MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

"ŽIVEĆEŠ"



Od tog dogadjaja je prošlo već nekoliko godina, ali se i danas budim od reči koje mi je rekao hirurg u ordinaciji, gde su me pozvali radi razgovora: «Vašu ćerku će spasti samo čudo»; on je tada značajno podigao oči nagore, odakle je po njegovom mišljenju bilo moguće dobiti isceljenje...

Molila sam se za ćerku pre operacije, skrivajući se iza ogromnih žardinjera sa cvećem, kako me niko ne bi video.

To mi nije polazilo za rukom tako često kako sam želela. Bilo je teško usredsrediti se na molitvu jer pored prolaze ljudi i čuju se delovi razgovora, smeh odvlači pažnju. Bez obzira na to, nastavila sam da se molim, nadajući se uspešnom ishodu operacije. A zatim je usledila operacija i strašna dijagnoza: rak velikog mozga i «život ne više od jedne godine».

Tada sam shvatila da «gubim tlo pod nogama» i to nije nešto izmišljeno, već realna stvar koja može da se desi svakom čoveku, koji je doživeo šok od teške vesti. Ćerki je posle operacije bila paralizovana desna strana, krv se dugo loše zgrušavala, oči su «išle» na razne strane, a govor joj je bio nerazumljiv. Svaki dan je mogao da joj bude poslednji. Ćerka se od mene nije odvajala ni na tren, i govorila je da dok je držim da joj se smrt neće primaći. I zato sam morala da se molim ovde u uskim prolazima izmedju bolničkih kreveta. Molila sam se, ne primećujući da u šestokrevetnoj sobi leži dvanaestoro ljudi, kao ni posetioce koji su dolazili u posete bolesnicima, niti medicinske sestre koje su vršile svoje dužnosti.

Ja sam se molila.

Ponovo sam se učila da volim.

Zajedno smo pronalazili istinsku ljubav.



Dva dana posle operacije ćerku su odveli da joj uzmu tečnost iz kičmene moždine radi analize. Ne znam šta se tamo desilo, ali je ćerka to opisala ovako: «Izašla sam iz tela i razgovarala sa Bogom, i molila Ga da me ostavi u životu i čula sam miran glas pun ljubavi: «Živećeš». Vratila nam se nada.


A ja sam jednom sanjala sledeći san: zajedno sa još nekim ljudima sam stajala pored male drvene kuće, okružene cvećem, a pred kućicom je stajala starica sa tamnom maramom povezanom na seoski način i svi su molili. Prišla sam bliže i čutke gledala na nju. I ona se odjednom okrenula prema meni i rekla: «Bogorodici se treba moliti, Bogorodici» (ja sam u to vreme čitala akatist velikomučeniku iscelitelju Pantelejmonu).


Posle tog sna je prošlo nekoliko dana, i dobila sam akatist posvećen ikoni Majke Božije «Svecarica» i samu ikonu. Mojoj radosti nije bilo kraja. Pronašli smo veru.


Ćerki je posle ispovesti i Pričešća spala temperatura, koja joj nije spadala skoro dve nedelje. Ponovo smo počeli da se učimo da sedimo, jedemo, jasno govorimo ... tokom ovog teškog perioda sve vreme mi je pomagao moj muž Georgije (sada pokojni) koji svojim mirom, i ljubavlju nije dozvolio da padnemo duhom, podržavao nas je i krepio našu veru.


Nikada neću zaboraviti naš prvi ulazak u «cvetni hodnik» (ćerka ga je tako zvala jer je u njemu bilo mnogo cveća) u invalidskim kolicima. Muž je vozio kolica, a ja sam pridržavala ćerkinu nestabilnu glavu. I nismo prešli ni pola puta, a radost je bila opšta – još jedan korak ka ozdravljenju, još jedna pobeda nad smrću.

A o smrti sam morala često da slušam – naravno svakoj majci bi bilo teško da sluša reči opraštanja od svog rodjenog deteta, reči o smrti i ja tu nisam izuzetak. Često sam morala da se ne bih rasplakala da smišljam neke scene. Išla bih ka frižideru gde sam sakrila njene najomiljenije «grickalice»: pomorandze, jogurt, groždje, kruške ... i demonstrativno bih počinjala da jedem. Ćerka bi me odmah molila da proba «jedan zalogaj». Ali ja sam joj neumoljivim i strogim glasom odgovarala: «Ti se spremaš da umreš i nećeš dobiti ovo jer pokojnicima nije potrebna dobra hrana». Tada je ćerka posle kratkog razmišljanja odbijala da umre, obećavajući da će živeti dugo. Kazanjska ikona Majke Božije nam je pomagala da se borimo za život. Još pre operacije smo odlučili da kupimo zidni kalendar i da na njemu podvlačimo dane, koje su ostali do otpusta kući.


S ćerkinim naredjenjem da kupim kalendar sa životinjicama, uputila sam se u prodavnicu. Razgledajući razne kalendare, spazila sam jedan-jedini kalendar sa Kazanjskom ikonom Majke Božije. Za mene je to bio kao blagoslov, kao poklon od Carice Nebeske. S velikom radošću smo ga pričvrstili na zid pored kreveta, kako bismo mogli da celivamo Prečisti Lik i molimo za isceljenje.

Posle operacije ćerka nije mogla da vidi Lik Carice Nebeske i samo je rukom prelazila po kalendaru, s teškoćom izgovarajući: «Pre-sve-ta Bo-go-ro-di-ce spasi me», - nadajući se da će je na taj način osetiti, da je Ona pored, da će joj pomoći, i zaštititi je.


I zaista Majka Božija je projavila Svoju milost, pomogla je, iscelila, dala nadu, pomogla nam da pronadjemo veru i naučila da volimo.

Od tada je prošlo tri godine.

Iz kutka na nas gleda s nežnim osmehom Ta, Koja Sama ispivši gorku čašu stradanja, pomaže svim majkama na zemlji da ne klonu duhom, i isceljuje duše i srca naše dece.


I na kraju, želim da vas zamolim dragi čitaoci: ako na ulici svoga grada vidite čoveka nesigurnog hoda, ne žurite da osudjujuće odmahujete glavom i sa smeškom zatvarate dlanom usta – «pijanica», - može biti da je to čovek, koji je preživeo čak i tada kada niko u to nije verovao ...


preuzeto sa http://www.cofe.ru/blagovest/article.asp?heading=34&article=10601

prevod sa ruskog Dr Radmila Maksimovic

Pročitano: 4070 puta