MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

EPISKOP GRIGORIJE: PATRIOTIZAM – DEMISTIFIKACIJA STEREOTIPA



Intervju Episkopa Grigorija u novogodišnjem dvobroju magazina „Nedeljnik“

Postoji mnogo pojmova i riječi u našem jeziku o čijoj semantici i etimologiji malo ili uopšte ne razmišljamo, a upotrebljavamo ih često, ponekad i svakodnevno. Etimološki, patriota je (nlat. patriota, grčki – patriōtēs, zemljak – od pátrios – ocima ili precima naklonjen) onaj koji voli otadžbinu, rodoljub. Riječ patriota, nimalo slučajno, u svom korijenu sadrži imenicu pater – otac, onaj koji se nalazi na čelu porodice i koji je najodgovorniji za svoje bližnje, kao što je i Otac naš Nebeski svojom neizrecivom ljubavlju najodgovorniji za sve nas.

Bez obzira na njegovo etimološko porijeklo, čini se da je patriotizam jedan u nizu pojmova čije je izvorno značenje od pretjerane upotrebe – većinom u pogrešnim kontekstima – izblijedilo, politički „zamagljeno“ i zloupotrebljeno. Prosječan čovjek na prostorima bivše SFRJ patriotizam nerijetko izjednačava sa nacionalizmom, nacionalnom ostrašćenoćšu i šovinizmom. Da je između ovog prvog i potonjih izraza često uspostavljen znak jednakosti – najbolje se pokazalo u posljednjem ratu devedesetih godina prošlog vijeka. Ukratko, mnogi od nas ne razumiju pravo značenje riječi patriotizam ili je pak upotrebljavaju u iskrivljenom kontekstu. U takvim slučajevima, patriotizam jeste jednako busanje u prsa, zaklinjanje u srpstvo, hrvatstvo ili neku drugu narodnost i halabuka i vikanje iz „sveg glasa“ na nekom masovnom skupu. U ekstremnim oklolnostima, kakve su ratovi, ova opšta opijenost egoističnom samodovoljnošću pretvara se u krvavi pir o čijim posljedicama nije potrebno posebno govoriti.

S druge strane, imamo dijametralno suprotne primjere – novi, „progresivni talas“ prosvjetski i globalistički nastrojenih pojedinaca (da me pogrešno ne shvatite, kao hrišćanin i čovjek nemam ništa protiv Evrope niti ostatka svijeta jer im, na kraju krajeva, i mi geografski i civilizacijski pripadamo) – patriotizam i njemu slične odrednice smatra prevaziđenim, „zatucanim“ kategorijama, a bilo kakvo nacionalno opredjeljenje i pripadnost (pogotvo, ne daj Bože, kulturno i ekonomski zaostaloj srpskoj naciji) – deplasiranim. To je nešto čega se treba odreći i potražiti utočište u emancipovanom, bližem ili daljem geografskom i kulturnom okruženju, u kojem se možete predstavljati za bilo koga ili se deklarisati kao „čovjek svijeta“, čime, konačno, prevazilazite „uske okvire“ svog nacionalnog postojanja i potiskujete sjećanje na opanke i moravsko kolo.

Negdje u procijepu između ove dvije krajnosti – pogrešno shvaćenog nacionalizma i odlučnog odbijanja i preziranja bilo čega što nosi predznak „nacionalno“ i „otadžbinsko“ – leži suštinski problem i samog poimanja patriotizma. Za ovu bipolarnost u našem narodu ne možemo kriviti ni jednu ni drugu stranu jer smo svi mi dio istog organizma i snosimo podjednaku odgovornost, bar u onim slučajevima u kojima ovo pitanje zavisi od našeg ličnog djelovanja.

Za moje shvatanje patriotizma nesumnjivo je bilo presudno nekoliko činjenica i događaja iz djetinjstva i mladosti. Odrastao sam u blizini multinacionalnog i multikonfesionalnog grada Vareša u srednjoj Bosni. Ostao sam rano bez oca i djed po majci je podizao mog starijeg brata i mene. Djed je bio odžaković, mudar čovjek i gorštak svikao na težest života u nimalo lagodnim okolnostima. Za mog brata i mene dao je sve što je imao, a najdragocjenije nasljedstvo bilo je to što nas je naučio šta znači biti Čovjek, kako se, dostojanstveno i uzdignute glave, nositi sa nedaćama u životu. Naučio nas je i da jednako poštujemo i rimokatolike Hrvate i muslimane Bošnjake, ali i da slavimo slavu, čuvamo spomen na svoje pretke i štitimo i volimo jedan drugog kao sami sebe. Njegove posljednje riječi na umoru bile su: „Sačuvajte očevinu“. Poslije djedovog upokojenja, tragajući za smislom života, došao sam u Beogradsku bogosloviju.

Nedugo zatim počela je i čuvena studentska „revolucija“ ranih devedesetih. Nažalost, ni oni protiv kojih je podizana, ni oni koji su je podizali – nisu oličavali patriotizam kojem sam htio da služim. Zato sam se, nedugo zatim, povukao iz svijeta i zamonašio. A onda mi je Gospod, u svojoj milosti, pružio priliku da živim sa istinskim patriotom – vladikom Atanasijem, tadašnjim episkopom zahumsko-hercegovačkim i primorskim, koji je – ono što izvorno značenje ove riječi obuhvata – uistinu bio otac i patriota, Božiji čovjek koji je danonoćno pomagao svojim bližnjim: hranio i pojio izmučene izbjeglice i dopremao pomoć za svoje sugrađane iz svih dijelova svijeta. I pomagao je svima, bez razlike koje su vjere, nacije ili političkog opredjeljenja; bez obzira na to da li su vjerujući ili ne. Tu, u grotlu rata, vidio sam da istinski patriotizam znači pomagati onima kojima je pomoć potrebna: nahraniti gladne, napojiti žedne, sahraniti postradale. Na drugoj strani, bilo je i ostrašćenih umova kojima je rat služio kao prostor za projavu sopstvenih izvitoperenih namjera i nagona. Suvišno je postavljati pitanje ko je je u svemu tome svjedočio patriotizam.

Danas – kao vladika zahumsko-hercegovački i primorski – trebalo bi da se brinem za povjereni mi narod i eparhiju, koliko mi dopuštaju snaga i vjera koje mi je Gospod darovao. Svjestan sam da nisu sve moje odluke uvijek bile ispravne, ali nastojim da na sopstvenim greškama učim i nastavim koračati dalje, onako kako su me poučavali moj djed, vladika Atanasije i – prije svih – kako me uči Vladika nad vladikama, Gospod naš Isus Hristos. Trudim se da ne izdam svog oca i Oca našeg Nebeskog. Iako plačem kada čujem himnu Bože pravde – ne smatram sebe dobrim patriotom, ali se nadam da ću, jačanjem svoje vjere u Boga i nade u bolju budućnost – poslužiti drugima. Zato se već treću godinu nalazim u Mostaru jer jedan od zadataka koje je Gospod u ovozemaljskom životu postavio pred mene i taj da sa svojom sabraćom obnovim pravoslavni život i Sabornu crkvu u ovom gradu, u spomen na naše oce – Serafima Perovića, Leontija Radulovića, Šantića, braću Ćoroviće i sve one koji su živjeli i postradali za ime koje danas nosimo; za ono što danas jesmo i za ono što će naša djeca biti u budućnosti. Čini mi se da je to moj prevashodni patriotski zadatak i dug zemlji naših otaca. Za pravoslavne hrišćane, Srbe, prisustvo vladike i obnova Saborne crkve u ovom ratom razorenom gradu znači nadu u povratak i sigurniju budućnost. Tamo gdje je narod kojem služim – tu je i moj dom i moja porodica. Vjerujem da se samo onaj koji pokaže svoj dom, svoju porodicu i sposobnost da živi sa drugima, u zajednici – može nazvati patriotom. To je, dakle, za mene patriotizam i ljubav prema otadžbini.

Nikada ne smijemo smetnuti s uma da patriotizam nije busanje u prsa niti glasato eksponiranje po kojekakvim političkim tribinama, zaklinjanje u svog vođu ili slijepo demonstriranje nečije političke ideologije. Takav patriotizam treba demistifikovati. Patriota nije čovjek koji sa nožem u ruci i mržnjom u očima juri da posiječe svog brata. Patriota nije čovjek koji, čineći drugima zlo, na tuđom krvlju i suzama natopljenoj zemlji gradi svoj dom. Patriota nije ni onaj koji gromoglasno slavi pojedince iz svog naroda koji su ubijali i protjerivali pripadnike drugog naroda i vjere, kao što smo nedavno imali prilike da vidimo na ulicama hrvatskih gradova. Sve to zajedno nije patriotizam. To je pseudopatriotizam, ultranacionalizam i šovinizam. Patriotizam – nipošto.

Ali, ne možemo se složiti ni sa drugom krajnošću, sa drugom stranom kojoj je odbojna svaka vrsta patriotizma, pa i onog istinskog, u izvornom značenju te riječi. Patriotizam i otadžbina su uvijek relacionog karaktera: čija je otadžbina ako nema svoje sinove i kćeri, i ko su oni koji nemaju otadžbinu? Otuda i prijeka potreba biblijskog jevrejskog naroda za otadžbinom; otuda i naša potreba za Kosovom i Metohijom. Zbog toga je u jelinsko doba progonstvo iz otadžbine smatrano strašnijom kaznom čak i od smrti. Napuštajući otadžbinu, u želji za stapanjem i asimilacijom sa civilizacijski „naprednijim“ nacijama, svi oni koji to čine zaboravljaju da svako ko se odriče svog porijekla i korijena – odriče se samoga sebe. Jer, kako možemo voljeti druge ako ne volimo sebe – i kako možemo voljeti sebe ako ne volimo druge? Zaboravljaju i da se svijet kojem hrle u susret ne stidi svoje narodnosti, niti prećutkuje svoje porijeklo i korijene. Gospod nas je stvorio da budemo različiti i da se, kao takvi, međusobno nadopunjujemo. I zato teško onoj otadžbini iz koje ljudi dobrovoljno žure u progonstvo.

To je razlog zašto srpski patriotizam mora biti povratak u naručje Ocu, otadžbini i vraćanje jednih drugima. Za ovo nam je potrebna sloga duha iz koje će proisteći sposobnost uspostavljanja zajedništva u našem narodu. Sve dok živimo u neslobodi, neljubavi, partijašenjima i podjelama na „ovu“ i „onu“ Srbiju – tu nema i ne može biti mjesta patriotizmu niti bilo kakvom obliku zajedništva.

Stoga je patriotizam, najjednostavnije rečeno, kada – po uzoru Božijeg postojanja – ljubimo jedni druge kao sami sebe, starajući se za svoj dom i bližnje, svako po snazi kojom ga je Gospod obdario. Ako tu, u okrilju porodice i na mikroplanu, postavimo stvari kako valja – one će se, prirodno, prenijeti na cijelu Vaseljenu koju nam je Otac naš Nebeski darovao Duhom Svetim kroz Sina svoga koji je sa Krsta prigrlio sve nas svojom žrtvenom ljubavlju kao najveći Patriota svijetu ikada objavljen.

Izvor: http://www.spc.rs/sr/episkop_grigorije_patriotizam_demistifikacija_stereotipa

Pročitano: 4343 puta