MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

PROMENE U DUHOVNOM ŽIVOTU



Starac Josif Vatopedski
 
Učenje sa Svete Gore

Iako je zima, juče smo imali lep, sunčan dan. Osetili smo da se vreme prolepšava, a danas se opet promenilo, opet nevreme. Ne možemo da izađemo napolje, da obavimo naše poslove. Moramo da sačekamo da ova situacija prođe; svi znamo da je stanje privremeno. Ovaj fenomen promena takođe se dešava u našem duhovnom životu. Promene i nepostojanost su posledice pada, nakon kojeg su ljudi, nažalost, izgubili svoj identitet i tako postali podložni promenama na gore. Pre pada, u njima je prebivala blagodat Svetoga Duha. Živeli su u skladu sa prirodom, živeli su bez potreba, kao ”gospodari svega,” imajući prevlast nad vremenom, prostorom i stvarima. Nisu bili podložni promenama, jer su posedovali sveobuhvatnu ličnost. Ali, kako blaženopočivši otac Justin Popović primećuje, kada su kroz đavola hteli da postanu kao Bog, ne samo da nisu uspeli, već su i sami postali jedna posebna vrsta đavola. Dogodilo se nešto što se ne može iskoreniti, i sada, ljudi nemaju nikakavu silu nad njihovom ličnošću. Sve što im je preostalo bila je sila razuma, kojom su smišljali kako da se oslobode od pogibeljnog stanja, nastalog usled pretrpljenih promena. Ovo je važno razmišljanje, koje će posebno pomoći nama, monasima, da uspemo, jer je naš život brižljivo proučavanje savesti. Mi ne pratimo samo ishod našeg vladanja, kako bismo se uzdržavali; mi takođe pratimo uzroke, koji su dali povod takvom ponašanju.
 
U doba blagodati, Isus nas je učio kako da iskorenimo zlo. U doba Mojsijevog zakona svako seme, plod, svako vladanje koje je bilo u suprotnosti sa zakonom kažnjavalo se. Mi živimo u dobu blagodati. Ne čekamo da se zlo dogodi, kako bismo ga zaustavili. Mi monasi stražimo nad pomislima, da bismo, kako nas uče sveti Oci, iz korena isčupali svaku biljku koja rađa zla ploda - greh u delu. Kako bi uspeli u ovome, moramo da posedujemo veliku istančanost u ponašanju pri ovim promenama. Kao što smo već rekli, ove promene su kao vremenske prilike. One nisu stalne, već privremene. Ljudi ne treba da strahuju od njih. Uzmimo mornare kao primer. Oni se ne oglušuju o zov mora samo zato što ono postaje kao pakao kada počne bura. Šta oni čine? Oni se ukotve u luci i čekaju da bura prođe. A kad bura prođe, vraćaju se na stari kurs i bura ih više ne zanima. Isto tako, mi ne treba da se plašimo kada imamo veštinu da se suočimo sa promenama. Putem njih, Satana pokušava da nas zaplaši , da prepreči put. Ali, pošto mi unapred znamo da su promene nametnute i prolazne, mi se ne uznemiravamo. Kao mornari, mi smo privezali brod i čekamo, znajući  da će bura proći, i da ćemo nastaviti dalje. Vidite u tekstu koji smo čuli u trpezariji, da su oci podigli malu tvrđavu po pitanju uznemirujućih pomisli, naročito veliki učitelj rasuđivanja, avva Pimen, koji nam tumači svaku pojedinost. Za nas, koji smo daleko od uzroka, promene su stvarno smešne, jer se njima ništa ne postiže. U stvari, mi živimo u realnosti. Kojoj realnosti? Kada smo čuli priziv. Isus nas je pozvao proročkim rečima Isaije: ”Zato iziđite iz njihove sredine i odvojte se, i ne dohvatajte se nečistog i ja ću vas primiti, i biću vam otac, i vi ćete biti moji sinovi i kćeri.” I mi smo čuli priziv; svako u uzrastu i okolnostima od Boga određenim. Šta? Uzrok, a ne ljudi. Sa ljudima smo braća. Ljudi nas ne povređuju. Mi smo u srodstvu sa ljudima. Mi smo izašli, da budem precizniji, iz sveta mamona, kako veli Gospod, a misli na zakon abnormalnosti i zakon želje. Mi smo izašli odatle, a sada “ne dohvatajte se nečistog” ... Ništa što se tiče skrnavljenja i želje nas da ne dotiče. A mi nismo bili ni trenutak na distanci od uzroka zla, već smo podigli mesto za život, kolibu u pustinji, kao divokoze, i ovde istrajavamo, čekajući Božju molost, uvereni da On, koji nas je prizvao, veran ostaje u svojim obećanjima. Dakle, ne postoji mnogo šta đavo može da učini, ako smo samo malo oprezni. Jer u učenju Otaca, koji u detalje tumače praktične aspekte našeg života, većina lošeg koje možemo da pretrpimo jeste uzrokovano zlom. Naše nazadovanje počinje tamo gde naši osećaji i prirodne sklonosti i veštine, sa prećutnim opravdanjima, bivaju pokrenute od Satane. Sada, kada smo van svega toga, Satana je lišen svojih moći. Božanska blagodat, sa krstom Hristovim, razoružala ga je, jer “neprijatelju nesta mačeva sasvim.” I Isus nam je rekao da ”dolazi knez ovoga sveta i u meni ne nađe ništa”  i “ne bojte se, ja sam pobedio svet” uključujući prirodno i samog đavola. Ne mogavši više da nas izaziva direktno, oni pokušava da nam probudi stare uspomene, kako bi nas uznemirio, zadao nevolje i odvaratio naš um od pravog cilja. Koji je naš cilj? Da zaboravimo prošlost i da se skoncentrišemo na budućnost. Da zaboravimo stari život, starog grešnog čoveka, čoveka obmane, i da prigrabimo “novi život,” da podražavamo Hrista i naše Svete oce, čiji smo sledbenici.

Kruna monaške ipostasi jeste devstvenost. Nama je devstvenost  i čistota cilj, zato smo pobegli od osnovnih uzroka, koji nas izazivaju. Isprepletani sa devstvenošću jesu poslušnost  i odricanje od sopstvene volje, koja je podčinjenost,  a onda sledi telesni podvig, smirenoumlje, trezvenost, tihovanje, molitva  i sve drugo što su nam ostavili sveti Oci u nasleđe i čime okupiramo sebe. Blagodaću Hristovom, svako od nas ovo ispunjava, manje ili više, snagom  koju poseduje, udaljavajući se u praksi od glavnih uzroka. Toliko daleko nas može odvesti naša ljudska snaga i trud; mi ništa ne možemo da učinimo. Da li ćemo ili ne iskoreniti zlo iz nas i da li će dobro pustiti korenje, i roditi plodove, lepe uspomene i vrline, ne zavisi od nas. Mi za time čeznemo, mi se tome nadamo, mi u to verujemo, ali ne zavisi od nas. To će nam pružiti samo božanska milost, i to je ono što mi čekamo. To je van naše kontrole. Ono što je u našoj kontroli je uzdržanje, u praksi, od svega što se naziva i jeste greh. I sa onoliko snage koliko imamo, da ostanemo na granici dobra i vrline.
 

Svenoćno bdenije u manastiru Vatopedu

Blagodaću Hristovom, to je ono što mi činimo, manje ili više. Toliko nas daleko može odvesti naša snaga. Ostalo očekujemo sa verom, i ako blagodat dođe, ona i daje. Dakle, đavo ne može da nas obori, osim ako ne zamuti vodu i ne odvrati monaha od čistote, podređenosti i poslušnosti. Ako monah stoji u njima nepokolebljivo, đavo mu ne može ničim naškoditi.

On ne može da ga povredi u čistoti, jer ne postoji uzrok tome. Monah bi trebalo da bude stvarno neinteligentan i da dozvoli da bude prevaren, da prihvati đavolje predloge, da se saglasi i da razmišlja o zadovoljstvima takve vrste, koje su toliko odvratne da je gnusno i razmišljati o njima. Jedan od najznačajnijih uzroka koji nam blokira put, nama koji želimo da prebivamo u devstvenosti, jeste suprotan pol. Jer u prisustvu ovog uzroka, naša čistota je napadnuta. Sve što nas pokreće na sećana ove vrste nama je potpuno strano. Kod pravog monaha, efekat blagodati je toliko veliki da ovakve pomisli mogu samo da ga nasmeju. Ako ikada Bog dozvoli da takav rat krene na nas, mora da postoji neki veliki razlog. Ili smo napustili naše poslušanje i prepustili se nemaru i lenjosti, pa blagodat treba da nas pokrene, ili zato što je došlo vreme da primimo krunu čistote, sveobuhvatan pečat devstvenosti, zbog čega Bog dozvoljava Satani da nas muči: kako bi dokazali, u praksi, našu pravu sklonost ka čistoti. I u ovoj borbi, Bog će nam dati odgovarajuću snagu. ”Veran je Bog koji vas neće pustiti da se iskušavate većma nego što možete, nego će učiniti sa iskušenjem i kraj, da možete podneti.”

Sada dolazimo da naše druge dužnosti, pokornosti i poslušnosti. Kao što znate, padom logičnih bića, i anđela i ljudi, došlo je do pobune. Kada je Hristos došao da vrati u ravnostežu ono što je palo, On nije ustrojio, niti pokušao, niti odlučio, da taj povratak bude bilo kojim drugim putem, do poslušnošću. Jer da je izabrao bilo koji drugi način, izgledalo bi da je načinio grešku u stvaranju. Ali Bog je sve uredio “I vide da je dobro.” U jednoj od svojih beseda, Sv. Neofit Zatvornik tumači “vide da je dobro” na sledeći način: «I kako je moguće za Tebe, Gospode Bože naš, da stvoriš nešto što nije dobro. Ti si centar sve dobrote. Ti si vrhunsko Dobro, pa zar bi bilo moguće da Ti načiniš grešku i da stvoriš nešto što nije dobro kao Ti.”

Dakle, ono što je Bog stvorio “dobro,” ne može da bude izmenjeno od strane đavola, ljudi ili nekog drugog faktora. Kada je Hristos došao, imao je silu, kao Gospodar svega, da izmeni čak i zakon tvorevine, ”jer on zapovedi i stvoriše se.” On je Tvorac. A ipak, da bi dokazao savršenstvo svoje Božanske veličanstvenosti,  nagovestio je da treba da dođe do povratka tamo gde je došlo do pada. Bio je primoran da uzme našu prirodu, da se podvrgne nesebičnosti, koja je nezamisliva logičnom biću i da nas uveri, u praksi, da naša obnavljanje može da uspe samo na takav način. Mi monasi, koji držimo savršenstvo Jevanđelja u njegovom najvišem obliku, sasvim podražavamo Hrista. Zato, posle čistote, mi se obavezujemo na podređenost i poslušnost. Dakle, dokle god monah ostaje podređen i poslušan, đavo ne može da mu učini nikakvo zlo, niti nepostojanošću, niti bolešću, niti opasnošću niti strahom niti bilo kojim logičim ili apsurdnim izgovorom. Upravo zato poslušni monah ne prihvata svoje pomisli. Satana nikada ne može da se pojavi direktno i da priča licem u lice sa nama, niti da poprimi obličje kojim će nas prevariti. On sigurno nešto radi, ali na koji način? Iz daleka, putem pomisli. Sa mesta odakle učitelj direktnog znanja projektuje svoje pomisli na ekranu intelekta, bira ih i odlučuje, to je isto mesto gde Satana dolazi i, kroz isti projektor, projektuje zle pomisli na istom ekranu. Ovaj učitelj neposrednog znanja je iskren i ne razume, on vidi sliku i ne shvata ko ju je tu postavio. On je uzima za svoju pomisao. Misao je lažljiva kada dođe. Ona ne kaže: ”Jedi, spavaj, budi miran, kradi, laži, smej se.” Ljudi na to ne bi obratili pažnju. Po prirodi, ljudi su dobri i ne idu direktno ka zlu, ukoliko nisu izopačeni. Onda misao dolazi sa razumnim izgovorom: ”Ja se ne osećam baš najbolje, idem da spavam,”  i mnogi drugi izgovori. Sada kad su došle, osoba koja je stvarno pod poslušanjem odmah misli: “Koja god misao da mi dođe, dobra ili loša, rećiću mom Starcu.” Onda je ta osoba u okviru podređenosti i poslušnosti. Kada đavo vidi da se učenik ovako ponaša, on gubi svoju moć. Probajte i videćete. Ako postoji suptilna misao koja ne odlazi, kaži: ”Ićiću kod starca da mi kaže šta da činim.” i misao će odmah nestati.

Na žalost, promene postoje i menjaju naše raspoloženje. Ljudi mogu biti veseli, preduzimljivi, ”revnosni u duhu,” i iznenada, postaju  kao besplodno drvo, bezvoljni i gube svoju bodrost. Zatim dolazi savršeno razumna misao da oni treba da budu prilagodljivi. Ako se ne osaćaju dobro, mogu da jedu malo više, možda nešto bolje, odu na odmor pre uobičajenog vremena, da se ne opterećuju svojim pravilom. Ali, monah kaže: ”To nije za mene. Ako je potrebno, pitaću Starca!” Dakle, on nije u opasnosti. Jer, ako dozvolite sebi izuzetak, onda ste praćeni mnoštvom iskušenja i njima nikada neće biti kraja. Uhvaćen si u očajanje, obeshrabren si, savest ti smeta i ne ostavlja te na miru, tako da si telesno ohrabren da napustiš svoje pravilo, i da duhovno zaboraviš na Boga. Ovo će uzdrmati ceo tvoj svet, telo i dušu. Ali, ako si pažljiv, sve što te muči, sve što te pritiska rećićeš Starcu. Onda si zaklonjen blagodaću poslušanja  i podređenosti, i zbog toga, nećeš biti uhvaćen u razne zamke koje ti Satana podmeće. Tamo gde Satana ne može da stupi, sve je normalno i mirno, jer mi hrišćani imamo mir Isusa kao svojinu: “Mir vam ostavljam, mir svoj dajem vam” (Jn 14,27) i ”Evo ja sam sa vama u sve dane do  svršetka veka” (Mt 28,20). To su gledišta, ona nisu samo reči.

Ako stojimo u granicama poslušnosti i dužnosti, uživamo i prisustvo blagodati Isusove i postajemo mirni. Sve nas ovo uči kako treba da se borimo. Kada to znamo, problem je rešen. Niko ne može ništa da nam uradi, jer smo nastavili našim izabranim putem pametno i mudro. Jednostavno rečeno, oni nemaju prava, “jer je veći Onaj koji je u vama negoli koji je u svetu” (1 Jov. 4,4).

- Starče, osim ovoga što ste nam rekli, šta još treba da činimo kada dođe do promena? 

- Kao što sam ranije rekao, ljudi moraju da nauče veštinu ratovanja. Isus je rekao da je osnovno trpljenje. ”A ko pretrpi do kraja, taj će se spasti”. ”Trpljenjem svojim spasavajte duše svoje,” jer je trpljenje pokazatalj stvarnosti. A promene, ta promenljiva stanja, nisu realna. Niti uzvišeno stanje, niti ono suprotno od njega. Blagodat koja zapljuskuje ljude, hladi ih i daje im utehu nije trajna, ali nisu ni očajanje ni bezvoljnost. Ono što zaista jesu mi ćemo otkriti sa trpljenjem i izdržljivošću. Ako trpite, ako čekate milost Božiju, ona će doći i zadovoljiti vas.

Promene su uzrokovane mnogim razlozima. Da li bile sa desna ili leva, njihov uzrok ima jedan cilj – dobrobit. Ako Gospod života i smrti dopušta da se nešto desi ljudima, On mora da je procenio to svojim sopstvenom, Božanstvenom pravdom, da je sigurno za dobrobit ljudi. Bog se ne menja, da bi zlo moglo da se izrodi iz jedne od njegovih odluka. Samo dobrota, samo ljubav, samo briga, samo dobročinstvo – to je Bog. Dakle, one koje On ljubi i oni koje On kara, čini to u skladu sa Njegovim osobenostima – s ljubavlju.

Ako Bog dozvoljava promene, iskušenje – posebno ljudima koje mnogo voli, “On koji Sina svoga ne poštede” -  znači da On to čini iz ljubavi, u našem interesu.
Prevod s engleskog: Bojana Srbljak
22. 12. 2012.

Starac Josif, Διδαχες  απο  τον  Αθωνα, Ψυχωφελη  Βατοπαιδινα 8, 3. izdanje, publikacija velikog svetog manastira Vatoped, Sveta Gora, 1999.

Izvor: http://www.pemptousia.com/2012/08/variations-in-the-spiritual-life-teachings-from-athos/

Pročitano: 8198 puta