MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

ODGOVORI PROTOJEREJA ALEKSANDRA ŠARGUNOVA



Opet počinje veliki post- vrijeme spasonosnog pokajanja. Ali Gospod govori i o pravednicima kojima nije potrebno pokajanje. Ko su pravednici? I zašto su oni koji se kaju za svoje grijehe, bolji od onih koji su grijeh počinili? Ne griješiš – ne kaješ se? Da li je pravedan takav sud? Zar on ne izaziva konfuziju, čak i protest onih koji to sve prate?
S. Belozerov, Kursk

Vaša nedoumica je veoma poznata. U vrijeme priprema za Veliki post i u vrijeme Velikog posta Crkva vam predlaže jevanđeljske priče o Božijoj milosrdnosti. Grešnici dolaze Hristu da ga saslušaju. Fariseji i književnici su bijesni. To je javna sablast: ON prima grešnike i prljave i jede sa njima. Gospod im odgovara pričama, objašnjavajući, šta to znači.

Prva od tih priča - priča o zalutaloj ovci. Pred nama – slika grešnika koji ide stranputicom grijeha. On je kao izgubljena ovca, izgubljen od Boga, izgubljen od svog stada, izgubljen za sebe. On ne zna gdje je, besciljno luta, stalno se izlaže napadu divljih životinja. O n je pun straha, lišen pastirske brige. On ne zna gdje su zeleni pašnjaci, ne može naći put do svog stada. Ali Bog se brine o grešniku. Njegova lična briga – o izgubljenim ovcama.Iako ima na stotine ovaca On neće da izgubi ni ovu jednu. On ide za njom i ne štedi se, sve dok je ne nađe. Iako je smatra slabom i nesposobnom da se vrati svojoj kući, On je ne ostavlja izgubljenom nego je uzima na svoja pleća i sa velikom nježnošću je vraća stadu. Mi znamo tu sliku Velikog Pastira iz drvenih katakombi.Oni koje Bog nosi na svojim ramenima – nikad ne umiru. Tajna Gospoda – tajna preobraćenja. Zbog toga je On i prišao – da pronađe ono što je izgubljeno.

Priča o izgubljenom dukatu – ista tajna. Jedna  žena je imala deset srebrnih dukata, i jedan od njih se izgubio. Neko od svetih je rekao:“ Gospode, uprkos grešnosti čovječanstva, devet od deset –ne, devedest devet od sto, kao što je napisano u priči o izgubljenoj ovci, ostaju vjerni tebi?“  Ali i danas gledajući na sve gore stanje u svijetu – ne očajavajte. Sveti oci govore da je to odnos- anđeli i pad čovječanstva. „ ja sam izgubio dukat“- svaki od nas se moli velikom pokajničkom kanonu. Dukat srebrna- moneta, naša duša – srebro beskonačne cijene, ne grubi metal ili olovo. To je srebrna moneta zapečaćenja Božijim likom i natpisom Cara Nebeskog. To je srebro izgubljeno zbog prašine i prljavštine, i svako će reći:“njemu nije ovdje mjesto“. Žena pali lampu, mete kuću, traži izgubljeni novčić i pronalazi ga.

Sveti oci govore da Bog koristi sva sredstva da bi našao izgubljenu dušu. On pali lampu Jevanđelja ( u Kanonu svetog Andreja Kritskog lampa – nastavnik pokajanja Krstitelja) da bi nam pokazao put prema sebi.
Žena poziva susjede i drugarice kod sebe i kaže: „Radujte se sa mnom jer sam našla izgubljeni novčić“. Radujuća istinski želi da  se i njeni prijatelji raduju s njom. I ova priča završava kao prethodna.
Šta je naujupečatljivije u ovim pričama? Daje nam se slika Carstva Nebeskog, daleko atraktivnija nego hladna konstatacija o zaslugama pravednika koji nemaju potrebu za oprostom. Nebo hrista- svetlo, cvijetno, uskršnje. Jer sada u ovom životu mi moramo izabrati pokoru. Da mi smo grešnici, ali kajemo se. Zahtijeva se dobro bogoslovno i duhovno zdravlje da se jasno ruzumije šta je pokajanje – dar Božiji a ne dar naših uspjeha i dostignuća. U suprotnom mi ćemo se naći među pravednicima kojima pokajanje nije potrebno. Kažem vam, da će na nebu biti više radosti nad jednim grešnikom koji se kaje nego nad devedet devet pravednika koji nemaju potrebe za pokajanjem.

Pokajanje grešnika na zemlji – radost na nebu. Najveći grešnici mogu da se pokaju. Dokle god život traje postoji i nada i ne smijemo očajavati ni u kom slučaju. Na nebu je uvijek radost. Ali najviše od svega – zbog kajućih grešnika. Bog se raduje, ne samo zbog preobraćanja cijelih naroda, nego i zbog samo jednog kajućeg grešnika – samo jednog! Anđeli svjetla će se radovati što ima je ovaj ambis milosti prikazan. Spasenje ljudskog roda počelo je sa radošću u prisustvu anđela pjevajući: „ slava uzvišenom Bogu“! Naš Bog – „voli pravedne i miluje grešne“. Bog voli one koji ne silaze sa puta. Takvi su i Anđeli, ni u čemu drugačiji od Gospoda. Ali najveća radost za Njega je kada je zalutali preobraćen i vraćen kući. Takvi su svi sveti i oni koji su pozvani svetosti čovječanskoj.

Mnogi, vjerovatno, znaju stihove Puškina u kojim on nemilosrdno kažnjava sebe:“ sa gađenjem gledajući život moj, ja treperim i proklinjem“. Sjetila sam se ovih riječi red početak posta zbog poslednjih stihova:“ gorkio žalim i gorke suze lijem“.Šta ovo može da znači, ove riječi našeg slavno pjesnika, osim gorko priznanje o neizmjenjivosti prošlosti?! Isto tako, to je i konstatacija o zarobljenosti ljudske duše grijehom. Ovi stihovi me napominju o privremenoj pomračenosti ovog veselog genija ( nije za džabe Dostojevski napisao:“ko je srećan on vjeruje u Boga“. I pokazivanje njegovih očajavanja u stihovima:“ Dar slučajni ili dar namjerni, život, zašto je meni dat?“.
L.I. Veršenina, Moskva

Ja sam došao pozvati, ne pravednike, nego grešnike na pokajanje- govorio je, vraćajuči se svojoj Krsnoj smrti, Hristos.” U tužnim danima posta” – postoji takav prijedlog u stihovima molitve  svetog Jefrema- kao nikad do sada mi smo dužni sebi priznati da smo grešnici. Ako smo iskreni, ako se usudimo priznati da smo takvi, dovoljna će biti ta jedna riječ, možda će to biti nekom čudno, ta jedna riječ je presudna da bi bili proglašeni za jednog hrišćanina! Nije li naša greška što smo rođeni sa defektom koji se zove grijeh?! Mnogi se tome prilagode ali teško opterećavajući sebe.

Takav je život. Ali, može li se razumna vjera zadovoljiti onim što je neizbježno? Gospod je govorio: Došao sam tražiti i spasiti izgubljene, to jest ono što je i cilj  od nastanka svijeta. Ali ako nas je On spasao, zašto grijeh tako često uzima moć nad nama? Klasični teološki odgovor:Bog nikog ne primorava na svoje spasenje On daje mogućnost slobodnog izbora.

Ali kakva je moja sloboda? Zašto je kod mene tako jaka sklonost prema grijehu, koja mi ne dozvoljava da lako i prirodno činim dobro? A ponekad često, tamna sijenka sotone ubacuje u mene želju ka kriminalnom ponašanju, ponašanju nasilnika- ubice, patološke nečistoće. Odakle dolazi ovo strašno robovanje zlu? Možda zato što je jako teško odgonetnuti ovu misteriju, možda treba prestati tražiti spasonosno utočište u vjeri. Ne, to bi bilo sramotna i kukavička predaja na milost i nemilost surovog vraga. Apostol Pavle nas tješi, govoreći o našem jedinstvu sa Hristom Spasiteljem koje je nesrazmjerno veće od jedinstva sa Adamom, prvim grešnikom, sablasnim izvorom zla. To je istinita utjeha, iako mi i dalje  dok živimo na zemlji ostajemo potencijalni grešnici, imamo spas u nadi. I zato se molimo:” Oče naš, ne dovodi nas u iskušenje, izbavi nas od zla”. Okrenuti se Bogu, pokajati se- znači priznati, da nismo slobodni, ali težimo ka slobodi.

Kada se zavši post, i kad uđemo u Svetu nedelju u centru naših Crkvi moći ćete vidjeti ikonu Spasitelja sa trnovim vijencem I vezanih ruku kako sjedi u tamnici. Savremeni svijet kao nikad do sada nije govorio o slobodi, ali na samom djelu, ko zaista želi da se oslobodi svojih lanaca? Bilo je mnogo takvih pokušaja, a posebno u novijoj istoriji, i znamo kako su završili. U nekim slučajevima I krvavim ropstvom.

Hristos, naš pravi Bog, pristupa nam sa velikom strasti, da bi oslobodio naše duše zarobljene paklom.Na krstu On ne sebe preuzima sve naše grijehe, i mi pokušavamo razumjeti, da nam je život dat da bi i mi ušli u Njegovu bitku i u Njegovu pobjedu, koja je dužna postati i našom. Tamo gdje je Krst Hristov, Duh Sveti puše preko novog stvaranja, a gdje je Duh Gospodnji, tamo je sloboda. (2 kor. 3,17)

Opet dolazi Oproštajna nedelja, i ja opet ne mogu oprostiti.
А.S. Ljubimina, Čeljabinsk.

Hristos nam je dao riječi pomirenja: Mi smo-izaslanici Hrista, kao da sam Bog govori kroz nas: u ime Hristovo pomirite se sa Bogom (2 kor. 5,20)

Hristos nam je dao službu pomirenja- Krst i Evharistija, bez njih se niko ne može osjećati živim.tokom našeg četrdeseto dnevnog uspona ka Uskrsu, naša radost i naša dužnost- da se pomogne drugom je u stvari čin kojim ćemo razumjeti tajnu pomirenja. Ispričaću vam priču jednog sveštenika, koji je pokušavao objasniti kako je duh Velikog posta zahtjevan, predlažući svima da sami izaberu djelo pokajanja koje bi ga sve više približilo Hristu. Pamtite riječi prepodobnoga Serafima Sarovskoga o cilju Hrišćanskog života u razgovoru sa N.A: Motovilovim. On kaže da svako ima svoje talente: neki mogu pronaći više milosti od podviga posta a drugi od djela milosrđa.

„Umjesto da pratite formalna pravila drevne Crkve, o strogom uzdržavanju od hrane- rekao je sveštenik- neka svako napravi mali spisak onih sa kojim je dužan da se pomiri, i to ostvarite. To je sve. Tada ću vas osloboditi od posta. Uzimam na sebe tu odgovornost pred Bogom.“ Na to je jedna parohijanka, inače slabo poštujući tjelesni post, reče:“u tom slučaju ja preferiram post“.

Naravno, Otac je znao šta predlaže.ne samo toj jednoj parohijanki, nego svima. Ne postoji put prema srcu sposobnom praštati, osim posta i molitve. Sve počinje i završava praštanjem. Naša ljubav prema Hristu počinje s tim. Jer Hristos je umro za sve, da bi živući živjeli ne za sebe, nego za Njega koji je za njih umro i vaskrsao.

Odričući se  ljubavi, mi sami sebe šaljemo u pakao bez  ljubavi, i to u vrijeme kad nam se nudi bezgranična ljubav. Ovo je izuztno ozbiljno upozorenje, upućeno svakom od nas. Za vrijeme svakog bogosluženja, posebno za vrijeme Velikog posta, mi neprestano molimo:”Gospodi pomiluj”.  Nikad ne zaboravite, da nas  ove riječi svaki put vraćaju praštanju, koje smo mi dužni davati svojim bližnjim:  Tako će i moj Otac nebeski postupati i sa vama, ako ne oprostite od sveg srca bližnjemu svom. Nedostatak praštanja lišava nas svake mogućnosti molitve, svakog života sa Bogom, svake komunikacije sa Bogom. “Oprosti nam dugove naše kao što i mi praštamo dužnicima svojim”. Zaista je strašno vidjeti, sa kakvom lakoćom hrišćanin izgovara ove riječi svaki dan, a ponekad i više puta dnevno. Mi tražimo od Boga da nam oprosti, kao što i mi praštamo. Mi praštamo? Kako to mi praštamo? Da li je to način koji mi želimo da praštamo? Koliko nas, čitajući molitvu Oče naš (teško je reći- moli se), traži od Boga oslobođenje. Sveti Ivan Zlatousti, govorio je na ovu temu:” Zli, žestoki rabi, koji nemaju srce, okrutni ste u odnosima sa drugim ljudima, okrutni ste i prema sebi”


Prevod sa ruskog Siniša Antić
7 mart 2013 god.

Izvor: http://www.russdom.ru/node/5745
 

Pročitano: 5847 puta