MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

DUHOVNI OTAC



DUHOVNO OČINSTVO U SVETLU PRAVOSLAVNOG PREDANJA
 
Značaj starčestva

Svaki čovek ima biološkog oca - onog kome duguje ulazak u ovaj život. Pored biološkog oca, međutim, hrišćanin ima i duhovnog oca, kome duguje svoj duhovni preporod. Duhovni otac uvodi hrišćanina u život u Hristu i usmerava ga na putu spasenja. Našim rođenjem, mi stupamo u ovaj život, u zajednicu ljudi. Našim preporodom  u Hristu, stupamo u zajednicu Crkve i pruža nam se mogućnost da aktivno živimo životom u Hristu.

U drevnoj Crkvi, u kojoj su verni (velika većina) bivali krštavani u zrelom dobu, duhovni otac hrišćaninu bio je crkveni pastir, koji ga je poučavao u veri, krstio, a potom nastavljao da ga uvodi u život Crkve. Danas, kada je skoro svako kršten kao novorođenče, duhovni otac hrišćaninu često nije isti sveštenik koji ga je krstio, već onaj koji ga je u jednom trenutku njegovog života priveo veri i potom usmerio ka nepokolebljivom hrišćanskom životu.

Primer apostola Pavla daje nam da sagledamo tajnu duhovnog očinstva u punom duhovnom sjaju. Pavle je duhovni otac Korinćanima, kao i hrišćanima u mnogim drugim gradovima onog vremena.

Obraćajući se Korinćanima, on im veli: ”Ne pišem ovo da vas posramim, nego vas poučavam, kao svoju milu decu. Jer ako imate hiljade učitelja u Hristu, nemate mnogo otaca. Jer vas u Hristu Isusu ja rodih Jevanđeljem” (1. Kor 4,14-15).

Pavle, dakle, Korinćanima nije bio samo njihov nastavnik i učitelj u Hristu; on je bio i njihov otac. On ih je duhovno preporodio. On je bio taj koji ih je uveo u porodicu Iskupitelja. Njegovo apostolsko srce gorelo je ljubavlju prema njegovoj duhovnoj deci. Takva, u Hristu očinska ljubav, bila je podsticajna sila rođena od njegove apostolske brige. Čeznuo je da im preda ne samo Jevanđelje, već i dušu svoju (1. Sol 2,8).  Govorio je: ”Dečice moja, koju s mukom rađam, dok se Hristos ne uobliči u vama” (Gal 4,19). Nikada nije odbio da posavetuje i poučavao je “u suzama svakoga” (Dap 20,31), ”za sazidanje tela Hristova dok ne dostignemo svi u jedinstvu vere i poznanja Sina Božijega, u čoveka savršena, u meri rasta punoće Hristove” (Ef 4,12-16).

Ovo Pavlovo sagledavanje sadržaja i značaja duhovnog očinstva prožima čitavu pravoslavnu duhovnu tradiciju. Sv. Simeon Novi Bogoslov, jedan od najgenijalnijih nosilaca  te tradicije (koga ćemo često navoditi), napisao je sledeće jednom od svojih duhovnih čeda: ”Začeti ste u učenju; u pokajanju vašem trpesmo porođajne bolove. Rodismo vas sa mnogo trpljenja, u mukama, strašnim bolovima i u svakodnevnim suzama”. Kao što vidimo, duhovno rođenje u poređenju sa prirodnim rađanjem podrazumeva takođe tri faze: začeće, trudnoću i porođaj.

Za bolje razumevanje uloge duhovnog oca, mi smo takođe prosvetljeni sa dva primera, na koja nailazimo u tekstovima naših svetih Otaca. Prvi je primer uspinjanja uz strmu i oštru planinsku stranu. Onaj koji pokušava da se uspne po prvi put, mora nužno da prati određenu putanju; on mora da ima pratioca ili vodiča, koji se uspeo uz planinu ranije i zna put. To je upravo uloga duhovnog oca: on je iskusan vodič i pratilac na našem duhovnom putu, našem životu u Hristu. Drugi primer je iz oblasti fizičkog treninga - atletike. Svi oni koji treniraju bilo koji sport,  moraju imati iskusnog trenera, koji će ih detaljno upućivati tokom treninga. Slična je uloga duhovnog oca; pošto je stekao iskustvo u duhovnom životu, on se onda obavezuje da uvede svoju duhovnu decu u takav život.
 
 
Kako se starčestvo razvijalo kroz istoriju Crkve

Kako je vreme prolazilo i Crkva uzrastala, tako se i duhovno očinstvo razvijalo. Mesto gde se ono posebno negovalo, naravno, bila je pustinja. Mesto monaštva. I kao u slučaju ostalih bitnosti, tako se duhovno očinstvo širilo i prodiralo u duhovni život čitave Crkve.

Svima nama su poznate reči, na koje nailazimo u asketskoj literaturi: 'avva,' ili 'geron' na grčkom, ili 'starac' na ruskom.

”Koje su to odrednice da neko postane starac? Kako je starac postavljen u službu i od koga?” Ovo pitanje postavio je najveći bogoslov pravoslavne dijaspore, mitropolit Kalist Ver, kako bi istakao ličnost duhovnog oca u odgovoru koji daje. Iz ovog njegovog odgovora, ja ću navesti njegovo osnovno gledište:

”Duhovni otac ili starac je u suštini blagodatna i proročka ličnost, koja je primila ovu službu direktnim posredovanjem Svetog Duha. Nije ga rukoproizvela ljudska ruka, već sama ruka Božija”.

Ipak, ne postoji granica između proročkih i ustanovljenih elemenata u životu Crkve; svaki se razvija unutar drugog i međusobno su povezani. Dakle, služba koju obavlja starac – što je harizmatično po sebi – povezana je sa jasno definisanom funkcijom unutar institucionalnog okvira Crkve, a to je funkcija sveštenika – ispovednika...

Iako je sveta Tajna Ispovesti definitivno pogodan trenutak za duhovno rukovođenje, uloga starca se ne poistovećuje sa ulogom ispovednika. Starac daje smernice, ne samo tokom ispovesti, već i u mnogim drugim slučajevima. To je činjenica, i dok ispovednik uvek mora da bude sveštenik, starac može biti i običan monah...

Ali, ako starac nije rukopoložen za sveštenika, niti uspostavljen aktom zvanične hijerarhije, kako on uopšte može da obavlja takvu službu? U svakodnevnom životu hrišćenske zajednice, verujućem narodu Božijem, koji je pravi čuvar svetog predanja,  postalo je očigledno da ova ili ona osoba ima dar duhovnog očinstva ili materinstva. Zatim, na slobodan i nezvaničan način, ljudi počinju da se obraćaju toj osobi za savet ili rukovođenje.”
 
Služba duhovnog oca

Šta je zapravo rad duhovnog oca? ”Da se približi dušama koje su otkupljene krvlju Hristovom” rekao je sv. Vasilije Veliki. Duhovni otac je vodič kroz život u Hristu. On je lekar duše, koji, ”sa mnogo saosećanja,” po učenju Gospoda Isusa Hrista, ”leči strasti” i pomaže duhovnom čedu da stekne u Hristu zdravlje, to jest, životodavnu veru  i stabilan duhovni život. Ako je uslov i cilj hrišćanstva - po sv. Vasiliju Velikom – podražavanje Hrista, onda oni kojima je povereno rukovođenje mnogih treba svojim ličnim primerom da pokažu slabima kako da žive život u Hristu. Na putu koji vodi zajedništvu sa Hristom i oboženju, naši duhovni oci su iskusni vodiči i neumorna podrška. Ali da bi pastir služio ovako odgovornu i uzvišenu službu, on nužno mora da bude i sam istinski duhovan – oruđe ”u rukama Duha,” kako sv. Grigorije Bogoslov veli. Samo onaj koji je naučio nešto iz ličnog iskustva jeste u stanju da to i prenese; da bi duhovni otac druge rukovodio, mora i sam da živi hrišćanskim životom. On mora da bude ”obrazac vernima” (1. Tim 4,12) i da živi po Jevanđelju. Prema Vasiliju Velikom, on mora da ”svojim životom služi kao primer u svakoj zapovesti Gospodnjoj.” Njegova dela treba da govore više od reči. On treba da nadahnjuje svojim vrlinskim životom, da prosvećuje svojom ljubavlju i očinskom brigom, jer – po sv. Jovanu Lestvičniku – ”pravi pastir se potvrđuje u svojoj ljubavi. Radi te ljubavi Dobri pastir beše razapet.”
 
Osnovne vrline: pronicljivost i ljubav

Trebalo bi dosta vremena da bismo opisali ličnost duhovnog oca, način kako je ta ličnost izašla na površinu iz vekovne crkvene tradicije, i da nabrojimo pojedinačne vrline koje krase istinske Starce. Zbog toga ćemo ukratko govoriti o dve najbitnije vrline.

Prva je pronicljivost i ljubav. ”Drugim rečima, sposobnost da intuitivno prodre u tajne tuđeg srca, da razume skrivene tajne kojih drugi nije svestan. Duhovni otac vidi dalje od uobičajenih postupaka i navika, kojima mi skrivamo našu istinsku ličnost od drugih – pa čak i od sebe. A iznad svih ovih banalnih detalja, on začinje jedinstvenu osobu – onu koja je bila stvorena po liku i podobiju Božijem. Ova sila je duhovna, a ne fizička, to nije hipersenzitivna percepcija, niti je osvećeno oboženje, već plod blagodati, čiji je preduslov stalna molitva i stalni asketski podvig.” (Kalist Ver str. 126-127)

Vrline duhovnog oca otkrivaju se kao rasuđivanje pomisli. Rasuđivanje po sv. Simeonu jeste duhovna ”lampa” i ”oko,” kojim duhovni otac može da vidi šta je u njegovom sopstvenom srcu i u srcima njegove duhovne dece. Na taj način, on je u stanju da svaki put uspostavi tačnu dijagnozu i da prepiše odgovarajuću terapiju. Rasuđivanje koje, kao preduslov, ima čistotu srca jeste vrlina – dar Svetoga Duha. Zato duhovni otac “koji nema svetlost Duha Svetoga unutar sebe, niti može da vidi svoje postupke, niti je potpuno obavešten da li su oni ugodni Bogu. On neće biti u mogućnosti da rukovodi druge i da ih nauči volji Božijoj, ili da bude dostojan da raspozna tuđe pomisli.”
 

Druga vrlina duhovnog oca je ljubav, sposobnost da voli druge i da na sebe preuzme stradanja i patnje drugih. Bez ljubavi ne može biti ni duhovnog očinstva. Ljubav, po našim duhovnim učiteljima, nije samo najbitnija osobina, već temelj i suština duhovnog očinstva. Ljubav za druge podrazumeva ”sastradanje,” deljenje svih stradanja sa njima – što je doslovno ispunjavanje reči ”ponesite teret jedni drugima i ispunite zakon Hristov” (Gal 6,2). Duhovni otac je onaj koji nosi teret svoje duhovne dece. On preuzima na sebe njihove žalosti, njihove krivice, njihova stradanja, njihove grehe. On pati i neumorno prati njihovo uzrastanje u Hristu. ”Brate Adres, dušo moja draga,” piše avva Varsanufije jednom od svoje duhovne dece, ”ni treptaj oka ne prođe a da te nemam u svojim mislima i molitvi, i ako te ja ljubim toliko, onda Bog, koji te je stvorio, ljubi te još više. Njemu se molim i Njega preklinjem da te rukovodi po Njegovoj svetoj volji” (Nikodim Agiorit “Knjiga o Varsanufiju i Jovanu,” Sot. Schinas, publikacija , Volos 1962, Odgovor 108, str. 132)

U istoj knjizi odgovora Varsanufija i Jovana susrećemo potresnu molitvu koja potvrđuje ogromnu ljubav duhovnog oca prema svojoj duhovnoj deci: ”Evo, ovo sam ja i čeda koja si mi dao, zaštiti ih imenom Tvojim, zaštiti ih desnicom Tvojom. Vodi ih ka luci volje Tvoje i ispiši imena njihova u knjizi Tvojoj... Gospode, uvedi i čeda moja zajedno sa mnom u carstvo Tvoje, ili i mene izbriši iz knjige Tvoje... (kao i gore, Odgovor 99, str. 82-83).
 
Neophodnost traženja iskusnog duhovnog oca

Značaj koji duhovni otac ima u našem, u Hristu usavršavanju, istovremeno dokazuje za sve nas da imamo – da pronađemo – iskusnog i sigurnog duhovnog vodiča. Ovo je i dužnost  i pravo. Odgovornost izbora takođe pripada nama; to je izbor koji moramo da napravimo sa najvećom pažnjom, jer kako sv. Simeon zapaža: ”Zaista su retki oni koji isceljuju valjano.”

Oprez je, dakle, neophodan. Mi nikako ne smemo da ostanemo sami, jer rizikujemo ili da postanemo plen dušeproždrljivih vukova - đavola – ili, padajući, nećemo imati nikoga ko će nam pomoći da ustanemo – po rečima propovednika: ”Teško onome koji kada padne nema drugoga da ga podigne,” ali ne bismo trebali nepromišljeno da pratimo vuka  ili  ”neiskusnog  lekara”, u čijem slučaju je sigurno  da ćemo imati duhovnu štetu i ostati neizlečeni.

Iako je izbor duhovog oca  - kao što je već rečeno – naše pravo i počiva na našem rasuđivanju, ipak, otkriće iskusnog duhovnog vodiča je veliki dar od Boga. Zato nas sv. Simeon savetuje: ”Brate, preklinji Gospoda uporno da ti pokaže čoveka koji je u stanju da te rukovodi dobro, kome ćeš dugovati poslušanje kao samome Bogu, i stvari koje ti kaže bez oklevanja ispunjavati, čak iako ti saveti izgledaju da su protiv tebe i na tvoju štetu.”

Isti učitelj u svojoj sedmoj, moralnoj besedi, daje nam primer molitve, kojom se možemo moliti Bogu, da nam pošalje iskusnog duhovnog oca: ”Gospode, Ti koji ne želiš smrti grešnika, već si se ovaplotio da bismo mi živeli, Ti koji si radi nas sišao na zemlju, kako bi grešnici i mrtvi vaskrsli i videli Tebe, Istisku Svetlost, učini me dostojna, pošalji mi čoveka koji Te poznaje, kako bih, služeći njemu, služio Tebi, i predao se volji Tvojoj, kako bih udovoljio Tebi, jedinom Bogu, i time si i ja, grešnik, udostojio Carstva Nebeskog.”

Uzvraćanje duhovnog čeda svome duhovnom ocu

U Hristu prosvećivanje vernika kroz vezu sa duhovnim ocem podrazumeva uzvraćanje na ljubav koju im pruža duhovni otac.
   
Prvi i osnovni preduslov je ljubav. Veza između duhovnog oca i njegovog duhovnog čeda je zasnovana na međusobnoj ljubavi. Vernik odgovara na ljubav duhovnog oca svojom recipročnom ljubavlju: ”Ne postoji ništa što može da nas dovede do saznanja, do da volimo i da budemo voljeni,” primećuje sv. Jovan Zlatousti. Duhovna povezanost je mnogo jača od srodničke i ljubav Hristova je jača od one srodničke.  ”Jer, šta bi bilo poželjnije od istinskog oca?” pita Teodor Studit, čime izražava svoje lično iskustvo sa svojim sopstvenim ocem.
 

Ljubav prema našem duhovnom ocu je istinska, kada se izražava kroz “veru” – tj. poverenje – u njegovu ličnost. Mi smo celoga sebe predali duhovnom ocu. Mi smo ga priznali kao našeg vodiča na putu spasenja, zato, moramo imati poverenja  u njega, i slediti ga bez oklevanja i unutarnje sumnje, šta god nam on savetovao. Naši sveti Oci odlučno istrajavaju u ovome: ”Čovek mora da veruje bez sumnje onome koga je prihvatio da ga rukovodi,” savetuje sv. Jovan Zlatousti. Bez svesrdnog poverenja u našeg duhovnog oca, mi ne možemo da napredujemo u hrišćanskom životu.

Sv. Simeon piše sledeće: ”Onaj koji je stekao poverenje u svog oca u Bogu, kada ga vidi, smatra da je video samog Hrista, i ostajući uz njega i prateći ga, on veruje da je sa Hristom i da Njega prati. On neće želeti da priča ni sa jednim drugim, niti će želeti bilo šta drugo od ovoga sveta, do sećanje na njega i zajedništvo u ljubavi.”

Ako je dužnost duhovnog oca da se stara za dušu njegovog duhovnog čeda, tako je i dužnost duhovnog čeda da ispunjava i verno poštuje rukovođenje duhovnog oca. Sam Bog nam govori kroz našeg duhovnog oca. Uz poslušnost koju mu pokazujemo, mi ustvari ispunjavamo Božiju volju. Zaštićeni smo od grešaka u koje možemo da zapadnemo, ako budemo želeli da pratimo našu volju. Konačno, možemo da postignemo unutarnju slobodu i tako privučemo blagodat Božiju.
 

Ispovest je još jedan važan zadatak vernika. Mi sa poverenjem ispovedamo sve našem duhovnom ocu, ne samo grehe koje smo učinili već i naše najdublje pomisli. Sv. Vasilije Veliki nas poziva da “ne zadržavamo ni jedan pokret duše. Već da kažemo sve što je skriveno u srcu.” Ništa ne sme da bude skriveno od našeg duhovnog oca. Sa smirenjem i poverenjem trebamo sve da mu kažemo. To je jedini način da naši gresi budu oprošteni od Boga. Oslobođeni smo od tereta krivice. Iskorenili smo naše strasti. I duhovni otac nas, zatim, vodi sigurno kroz naš duhovni život.
 
PATOLOGIJA DUHOVNOG OČINSTVA U NAŠE VREME

Sve što smo ukratko naveli jeste u vezi sa verom i iskustvom Crkve u vezi duhovnog očinstva, način na koji se ono razvijalo i gradilo u prošlosti, a ustvari više u sveri monaške duhovnosti. Pitanje koje se prirodno ovde javalja jeste: Da li duhovno očinstvo može da na isti način funkcioniše i danas, u  našem vremenu? Ovo pitanje je značajno i može lako da bude predmet druge, odvojene besede. Zato večeras morate da mi dozvolite da iznesem samo neka određena pitanja, koja se odnose na našu temu, koja ozbiljno zaokupljaju mnoge hrišćane i mogu se svrstati u ono što bi se moglo nazvati patologija duhovnog očinstva.
 
Starčestvo među mnogim savremenim sveštenicima

Nažalost, ovo nije retka pojava. Mnogi naši sveštenici – od kojih nekoliko biva obdareno blagodaću i sposobnostima – teže slavi staraca isuviše rano. Izuzetno mladi u godinama, još uvek nezrele ličnosti, neiskusni kao pastiri, jer nisu učili – ili čak bili u poslušnosti drugom, iskusnom duhovnom ocu - oni sebe reklamiraju svojoj okolini, ili vešto nastoje da se predstave kao novi Varsanufije, ili kao blagodatni mladostarci. Oni lutaju, po rečima našeg Gospoda – “pohode mora i kopna da bi dobili jednog sledbenika” (Mt 23,15), drugim rečima, oni idu u lov na pristalice. Oni vrše nasilno ugnjetavanje ljudi, navodeći obaveznu, ”slepu” poslušnost starcu. Oni neguju nezdravu posvećenost njihovoj ličnosti.

Nažalost – i neka mi  Njegovo Visokopreosveštenstvo dozvoli da to istaknem - naši episkopi su podjednako odgovorni za ovaj fenomen; episkopi koji obavljaju rukopoloženja prebrzo i koji dodeljuju duhovno očinstvo nepromišljeno tim, još uvek, nezrelim sveštenicima.

Istinski mudra su zapažanja, koja je blaženopočivši starac Pajsije izrekao, u jednom od njegovih pisama, koje je nedavno objavljeno, nakon njegovog upokojenja. Odnosilo se na ličnost starca, kojeg je kandidat za monaštvo pozvan da izabere. Ipak, njegove reči su korisne i nama u svetu, u pogledu izbora duhovnog oca.

”Nastojte koliko možete da vaš starac bude duhovan čovek, vrlinski, praktičan radije nego učitelj. Dobro je ako je postao kapetan broda nakon što je bio mornar na palubi, tako da neće na drugima da sprovodi ono što nije naučio, ili po prirodi, ako ima ogromnu ljubav i rasuđivanje, da pati za svojom decom i da ne želi da ih u Raj pošalje odmah, kao Dioklicijan... Takođe je izuzetno važno za podređenog, da njegov Starac bude najmanje osamnaest do dvadeset godina stariji od njega, jer će prirodno imati za njega veće poštovanje. Nastojte što više možete da pronađete starca, koji živi jednostavnim životom bez uznemirenosti i svetovnih, suvišnih briga, i koji ne teži ličnoj koristi, već se stara za korist duše njegovog podređenog, i uopšte, za dobrobit naše majke Crkve” (Starac Pajsije Svetogorac; Poslanice, Publikacija Sv. Jovan Bogoslov, Souroti, Solun 1994, str. 43)
 
Opasnost od idelaizovanja duhovnog oca

Dužnost istinskog i iskusnog duhovnog oca je da usmeri poglede i srca njegove duhovne dece prema Ličnosti Gospoda, a ne prema sebi. Obožavanje osobe – da li sveštenika, ili duhovnog čeda, jeste bolest koja predstavlja ozbiljnu duhovnu opasnost za oboje. Iskusni duhovni oci ne ističu njihovu ličnost, već Gospoda. Duhovni otac ne treba da bude prepreka između Hrista i njegovog duhovnog čeda –  da ga ometa da gleda u Gospoda - umesto toga, on treba da stoji po strani, diskretno, i da upravlja duhovno čedo ka Ličnosti onoga koji je naš Spasitelj.
 

Po mitropolitu Kalistu, ”u stvarnosti, odnos nije bilateralan, već trojni, jer između Starca i njegovog čeda postoji treća strana, a to je Bog. Naš Gospod nam govori da nikoga ne zovemo ”ocem,” jer imamo samo jedno Oca – na Nebesima. (Mat. 23,9). Starac nije nepogrešivi sudija, već sluga živoga Boga; on nije diktator, već vodič i pratilac na putu. Jedini pravi duhovni vodič, u pravom smislu te reči, jeste Sveti Duh.
 
Stepen obavezne poslušnosti duhovnom ocu

Svrha duhovnog očinstva nije da osigura stalnu zavisnost duhovne dece, već da duhovni otac bude izvor pomoći, kako bi deca postepeno dostigla stanje duhovne slobode. Istinski duhovni otac ne osuđuje svoju duhovnu decu na doživotno duhovno detinjstvo, već se konstantno bori da oni duhovno odrastu i postanu – po učenju sv. Pavla – savršen čovek, u meri punog rasta Hristovog (Ef. 4,13). Za ograničavanje i duhovno nasilje nema mesto u odnosu između duhovnog oca i duhovnog čeda. Poslušnost duhovnom ocu ne treba da bude “slepa,” već razumna. Ova poslušnost ne ukida našu ličnu odgovornost, koja proizilazi iz naše, od Hrista darovane slobode. Dužnost duhovnog oca nije da oduzme slobodu, već da pomogne duhovnom čedu da samo spozna istinu. On ne treba da teži ugnjetavanju ličnosti svoga čeda, osim da mu omogući da samo otkriva, da uzrasta, i da postane ono što jeste u stvarnosti... Duhovni otac ne nameće svoje lične ideje i vrline, već svom učeniku pomaže da pronađe svoj poziv... Ukratko, on je samo oruđe Božije; on je dužan da vodi dušu putem ka Bogu, a ne ka sebi.

Sv. Varsanufije veli sledeće: ”Vi znate da nikada nismo stavljali okove ni na koga, čak ni na sebe.”

Nemojte vršiti pritisak na (tuđe) namere, umesto toga, posejte sa nadom, jer čak ni naš Gospod nije nikoga prisiljavao – On je propovedao, a ko god je želeo, slušao ga je.

Osim toga mi ne smemo da mešamo stepen monaške poslušnosti sa hrišćanskom poslušnošću duhovniku. Monaška poslušnost, s obzirom na svoju veličinu i trajanje, razlikuje se od poslušnosti hrišćana, koji žive u svetu. Iz tih razloga, duhovni otac nije “legalno” opravdan u zahtevima – i duhovno čedo nije podjednako obavezno da ispunjava vrstu poslušanja koju Starac ima pravo da zahteva od monaha, (koji je dužan da ga sluša do ”poslednjeg daha” - to je dužnost koja izvire iz monaškog zaveta datog na dan postriga).
 
Rizik od preteranog sentimentalizma

Veza koja postoji između duhovnog oca i njegove duhovne dece podseća na odnos koji postoji u normalnoj porodici. Dakle, baš kao što otac i deca u normalnoj porodici moraju da budu ujedinjeni međusobnom ljubavlju, isto se mora primenjivati i ”u blagodatnoj porodici” duhovnog oca. Ipak, ova veza je u osnovi duhovna, i mora da bude očišćena od svakog sentimentalizma i zaštićena od bilo čega, što bi moglo da skriva opasni, bolesno-slatki sentimentalizam.

Najčešće, ljubav se izražava spoljašnjim znacima. To naravno važi i za duhovne veze. Ipak, to zahteva veliki oprez i pronicljivost. U Hristu veze moraju se razlikovati po svojoj skromnosti i jednostavnosti. I da bi se ove veze očuvalu u ovakvom duhu, duhovna distanca je neophodna.
 
Hvale upućene duhovnom ocu

Ovo je još jedan čest fenomen. Mnogi se hvale svojim starcem. I oni ga pominju nepromišljeno, u svakoj prilici, ali na takav način da time obelodanjuju svoju duhovnu golotinju  i svoj bolesno-slatki sentimentalizam. Ovaj fenomen nije zdrav. Sv. Simeon Novi Bogoslov skreće pažnju na sledeće: ”Ne hvali se svojim učiteljem da bi te počastvovali, da bi te mnogi poštovali zbog njegovog imena, već se raduj da i tvoje ime bude napisano na nebesima u knjizi poniznosti.”

I sv. Jovan Lestvičnik govori strogo: ”Video sam nedokazanog učenika, koji se hvalio ljudima o dostignućima svoga učitelja, verujući da će tako steći slavu za sebe žanjući tuđu pšenicu; umesto toga, on je na sebe navukao sramotu, kada su ga svi upitali: ”Kako to da je takvo drvo dalo tako jalovu granu?”

Pažnja treba da se obrati i na drugi, sličan fenomen. To se odnosi na govorljivost našeg duhovnog oca  u prisustvu Boga. Naši Oci preporučuju da ne treba da budemo zadovoljni time. Niti treba da se oslonimo samo na njihove molitve. Mi imamo obavezu da se borimo za našu revnost, radi našega spasenja.

Jednom, kao što je pomenuto u Starečniku, jedan brat posetio je sv. Antonija Velikog i rekao mu: ”Oče, moli se za mene.” Na to je starac odgovorio: ”Niti ću ja biti milosrdan, niti Bog, ako se ti sam ne trudiš i ne moliš se Bogu.”
 
I konačno – promena duhovnog oca

Kao što je već pomenuto, izbor duhovnog oca počiva na našoj sopstvenoj, slobodnoj proceni i sklonostima. Ipak, bogonosni oci  ističu da promenom postojećeg duhovnog oca, možemo rizikovati naš duhovni napredak, pa čak i samo spasenje. Sv. Simeon veli sledeće: ”Ne lutajte u potrazi za nadaleko čuvenim monahom, i ne ispitujte njegov život. Ako ste, po milosti Božijoj, pronašli duhovnog oca, recite svoje probleme njemu i samo njemu.”

Neprihvatljivo je i duhovno opasno da lutamo tamo-amo, menjajući duhovne oce bez razloga.

”Ne tražite prozorljive, već iznad svega one koje su na svaki način skromni i pogodni vašim bolestima.”

Ovim savetom sv. Jovan Lestvičnik odražava tačno mentalitet mnogih hrišćana našeg doba i njihova jalova traganja, koja ih neminovno vode ka čestim promenama duhovnog oca.

Opet se pozivam na veličanstveno svedočenje mitropolita Kalista:

”Postoje mnogi, koji misle da ne mogu da pronađu nikakvog duhovnog oca, jer ga zamišljaju kao posebnu ličnost: oni žele sv. Serafima Sarovskog, pa zatvaraju oči na one koje im Bog šalje u stvarnosti. Vrlo često, njihovi problemi nisu tako komplikovani, i oni već u svojim srcima znaju odgovor. Međutim, njima se odgovor ne dopada, jer zahteva konstantan i uporan napor sa njihove strane, pa su u potrazi  za ocem  koji bi jednom čudesnom rečju iznenada učinio sve lako. Ovakvim ljudima treba pomoći da shvate pravi karakter duhovnog očinstva.”

Časni oci i draga braćo, pravoslavna sveštenička tradicija nije nešto što vodi samo u prošlost; ona je istovremeno i sadašnjost i budućnost. To je neprestana vera i neprekidno iskustvo Crkve, u blagodati.

Ovo se takođe odnosi na duhovno očinstvo, crkvenu instituciju koju smo nastojali da rasvetlimo večeras – svetlošću naše pravoslavne tradicije. A zaključak koji je postignut iz ove kratke 'šetnje,' kroz crkvenu tradiciju je:

Naša je dužnost da imamo stalnog i stabilnog duhovnog oca. Istovremeno, naše je pravo da izaberemo onog koji će nama biti najpogodniji. Ne onog najprijatnijeg, već onog najiskusnijeg – čoveka koji je zaista od Boga – i onog sa kojim se osećamo duhovno sigurni.

Sv. Simeon primećuje nešto što još uvek postoji  u našim danima: “Oni koji su dobri pastiri i znaju kako da leče duše retki su u svakom vremenu.”

Zato treba da vodimo računa pri izboru. I mi treba da se molimo usrdno, kako bi nas Bog udostojio takvog vrhunskog dara; ”uz molitvu i suze,” piše isti učitelj ”preklinji Boga da ti pošalje učitelja, koji je bez strasti i svet” – vodič na našem putu za Carstvo Nebesko.
 
Otac Simeon P. Koutsas, mitropolija Nea Smirni, Atina
Prevod s engleskog: Bojana Srbljak
1.    1. 2013.

Izvor: http://www.oodegr.com/english/psyxotherap/Spiritual_Paternity.htm#A._THE_FORMING

 

Pročitano: 16124 puta