam.
-”Imaju lep manastir tamo,” rekao mi je. I počeo je da mi opisuje manastir do detalja, mesto gde je moj starac boravio, njegovu keliju, njegovu kancelariju, 
čak i njegovu olovku, njegove papuče, sve...
 
-”Starče, kako znate sve ovo?” upitao sam.
-”Avion je prispeo na pistu, došao sam po tebe, ali ti si se već uspavao. Pa sam otišao sam! Propustio si let,  a ja sam otišao i jutros se vratio.” Ceo njegov život bio je pun takvih iskustava. 
 
Olga Konaris Kokinos
 
Prevod sa engleskog prof. Bojana Srbljak
13 mat 2013 god.
 
Izvori: http://vatopaidi.wordpress.com/2013/02/28/my-experience-with-elder-paisios-part-a/
http://vatopaidi.wordpress.com/2013/03/02/my-experience-with-elder-paisios-part-b/
 
 

Pročitano: 8094 puta