Neko od otaca Crkve je rekao da samo onaj koji se predano moli, može i svojom besedom da dotakne dušu sagovornika. A svaka Vaša reč iz danas objavljenog razgovora sa gospođom Tankosavom je ostavila veliki utisak na nas, i podstakla na mnoga razmišljanja. Želela bih da mogu da pronađem najlepše reči i i pohvalim Vašu predanu žrtvu, ali isto tako znam da Vi ne očekujete «platu» od ljudi.
Zato ću samo reći - Slava i hvala Bogu! Neka bi dao Gospod da se i mi, po uzoru na Vas, naučimo toj savršenoj ljubavi, kroz koju bi i reči i dela naša projavila samilost, sastradanje, i svako dobro prema našem bližnjem. Hvala Vam!
Od bolesti zavisnosti, od koje ovi mladi ljudi boluju, gotovo da i ne postoji put ka ozdravljenju, ali nadu u njihovo ozdravljenje ostavio nam je otac Gavrilo kada je pomenuo u intervju sa gospođom Tankosavom da učenje Pravoslavne crkve može pobediti u borbi sa ovom opakom strašću koja njih izjeda. Upravo to učenje i život po načelu Pravoslavne crkve otac na našu veliku radost primećuje među članovima zajednice "Zemlja živih".
Ostaje stvarna nada da će mir i molitva kojom su ispunjeni članovi zajednice, doprineti ozdravljenju njih, kao vrlo snažnih i jakih boraca za život.
Radomir Vučić
Ko može danas reći da je potpuno nezavistan? Carstvo slobode je ono o čemu se već vijekovima sanja i ka čemu ljudski rod stremi. Lanci strasti i strahova od malena čovjeka vežu, pa i ljudska zajednica počiva na međuzavisnostima. Čak i duhovne sile i ideje imaju svoje odnose, doslijednosti i nedoslijednosti. Ljudi se grupišu po afinitetima, interesima, emotivnim pobudama, raznim motivima. Ti motivi mogu biti loši, ili ne. Da li su loši motivi, ili ne, e to odlučuje šire društvo tj. većina. Društvo određuje šta je društveno prihvatljivo i gdje je u pitanju ekstremna zavisnost, a gdje je doza zavisnosti dozvoljena. U tom društvu, u tom vremenu, na toj lokaciji nešto je prihvatljivo, a nešto ne.
Da kojim slučajem, o temi zavisnosti od psihoaktivnih substanci govorimo u nekom indijanskom plemenu u Latinskoj Americi, vjerovatno bi Indiosi rekli da je ponekad riječ o substancama, koje se koriste u kultne svrhe. Alkoholna pića su npr. zabranjena u islamskom svijetu i psihoaktivno djeluju. Na sjeveru alkohol, iako psihoaktivno djeluje, nije zabranjen. Mjera korišćenja ili zabrana su važne u raznim kontekstima. Ako bi nekad vidjeli čovjeka porijeklom za Srednjeg Istoka i vidjeli ga da puši marihuanu, ili hašiš i da pritom sasvim „normalno“ funkcioniše i u istom trenu vidjeli zapadnjaka, koji pušeći marihuanu djeluje kao da je popio tri litre alkohola, začudili bi se. Isto tako bi se začudili, kada bi vidjeli Šveđanina, ili Rusa, koji na hladnoći, ako popiju pola litre alkohola, uopšte ne padaju u transna stanja, a neki drugi čovjek sa Srednjeg ili Bliskog Istoka, ako bi popio toliku količinu alkohola, vjerovatno bi pao u nesvijest. To su činjenice nad kojima se treba zapitati, ako razmišljamo o ovoj problematici. Farmakologija u određenim svojim mjerama koristi mnoge supstance, koje su opet u drugim mjerama zabranjene. Kada nas ujede zmija, protivotrov se pravi od doze otrova.
O klimi, reljefu, ishrani i uticaju na mentalni sklop ljudi i na formiranje zajednica odavno se već priča. Monteskje, francuski mislilac i prosvetitelj npr. pisao je o tome u svom djelu „O duhu zakona“ tj. „De l'Esprit des Lois“.
Odlazak oca Gavrila iz bolnice u Beogradu u posjetu „Zemlji živih“ je zanimljiv poduhvat, jer otac Gavrilo zna kako se mijenjanjem jednih navika napuštaju druge navike i time da do iscjeljenja dolazi, i on zna kako se mijenja jedna forma bitisanja u drugu nezavisno od klimatskih i drugih uslovljenosti. To je u skladu sa programom rehabilitacionog centra, koji disciplinuje štićenike poput vojske Cara Davida tj. vraća ih iz ekstremnih stanja gledano iz opštedruštvene perspektive u stanje cjelomudrenosti, koliko je to moguće i po snazi njihove dobre volje. Tako saznajemo da ustaju u pola 7, pa poslije doručka odlaze na svoje dnevno zaduženje. Poslije ručka, oko podneva, imaju svoje slobodno vrijeme, koje ispunjavaju čitanjem knjiga, sportskim aktivnostima i slično. Cijeli dan im je ispunjen sadržajima. Neki od njih se bave duborezom, kaširanjem ikona, neki poljoprivredom, i ostalim poslovima van kuće. Po blagoslovu oca Branka, jedan od štićenika je u ime zajednice poklonio duborez, grb Republike Srbije, u znak sećanja na ovu posjetu ocu Gavrilu. Njihov moto je ora et labora.
Svi mi, koji zavisimo nekad od ovog, nekad od onog možemo da razumijemo ove mlade ljude, jer svaka zavisnost je ipak neka zavisnost. Čak i fizički i psihički „potpuno“ zdrav čovjek zavisi od hrane, pa mu nije isto da li je pojeo začinjenu ili nezačinjenu hranu.
Nedavno za Bogojavljenje, vjernici su čekali disciplinovano u redu ispred hrama da dobiju bogojavljensku vodicu, koja je inače točena iz cisterne, u kojoj je bila prvo osveštana. Bio je pao snijeg, pa je cijeli grad bio pokriven vodom u obliku snijega tog dana. Da je neki ateista prošao tog momenta pored hrama, sigurno bi se začudio tolikoj omađijanosti stotina vjernih ljudi, koji čekaju sasvim mirno na hladnoći na vodu, koje unaokolo ima koliko god hoćeš. Ljubav, vjera, poštovanje i strahopoštovanje držali su stotine vjernika tu na okupu iako je svuda bilo vode. Za ateistu oni su bili zavisnici od nekih magičnih, vjerskih formula. Određena snaga uvjerenja stvara i donosi vrijednost. Tu možemo da shvatimo i ulogu marketinga i reklama u današnje vrijeme.
2000 godina crkvenog iskustva objašnjava mnoge sasvim moderne fenomene i čini ih jednostavnim.
Gledano iz neke perspektive sasvim je sve ovo čudno, jer zamislimo sliku gdje ljudi u sred mora plutaju sa flašama da napune morske vode i vraćaju se s time kući. Zamislimo i sliku indijanaca, koji duhane i zamišljaju s dubokom vjerom i uvjerenjem da im se pojavljuje Veliki Duh, Manitu dok obavljaju kultnu radnju.
Tom prilikom, tokom Bogojavljenja sam se prisjetio i jedne jevanđeoske poruke, koja govori kako čovjek može stati i na zmije i probati otrove, i ništa mu neće nauditi. Jednom je na lepavinskom sajtu otac Gavrilo postavio tekst o jednoj parohiji i vjernim ljudima, povratnicima u okolinu Černobila, koji i pored pojačane radijacije sasvim normalno žive tamo gdje bi neki sasvim drugi ljudi veoma brzo umrli, djeca se zdrava rađaju i radiokativnost ne djeluje negativno na njih. Pitanje snage vjere i ljubavi mogu objasniti ovaj čudesni fenomen. Kao i ovi mladi ljudi na rehabilitaciji, tako i svi mi zavisimo od ljubavi. Bog, koji je Ljubav, po nekom univerzalno prihvaćenom pravilu svih naroda i vjera i svih istorija je najveća vrijednost i najveća Istina. Ko može da odoli ljubavi, kada njegovo srce nešto čisto takne, čak i ako to nešto nije u skladu sa ostalim principima i načelima, kojima se vladamo? Onda ta čistina u srcu govori o relativnoj čistoti svega ostalog. Mada, Bog, koji je Ljubav manifestuje se na razne načine, i ne uvijek kroz ljubav. Možda su svi ovi mladići nekada najdublje osjetili žaoku ljubavi i nikada više nisu mogli da je nađu i sve im je postalo relativno u toj neopisivoj usamljenosti, pa sad mi neki pokušavamo da ocijenimo i izmjerimo težinu krivice i grijeha.
Ljubavlju je moguće sve ovo nadvladati ili usmjeravati. Srcem je moguće, ali moguće je i nemoguće. Ipak, pogledajmo malo zajednice zavisnika. Neki ljudi bi se našli u čudu, kada bi vidjeli da nije isto ako je neko zavisnik od kokaina, ili od heroina ili od obične marihuane. Kokain često koriste i poslovni ljudi. Kokain postaje motor tamo gdje je velika napetost i gdje je veliki rizik potreban. On daje na momente hrabrost.
Zavisnika od raznih substanci može pažljivo oko da prepozna. Jedan je pogled čovjeka, koji je uzimao ovu drogu, a drugi onog koji je uzimao onu drogu, a treći od onog, koji je jeo običnu hranu, četvrti od onog, koji se pričestio u crkvi, peti od mesojeda, a šesti od vegeterijanca. Ti detalji su vidljivi. Šta nam to govori? Govori nam da su ljudi individue, svaka ličnost je posebna, a neki se grupišu oko posebnih poroka ili vrlina, kako to moralisti imenuju. S obzirom da šira društvena zajednica treba da bi opstala da brine i o prvim i o drugim i o posljednjim svojim članovima, u trenu kada se osjeti kao zajednica ugroženom, počinje da djeluje na resocijalizaciji članova, kojima prijeti isključenje. Tako možemo shvatiti i poduhvate na resocijalizaciji zavisnika od psihoaktivnih substanci. Svijest o njihovoj ugroženosti bila bi mnogo veća, pa i aktivnosti države, da je neko identifikovao ovaj porok kao nešto što je opasno po bezbjednost i stabilnost društva. Kao što u svijetu zavisnosti jedne vrste postoji zavisnik i njegov diler, koji ga opskrbljuje sa drogom, tako se obrnuti proces pokreće u rehabilitacionom centru na taj način što svaki novi član zajednice dobija svog „anđela“, koji ga pomaže u odvikavanju i navikavanju na drugi način života. Iznad anđela je superintendant ili supervizor u vidu monaha ili sveštenika Branka, a iznad njega Episkop i tako redom. Pošto je ljudska sloboda prvobitno dostojanstvo, koje je dato čovjeku na samom početku sve ovo ne bi funkcionisalo da nema slobodne volje nekadašnjih zavisnika da se odluče na ovaj put preobražaja i predisciplinovanja, pa tako npr. prihvataju cijelu sistematiku kazni i ukora u slučaju psovki, što se obilježava posebnim tekstom na oglasnoj tabli centra. Popravne mjere su pranje suđa, čišćenje, koje je logično u dosluhu sa čišćenjem duhovnim. Otac Gavrilo, koji je bio u posjeti ovim mladim ljudima dao im je ikonicu Presvete Bogorodice Lepavinske sa svojim potpisom. Simblično to je poklanjanje nove blagodati i blagoslova ovim mladim ljudima. Posluženje skromno sa desertnim kolačem i kafom paše uz cijeli koncept preobražavanja i prevaspitavanja ove grupe. Krasota složnog življenja u zajednici potreba je čovjeka kao socijalnog bića. Ako ne uspije da da dobije odgovor na žežnju ljubavi, on je traži među drugim svjetovima. Često ti drugi svjetovi znaju da ga odvuku u guste prašume duševne iz kojih je težak povratak. Mnogi od štićenika, kako saznajemo, su potekli iz urbanih džungli, ima ih i iz inostranstva. Mnogi su hipersenzibilni, možda bi bili po svojim talentima veliki duhovnici, ili mislioci, ili umjetnici. Možda će to i biti, a možda i neće biti. Uostalom možda će biti oslobođeni nekih taština. U jednom trenutku, jedan štićenik kaže da je morao da se suoči sa svojim egoizmom, koji ga je odveo u zavisnost. Snaga Ega je nekad i veoma pokretačka. Njegova potreba da bude izgrađena ličnost može da se preusmjeri. Otac Gavrilo, to prepoznaje. Mnogi od ovih mladića pominju kako su izolovani od šireg svijeta, ali ujedno u zajednici i kako se uče da se raduju svakom danu, da daju ljubav, nikoga ne vrijeđaju, da ništa ne traže za uzvrat, pa čak i da svima vjeruju. Sa stanovišta tržišnih principa, oni su krajnje povoljni. Pokazuju tolike talente i darove, entuzijazam im se javlja i želja za životom kao da su ponovo rođeni. Pri tome oni se kao urbana djeca obnavljaju na pustim mjestima u prirodi. Ako pogledamo sve te rehabilitacione centre, koji su po nekim selima daleko od metropola, shvatamo da oni i naseljavaju pustinje. Poslije detoksifikacija, znači slijedi revitalizacija, rehabilitacija, resocijalizacija. Crkva, koja svaku grupu shvata kao dio Crkve ima ovdje zaista važnu ulogu da ih usmjeri, podstakne rječju i djelom.
Otac Gavrilo kaže da je svako od njih sasvim svestan svog stanja i da svako ima i čvrstu volju da se bori sa svojom zavisnošću i zaključuje da su upravo zbog toga u zajednici. Ne podsjeća li nas to na neke druge zajednice? Kada se u razgovoru nakon posjete postavlja pitanje da li nekoga okrivljuju za svoje stanje ili samo sebe, otac Gavrilo objašnjava da on nije čuo da je bilo ko pokušao da opravda sebe, i da je nekoga drugog okrivljavao. Možda je pitanje i nepotrebno postavljeno. Suštinski je važno da ove osjetljive duše treba da podržimo, ako žele da se preobražavaju i da ih ne zaboravimo, čak ni onda ako se odreknu te borbe, i u tome se slažemo sa ocem Gavrilom.