MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

ISTORIJSKI PREGLED SVETOGORSKOG MONAŠTVA (I)



Monaštvo se pojavilo u ranoj istoriji Crkve. Opadanje morala  u hrišćanskoj Crkvi u pozno-rimskom i rano-vizantijskom periodu, slabljenje duhovnog života hrišćanskih zajednica u gradovima, razdori usled pojave jeresi i raskola, pa čak i postojanje određene forme  otšelništva u drugim religijama, doprineli su razvoju podvižničkog ideala  među hrišćanima. Ovaj ideal je pronašao svoj izraz u različitim vidovima kolektivne i lične duhovnosti.
 
Iako se razvijalo odvojeno u različitim regionima, duhovna domovina monaštva bio je Egipat. U Egiptu su živeli poznati podvižnici, a tu je postojala i velika Egipatska pustinja – mesto potpune samoće i surovog podviga. 
 
Otšelništvo predstavlja ranu formu monaštva. Njegov začetnik bio je Sv. Antonije Veliki  (+ 356. godine). U isto vreme, prepodobni Pahomije  (+ 346. godine) uspostavlja opštežiteljno monaštvo. Zajednička karakteristika kako otšelničkog monaštva Antonija Velikog tako i Pahomijevog opštežiteljnog ustava jeste predanost ličnom podvigu i samostalnom duhovnom delanju.  Maloazijsko monaštvo u regionu Kapadokije, u istom periodu doživljava procvat pod uticajem Sv. Vasilija Velikog.
 
Pored Egipta i Kapadokije, monaštvo je takođe bilo rasprostranjeno u oblasti Antiohije, u Kelesiriji (poznatoj po svojim monasima stolpnicima), Mesopotamiji i Palestini. 
 
Ubrzo, monaški pokret se Istoka stiže i u prestonicu Vizantijskog carstva. Svedočanstvo o prvom manastiru u Konstantinopolju datira iz 382. godine, a krajem VI veka postojalo je ukupno 92 manastira.
 
U narednim vekovima monaštvo u Maloj Aziji, u bogatoj i moćnoj pokrajini, doživljava još veći procvat zahvaljujući osnivanju značajnih zajednica na Olimpu u Vitiniji, Latri i Mileti, i njihovom aktivnom suprotstavljanju ikonoboračkom pokretu. 
 
Duhovnoj atmosferi u Vitiniji između VIII i IX veka doprinosi veliki reformator vizantijskog monaštva Teodor Studit. Principi monaškog života, koje je utvrdio Teodor u svom Katehizisu i manastirskom Ustavu, usmereni su bili na uspostavljanje stroge discipline, kako u Bogosluženju tako i u svakodnevnom životu. On je uveo pravila koja će kasnije imati veliki uticaj na svetogorsko opštežiće. 
 

Sv.Teodor Studit
 
U IX veku, obnovljeni hram pod patrijarhom Fotijem preuzeo je novu, vodeću ulogu, a monasi su pozvani da se uključe u rad šireg obima. 
 
Za pokrštavanje severnih suseda izabrana su dva brata - monaha iz  Soluna - Kiril i Metodije. Duhovna asimilacija slovenskih plemena na jugu Balkana biće obavljana pomoću sistematske misionarske delatnosti ova dva monaha.  
 
U samoj Grčkoj, gde do IX veka postoje retki dokazi o organizovanom monaškom životu (mada arheološki nalazi ukazuju na postojanje manastira iz ranog hrišćanskog perioda na Tasosu, Delosu i  Kritu), misionarska delatnost u Solunu, Patri i Larisi razvijala se paralelno sa osnivanjem manastira. Na Peloponezu braća Simeon i Teodor osnivaju obitelj Megalo Spileo (Velika Pećina), a zahvaljujući prisustvu vizantijske hrišćanske crkve u Makedoniji osnivaju se veliki monaški centari na poluostrvu Halkidiki u IX veku (obitelji prepodobnog Jefimija i prepodobnog Jovana Kolova).
 
Rad monaha–misionara i otšelnika u Grčkoj dostići će svoj vrhunac u X veku. Poznati monasi iz ovog perioda su Sv. Nikon Pokajnik, Sv. Luka Stiriotis i Sv. Atanasije Atonski. 
 
Sistematska misionarska delatnost monaha bila je neposredno povezana sa naporima vizantijske administracije da politički i crkveno preobraze Balkan: da ojačaju odbranu, da prošire vizantijski uticaj na susedne narode i neutrališu rimsko nastojanje da prodre u krajeve od vitalnog značaja za Vizantijsko carstvo. 
 
U okviru ovog duhovnog podviga 963. godine osnovan je prvi manastir na Sv. Gori – Velika Lavra. Njegov osnivač bio je Sv. Atanasije Atonski. On je bio neobično aktivan i nadaren monah iz visokog društvenog staleža i lični prijatelj vizantijskog cara Nikifora Foke. Pojava opštežiteljnog manastira obeležava  ne samo početak jednog novog perioda u razvoju podvižničkog idela na Sv. Gori, već je njegovim osnivanjem Grčka postala duhovni centar hrišćanskog Istoka  i Balkana.
 

Velika Lavra

Klima je bila pogodna za razvoj svetogorskog monaštva, a nastala kao rezultat ideološke i političke orjentacije imperije u procvatu u drugoj polovini X veka. Carstvo je utvrdilo bezbednost nakon pobede nad Arapima i njihovim proterivanjem sa Krita 961. godine, kao i uništenjem gusara u rejonu Egejskog mora. Međutim, nekada čuvene manastirske obitelji Male Azije suočavale su se invazijom i naseljavanjem Turaka Seldžuka, nakon poraza na Manzjikertu (1071).
 
Sv. Atanasije nije podigao manastir u pustinji. Uz saglasnost vizantijskog cara nastanio se u oblasti koja je već imala opštežiteljnu monašku tradiciju i centralizovanu upravu...
 
Izgleda da su već tokom drugog ikonoboračkog pokreta s početka IX veka monasi ikonopisci iz susedne Makedonije nalazili priveremeno utočište na Svetoj Gori. 
 
Prvo svedočanstvo o prisustvu znamenitih podvižnika na Sv. Gori datira s kraja VIII i s početka IX veka. Do tog perioda, prepodobni Petar Atonski, kako se veruje, podvizavao se na području današnje Kavsokalivije. Malo kasnije, negde sredinom IX veka, na Atos je došao prepodobni Jefimije, koji je kasnije bio osnivač najvećeg manastira u oblasti Vrastame (sada Vraste) na Halkidiki.
 
Do sredine IX veka svetogorski monasi su oformili relativno brojnu i čuvenu zajednicu, pa ih je carica Teodora pozvala u Konstantinopolj; prema svedočenju istoričara Genezija, svetogorski monasi bili su pozvani na proslavu resturacija ikona 843. godine. 
 
Godine 833. svetogorski otšelnici dobili su prve carske privilegije. Svojim ediktom car Vasilije I monasima otpisuje porez, a ulazak na Sv. Goru biva zabranjen žiteljima Jerisosa i njihovim stadima. Godine 908. njegov sin, Lav VI Mudri, proglašava nezavisnost Sv. Gore od velikog manastira Jovana Kolova u Jerisosu. U 941./942. godini, car Roman Lokapin pokrenuo je carsku pomoć Sv. Gori - po jedan zlatnik na godišnjem nivou. Godinu dana kasnije, 943. godine Katakalon, general solunski, sledujući carskom ediktu, odredio je granicu Sv. Gore. Ova granica je suštinski ostala nepromenjena do danas. 
 
Početkom X veka monasi, iako rasuti širom planine, organizovali su neke oblike centralne uprave. Godine 908. prvi put se govori o protosu sa sedištem u Kareji, predstavnicima zajednice za spoljne poslove i tri godišnje skupštine na kojima su učestvovali svi monasi, raspravljajući o pitanjima od zajedničkog interesa. Skupštine su održavane na Božić, Vaskrs  i praznik Uspenja Presvete Bogorodice (15. avgust). Istovremeno, osnivaju se i grade veći manastiri kao što je manastir Sv. Pavla, Ksiropotam, obitelj Klimenta (koja je kasnije stopljena sa Ivironom), i manastir Vulevtirija, koji se nalazio nedaleko od današnjeg skita Sv. Ane. 
 
Ipak, život isposnika u siromaštvu i usamljenosti nastavljao se. Pustinjaci su živeli u improvizovanim kalivijama i hranili su se uglavnom plodovima iz šume. Ova situacija ostala je nepromenjena do sredine sledećeg veka, kada na Sv. Goru dolazi Sv. Atanasije. U žitiju prepodobnog karakteristično je opisano kako su živeli monasi: 
 
U pustinjaka ne beše zemlje zasejane i obrađene; niti su orali niti kopali, nisu imali volove, magarce, ni druge životinje koje su mogle nositi teret, nisu imali ni pse; živeli u kalivijama od drveta, sa krovovima prekrivenim travom. Tako su oni provodili leta i zime i udare vetrova (...) osim duhovnih njihove telesne potrebe su bile veoma skromne; nisu kuvali hranu, jeli su ono što im je planina nudila (...) oni su sakupljali šumske plodove i tako sirove ih jeli (...)
 
Dolazak Sv. Atanasija na Atos i izgradanja Velike Lavre poremetila je mir skromnih isposnika. Unutrašnja organizacija novog manastira i njegove mnogobrojne zgrade i ekonomske aktivnosti bile su potpuno nove za Sv. Goru. To je bila prva opštežiteljna obitelj sa centralizovanom unutrašnjom upravom.
 
Ktitor manastira bio je sam car, a posle njegove smrti, obitelj nastavlja da prebiva  u slobodi, nezavisnosti i samoupravi. To jest, manastir je i dalje pod imperatorskim pokroviteljstvom. Manastirom je upravljao iguman, koji bi pre svoje smrti, uz pomoć saveta staraca, imenovao svog naslednika.
 
Izgleda da su za osnivanje Velike Lavre od samog početka izdvajane velike sume novca. Samo na početku radova Nikifor Foka obezbedio je šest kilograma zlata, a Atanasije je uložio veliki deo sopstvene imovine.
 
Sv.Atanasije Atonski

Politika Sv. Anastasija u razvoju privrede i obrađivanju zemljišta bila je veoma važna za novu monašku instituciju i poslužila je kao model za buduće manastire, koji su osnivani na Sv. Gori. Pored izgradnje velikih manastirskih kompleksa, snalažljivi monah počeo je da zemlju obrađuje plugom i iskoristio imovinu napuštenih kelija. On primenjuje nove tehnologije u poljoprivredi, uvodi par volova za oranje i gradi sisteme za navodnjavanja. Koristi najnoviju tehnologiju u izgradnji manastirskih mlinova i pekara; gradi i dovozi brodove, gradi skladišta  i pomoćne zgrade za pomorce. 
 
Iako novi manastir ubrzo postaje centar značajne poljoprivredne  i zanatske proizvodnje, principi monaškog života ostali su neizmenjeni. Namere osnivača nisu dozvoljavale odstupanja. Prepodobni Atanasije je ostao pravi podvižnik, koji je uveo stroga pravila življenja istovremeno tražeći od monaha stalan rad. 
 
Ipak, postepeni preobražaj Atosa iz mesta za usamljnike u centar organizovanog monaštva dovodi do sukoba i nesporazuma. Otšelnici nisu bili ometani ovim novim načinom podvižničkog života. Vid organizovanih, opštežiteljnih manastira postojao je vekovima, kako u Konstantinopolju, tako i u celoj imperiji; takav način monaškog  života preovladavao je u ovom periodu. Primedbe otšelnika proistekle su iz straha da će njihove skromne kelije iščeznuti ili biti pripojene ovim energičnim, novim manastirima. 
 
Car Jovan Cimiskije, naslednik Nikifora Foke, pokušao je da reši ovaj problem. Cimiskije je na Sv. Goru poslao monaha Studitskog manastira Jefimija naloživši mu da proceni situaciju  i da u saradnji sa kinovijama  i otšelnicima sačini ustav. 
 
Ishod ove saradnje bio je prvi Tipik, ili Povelja Sv. Gore, potpisana od tadašnjeg protosa Atanasija, nastojatelja Velike Lavre, i 46  igumana atonskih kelija i drugih, manjih monaških zajednica. Povelja je ratifikovana od strane cara 972. godine. Original ovog retkog dokumenta, poznatog kao Tragos, jer je napisan na debelom pergamentu, potpisao je lično car Jovan Cimiskije. Ova povelja čuva se do danas u Sveštenoj opštini kao najveće svetogorsko arhivsko blago.
 
Tipik iz 912. regulisao je obaveze i ovlašćenja centralne vlasti Sv. Gore. Protos i zvaničnici Protata u Kareji definisali su odnose sa monasima i precizirali odnose između različitih kategorija monaha. Iako je zaštićen drevni status otšelnika, ovim Ustavom je opštežiteljni sistem priznat kao dominantni oblik podvižništva na Sv. Gori. 
 
Tipik cara Jovana Cimiskija dopunjen je i prilagođen Tipikom iz 1045, koji je izdat u vreme vladavine Konstantina Monomaha. Treći, potpuno novi Tipik, izdat je 1406. u postvizantijskom periodu, a bavio se unutarnjim uređenjem manastira i odnosima između monaha  i njihovih nadređenih. Bio je izdat od strane cara Manojla VIII Paleologa.
 
Osnivanjem Lavre i raznovrsnim aktivnostima Sv. Atansija i drugi, znameniti muževi tog vremena, počeli su da osnivaju manastire i da budu u direktnoj ili indirektnoj vezi  sa njima. Godine 979./980, gruzijski plemić Jovan Tornik  i njegov sin Jeftimije, obezbedivši  carske privilegije i donacije, podižu Iverski manastir. Ubrzo zatim, tri bogata plemića  iz Jedrena - Atanasije, Nikola i Antonije - osnivaju manastir Vatoped. 
 
Od kraja X veka manastiri su brzo osnivani. Sačuvan je dokaz da je oko 1000. godine Sv. Gora imala preko 41 manastir. Na čuvenu planinu iz raznih delova carstva hrle monasi različitih nacionalnosti. Dok je sv. Atanasije još bio živ, prvi italijanski monasi stupili su na Atos iz grada Amalfija, osnivajući manastir Amalfiltant. Manastiri Paflagonca i Haldosa pripadaju istom periodu, dok manastir Rusik pripada ranom XI veku. Kelije koje će kasnije postati manastiri, a koji i danas postoje, takođe su se pojavile u ovom periodu. Manastir Zograf osnovan je pre 980. godine, a osnovao ga je vizantijski slikar i ikonopisac (zograf) Georgije. Blagodatnim radom prepodobnog Pavla Ksiropotamskog 956. osnovan je manastir sv. Nikifora (sadašnji manastir Ksiropotam), a 980. osnovan je manastir Sv.Pavla. Manastiri Ksenofont, Esfigmen i manastir Hilandar osnovani su krajem X veka. 
 
Manastir Hilandar

Do kraja XII veka svepravoslavni i vaseljenski karakter atonskog monaštva dobro je uspostavljen. Do 1142. osnovan je manastir za ruske monahe, a 1198. srpski kralj Nemanja, kasnije monah Simeon, i njegov sin Sv. Sava dobijaju na dar napušten manastir Hilandar. Kasnije je i Zograf postao centar bugarskog monaštva na Sv. Gori.
 
Tokom vizantijskog perioda, uz nekoliko izuzetaka, carska politika prema Sv. Gori bila je veoma blagonaklona. Skoro svi manastiri u jednom trenutku svog postojanja bili su imenovani za «carske lavre», kraljevske institucije, zaštićene od mešanja državnih i crkvenih zvaničnika. Privilegije, oslobađanje od poreza i pokloni careva i plemstva, učinili su da manastiri postanu ekonomski jaki i da se neometano posvete duhovnom životu. 
 
Istorijski tok svetogorskih manastira delio je sudbinu Vizantijskog carstva do određene mere. Kada je carstvo počelo da slabi, manastiri su nastavili da cvetaju. XIV vek bio je doba duhovnog uspona. Isihazam kao duhovni pokret koji je nastao i razvio se na Sv. Gori, obnovio je asketski ideal i učino Sv. Goru  duhovnim svetionikom slovenskih naroda  na Balkanu i Rusiji.
 
Manastiri su nastavili da se osnvaju i obnavljaju na Sv. Gori, uprkos političkom  i ekonomskom slabljenju Paleologovog carstva, i uprkos građanskim ratovima koji su uznemiravali Balkan. U centru poluostrva, pokraj Kareje, vlaški vladari su obnovili manastir Kutlumuš,  a na istočnoj obali dva plemića Aleksije i Jovan osnovali su manastir Pantokrator. Na zapadnoj obali srpski despot Jovan Uglješa bio je zaslužan za izgradnju manastira Simonopetra, a prepodobni Dionisije iz Trapezunta podigao je manastir Dionisijat, uz volikodušnu pomoć Aleksija III Komnena. Južno, manastir Sv. Pavla, nakon viševekovnog ležanja u ruševinama, obnovila su dva srpska monaha plemenitog roda, Gerasim Radonja i Antonije Pagasi krajem 1380. godine. Kasnije, možda početkom XV veka, podignut je manastir Gregorijat. 
 
Godine 1423. Atos je pao pod vlast Turaka. Kraj Vizantijskog hrišćanskog carstva i nove prilike neminovno su izmenile političku orijentaciju svetogorskih monaha i doveli do finansijskih problema. Oni su doveli do postepene promene u institucijama svetogorske monaške države. Ipak, ove promene su se dešavale sporo; prilagođavane su novim političkim, društvenim  i ekonomskim uslovima i nisu uticale na duhovne principe monaškog života.
 
Saradnja sa osmanlijskim vlastima bila je neophodna, kako bi se sačuvala autonomija svetogorskih zajednica i njihova imovina. U poređenju kako su tretirani porobljeni hrišćanski narodi, sultan se prema monasima na Sv. Gori u početku dobro odnosio. Autonomija zajednice se poštovala, a oporezivanje manastirske imovine bilo je umereno. Ustanovljen je paušalni porez za celu Sv. Goru. Napori monaha da isti status obezbede i za posede van Sv. Gore bili su samo delimično uspešani.
 
Uprkos činjenici da direktno oporezivanje, osim za određene periode, nije bilo naročito teško, vanredni porezi i nameti, a iznad svega arbitrarnost poreskih službenika, postali su nepodnošljivo breme za manastire. Monaške arhive su pune fermana, edikta izdatih na zahtev manastira, a ukazuju na pokušaje sultana da reši ovaj problem.
 
Veliki i bogati metosi, koje su manastiri posedovali, uglavnom u centralnoj i istočnoj Makedoniji (Halkidikiju, Solunu i na reci Strimon) a takođe i na ostrvima u severnom Egeju, nisu ostali netaknuti. Mnogi manastiri su osiromašili, a njihovi prihodi potpuno presušili kada je njihova zemlja delimično ili potpuno oduzimana i davana Turcima. Težak udarac je zadat 1568./1569, kada sultan Selim II oduzima  manastirima imovinu, a zatim obavezuje monahe da istu imovinu otkupe. Ovaj otkup koštao je Sv. Goru 14.000 zlatnih florina.
 
Pored proizvoljnog ponašanja turske vlasti, dešavali su se i drugi nesrećni događaji. Prirodne katastrofe, požari, zemljotresi, napadi gusara, hajduka i vojnika često su ometali pokušaje da se manastiri obnove, i zbog njih su manastiri upadali u još veće dugove.  
 
Tokom prvih vekova turske vladavine, skoro svi svetogorski manastiri pokušavali su da opstanu finansijski, uz najneophodnije održavanje i korišćenje imovine koju su sačuvali. 
 
Proizvodnja na Atosu obezbeđivala je samo neophodno za život, jer su i na te proizvode monasi morali da plaćaju harač. Voćnjaci  i vinogradi, letina, masline  i povrtnjaci – njihovim rodom uspevali su da prežive. 
 
Ova proizvodnja, međutim, nije bila dovoljna da se njome zadovolje sve manastirske potrebe. Najveći deo prihoda u ovom periodu dolazio je od: a) sistematskog iskorišćavanja imovine uz postepeno ekonomsko oporavljanje kroz donacije, kupovinu i obezbeđivanje stabilnih prihoda; b) od metoha oko dunavskih kneževina, koje su, posebno u XVII veku, darivali pravoslavni vladari Moldavije  i Vlaške, c) od velikih donacija ne samo od navedenih prinčeva već i od ruskih careva i velikodušnih grčkih sveštenika  i vlastele. Ove donacije odigrale su glavnu ulogu  u održavanju i proširenju manastirskih kompleksa  i  ukrašavanju manastira ikonopisom d) od priloga sakupljenih izvan granica Grčke, na Istoku i od Slovena u Evropi. 
 
Dokle god se Turci nisu mešali  u unutrašnje poslove Sv. Gore, centralna administracija je postojala. Protat je zadržao svoju izvršnu, sudsku i duhovnu vlast, ali njegov institucionalni, stari prestiž je polako nestajao. Godišnja carska pomoć je izostajala i Protat je teško sastavljao kraj sa krajem. Njegovo vlasništvo nad zemljištem i kelije pod njegovom upravom postepeno su prelazile u posed manastira. Pravna funkcija beše narušena od turskih kadija, ili sudija, kojima su se manastiri obraćali kada odlukom Protata neki spor nije rešavan u njihovu korist. Ugled protosa je počeo da bledi krajem XVI veka, a poslednji nosilac dužnosti pominje se 1593. godine.
 
Osnovano je 20 samostalnih manastira a tako je ostalo i do danas. Devetnaest ih je iz doba Vizantije, a dvadeseti je jedini postvizantijski – to je manastir Stavronikita, koga je 1541. osnovao Patrijarh Joakim I. 
 
(nastaviće se)
 
Prevod s engleskog Bojana Srbljak
10. 3. 2013.
 
Izvor: http://www.pemptousia.com/2013/02/a-historical-outline-of-athonite-monasticism/
 

Pročitano: 8184 puta