MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

ISTRAŽUJUĆI LOBANJE NA SVETOJ GORI



Brat Jov vrti i okreće veliki mesingani ključ lako otvarajući vrata kosturnice. Moje oči se bore u tami dok trepćem u nevjerici, a moj mozak potvrđuje ono što mislim da vidim – red po red ljudskih lobanja.

Vidio sam vrhunske primjerke čovječanstva na arheološkim iskopavanjima, u muzejima i spomenicima širom svijeta. Spavao sam ispod greda međusobno povezanih u dugačku kuću bivših lovaca na glave na Borneu.
 
Ali ove lobanje – u skitu proroka Ilije, malog manastira u monaškoj republici Svete Gore u Grčkoj – imaju natpise ispisane preko njihovih čela.

Da li je ovo neka vrsta posthumnog popisnog sistema?

Brat Jov, mladi monah iz skita proroka Ilije, mora da je čitao moje misli.

„Kada se monah upokoji,“ kaže on, „njegovo tijelo se sahranjuje u zemlju. Nakon tri godine grob se otvara i kosti se prenose u zajedničku pogrebnu prostoriju.“

Osim jednog.
 
„Sama lobanja se stavlja na policu skupa sa onima od ranije upokojene braće – samo sa imenom i datumom rođenja i smrti ispisanim na čelu.“

Tragajući za monahom koji govori engleski

Bio sam oduševljen pronašavši brata Jova, Amerikanca i, što je najvažnije, monaha koji govori engleski.

Došavši prije tri dana lutao sam po Svetoj Gori, a monah Jov je bio prva duša na koju sam naišao a sa kojim sam mogao da razgovaram više od osnovnih riječi i znakova rukama koji su mi obezbijedili hranu i sklonište.
 
 
Jova sam sreo ovoga jutra u Kareji, prašnjavom malom gradu koji predstavlja administrativni centar Svete Gore. Tu se nalazi kancelarija koja se bavi pitanjima carine, imigracija i zdravlja, kao i nekoliko prodavnica.

Svaki dan sam pješačio u Kareju da dočekam putnike koji su stizali trajektom iz Uranopolisa, nadajući se da će jedan od njih biti moj prijatelj, Aris Drivas, sa kojim sam se trebao naći prije tri dana.
Obično mi odgovara kada nemam telefon kod sebe. Međutim, ovom prilikom bilo bi dobro znati da će Aris, atinski trgovac jahtama, kasniti i da neće stići na Svetu Goru sve do danas.

Ugledao sam Jova dok je upravljao malim poljoprivrednim traktorom sve do zdravstvenog doma. Vukao je prikolicu u kojoj se nalazio drugi monah držeći oblogu na svojoj vilici, izgledajući da pati od strašnih bolova zbog zubobolje. Siguran da sam čuo Jova kako govori engleski dok uvodi brata u zgradu, čekao sam ga.

Susreti u manastirskoj enklavi

Tokom krstarenja Egejskim morem sa Arisom prethodne nedjelje, on me pozvao da sa njim odem do Svete Gore, gdje on ponekad zapošljava monahe iz manastira Pantokrator za izradu dijelova za njegove klasične drvene motorne brodove. Aris bi sredio potrebne dozvole i tamo me dočekao. Sve što sam znao o Svetoj Gori jeste da je to manastirska enklava na izolovanom poluostrvu sjeveroistočne Grčke.
 

Smještena na surovom i udaljenom poluostrvu sjeverne Grčke, monaška republika Sveta Gora osnovana je poveljom odobrenom od strane vizantijskog cara u Konstantinopolju u 10. stoljeću.

Sveta Gora je „srednji vijek“ – nije namijenjena turistima – već istinski. Sveta Gora je mjesto tako tajanstvene nesvjetovne moći da je njena posjeta kao da idete korak unazad... ne, to je kao da idete kroz vrijeme.

Slična iskustva sam osjetio dok sam boravio u srednjevjekovnim tržnicama Fesa i Marakeša... drevnim tvrđavama Butana... družeći se sa planinskim plemenima Nove Gvineje... sa Dajacima na Borneu i Bušmanima Kalaharija. Ali nikada nisam tako neočekivano upao u drevno vrijeme i mjesto. 

Vizantijska povelja iz 10. stoljeća

Sveta Gora je monaška republika istočnog Pravoslavlja. To je administrativna jedinica Vizantijskog carstva koja dugo odolijeva – autonomna mini-država u okviru Grčke – koja još uvijek djeluje pod poveljom dodijeljenom od strane vizantijskog cara u Konstantinopolju tokom 10. stoljeća.

Slično Vatikanu, ona ima mnoge karakteristike nezavisne države. Posjetioci (samo muškarci i maksimalno 10 dnevno) moraju imati sa sobom pasoše i dozvole za ulazak, te moraju proći carinsku inspekciju. Strogo je zabranjen ulazak ženama. Pokušaji žena da uđu maskirane kao muškarci doveli su da usvajanje fizičkog pregleda treba da bude bez ikakvog pitanja u vezi muškosti posjetilaca. Ja nisam bio podvrgnut takvom ispitivanju.

Danas Sveta Gora ima 20 velikih manastira i mnoštvo malih (skitovi), kao i pojedinačnih isposnica. To je dom za oko 2.500 monaha Pravoslavne Crkve: Grka, Rusa, Srba, Bugara i Rumuna, plus nekoliko drugih nacionalnosti uključujući Amerikance.

Ulazak u drugi svijet

Kulturološki i geografski, Sveta Gora je drugi svijet.
 
Njihov vizantijski stil utvrđenih manastira, koji su uglavnom izgrađeni u periodu od 10. do 15. stoljeća, rasutih na brdovitom, veoma pošumljenom poluostrvu, nešto više od 11 kilometara širokim i oko 55 kilometara dugim. Vrh Svete Gore je pusti toranj koji dostiže visinu od 2.033 metra iznad Egejskog mora.

Cijelo mjesto jedino je dostupno brodom.

Ah, brod.  Dolazak mog prijatelja Arisa bio je dodatni blagoslov, koji me konačno pronašao ovdje, gdje su blagoslovi kao trgovačka roba.

Brat Jov pozvao je Arisa i mene da ostanemo u skitu proroka Ilije, tako da smo pješačili iza Jova i njegovog traktora vukući dosta rasterećenog monaha preko kržljavih obronaka prekrivenih parčima bašta i vinograda. Ugledao sam paradajz, krastavce, tikve, kukuruz, grašak, pasulj i artičoke. Tu su bila i stabla kajsija i maslina, i dosta grožđa.

Svetogorski manastiri sa visokim kupolama su, najvećim dijelom, pravi dragulji arhitekture. Fini rad od cigli je vizantijska karakteristika, i svuda je očigledan.
 

Brat Jov, pravoslavni monah, služi obred u skitu proroka Ilije.

Izgrađen od strane Rusa u 18. stoljeću, skit proroka Ilije je relativno nov na Svetoj Gori, ali je sjajan primjer vizantijskog stila sa lukovima i kupolama.

Sagrađen je za smještaj gotovo stotinu monaha, ali u sovjetsko vrijeme veoma malo monaha je došlo u skit proroka Ilije, koji se suočio sa napuštanjem. Zatim je manja grupa monaha iz države Njujork došla na Svetu Goru da spasu skit.

„Dobro je da smo mogli doći i pomoći očuvanju ovog predivnog mjesta,“ kaže Jov, jedini stanovnik skita koji je bio voljan da razgovara sa mnom „zvanično“, s obzirom na to da sam novinar, „i kao što vidite, ovo kao da je raj na zemlji.“
 

Sa svojim bogatim voćnjacima i baštama, vlastitom vinarijom, proizvodnjom maslinovog ulja i starom kamenom pekarom, skit bi mogao proći kao jedno od onih rustičnih dobara Toskane, koja biste iznajmili za 5.000 dolara po sedmici. 

Jov mi je pokazao okolinu manastira uključujući baštu gdje brat Jovan (monasi dobijaju biblijska imena kada se zamonaše) sakuplja paradajz veličine bejzbol loptice, kao i kosturnicu.

Tamjan u apoteci iz 18. stoljeća

„Ovo je uvijek veliko iznenađenje posjetiocima,“ osmjehuje se Jov dok nas uvodi u apoteku iz 18. stoljeća koja je stara kao muzejski primjerak. To je laboratorija u kojoj se sjedinjuje i pakuje aromatični tamjan, koji se zatim prodaje manastirima i crkvama.

Tamjan je važan za većinu pravoslavnih obreda, tokom kojih se monasi mole i poju, dok dim njišućih kadionica obavija njihova tijela.

„Svi sastojci su dobijeni iz okolne prirode, tako da kupci mogu biti sigurni da dobijaju istinsku srž Svete Gore,“ tvrdi Jov, koji ne želi da otkrije ništa posebno o tome šta ulazi u sastav njihovog tamjana.
Za neupućene, naročito nepravoslavce, mnogo je toga na Svetoj Gori što izgleda tajno i mistično.

Za mene, jezička barijera je veliki dio toga, plus malo znanja o pravoslavnim službama, za koje čak i oni koji ih praktikuju priznaju da su veoma svečani i komplikovani. Ovdje po ulasku u crkvu zatečen sam misticizmom i kretanjima – monasi koji se klanjaju, mole, vrše metanije, njišu svojim kadionicama, cjelivaju ikone, poju – tokom službi koje satima traju svako veče.
 
 
Čak je i sistem mjerenja vremena na Svetoj Gori van uobičajenog za laika. Sati se ovdje računaju po vizantijskom vremenu, tako da dan počinje zalaskom sunca. Datum se računa u odnosu na julijanski kalendar drevnog Rima, koji zaostaje 13 dana od savremenog gregorijanskog kalendara, koji koristi većina ostatka svijeta.

Svetogorski monasi su se zavjetovali podvižničkom životu u bezbračnosti, poslušanju i siromaštvu. Oni smatraju da njihovi manastiri trebaju ostati izolovani od dešavanja iz svijeta. Tamo nema radija niti televizije, i većina manastira nema električnu energiju, oslanjajući se na petrolejske lampe ili svijeće za osvjetljenje. Monasi nastoje da žive, mole se i upokoje na način kao što su to njihovi prethodnici činili hiljadama godina.

Mnogi monasi se bune protiv dolaska stranaca i izbjegavaju kontakt sa posjetiocima. Neki, međutim, žele da razgovaraju o vjerskim i duhovnim stvarima, iako rijetko zalaze u njihova vlastita osjećanja ili porijeklo.
 

Stoljećima stare slike i ikone sačuvane su u manastirima Svete Gore.

Centar tajanstvenosti koja stoljećima obavija Svetu Goru jeste ogromna količina vizantijskih umjetnina, ikona, relikvija i rukopisnih knjiga, od kojih su neki izloženi, ali većina je zatvorena u manastirskim trezorima.

Smatra se da se većina bogatstva Konstantinopolja tajno prenosila na Svetu Goru kada je počeo raspad Vizantijskog carstva.
 
Kvalitet i obim kolekcija dijelom je otkriven javnosti u godišnjoj izložbi „Riznice Svete Gore“, izloženih 1997/98. godine u Muzeju vizantijske kulture u obližnjem lučkom gradu Solunu.
Bilo je potrebno gotovo deset godina da se izložba organizuje, ali 16 manastira je pristalo da posudi 600 predmeta za prvu javnu izložbu ikada organizovanu koja prikazuje višestoljetnu najznačajniju vjersku umjetnost.

Većina posjetilaca se nada da će vidjeti umjetničke kolekcije u manastirima u kojima se one nalaze. Neki manastiri to dozvoljavaju a neki ne, ali je manje tajnosti koja okružuje riznice od izložbe iz 1997. godine.

Jov je tražio dozvolu od svog nadređenog monaha da nam pokaže predmete iz riznice skita i nakon prvobitnog odbijanja, uspio je da nam dozvoli da bacimo pogled na nju prije večere.
 

„Od svih ikona ova nam je omiljena,“ govori Jov pokazujući na izrezbareno i u drvetu oslikano remek djelo iz ranog 18. stoljeća koje prikazuje žitije proroka Ilije. „To je bilo posljednje od predrevolucijskih djela darovanih skitu od strane ruskog cara Aleksandra II.“

Manastirski obroci služe se u porodičnom stilu na koja su pozvani i gosti. Objed se ove večeri u skitu sastoji od guste supe od leća, tamnog hljeba sa sjemenkama, isječenog paradajza, krastavaca i crnih maslina. Zajedno sa večerom posluženo je odgovarajuće suho i veoma pitko bijelo vino, za koje je rečeno da je muškatna sorta lokalno gajena stoljećima.

Ovo nije slavlje, niti je neko društveno dešavanje. Monasi jedu brzo i umjereno, sa malo razgovora. Učim da uzimam veće porcije zato što se one svake sekunde smanjuju. Pretpostavljam da je najbolje da se ne presitim zbog večernje službe. Kasnije se budim nakon sna u kom sam jeo pljeskavicu sa prženim krompirom.

Smještaj u maloj keliji

Većinu noći sam uglavnom budan. Arisu i meni je dodijeljena mala kelija slična onim koje imaju monasi i u najmanju ruku ona je spartanska. Prekrivač, ne deblji od malog telefonskog imenika, nalazi se na vrhu uskog drvenog kreveta. Tu je i sudoper sa slivom od kalaja, pored koga stoji kofa vode. Vidim da će to morati biti dovoljno da posluži za kupanje. I toalet... pa, recimo samo da je to stari svijet... bez ikakvog znaka porcelana.

Usamljena svijeća daje malo svjetla za čitanje. Poziv za ranu jutarnju liturgiju – negdje oko ponoći – budi me iz mog sna o pljeskavici.

Noć koju sam proveo u zatvorskoj ćeliji južne Kalifornije bila je mnogo udobnija.

Ali zahvalan sam za mogućnost da iskusim „srednji vijek“ na Svetoj Gori i izdržao bih čak i više neudobnosti za takvo iskustvo.

Kroz stoljeća monasi Svete Gore su proširili svoje gostoprimstvo bez ikakvih troškova, nudeći najmanje jednodnevni boravak i hljeb svakom posjetiocu. To je za mene predstavljalo najjeftinije zvanično putovanje. Ništa nisam potrošio a dobio sam darove u manastirima koje sam posjetio.

Sasvim je jasno da Sveta Gora nije turistička destinacija. Ona je utočište za ljude koji su posvećeni svojoj vjeri i kao takvoj mogu se pridružiti onima koji kažu da je najbolje da ostane neometana, osim za pojedine posjetioce sa iskrenim vjerskim/duhovnim ciljem ili za studente vizantijske umjetnosti i arhitekture.

Uz dužno poštovanje prema monasima, ja se vraćati neću... Ostaje sadržaj za razmišljanje tokom preostalih dana o rijetkim i jedinstvenim uspomenama ovog vanvremenskog putovanja.

Posjeta Svetoj Gori

Nepravoslavni posjetioci mogu se prijaviti (2-4 sedmice unaprijed) Ministarstvu inostranih poslova, Direkciji za crkve, Ulica Zalokosta 2, Atina, Grčka, tel. (30) 210 362 6894, ili Ministarstvu Makedonije/Trakija, Direkciji za politička pitanja, Ulica Plateia Diikitiriou, Solun, Grčka, tel. (30) 231 0270 0092 za dobijanje dozvole za ulazak na Svetu Goru. Sljedeći korak je dobijanje dozvole posjetiocu koja sadrži kod značajan za kontrolu broja posjetioca koji ulaze svakog dana. Ovo se dobija na Birou za hodočasnike, 14 Karamanii Ave., Solun, Grčka, tel. (30) 2310 252 578. Dozvole vrijede za samo 4 dana. Duže posjete su moguće ako se organizuju unaprijed preko jednog od manastira.

Samo je muškarcima dozvoljena posjeta. Nema nošenja šorceva, majica kratkih rukava, košulja kratkih rukava, muzičkih instrumenata, CD-ova ili traka, video kamera za snimanje.

Za više informacija posjetite internet stranicu povećenu Svetoj Gori na: www.inathos.gr

 
Članak i fotografije: Dejv G. Hauser
Prijevod s engleskog: D. P.
31. 12. 2012. 


Izvor: http://www.thetravelmavens.com/exploring-the-skulls-of-mount-athos-greece.html
 

Pročitano: 10212 puta