MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

ARHIMANDRIT TIHON (ŠEVKUNOV): SAVREMENO MONAŠTVO, BOŽJA VOLJA I SVAKODNEVNI ŽIVOT



Arhimandrit Tihon (Ševkunov), iguman Sretenjskog manastira u cetru Moskve i autor poznate knjige ”Nesveti, a sveti,” razgovarao je sa Anom Danilovom, urednicom websajta www.pravmir.ru
 U razgovoru su razmatrana mnoga pitanja o savremenom monaštvu, o revidiranim ”Pravilima za manastire i monahe,” koja su predata eparhijama Ruske pravoslavne crkve. Ova revidirana pravila razmatraće članovi komisije Arhijerejskog sabora, među njima i o.Tihon.

 
Manastir i svet

Oče Tihone, koji je osnovni zadatak manastira? Da li manastir treba da služi svetu?

-Glavni zadatak manstira je da pomogne monahu da napusti svet i sve što je u svetu, kako bi on služio Bogu i ljudima, na spasenje svoje duše.

Ako se, promislom Božjim, manastir nalazi u samom centru grada, i ako je Gospod priveo monaha u takav manastir, on ne bi trebao da se otkaže od duhovničke i prosvetiteljske službe, ako ga Crkva na takvu službu poziva.

Da li postoji neki način da se napravi ravnoteža između spoljnjeg i unutarnjeg manastriskog života?

-Ne znam. Poslušanje Sretenjskog manastira je da edukuje buduće sveštenike. Da  li je ovo unutarnja ili spoljnja delatnost? Divni momci dolaze u našu bogosloviju, i ja im se iskreno divim. Mi se bavimo izdavaštvom knjiga - to je spoljnja delatnost – time izdržavamo manastir i bogosloviju. Ali, što je najvažnije, to je duhovno poslušanje, koje nam je ostavio o.Jovan (Krestjankin).
 

Ili, kada govorimo o unutarnjoj delatnosti: da li ona odnosi samo na kelejno pravilo i bogosluženja? Ja mislim da je to pogrešno.

Počeli smo sa izgradnjom skita u Rjazanskoj oblasti (jugoistočno od Moskve), kako bismo mogli da ponekad uteknemo od gradske vreve i buke. Ali, tamo smo pronašli nove parohijane, razrušene hramove, pa čak i zemljoradničku zadrugu (kolhoz) kojoj je bila potrebna pomoć. Morali smo da obnovimo celo selo, kako bi imali hram sa ljudima, koji žive oko njega. Našim novim parohijanima je potrebna crkva koju gradimo. Oni ne mogu svi da stanu u stari hram na velike praznike, pa su primorani da stoje napolju. Međutim, bratstvo nema potrebu za većim hramom. Zar to nije spoljnja delatnost?

Sveti Oci rekli su da sve što monah čini, treba da čini kao da služi Gospodu - čak i kada je u pitanju čišćenje dvorišta ili pripremanje hrane za šporetom. Ako čovek tako razmišlja, onda ovakvo pitanje verovatno ne bi ni proisteklo.

Imate i sirotište u Rjazanskoj oblasti?

-Da, videli smo da je osnovan dečji internat u blizini, i postepeno smo počeli da ga pomažemo. Vaspitavanje dece nije posao za monahe – smešno je i govoriti o tome. Mi posećujemo decu, donosimo im poklone, takođe im pružamo finansijsku pomoć. Deca dolaze na službe u naš hram. Diplomci naše bogoslovije, budući mirski sveštenici sa njihovim porodicama, u najvećoj meri brinu o njima. Oni imaju iskustvo u podizanju dece, oni ih paze, vaspitavaju.
 

Ipak, može li se napraviti granica između spoljnjeg i unutrašnjeg služenja, može li se odrediti jedna razumna mera?

-Ja ovde ne vidim nikakav problem. Za nas je sve to nekako prirodno, i čak mi je čudno da neko u ovome vidi problem.

A šta ako ne postoji dobrotvorna delatnost pri manastiru – nema sirotišta i nema dela milosrđa? Da li je to moguće?

-Da nema dela milosrđa? To nije moguće. Svaki manastir se moli za svet. To je u manastiru glavna delatnost.

Ako se iz nekog razloga manastir ne angažuje u onome što se često naziva ”dobrotvorni rad” ne mogu da zamislim kako bi to neko mogao da nametne odozgo. Kako bi to funkcionisalo? Manastir vodi svoj uobičajen život i onda dolazi naredba: ”Otvorite sirotište.” To je apsurdno. Sve treba da teče spontano, u okolnostima u kojima nas je Gospod postavio.

Da li je lakše manastiru u gradu ili manastiru u selu da se uključi u dobrotvorni rad?

-Postoji tvrdnja da što je neko udaljeniji od glavnog grada, teže mu je da organizuje pomoć. Ja se sa time ne slažem. Na primer, nedaleko od Pskovo-Pečerskog manastira, na usamljenoj farmi, živi sluškinja Božija Evgenija. Ona se tu doselila iz Moskve i podiže četvoro usvojene dece sa Daunovim sindromom i drugim ozbiljnim bolestima. Zarađuje za život slikajući ikone. Njena farma je kao manastir sa jednom monahinjom. Nije bitno da li ona nosi suknju ili mantiju, maramu ili veo. Važno je da ona živi kao prava monahinja – a postoji mnogo ljudi poput nje. Znam sveštenika koji je vaspitavo 50, možda i 70 dece. Znam veoma male manastire, koji pomažu na desetine ljudi, da prežive.

 
O otšelničkom životu

Može li monah da se povuče u samoću, tihovanje, ili čak u šumu? Postoje tužni primeri, da su neki manastiri pobegli u šume, kako bi izbegli indetifikaciona dokumenta sa čipom...


-Samo Gospod može izabrati ljude, koje će On, u svoje vreme, privesti k usamljeničkom životu. U našem manastiru imamao monahe koji znaju samo za keliju, hram i poslušanje. Oni već žive u samoći i molitvi, u samom centru Moskve. Ali isto u udaljenim manastirima postoje monasi koji su, u duhu ”Šatalove pustinje.”  U Rusiji postoje skriveni manastiri, koji služe Bogu i narodu duhovno i molitveno.

Koji je put bolji: sozercateljni ili delatni?

-Nečiji put može biti delatni, a može biti i sozercateljni, ali glavna stvar je da razumemo Božiju volju za nas. Ako neko odlazi u pustinju protiv Božje volje, taj podvig je na greh i pogibao. I obratno.
 
Božja volja
 

Oče Tihone, kako čovek da čuje i razume Božju volju za sebe? Zvuči divno…ali kako?

-Da čujemo, razumemo i osetimo volju Božiju za sebe, a potom da pronađemo snage da tu volju Božiju ispunimo - mislim da je to najvažnija stvar u životu. I uvek govorim na časovima pastirskog bogoslovlja da sveštenik duhovno ima jedan zadatak: da sa čovekom, koji dolazi k njemu kao duhovniku, traži i pronađe volju Božiju za njega. Ne žurite da kažete: ”Vidite, ovo je volja Božija.” Radije, osoba mora da traži Božju volju postepeno, u određenim životnim okolnostima. Arogantno je i glupo kada čovek kaže: ”Meni je otkrivena volja Božija.” Otac Jovan Krestjankin, Starac kome je – po mom dubokom ubeđenju – Gospod zaista otkrivao volju Božiju za ljude, jednom mi je samo rekao: ”Ovo je -  volja Božja za tebe.”

 U nekim okolnostima života volju Božju je lako otkriti, jer je navedena u Jevanđelju na najdirektniji način. Ali ponekad su okolnosti tako isprepletane da je čoveku veoma teško da razume kako treba da postupi.
 
Složen zadatak…

-Da, ponekad duhovniku može biti veoma teško da vodi čoveka do poznanja volje Božije. Nije čudo da su sveti Oci pisali da je pastirsko služenje ”umetnost nad umetnostima i nauka nad naukama.”

Da li je ovo, generalno govoreći, moguće – s obzirom da je o.Jovan (Krestjankin) samo jednom Vama direktno govorio o volji Božijoj?

-Jednom je govorio, ali je mnogo puta dovodio ljude do razumevanja Božije volje. U pravu ste, to je težak zadatak. Ali, s druge strane, ovo nikako ne znači da čovek i njegov duhovnik ne mogu da razumeju Božju volju. Gospod je zato i postavio sveštenike da vode čoveka po volji Božijoj ka spasenju.

 Pastiri postepeno, korak po korak,  otkrivaju sa svojom duhovnom decom volju Božiju kroz sam život, kroz Sveto Pismo, kroz savetovanje sa iskusnijim ljudima. To je veliki dar Božiji  u našoj pravoslavnoj Crkvi.
 
O privatnoj imovini monaha


Može li monah da poseduje imovinu?

Znate, grčki monasi ne poseduju nikakavu imovinu. Poneo sam u jedan svetogorski manastir moju knjigu, koja je prevedena na grčki, želeći da jedan primerak poklonim igumanu, a drugi manastirskom prevodiocu. Oni ih nisu uzeli u svoje kelije. Rekli su mi da, kada ih budu pročitali, predaće ih manastirskoj biblioteci.
Ali mi moramo da shvatimo da grčki monasi stupaju u manastire koji postoje već hiljadama godina, i koji već imaju sve što je neophodno za monaški i liturgijski život.

U Rusiji, međutim, sve je drugačije. Sećam se naših staraca: o.Jovana, o.Adrijana, o.Teofana…Imali su svoje knjige i bogoslužbene sasude, za svaki slučaj, i odežde i ikone. Prosudite sami, o.Jovan (Krestjankin) promenio je nakon zatvoreništva šest hramova u Rjazanskoj oblasti – prelazio je iz jednog u drugi. Čim bi se uspostavila nova parohija, prelazio bi u nju. Gde je  on  u sovjetsko vreme mogao da nađe Sveto Pismo? Tako je i sa delima sv. Otaca, ili molitvenikom -  imao je svoje. Isto je i sa ikonama, sasudima.
 

Arhimandrit Joanikije (Prosvirnin) + 1994. godine

Sećam se da me je u  izdavačkom odeljenju ahimandrit Joanikije (Prosvirnin) učio sledećem: “Ti ćeš postati sveštenik, kupi sebi šolju i tacnu i nacrtaj na dnu tacne krst  i na šolji isto. To će biti putir i diskos. Kad počne progon, putovaćeš od grada do grada i tajno služiti. Ako te uhvati KGB i nađe bogoslužbene sasude, odmah će im biti jasno ko si. A ovako, šolja i tacna – neće ih oduzeti, neće razumeti!” Mudro, zar ne? Ko bi prilikom preteresa obratio pažnju na šolju i tacnu? A to je zapravo putir, diskos  i kašičica – liturgijska kašika.

Kako je u Sretenskom manastiru rešen problem privatne svojine?


-Monasi imaju svoje knjige, ikone. Televizor ne. Ako neko, ko je došao u manastir, poseduje automobil, njime se koristi čitava obitelj. Monasi odlaze autom da pričešte bolesne, odlaze u nabavku, dežuraju subotom i nedeljom. Kompjutere imaju mnogi. No u našem ustavu  postoje posebna pravila koja definišu kako možemo da koristimo kompjuter. Generalno gledano, polovina bratstva u našem manastiru radi u proizvodnji knjiga – pišu, uređuju, ispravljaju. Neophodan im je kompjuter u keliji, ali jedan od naše bratije, koji je genije, virtuozo na računaru, nema kompjuter u keliji. U njegovoj keliji nema ničega, čak ni kreveta - spava na podu.
 
 
O luksuzu među monasima

Sada je posebno aktuelan problem luksuza među monasima, posebno skupi automobili...

-Rakoš je nedopustiva za monaha. Ponekad se čini da čovek krene pohlepno za onim što ranije nije mogao da ima, koristeći takve mogućnosti na štetu svoje duše. I ne samo svoje...

Može li se nešto učiniti po pitanju ovoga?

-Mislim da je ovo jedna od tema na budućem Saboru. Naravno, tu će biti poteškoća, čak i konfuzija. Na primer, ja fotografišem za naš sajt, za naše knjige. Imamo veoma dobru, profesionalnu redakcijsku kameru. Ona nije moja, ali ako me neko vidi da njome fotografišem, može da pomisli: “Vidi kakvu kameru ima baćuška.”
 

O odlasku monaha na odmor


-Da li monasi treba da idu na odmor?

-Kao i kod izbora igumana, na ovo pitanje se ne može odgovoriti dvosmisleno.
Imamo monahe koji nikada ne idu na odmor. Jedan monah je tražio dozvolu da ode na odmor tačno dva dana; on odlazi k svom nebeskom pokrovitelju, tamo se pričešćuje i vraća se nazad. Ali ima monaha sa fizičkim obolenjima, kojima je jednostavno neophodno da negde odu da se leče, da provedu vreme u različitim klimatskim uslovima, da dišu drugačiji vazduh. Ja sam se upravo vratio sa takvog putovanja, išao sam na lečenje pluća.
 
Manastirski tipik

Oče Tihone, treba li da postoji jedan tipik za sve manastire?

Mi principijalno beležimo u dokumentima Sabora opšti tipik za manastire. Svaki manastir na Saboru bratstva treba da usvoji svoj tipik, ispravi sve ono što smatra neophodnim, a potom da takav tipik podnose episkopu na usvajanje. Ipak, postoji određena osnova. Postoji građanski ustav Ruske pravoslavne crkve, izvan koga ne možemo da delujemo. Postoji istorijski formiran tipik, kao na primer tipik Novogorsko-Jurijevog manastira ili tipik Trojice - Sergijeve lavre. Ovaj poslednji je nastao u XX veku i po njemu, u stvari, žive svi manastiri Ruske pravoslavne crkve. Ne  može se jednostavno odbaciti ovaj tipik. Jedan može da koristi ovaj tipik kao bazu, a onda da razvije, raspravlja i da ga prilagodi bratstvu, a zatim preda episkopu na usvajanje.
 

O izboru igumana

Da li bi iguman trebalo da bude izabran ili imenovan?

-Ja bih se odmah odkazao svoje dužnosti.

U idealnom slučaju iguman treba da bude izabran od bratstva i da izbor bude potvrđen od strane episkopa. Ovako se radi danas u mnogim pravoslavnim crkvama. Ovaj vekovima oproban, potpuno ispravan način je za one manastire koji imaju duboko ukorenjenu monašku tradiciju, monašku blagočestivost i živo podvižničko iskustvo iz pokolenja u pokolenje. Klasičan primer izbora igumana, na koji se pozivaju skoro svi revnitelji jeste Atos, na kojem stoliećima nije prekinut monaški kontinuitet.

Potpuno sam saglasan sa tim, jedino bih želeo da skrenem pažnju na dve stvari. Prvo, takva tradicija nikada nije bila široko rasprostranjena u ruskoj Crkvi. Bez obzira da li vam se dopada ili ne, ovo se ne može ignorisati. Drugo, i još važnije, današnje ruske monaške zajednice nisu samo mlade – one su tek u ranom detinjstvu. To se teško može osporiti. Još pre petnaest godina  bilo je u modi da se ironičko kaže:
”Ovo nije manastir, ovo je Komsomolova (mladi ateista) kampanja.” Bilo je donekle istine u ovim otrovnim, u suštini, nefer rečima: značajan broj monaha Bog je bukvalno priveo iz redova dojučerašnjih ateista i mladih komunista.

Ovi moanasi sada imaju 40, 50, 60 godina. Ali problem ovde nije njihova dob, već govorimo o duhovnoj zrelosti monaške zajednice. Očigledna i sasvim prirodna činjenica je da nisu sve obitelji stupile  u 'izbirateljni uzrast.’ Otuda i opravdana bojazan da bi izobri igumana mogli da postanu boraba za vlast  tj, da izbor  pređe u sukob različitih grupa, 'frakcija'  i  ‘partija.’ I nemoguće je zamisliti išta gore od ovoga za manastirski život. Uzgred, to se čak s vremena na vreme dešava  u Grčkoj, uprkos vekovnoj tradiciji i postojanju.

Međutim, ovo svakako ne znači da bi trebalo da odustanemo od težnje da dostignemo pravilan poredak monaškog života. Naprotiv, trebalo bi da težimo upravo tome. Uostalom, prednosti razumnog i legitimnog izbora su savršeno jasne: ako manastirska bratija traži dozvolu od episkopa da izabere svog igumana, oni  time pokazuju da njihov kandidat nije samo najbolji među njima, već da oni sami žele da ga poštuju kao oca kome će, ne sa strahom, već svesno, predati svoju volju. Konačno, izbor podrazumeva da su sva braća spremna da podele sa igumanom odgovornost za manastir pred Bogom i Crkvom. Težnja ka ovome je zaista neophodna, ali takođe trebamo da se setimo reči sv. Amvrosija Optinskog: “Ne bi trebalo da žurite, da ne pogrešite.”

U ovo sam duboko ubeđen; neće još dugo proći, a manastiri, jedan za drugim, i ženski i muški, dobiće dozvolu od episkopa da sami biraju svoje igumane.  Čak i aktuelni ”Manastirski ustav” ne bi trebalo to da isključuje.

Monasima nije potrebna crkvena nagrada, ali ovo je nešto što je istinski poželjno: pravo da učestvuješ u izboru igumana  ili igumanije primljeno iz hijerarhije kao što je visoka crkvena nagrada  ili priznanje, jer je to za dobar poredak manastirskog duhovnog života.
 

O otkrivanju pomisli

Šta mislite o praksi otkrivanja pomisli?

-Otac Jovan Krestjankin je imao veoma oprezan stav prema stalnom otkrivanju pomisli u našem vremenu. On je smatrao da nisu svi duhovni oci sazreli duhovno da mogu stalno da primaju otkrivanje pomisli. Iako znam za manastir u kojem igumanija prima otkrivanje pomisli i njihovo iskustvo je potpuno pozitivno.

U našem manastiru imamo nedeljnu ispovest. Sveštenici ispovedaju pre svakog Bogosluženja. Ja sam  i duhovni otac obitelji i iguman. Mislim da je ovo ispravna stvar za Sretenjski manastir danas. Drugačiji pristup je moguć kada su iguman i duhovni otac dva različita čoveka. To takođe može biti ispravno, ako donosi plod. Ali mi radimo ovako, po blagoslovu o.Jovana (Krestjankina).

Pričešćivanje je veoma bitno. Mnogi od mojih konzervativnih prijatelja me ne podržavaju u ovome, ali sam video iz iskustva da primanje Sv. Pričesti četiri puta nedeljno – kao što su nam zapovedili sveti oci, tj. Sv. Vasiliji Veliki, jeste vitalna  i neophodna monaška praksa. Mi se trudimo da se pridržavamo ovog pravila, i neki Sv. Pričešće primaju ređe, ali u  suštini mi  se pričešćujemo četiri puta nedeljno. Četvrtkom imamo zajedničku službu, kada svi mi - i monasi i iskušenici – primamo Sv. Pričešće.

Ali, kako da se odnosimo prema čestom pričešćivanju, kada od poslednje do sledeće pričesti pristupamo sa jednom te istom listom grehova?

-Zaista, za ljude koji su odavno u crkvi, njihov spisak grehova, kao po pravilu, ostaje isti od jedne ispovesti do druge. Određen osećaj formalnosti može da nastane u duhovnom životu. Ali, kod kuće mi često pometemo pod, i slava Bogu, ne moramo da čistimo Augijeve štale svaki dan. Ovo nije problem. Problem je kada počnete da primećujete da život pojedinih hrišćana postaje sve dosadniji iz godine u godinu. Trebalo bi da bude suprotno: život bi trebao da postane sve radosniji i lepši. To je ono što me zapanjuje. To znači  da se ne oseća najznačajnija stvar.

Da li bi trebalo da se dogode čuda, kao u knjizi “Nesveti, a sveti?”

-Ne postoje čuda u ovoj knjizi, to je samo svakodnevni, hrišćanski život.

 
Razgovor vodila Ana Danilova

Prevod sa engleskog prof. Bojana Srbljak
8 februar 2013 god.

Izvor: http://www.pravoslavie.ru/english/58031.htm
   
 

Pročitano: 14375 puta