MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

ANĐEO I DEČAK



Mali Kolja se družio sa Anđelom. Jednom, kada se slavilo Sveto Vaskrsenje Gospodnje, tačno u ponoć, Anđeo dođe kod Koljinog krevetića i reče:

- «Hristos vaskrse!»

Lepšeg Anđela Kolja nikada nije video – bio je tako radostan, njegov lik je jako sijao, dok su njegove belosnežne odežde takođe blistale.

Umesto odgovora, dečak mu se radosno osmehnu...

Kada dečak ispriča o svom čudesnom poznanstvu, niko mu ne poverova.

«Izmišlja», - zaključiše odrasli, - «ali, neka se malo igra. Porašće, krenuće u školu, i tamo će, jadničak, zaboraviti na sve svoje anđele».

Vreme je prolazilo...

Jednog čudesnog jutra Koljuška se probudi sa osećanjem kao da je neki praznik, baš kao da mu je rođendan. Razmisli zašto je to tako i seti se:

- «Pa, danas baka dolazi! Zauvek!»

Kolja je mnogo voleo svoju baku. Ona je bila stroga, nije ga nutkala slatkišima i retko ga je mazila po glavi, ali, kada bi tražila da sedne pored nje, kratko bi se zamislila... Njene, još uvek mladalačke oči, bi se smračile, malo bi pognula  sedu glavu, a Kolja, blago zinuvši od nestrpljenja, čekao bi nešto čudesno. Evo, sad će baka tiho da se osmehne i da iz njenih usta poteče bajka, ali takva, da Koljuška do sada nigde bolju nije čuo, niti i u jednoj knjižici pročitao. Ponekad bi bajka trajala nekoliko večeri. Kroz prozor bi se već nazirao mrak, a u sobi kao da se još sunce igra sa zracima, i, kao što se žar-ptica kiti perjem... tako je sve ukrašeno od bakine bajke.

Baka priča lepo i skladno, možda i sama izmišlja priču, ali, Koljuška o tome ne razmišlja. A onda krene da priča istinitu priču – o ratu i o podvizima Koljinog dede. Muža je baka davno sahranila, pa je Koljinu staru baku ćerka stalno zvala kod sebe.  Ali, zar baka može da ostavi rodno selo, kuću, koja joj je na srcu, dvorište sa trošnom ogradom, voćnjak pun starih stabala jabuka i višanja, od kojih bi se u maju širio mirisni cvetni povetarac.

Ali, poslednjih meseci baka je već bila bolešljiva, a i umorila se od samoće. Ali, evo je, dolazi! Za stalno dolazi! Koljini roditelji su joj već i sobu spremili.

Baka uđe u sobu i sve domaćinski osmotri. A onda, prvo otvori veliki crni kofer. Koljuška radoznalo u nju poleda, a baka iz finog,  tankog papira poče da vadi i odmotava ikone – velike, male, papirne, drvene... Dok su ikone uredno stajale na stolu, sto je prosto zasijao od riza na ikonama i okitio se jarkim bojama sa ikona. Kolja zatrepta mekanim pahuljastim trepavicama, i sve to stade da posmatra sa ushućenjem.

- «A ko je ovo?» – dotače se Kolja malim prstićem pozlaćenog lika Hristovog.

Baka se osmehnu:

- «A, ovo je naš mali Isus... Zar ne znaš? O, kakav si!»

Razbaruši baka unučiću čuperak na glavi i reče:

- «Evo, ovo je tvoj nebeski pokrovitelj – Sveti Nikola Ugodnik, Čudotvorac. Ovo je Majka Božija, Presveta Bogorodica...»

Kolja se odjednom sav ozari:

- «A ovoga znam!»

Fina ikonica u nežnom ramu, na kojoj se beleo Anđeo, strog i prekrasan, ali, kao da oko sebe gleda tužnim plavim očima. U desnoj ruci Anđeo je držao krst.

- «Znam, bako, znam», - grcao je Kolja od uzbuđenja, - «on mi je u krevetić dolazio! Divan je on, dobar i lep».

Baka je ćutke slušala, stavivši ruku na unukovu glavicu.

- «Bako, zašto on kod mene više ne dolazi? Kada ga vidiš u snu, razgovaraj sa njim i kaži mu da opet kod mene dođe. Važi?»

Na vratima je stajala Koljina mama i smeškala se, ali, nekako, kao da oseća neku krivicu.

- «Lena, njega izgleda treba u crkvu da vodiš!», obrati joj se baka. - «Je li, kćeri? Pa, pogledaj kako ga anđeli vole».

Mama sleže ramenima.

Za Koljušku poče novi život. Od tada je on svake nedelje, držeći čvrsto baku za ruku, pravo ulicom, pa niz sokak,  hrabro, bez umora savladavao dugi put do hrama. Tamo je video zlatni plamen, sjaj  ikona, nebesko pojanje – ovaploćenu bajku... Tu je već bio, ne sada samo jedan Anđeo, oni su u velikom broju pojali pesmu Gospodu i služili Mu službe...Ali, od ljudi, to niko nije znao, niti čuo. A Kolja je znao – baka je pričala, a i osećao je! 

Ali, što se tiče svog ponašanja, Angele Kolja nije baš mnogo sledio. Samo što bi, pažljivo se krsteći i klanjajući, samo što glavom pod nije  dodirivao, i pevajući sa horom: «Gospode, pomiluj» i «Amin!», malo postojao mirno i odvažno, tu već jurne sa svog mesta – da pomogne pravoj parohijanki, koja ima 5 godina, da ugasi sveću koja dogoreva, ili da se pozdravi sa svojim poznanikom, pa i da od njega dobije neku bombonu. Baka je od njega stalno slušala: «Hajdemo do ikone! Hoću da pijem!», ili, kada bi Koljuška stajao u redu za Pričešće: «Hoću li brzo stići do sveštenika?»

Nije lako bilo sa nemirkom. A molila se baka da njegova majka, njena jedina ćerka Lena, i sama počne da veruje u Boga i da sa Koljom krene u crkvu. Ona, starica, gotovo da s njim i ne može da izađe na kraj...

Došlo je leto. U gradu je bilo mučno i prašnjavo, ali, čarobno i radosno, i, jako vrelo – u selu. Koljina porodica je otišla kod bakine rodbine, gde su  se ponovo čuo žamor u kući, koja je proživela ceo vek; zatim, u starom voćnjaku punom višanja i jabuka, kao i u dvorištu sa dotrajalom ogradom...

Kolja je svuda trčao sa ostalom dečicom. Stariji dečaci su tragali za pustolovinama, a mališani,  jedno drugom do uveta, lepili su  se za njih, tako da Koljinoj mami nije uvek uspevalo da ga prati. Tek što bi lepo počeo da se igra, kad se kroz prozor začuju glasići... I, eto ti!

I, Koljuška se sa dečacima dade u pohod na staru kuću. Kuća je iz nekog razloga bila zaboravljena, bez prozora, bez vrata, tako da je takva porušena i razvaljena ličila na prezrelu pečurku. Činilo se da ako vetar dune malo jače – odneće je. Prašine i blata na njoj je bilo i previše, ali je dečake, naravno, zainteresovao tavan, na koji su iz trema vodile drvene uske merdevine. Brzo se po tim merdevinama uspentraše, a i Kolju, koji je trčao za njima, povukoše. Na tavanu je bilo mračno – tamno, malo strašno, ali, interesantno... U ovo carstvo prašine i učmalosti,  sunce uspeva da samo kroz okrugli prozor, bez stakla, probije put svojim zracima. Kolju privuče prozor i ta – linija svetlosti. Pritrča prozoru  i nagnu se do polovine. Tu ukopča – oh, tako je dobro, i na krov se može popeti... Divota, kako se seti – tako i učini.

 - «Ej, ja sam na krov krenuo!» - povika Kolja drugarima. Deca se naguraše oko prozora. Dečak je već bio na krovu, i bio je jako veseo. Okrenu se ka prozoru, htede dečacima nešto da kaže, ali se njegove noge odjednom pokliznuše niz kosi krov...

Deca zavrištaše. Neko se prvi baci ka izlazu, a za njim i ostali.

- «Koljuška je pao!» - vikali su različitim glasovima. Stuštiše se na ulicu i ugledaše: Koljuška veselo sedi pored zida ispod smrtonosnog prozora, na razvalini kamenja i otpadaka od cigle, zarasle prljavom travom, na kojoj bi se svako, zasigurno, ako ne na smrt razbio, a ono potpuno unakazio. - «A mene je Anđeo uzeo i ovde stavio», - objasni on, i sam se osmehujući kao anđeo, čudesnim osmehom...

 U blizini je, zinuvši, stajala komšinica...

Saznavši od komšinice i od konfuznih dečijih pričica o tome što se dogodilo, roditelji se prestraviše. Dečak, na kome nema ni ogrebotine, tvrdio je samo jedno:

- «Mene je Anđeo na ruke uzeo!»

Veoma  uzbuđena, baka se samo molila. Majka i otac odoše da pogledaju tu staru kuću. A baka, razmislivši, reče Kolji:

- «Pa, ipak, dragi moj, tebe treba kazniti! Anđeo te jeste spasio zbog svoje dobrote, ali, da se ti odjednom ponovo ne bi setio da se tako našališ i  uznemiriš svog Anđela Čuvara... Dušo moja, on se mnogo ljuti, kada se neko tako ponaša, kao ti danas...»

Ubrzo se vratiše i roditelji. Otac – zanemeo i zamišljen. Majka – sva u suzama. Sina su našli manjeg od makovog zrana posle kratkog, ali dobrog poznanstva sa starim dedinim kaišem.

Uveče majka stavi sinčića pored sebe, prigrli ga i tiho upita:

- «Znači, tebe je Anđeo spasio?»

- «On me, jednostavno, na svoje ručice uzeo», - prošaputa Kolja i zagnjuri nosić u mamino krilo.

Kada se porodica vratila u grad, Kolja prve nedelje krenu u crkvu. Ali, sada ga je već vodila mama nežno držeći malu dečiju ručicu svojom toplom rukom.

 
Marina Kravcova

Prevod: Tankosava Damjanović

18. 12. 2012.

Izvor: http://www.zavet.ru/krohi/lit/001/001.htm

Pročitano: 6657 puta