MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

KA PLODONOSNOM DUHOVNOM ŽIVOTU



Zašto naše namere da vodimo bolji i svetiji život ne daju rezultata

Prvi i najvažniji razlog zašto naše namere da se popravimo i da vodimo svetiji život ne daju rezultate jeste to što su one često suviše nejasne i neodređene.

Neki grešnik, na primer, veli sebi: ”Došlo je krajnje vreme; moram da prestanem da grešim, moram da se popravim! Pokajaću se! Prestaću da grešim!” Namera je prilično neodređena. Iako možda iskrena, njome se ne može postići željena popravka. Onaj koji ima iskrenu želju da se promeni, mora prvo da utvrdi šta je to što mora da popravi. Mora da ustanovi koji je njegov najveći greh, i koja sredstva je neophodno da koristi, kako bi se tom grehu suprotstavio. Mora da utvrdi koje opasnosti da izbegava, kako ne bi iznova padao u greh, koji je postao njegova navika, deo njegovog života. Sva ova razmišljanja i samoispitivanja moraju prvo da se dogode, a onda odluka treba da bude specifična. Na primer: ”Dosta! Uz Božju pomoć, više neću  da padam u taj i taj greh; pobediću tu lošu naviku; neću više da se družim sa ljudima koji me ohrabruju da činim ono što ne treba; prekinuću taj nezdrav odnos, koristiću ta i ta sredstva u borbi protiv tog greha; naoružaću se i usmeriti sve svoje snage protiv greha, kada počne ponovo da me iskušava.”

Istu stvar neophodno je reći o nameri da se vodi pravedan život. Nije dovoljno samo reći: ”Od danas na dalje živeću bogougodno.” Takva rešenost definitivno nije dovoljna, i mada možda dolazi iz srca, neizvesno je da li će imati bilo kakvog efekta. Onaj koji želi da napusti grešan život i da živi pravedno, pre svega mora da ispita koje zapovesti najmanje ispunjava, koje ne voli da ispunjava; šta tačno otežava njihovo ispunjenje, šta mora da učini, koja sredstva da upotrebi, kako bi ih zaista lakše ispunio. Kada je to učinjeno, on mora da bude posebno odlučan, kao na primer: ”Sada, uz Božiju pomoć, pokušaću da ispunim ove zapovesti, koje do sada nisam tako dobro ispunjavao. Sebe ću naterati da koristim ta i ta sredstva, koja će mi pomoći u njihovom ispunjenju. Na primer, kada me neko vređa, biću strpljiviji, neću upotrebljavati uvredljive i neprijatne reči, ili još bolje, neću uopšte da odgovaram; u takvom i takvom društvu biću obazriviji šta govorim, u tom i tom trenutku moliću se usrdnije, nešto što do sada nisam činio, itd...” U stvari, što je njegova odluka jasnija, što je način kako da promeni svoj grešni život i kako da živi pravedno jasniji, grešnik biva u stanju da bolje odgovori na određene okolnosti, na stanje duše, na odnos sa drugima, itd. I više nade ima u dostizanje realnog uspeha. Kada je nešto definisano, osoba lakše može da usmerava svoje misli i svoje snage na određeni problem i, naravno, mnogo lakše da postige željeni cilj.

Drugi razlog zašto naše dobre namere ne daju ploda je zato što nismo dovoljno odlučni. Jedva da dva ili tri dana prođu od kako smo doneli našu odluku i mi smo, u našem uobičajenom dnevnom životu, usred naših svetovnih briga i traganja, već zaboravili na naše namere, iako je u jednom trenutku odluka bila jasna i čvrsta. Iz tih razloga, ako zaista želimo da se naša dobra namera realizuje, onda svako od nas, svakog jutra nakon jutarnje molitve, treba odmah da se seti i da obnovi donetu odluku, govoreći u svom srcu: “Obećao sam Bogu da ću se odreći svog specifičnog greha; ja zaista želim da ispunim ovu nameru, ja moram da održim svoje obećanje!” Pošto smo na ovakav način obnovili našu dobru nameru, moramo se marljivo moliti Bogu da nam da potrebnu snagu da tu nameru sprovedemo. Isto tako, moramo sebe da podsećamo na ovu nameru tokom čitavog dana. I kada dođe veče, ne treba otići na spavanje, a da prethodno nismo ispitali srce kako smo proveli dan, da li smo održali obećanje Bogu? A ako se desi da smo se ponašali u suprotnosti sa datim obećanjem, onda odmah moramo da zamolimo Boga za oproštaj, i još jednom da obnovimo našu odluku i da pažljivo motrimo na sebe. (1) Na ovakav način se ponašaju ljudi koji brinu za svoju dušu, i tako postižu spasenje!

Treći razlog zbog kojeg ne uspevamo da živimo bogougodno je preterani strah od teškoća, koje su u vezi sa ovom našom namerom. Sveti život se ne postiže bez rada, bez stradanja i teškoća; često zahteva dugu i mukotrpnu borbu. Moramo da prestanemo sa mnoštvom grehova. Moramo da žrtvujemo različita uživanja, toliko prijatna, da napustimo mnoge svetovne težnje, koje život čine interesantnim, i da izdržimo mnoge neprijatne stvari koje, zbog našeg samoljublja, često teško podnosimo. Na primer, odlučili smo da prestanemo sa našom prirodnom sklonošću da se gnevimo. U cilju da se okrenemo od gneva, mi smireno moramo da izdržimo ono što je za nas gotovo neizdrživo, i za šta je naša uobičajena reakcija bila bujica surovih reči. Ponekad, mi ne treba da se opravdavamo, čak i kada smo u pravu; često moramo da ćutimo kada imamo potrebu da nešto kažemo, često moramo da popuštamo drugome čak i kada nema povoda za to, često moramo da podnosimo napade drugih i da ne otkrivamo našu razdražljivost; često da primoramo sebe da strpljivo izdržimo klevete, kada nam se smeju kao budalama i kukavicama. Sve ovo moramo da izdržimo, ako zaista želimo da se oslobodimo gneva.

Usred svih teškoća pri udaljavanju od gneva ili svakog drugog greha, koji se manifestuje kao posebno veliki, naša duša često pada u očajanje, a sva naša snaga izgleda kao da nas napušta. U takvim slučajevima, moramo odmah da se prisetimo različitih svetih istina i iskustava, koja su u stanju da povrate naš nekadašnji duh, našu nekadašnju snagu, i da nam daju nadu da ćemo se osloboditi greha, kojeg smo odlučili da više ne činimo. Zapamtimo da, bez obzira koliko čovek bio slab, uz Božiju pomoć može da učini i da izdrži sve stvari, samo ako istinski želi i koristi snagu koju mu je Bog dao. Setimo se miliona pravednika, koji su otišli pre nas, njihovog samoodricanja, smirenja i izdržljivosti, koji su ostavili primer nama i celom svetu; zapamtimo da iznad svega Bog želi naše ispravljanje, i zbog ovoga, znajući naše slabosti i naše potrebe, On će sa sigurnošću doću  da nam pomogne, ako mu se obratimo iskrenom molitvom i upotrebimo sredstva i silu koja nam je On dao. Shvatimo da teškoće, koje prate bilo koji značajni poduhvat, uteruju strah samo lenjima i malodušnima. Ti prvi koraci na putu našeg ispravljanja su neprijatni i teški, ali što dalje idemo tim putem, on postaje sve lakši i manje bolan. Shvatimo da nas svaka pobeda, koju odnosimo nad našem neprijateljem, čini mnogo jačim i sposobnijim da izdržimo nove napade. Moramo češće sebe da podsećamo na osećanje mira i zadovoljstva, koje bi trebalo da iskusimo, kada u poslednjim danima i satima našeg života pogledamo nazad na našu prošlost, na teškoće koje smo junački prebrodili, na mnoge patnje ponete sa hrišćanskim strpljenjem, na bezbrojna iskušenja koja smo pobedili našom ljubavlju prema Bogu, na sva velika dela koja smo učinili u tajnosti za sve, osim za Boga, na sva dobra, koja smo ukazali našem bližnjem, na odanost kojom smo ispunjavali naše obaveze, često primoravajući sebe do krajnjih granica. Konačno, mnogo češće moramo da se sećamo da ćemo za sve ovo biti nagrađeni u budućem životu, da sve nevolje koje prevaziđemo u ovom životu, sve nevolje koje podnesemo radi pravednog života, pojaviće se pred nama mnogo manje, ustvari, beznačajne u poređenju sa nebeskim nagradama. O, svemogući Bože! Sada mi odbrojavamo svaki minut suđenja  i patnji, i retko mislimo na blaženu večnost, koja oduševljava duše pravednih i vernih slugu Božijih. Brate! U tvojoj težnji za bogougodim životom, kada vagaš tvoje ovozemaljske probleme i bolove, češće na tas vage stavljaj svoju večnost. Ona će prevagnuti na tvojim stradanjima, nad svim svetovnim zadovoljstvima, radostima  i uživanjima.
 

Četvrti razlog zbog kojeg naša odluka da vodimo bogougodan život propada leži u činjenici da mi odmah želimo da postanemo svetitelji. Mnogi ljudi, kada osete odbojnost prema svome grehu, donose čvrstu odluku da promene svoje ponašanje i da postave dobar početak, ali pošto se ova promena ne dešava brzo, koliko bi želeli, da li zbog navike ili iz ishitrenosti, oni često padaju ponovo u stare grehe, (potom) padaju u očajanje i dolaze do zaključka da ne mogu da promene svoje ponašanje.

Brate! Sestro! Ljudi ne postaju svetitelji preko noći. Naš stari čovek lako ne popušta i ne podleže promeni. Veliko stablo se ne seče jednim zamahom sekire. Tako je i sa svakom zlom strasti, koja se tako čvrsto ukorenila u nama. Put ka savršenstvu ili duhovnoj zrelosti je gotovo uvek neprimetan, kao što su neprimetne mnoge stvari u prirodi. Duhovan čovek prolazi kroz razne faze duhovnog rasta, baš kao i fizički čovek. Mnogo godina on provede u detinjstvu pre nego što dostigne punoću i snagu odraslog čoveka. Prolazi kroz dug period slabosti, i kasnije ojačava, dok konačno ne postane čovek. Samo u ovom uzrastu u stanju je da uradi šta je ispravno. Isto tako, zrno kukuruza je u početku samo zrno, zatim mala biljka, onda stabljika  i konačno klip kukuruza; ali čak i klip ne sazreva odjednom, već raste, onda cveta, pa sazreva. Isto važi i za život pravednika. Čak i najbolji čovek na svetu ne postaje odjednom svetac. Njegovo savršenstvo se u najvećem delu razvija sporo i malo po malo. Dobra zemlja, koja u sebe prima dobro seme, veli Gospod, “rod donosi u trpljenju” (Lk 8,15). Pad, naravno, nije dobar, i bolje je ne padati, ali onaj koji padne i koji brzo ustane postaje mudriji i oprezniji, obnavlja svoja dobra nastojanja, iskreno se moli Bogu za novu snagu, da dostigne novi život. Padovi nisu  prepreke za takvog čoveka na putu ka savršenstvu. U trenutuku pada čovek čak “dobija snagu” (Sirah 3,31)  i kao što apostol Pavle veli, “šta je za mnom zaboravljam, a stremim za onim što je preda mnom, i trčim prema cilju radi nagrade nebeskog prizvanja Božijega u Hristu Isusu” (Fil 3,13-14).

Eto, dakle, nekih od razloga zašto naše dobre namere da se okrenemo greha i da vodimo bolji život često ne uspevaju. Izbavimo se ovih zamki, dajmo obaćanje što je moguće jasnije, što češće sećajmo se i obnavljajmo našu odluku, i nemojmo postati malodušni ako odjednom ne postignemo savršenstvo, već prevaziđimo teškoće sa kojima se susrećemo hrabro, smireno i sa nadom u pomoć Božiju.

Iz razgovora sa mitropolitom novgorodskim Grigorijem


* Napomena webmastera: Pomoć u vašem svakodnevnom samoispitivanju i detaljnijoj, i redovnijoj ispovesti, može biti sledeći savet, koji je meni dat. Provedite neko vreme i načinite “upitnik”, prilagođen vašim specifičnim potrebama, grehovima, itd. Na primer, napravite listu od dvadeset pitanja kao što su: - Da li sam pokazao nedostatak strpljenja tokom dana, ili nedostatak zahvalnosti za moje sadašnje nevolje? Da li sam držao post u duhu, jedući manje u posne dane, kako u količini tako i u bogatstvu ukusa? - Često ovo može biti od koristi prilikom ispovesti.

Ovo postaje ličan spisak, koji možete da ažurirate kako uzrastate u svesti o grehovima koje činite. Možete čak da načinite i grafikon sa kolonom za svako pitanje i kolonom za svaki dan u nedelji. Onda se u preseku kolona označi ako ste načinili greh u određenom trenutku.  Ovaj grafikon možete da koristi za vašu sledeću, detaljnu ispovest.


Prevedeno iz ”Dušepolezni sabesednik,”  časopis manastira Sv. Pantelejmona, Sv. Gora, januar 1899, str. 15-19, tekst odštampan u nepoznatom broju ”Pravoslavne Amerike”

Prevod s engleskog: Bojana Srbljak
18. 12. 2012.

Izvor: http://orthodoxinfo.com/praxis/fruitful.aspx

Pročitano: 12609 puta