MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

SHIJEROMONAH VALENTIN (GUREVIČ) O SAVREMENIM GRESIMA I LOGICI VERE



Shijeromonah Valentin (Gurevič).
Foto: stfond.ru

Kako se izmenio svet i vernici za poslednjih nekoliko decenija? Da li se razlikuju naši gresi od grehova naših baba i deda? A vera?  Obrazlaže najstariji monah Donskog manastira shijeromonah Valentin (Gurevič).


Srećan je onaj, čiji je put k pravoslavlju počeo posle upoznavanja s Donskim manastirom. Ovde je uvek mirno i dobro. Iza visokog kamenog zida se apsolutno ne čuje buka velikog grada. Preko puta impresivne kolone vojne tehnike, iz nekog razloga obojene u belo, prostire se bašta, malo dalje – kavez s paunovima, koji su ove godine dobili prinove, zbog kojih je glavni paun uznemiren i napada ostale. Iza paunova je kavez s jelenima, - životinje, videvši čoveka, dolaze do ograde i dopuštaju da im miluju nos. Odmah tu, u nevelikom manastirskom jezercetu, plivaju šarani, takođe, skoro ručni. Život manastira je spokojan i bez žurbe.
 
Razgovaramo s shijeromonahom Valentinom (Gurevičem) – najstarijim od bratije Donskog manastira...
 


Donski manastir

U iščekivanju mog sabesednika, sela sam na klupu ispred glavnog sabora. Oko mene se šetaju golubovi, uznemireni time što ih ne hranim, u vazduhu se razliva aroma malih belih cvetova, koje moja baka zove „medok“, vrućina je...

Otac Valentin me vidi, ali ne uspeva da dođe do mene – ljudi, koji su došli u manastir u povorci idu k njemu za blagoslov i savet. Starac sve njih strpljivo prima i svakoga sasluša.
 

Pozdravljamo se. Otac Valentin gleda okolo: „Gde ćemo da porazgovaramo? Hajdemo tamo?“ – pokazuje u pravcu Donskog groblja. Prolazimo putem između starih grobova, bez mračnih ograda, sedamo na klupu i razgovaramo o monaškom životu, o ljudskim gresima, strastima, ljudskoj nemoći, o dijalektici marksizma-lenjinizma, o nauci, veri i ljubavi...
 
Otvoriće se Donski manastir...

Ja imam 76 godina. Još pri sovjetskoj vlasti, devet godina sam bio stražar u Malom saboru Donskog manastira. To jest, ja sam u tom periodu skoro svake noći bio u hramu, u kojem je sahranjen patrijarh Tihon. U manastiru je tada bio muzej arhitekture.

Dolazio sam u hram, gde je služio otac Valerijan Krečetov. Slušao sam njegove propovedi, bio skoro na svakoj službi.

Putovao sam k ocu Jovanu Krestjankinu, koji mi je dao monaško pravilo, da bih se pripremao za podstrig. To je bilo 8 godina pre kraja sovjetske vlasti – 1983. godina. On je planirao da primim postrig posle 7 godina. Ali ne u manastiru, već da ostanem u svetu. Sedam godina je prošlo, i rekao mi je: „Otvoriće se Donski manastir, tamo ćeš biti monah“. I kada se obnovio Donski manastir, odmah sam ovde i ostao. Devet godina sam bio poslušnik, da bi potom primio postrig, 2000. godine su me rukopoložili.
 
Gresi, novi i stari

Pri sovjetskoj vlasti, još 60-ih, 70-ih godina, još davno pre obnavljanja crkve, kod nas je postojao krug jednomišljenika, koji su sami došli k veri i pravoslavlju. Tada se veoma mnogo ljudi preobraćalo, pomagali smo jedni drugima da dođemo do vere.

Raspoloženje u narodu je išlo ispred državne politike. Kod ljudi se pojavljivala težnja k duhovnom, kada je umro Staljin, počelo je „otopljavanje“, počelo je oslobađanje umova, ljudi su počeli da traže Istinu. Tada su postojali pritisci na Crkvu od strane vlasti i u Crkvi su bili drugi ljudi, ne kao sada. Ljudi su zaista verovali, za njih je vera bila važnija od socijalnog položaja. Sve je bilo tajno, ako su ljudi bili principijelni – oni, naravno, nisu ulazili ni u partiju ni u komsomol. Bila su i praćenja, i pritisci, i maltretiranja, ali ljudi su ipak verovali i molitva je bila druga – nekako iskrenija.

Danas... Postoji zaista iskreno pokajanje od strane ljudi koji su pretrpeli ozbiljne moralne padove. Oni se kaju suzama, kod njih proizilazi pravi duhovni preporod.

Postoje slučajevi, kada majka gubi jedino dete. To je ogromna tragedija za majku. S velikom tugom ona prvi put dolazi u crkvu. Mi joj govorimo, da su kod Boga svi živi, da ona mora prići Bogu, očistiti srce od strasti. Da bi se Gospod uselio u njeno srce, i onda će njena molitva biti jača – i za nju i za njeno dete – bilo ono na ovom ili na onom svetu – kod Boga su svi živi.

Kod nas je porodica razrušena događajima i pojavama XX veka. Na primer, emancipacija. Žena ostvaruje mnogo ozbiljniju misiju u društvu, nego muškarac, zato što ona odgaja čoveka, a muškarac pravi rakete, kompjutere – stvari. A čovek je važniji od kompjutera. U našoj zemlji je ispalo da je žena odstranjena od svoje osnovne funkcije, misije, i izjednačila se s muškarcem – ona ide na posao, razgovara s interesantnim kolegama suprotnog pola, porodica od toga strada.
 
O porodicama

Ljudi su počeli da traže drugo. Oni ne traže porodicu, oni su u potrazi za prolaznim uživanjima, i u suštini,  postali su deformisani, nekompletni. Mnogi su već rođeni od takvih ljudi. Odrasli su u nekompletnim porodicama, roditelji su im bili razvedeni. Danas praktično nema porodica s više dece, dete raste samo. Njega vaspitavaju društvene institucije, a normalne roditeljske ljubavi, normalnih porodičnih odnosa on ne vidi.  Takvo dete odrasta uskraćenim, manjkavim. Dok su postojale mnogočlane porodice, deca su u njima rasla tako što su još od malena sticala neko iskustvo života u zajednici, učili su se da trpe jedni druge, da praštaju i vole. Pri tom, ne u atmosferi kasarne, već u porodičnoj atmosferi. To je normalno i prirodno.

Dete koje je odraslo samo, vaspitavano jednim roditeljem, i čak ne toliko svojim roditeljem (koji je opterećen svojim obavezama), koliko ulicom i društvenim dečijim ustanovama, nesposobno je da izgradi pravilne odnose s ljudima. Ono je nepotpuno, ti ljudi su nečega lišeni. Oni traže samo zadovoljstvo, komfor, lak život, beže od teškoća.

Svi žele da što udobnije i lakše prožive život, da ih niko ne „opterećuje“. Deca smetaju takvim ljudima, bebe plaču i ne daju im da spavaju noću, a omladina, tinejdžeri – to je uopšte prava glavobolja, a svi žele samo pozitivne emocije i ni jednu negativnu. Ljudi beže od teškoća, a one ih ipak stižu...

Gospod je stradao za nas, On je dao svoj život za nas na Krstu, dao nam Svoje Telo i Krv, i dao nam zapovesti: „Ljubi Gospoda Boga svog svim srcem svojim...“. A danas brak postaje cilj sam sebi. Jer Carstvo Nebesko počinje još na zemlji, a mi se ne spasavamo, već ginemo.

Ne može se biti sluga dva gospodara. Jer naš je cilj – sjediniti se s Bogom, vratiti tu sreću, koju je imao prvi čovek. Vraćanje Boga u srce čoveka – to je više nego brak, više nego nauke, novac, bogatstvo. Ono je to sve zajedno – i okean ljubavi bezmerne, jer Bog je ljubav i blaženstvo, koja prevazilazi svako zemaljsko utešenje, uključujući tu i bračno, i sveznanje Božije koje prevazilazi svaku nauku, zato što nauka zna konačan broj gigabajta, a Gospod – „njegov um je neograničen“, i Tvorac zna Svoju tvorevinu adekvatno, a ne tako, kao nauka – relativno, približno, s pretpostavkama... Lepota Carstva Nebeskog prevazilazi sve zemaljske lepote i umetnost, a vlast i moć Cara Nebeskog je jača od vlasti svih imperatora i predsednika. Njegovo bogatstvo je veće od bogatstva svih milijardera – „Moja je vaseljena i sve što je u njoj“ (Ps 50:12)

Ljudi pokušavaju da popune prazninu u svom srcu svime što ovde nalaze – utehama, naukama, novcem, vlašću, srebroljubljem, i sve jedno, nezadovoljni su, loše im je i nesrećni su.

A apostol Pavle govori: „Mi smo sada deca Božija, znači naslednici...“ (Rim. 7:17) A to znači, da sve, što Gospod ima, On daje na raspolaganje Svom nasledniku – mi možemo da postanemo pričesnici svega što ima Bog – tog blaženstva, te bezbrižne ljubavi, tog bogatstva, te moći.
 
 
Savremeni gresi?

Ranije nije bilo kompjutera, sada ih ima. Pojavili su se i grehovi, vezani s njihovom pojavom, kompjuterska zavisnost.

Zatim izopačenost, perverzije. Oni su u drevna vremena, kod pagana, bili veoma rasprostranjeni. Potom su nastavljali da postoje, ali nisu bili široko rasprostranjeni. Danas su se razmnožili. Greh sprečavanja začeća, abortusi, nedobrosavesnost u vaspitavanju dece.

U spisku grehova, sadržanih u procesu ispovesti, postoji nedobrosavesnost k službenim obavezama. A nedobrosavesnost u vaspitavanju dece tamo ne postoji. Taj spisak grehova u procesu ispovesti je dat još u dorevolucionarnim izdanjima, kada je postojala porodica, koje sada nema. Zato se potpuno rasprostranio „škart vaspitanja“, nekompletnost novih pokolenja – to je šteta mnogo ozbiljnija, nego škart u proizvodnji, kao posledica nedobrosavesnog odnosa prema poslu...

«Venčanje radi bluda»

Nije potrebno mnogo vremena da bi se dvoje razumeli i upoznali. Ipak, ne treba žuriti s tim odnosima. Brak je – to je važno shvatiti, pre svega, - rođenje deteta, neodvojivo od supružničke ljubavi.

Neka paganska plemena su imale ovakve praznike – jeli su od jutra do jutra, stotine raznih jela. I s vremena na vreme su jeli specijalnu travu, da bi očistili želudac za nove porcije hrane. To jest, jeli su ne zato da bi podržali život tela, već da bi se naslađivali hranom. To je izopačenost. Eto takva izopačenost je i bračni život bez dece.

I kada mladi ljudi streme da se sjedine među sobom, to je prirodno, oni su dužni da od samog početka shvate, da je to radi rođenja dece. Bračna zajednica, u kojoj se sprečava rođenje dece, - to je blud, čak i ako je brak venčanih. Ljubav je nerazdvojivo povezana s rođenjem deteta, a u srcu mora biti Gospod, a ne pornografija.

Pri tom, porodica je na celi život, to je trud. Sahraniti vernost – to je trud. Da bi imali smirenost, da bi imali trpljenja, da bi smo naučili da volimo, praštamo, - za to se treba potruditi.

Nas ujedaju – mi ujedamo

Bez Boga, mi ne možemo da izađemo na kraj s osuđivanjem. Naša bezdušnost, naše osuđivanje – to je zbog toga, što nas je Bog napustio, i ostali smo sa svojom telesnom, biološkom prirodom, kojoj su svojstveni instinkti samozaštite, samoočuvanja: nas ujedaju – mi ujedamo. I ta naša sposobnost da se razbesnimo, da budemo bezdušni, podgreva se društvom grešnika i nevidljivim neprijateljem – satanom. Gnev, neprijateljstvo, osuđivanje, čak i, na izgled zbog osnovanog i pravednog razloga, uvek je od satane, koji je dobio mogućnost da utiče na nas posle toga, kako nas je Bog napustio. A Bog je ljubav, i samo ljubav.

Gospod, stradajući na Krstu, ni na koga se nije naljutio, već, nasuprot tome, molio se za te koji su Ga razapeli. Njihova srca su bila okorela i bezdušna, postali su kameni, i ti ljudi su bili izgubljeni za večni život, zato ih je Gospod žalio i molio se za njih.

Bezdušnost, netrpeljivost, uvrede – sve to truje naše srce. Mi moramo u svakom čoveku da vidimo lik Božiji. Tako treba da se odnosimo prema svima. Te, koji, kako nam se čini, zaslužuju osudu – to su nesrećni ljudi, zato što svaki čovek poseduje neku strast, svako je rob svojih strasti.

Jovan Kronštadski ima molitve za sve vrste grešnika – za srebroljupce, gordiljivce, bludnike, za to da se čovek pokaje i obnovi u sebi lik Božiji, tu prvostvorenu lepotu svoje duše. Svaka duša, svaki čovek je stvoren po liku i podobiju Božijem, a strasti – one su kao gnoj na duši i mi ne smemo da identifikujemo tu bolest, taj gnoj sa samom dušom. Moramo da se sažalimo na čoveka.

Pristojan čovek, kome na izgled nemamo šta da zamerimo, manje je sposoban k smirenju, nego čovek koji je pretrpeo ozbiljni moralni pad i shvata da nije dostojan ni da diše, pije vodu, jede – kao u filmu „Ostrvo“. On vapi za Gospodom iz dubine svog pada i smirenosti, i na njegovo iznenađenje Bog ga sluša i odaziva se na njegovu molitvu. To je duhovna realnost; to se zaista i dešava.

Zato nikoga ne treba osuđivati! Ako Gospod popusti, onda je to možda zato da bi čovek, shvativši svoj javni pad, mogao da se pokaje. Mi ne znamo Promisao Božiju i ne smemo da žurimo da sudimo nekome pre samog Boga. Svakoga treba žaliti i voleti. I uopšte, treba se ponašati tako, kako se Gospod ponašao na Krstu. Bog je ljubav, i ona oživljuje naše srce i vaskrsava dušu. A zloba, bezdušnost i mržnja – to je otrov koji je ubija.

Sveštenik i mirjanin: kakva je razlika?

Duhovnik je sveštenik, koji je blagosloven da vrši tajinstvo pokajanja, to jest da ispoveda one koji se kaju. Ranije nije svaki sveštenik imao blagoslov da bude duhovnik. U Grčkoj to pravilo važi i danas. Kod nas se nekako raširio običaj da se mladom svešteniku odmah posle rukopoloženja dozvoli da ispoveda.
Starac – to je čovek, koji ima od Boga poseban blagodatni dar, koji može svojom molitvom da istinski upozna dušu čoveka, čak ako se on i nije ispovedao sasvim dobro. Čovek može i sam sebe da ne poznaje, a starac pronikne, on zna čoveka, može za njega da se moli. On može znati kako čovek treba da postupi, kakav put da izabere, da predvidi neke događaje u njegovom životu. To je posebno služenje i izuzetno redak dar. U principu, starac može i da ne bude sveštenik.

Da sveštenik ne bi pao u greh gordosti

Gospod može nešto da otkrije svešteniku, ali on ne sme pripisivati sebi dejstvo Božije blagodati. On mora znati da je to dar Božiji. Sam po sebi on je nemoćan, on – čovek sa svim strastima i slabostima. Neophodna je smirenost, bez nje mi ginemo.

Uopšte uzev, kod nas izgleda previše poštuju sveštenike. Distanca između mirjana i sveštenika je previše velika. A Gospod je rekao: „Svi ste vi – rod izabrani, carsko sveštenstvo, svet narod“. To jest, ljudi, koji pripadaju Crkvi, zapravo su jednaki među sobom.  Dar Duha Svetog se daje svima vernima prilikom tajinstva miropomazanja. Ali darovi blagodati su različiti. Jedan od njih je i blagodat sveštenodejstva.

U Grčkoj, na primer, sveštenici se ne razlikuju mnogo od mirjana, čak ni ne nose krst. Na Atonu samo iguman manastira nosi krst i njegovo osoblje. Sveštenici u Grčkoj, ako ne služe, čak se ne pričešćuju kod oltara, već zajedno s mirjanima, iz zajedničke čaše.

Čuda patrijarha Tihona

Devet godina sam bio stražar u hramu, gde je bio sahranjen patrijarh Tihon. Čistačica mi je pričala, da je jednom zaspala i videla, kako je patrijarh Tihon ustao iz grobnice i rekao: „Vi ne treba za mene da se molite, već meni da se molite“.  To je bilo još pre nego što su njegove mošti donesene.
Kasnije, kada su njegove mošti bile donesene, dešavala su se prava čuda. Ljudi su bivali izlečeni od raznih bolesti. Dežurao sam pored moštiju, dolazili su ljudi i blagodarili za sebe i za svoje bliske.

Desio se ovakav slučaj – prilazi inteligentna žena, rekao bih učiteljica. Govori mi: „Mi nismo planirali da dođemo u vaš manastir, putovali smo pored, ali rešili smo da pogledamo knjižaru, i tamo sa videla sliku starca, koji mi se javio u snu i rekao da će me isceliti, a ja sam bila ozbiljno bolesna, lečila sam se na onkološkom dispanzeru“.

Druga žena je došla i rekla: „Da li je tačno da se ovde nalaze mošti patrijarha Tihona? Meni i još dvema mojim sestrama se u snu javila naša pokojna mama i rekla da nas tri zajedno odemo u Donski manastir i poklonimo se njegovim moštima, da bi se pomirile međusobno. Mnogo godina smo živele zavađene i nismo razgovarale“. Pomirile su se.
 
Logična vera

Moji roditelji su bili Boljševici, komunisti, ja sam vaspitavan u apsolutno ateističkoj sredini. Ali uvek sam hteo da među ljudima ne bude svađe i težio sam pomirenju. Život je nanosio udarce na moj komunistički pogled na svet – i ja sam počeo da se interesujem duhovnim istraživanjima. Kao rezultat toga, postao sam vernik.

Po profesiji sam inženjer za brodske motore.
 

 
Shijeromonah Valentin (Gurevič)

Vera najviše zadovoljava logiku. Ignjatije Brjančaninov je imao inženjersko obrazovanje. I u njegovim delima nalazimo svedočanstvo toga, da je znanje matematike pomoglo njegovoj bogoslovskoj misli.

U komunističkom pogledu na svet, postoje njegovi „dogmati“. Potvrđuje se, da na svetu ne postoji ništa, sem pokretne materije, koja se razvijala dijalektički – od niže k višoj, kvantitet prelazi u kvalitet, u složenije forme. Dalje, svest – to je najviši proizvod na poseban način organizovane materije, to jest, mozga. Najviši proizvod.

Počeo sam da razmišljam: kako to svest može biti najviša, kada se sve kreće, sve se menja, znači, i svest ne bi smela da bude izuzetak i zato ne može biti najviši proizvod; ona se, takođe, mora menjati i prelaziti u neke više forme postojanja.

Mi poznajemo veliku količinu stvari, ali tih stvari je u svetu beskonačno mnogo i neke od njih mi možemo da osećamo, ali većinu – ne možemo. Na primer, radio-talase, magnetna polja i ono što je više od toga – što ne zna čak ni nauka. Mi ne garantujemo, da sve vidimo, čujemo i čak fiksirujemo naučnim instrumentima, zato što je svet beskonačno raznovrstan u svojim formama postojanja, i mi poznajemo zanemarljivo mali deo toga, što na svetu postoji.
Mi mnogo toga znamo, ali čak ako kroz milion godina budemo znali i milion puta više, to će ipak biti konačan broj, a sve je beskonačno. I u poređenju s beskonačnošću, bilo koji veliki broj je beskonačno mali. U tom okeanu našeg neznanja mogu se naći takve stvari, koje će, u poređenju s ljudskom svešću, za koju mi smatramo da je najviši proizvod, - da se pokažu ništavnim. Zato ne možemo odricati postojanje viših formi postojanja, nego što je ljudska svest.
Lestvica te evolucije, bića, koja se razvijaju u više oblike, mogu prevazilaziti običan ljudski um. Pošto je to usavršavanje (razvoj) beskonačno, onda mora postojati i savršenije biće, koje možda i jeste upravo Bog?
Približno takva su bila moja razmišljanja, a zatim sam naišao na knjige, u kojima se govori to isto. U početku su to bile istočnjačke knjige; ali su one bile više vežbanje uma.

Srce se moje otvorilo, kada sam pročitao Jevanđelje. Jevanđelje je na mene ostavilo izuzetno jak utisak, i okrenuo sam se hrišćanstvu. Prišao sam hrišćanstvu i sve ostalo odbacio.

Prevod sa ruskog  S. M.
27 februar 2013 god.

Izvor: http://www.pravmir.ru/ierosximonax-valentin-gurevich-o-sovremennyx-grexax-i-logike-very/
 

Pročitano: 6527 puta