MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

DUHOVNE POUKE SAVREMENIH RUMUNSKIH STARACA MIRJANIMA, MONASIMA I SVEŠTENICIMA



II. INTERVJU SA STARCEM PAJSIJEM (OLARU) IZ SKITA SIHLE

Slava nedavno upokojenog starca, jeroshimonaha Pajsija (1897-1990),  pronela se kroz Moldaviju kao slava njegovog učenika, Kleope (Ilije). Obojica su imala istu revnost za Hrista, za očuvanje pravoslavne vere, za molitvu, post, ljubav i tihovanje. Njihovim podvižničkim životom i ličnim, ogromnim duhovnim iskustvom, stekli su duhovnu veličinu, koju retko možemo sresti u današnje vreme. Svojim svetim životom, besedama i mudrim savetima, oni su ukrepljivali hrišćane svih generacija, koji bi dolazili u njihove kelije, radi dušekorisnih saveta. Otac Pajsije bio je ispovednik srca. Započinjao bi svetu Tajnu Ispovesti molitvom, a potom bi saslušao pokajnika i posavetovao ga. Plakao je dok bi ljudi ispovedali svoje grehe, a oni, videvši njega, i sami bi, ponizno, zaplakali nad svojim gresima. Retko je govorio o paklu; njegove utešne reči više su se odnosile na milost Božiju i blaženstva pravednika. Zato se opraštao sa svojom duhovnom decom  rečima: ”Srešćemo se opet na kapiji Raja!” Bio je otac opraštanja, ljubavi i rajske radosti.

Poput prethodnog razgovora, tekst koji sledi preuzet je iz knjige “Duhovni razgovori sa rumunskim starcima” oca Joanikija Balana.
 
Rana sećanja

- Oče Pajsije, recite nam nešto o Vašem rodnom mestu?

- Rođen sam 1897. godine u selu Stroješti, u županiji Botošanji. Bio sam najmlađi od petoro dece u kući. Moji roditelji, Jovan i Katarina, živeli su mirno. Naučili su me da ljubim Hrista, vodeći me često u crkvu, na službe Božije.

- Koji savete su Vam davali roditelji, dok ste bili dete?

- Bili su obični ljudi, i uglavnom su me učili primerom svog života. Nikada ih nisam čuo da se svađaju ili da zlostavljaju jedno drugo. Moj otac je znao napamet Molebni kanon Bogorodici, kao i druge molitve; molio se glasno da smo ga svi mogli čuti. Imao je običaj da, kao sveštenik, kaže: “Gospodu, pomolim sja!” Plakao bi i posnicom se udarao o grudi. Moja majka bila je prijatelj svima, i mnogo puta nam je govorila: ”Deco moja, budite dobri, da ne osramotite našu čast!”

- Ko Vas je uputio na monašku stazu?

- Žitija Svetih su me privela monaštvu, i moja ljubav prema Gospodu Hristu. Godine 1921, nakon rata, otišao sam prvo u skit Kozančeu. Moj duhovnik  bio je otac Kalinik, veliki podvižnik i zaljubljenik u molitvu. Uobičajavao je da me probudi u ponoć, veleći mi: ”Hajde, idemo u crkvu, jer žetve je mnogo, a žetelaca malo.” Istina da mi je bilo teško da ustanem tako rano, ali kada sam dolazio u crkvu, nalazio sam ga kako me čeka u priprati...

Želeo sam da živim u tišini. Želeo sam da odem u manastir Sihastriju, gde je tihovanje bilo zastupljenije, ali iguman, otac Joanikije (Moroj), me ne bi primio bez blagoslova mog igumana. Zato sam ostao u Kozančeu, gde sam, sa blagoslovom mog starca, podigao jednu kućicu i malenu kapelu u dolini, pa sam se tu podvizavao u tišini i molitvi, bez napuštanja crkvenog poslušanja. Tamo sam živeo osamnaest godina, do 1948. godine, kada sam otišao u Sihastriju.
 
- Koji su bili Vaši najistaknutiji učenici?

- Imao sam njih nekoliko, ali je najnapredniji bio brat oca Kleope, Georgi (Ilije). Sećam se da je živeo u keliji sa jednim starijim bratom, koji nije znao da čita. Uvek je ćutao, i prisiljavao sebe na molitvu i post. Jednom, kada su se zajedno molili u večernjim satima, brat Georgi je sebi udario dva šamara, kako bi oterao san. Tada se starac uplašio i pobegao sa molitve. Došao je kod mene, uznemiren, i rekao kako je Georgi sišao s uma, i da više, zajedno, ne mogu da vrše molitveno pravilo. Otišao sam i izmirio ih. Sutradan sam sa bratijom radio u vinogradu. Uveče, poslali smo iskušenika Georija da pripremi večeru za sve. Kada smo se vratili, našli smo pismo na stolu: ”Oprosti mi, oče Pajsije, idem u šumu na pet dana, da oplakujem svoje grehe.” Bratija je obedovala zajedno, ispunili smo svoje večernje pravilo i otišli na spavanje. U ponoć sam čuo da neko kuca na vrata moje kelije. ”Ko je?” upitao sam. ”Blagoslovi oče Pajsije, to sam ja, grešni brat Georgi.” ”Brat Georgi je otišao da tihuje i pet dana da se kaje za svoje grehe!” odgovorio sam. Onda je on ušao u moju keliju, preplašen i iscrpljen. ”Šta se dogodilo?” upitao sam ga. A on mi odgovori: ”Otišao sam u najdublji deo šume i odlučio da ostanem tamo pet dana u molitvi i postu. Ali, kada sam počeo da čitam večernje sa Akatistom Arhangelima, čuo sam strašan glas: - Šta radiš ovde? - To je bio Satana! Uplašio sam se, uzeo crkveni Časloslov i ne znam kako sam dospeo ovamo. Molim za oproštaj, oče Pajsije.” ”Bog da prosti, brate Georgi,” odgovorio sam. ”Tako se dešava onima koji rade stvari bez blagoslova svoga starešine.”

Posle je brat Georgi otišao za Sihastriju, i Bog mi je poslao drugog dobrog učenika, takođe po imenu Georgija. On je došao iz sela Flamžini; bio je veoma star, sede brade i kose. Celog svog života bio je pastir. Naš prvi susret dogodio se jedne zimske večeri, nakon večernjeg. Pojavio se predamnom na pragu crkve, bosonog i spokojnog lica. Stresao je sneg sa svojih bosih stopla. Ostao je pokraj mene, kao moj učenik, osam godina. Sve što imam da kažem je, da me je nadmašio u svemu, u postu, molitvi, smirenju. Nikada ništa nije uradio bez blagoslova. Uvek će ostati u mom sećanju kao istinski pustinjak. Nije brojao svoja metanija, i po svu noć se molio. Jednom me je upitao: ”Oče Pajsije, koliko metanija treba da učinim za onog koji mi da jednu leju (novčanicu) sa molbom da ga pominjem u molitvu?” ”Oko deset metanija je dovoljno,” odgovorio sam. ”Ne oče,” rekao je, ”ja činim sto metanija za leju...” Ne mogu da se prisetim i zapišem sve što sam doživeo, i što mi je bilo na duhovnu korist za tih osam godina, koliko sam živeo sa ovim voljenim i svetim starcem.

- Koje ste duhovne savete davali učenicima?

- Pre nego što sam postao sveštenik i ispovednik, nisam mnogo davao duhovne savete mirjanima. Pozivao sam one koji su mi dolazili da se što više mole, da čitaju Psaltir, čine metanija, poste, da žive u miru jedni s drugima, i slao bi ih skitskom svešteniku na ispovest. Isto je bilo i sa mojim učenicima; bio sam dužan da ih više poučavam delima, a manje rečima. Kada bi me videli da ustajem na molitvu, da postim, da ćutim, i da se prema njima odnosim sa krotošću, oni su takođe prisiljavali sebe da  čine čak i veće stvari. Nakon što sam rukopoložen, bio sam dužan da pokušam da ih upućujem i rečima, iako moje reči nisu odgovarale mom duhovnom životu. Ali, milošću Hristovom, nastojao sam da svakog pošaljem nazad u njegovu keliju umirenog.

- Pošto ste voleli da brinete o bolesnima, recite nam nešto o mirnoj končini pojedinih monaha, ili učenika, o kojima ste brinuli.

- Da, voleo sam da pomažem bolesnima, ne iz ljubavi prema Bogu, već što je to bila moja ljudska dužnost. Ako bih pisao o mirnoj končini svih monaha o kojima sam brinuo, morao bih da napišem celu knjigu. Ali, mogu da dam nekoliko primera. Sećam se jednog brata, po imenu Georgija Kosamnčuka, velikog podvižnika. Kada se razboleo, pozvao me je i zamolio da ga postrižem u monaha. Trećeg dana po njegovom postrigu, primio je pričešće Presvetim Tajnama, zatražio oproštaj od svih, i na mojim rukama predao svoju dušu u naručje Božije. Izvesni jerođakon, po imenu Gerasim Vieru, kada se razboleo, zamolio me je da pročitam Molebni kanon Bogorodici. Kada sam stigao negde do sredine, predao je svoju dušu u naručje Božije. Drugi jerođakon, Nikon Draguleanu, veliki podvižnik, pozvao me je jednog dana i rekao da zaključam njegovu keliju i da dođem sutradan u osam ” da zajedno sa anđelima pojem aleluja.”Sledećeg dana, zadržali su me neki ljudi, pa nisam moga da stignem u njegovu keliju u dogovoreno vreme. Otišao sam u devet, ali otac Nikon se baš tada upokojio, jer je njegovo telo još uvek bilo toplo. Plakako sam i jadikovao toliko mnogo, što nisam došao sat ranije, da pojem aleluja sa anđelima! Takođe, poznavao sam divnog starca, monaha Germana Konturača, koji je imao skoro devedeset godina. Bio je čista duša; čitavog života bio je pastir. Mnogo je voleo sv. Nikolaja, i molio mu se ovako: ”Sv. Nikola, budi sa mnom, grešnim. Ja sam star čovek i ti si star čovek – pomiluj me!”
 

Detalj iz skita Sihla

Pronašao sam ga upokojenog u keliji jednog leta; doneo sam ga  u cvećem ukrašenu crkvu, dok su zvona zvonila. Ne mogu da zaboravim ni monaha Genadija Avatamaništeja, koji je bio moj kelejni prislužitelj osam godina. Iako je bio star, on bi činio metaniju pored moje postelje, kada bih se razbolo, kako bih ozdravio, da se ne bih upokojio pre njega. Mnogo puta mi je rekao: ”Oče Pajsije, celog svog života nisam spavao u krevetu i nisam uzimao lekove.” Kada mu se približila končina, pitao me je da ga iznesem iz kelije. Položio sam ga na travu, licem prema istoku i tako je usnuo, na goloj zemlji, kao što je navikao da čini u svojoj mladosti, kao pastir. Neka im Bog dušu prosti. Smirenje i jednostavnost ostaju neizbrisivi u mom sećanju, jer oni nisu bili školovani ljudi, ali su sa pobožnošću ispunjavali stvari koje su primili od svojih predhodnika – kelejno pravilo, crkvene službe, i rukodelju. Verujem da su napredovali i u umnosrdačnoj molitvi.

- Kada ste stigli u manastir Sihastriju,  kakav je bio duhovni život otaca u to vreme?

- Stigao sam  u Sihastriju 1948. godine. Tada je iguman bio otac Kleopa. Bio je to istinski život u opštežiću. Znao sam oce koji nisu posedovali ništa u svojim kelijama, izuzev kreveta i nekoliko knjiga. Otac Domentijan, čestiti stari monah, nikada nije izostajao sa crkvenih službi, i uvek je blagovremeno počinjao sa polunoćnicom. Drugi ponizni monah, otac Kristofor, koji je brinuo o bolesnima, noću je uobičajavao da donesi nepokretnog oca Mihaila, na lađima u crkvu. Sva bratija je morala da prisustvuje večernjem. Ako ne bi došli, nisu mogli da pristupe trpezi sledećeg dana. Svi su bili zahvalni zbog mira i tišine, koji je vladao u manastiru Sihastriji.

- Oče Pajsije, kakav je bio duhovni život u manastir Slatini, kada ste tamo prešli?

- Prešao sam u Slatinu u jesen 1949. zajedno sa još 23 monaha iz Sihastrije, na čelu sa ocem Kleopom. Sreo sam tamo produhovljene monahe, kakav je bio arhimandrit Pajsije Kozma. Pre njegove smrti, otac Pajsije je pozvao sve očeve i zatražio oproštaj od svih. Rekao sam mu da u tim trenucima izgovara Isusuovu molitvu. Odgovorio mi je: ”Oče Pajsije, je sam čovek, veliki grešnik, ali nikada nisam znao ni za jednog drugog boga. Ja sam se molio jednom Bogu celoga svog života, i verujem da će On da se pobrine za mene!” i rekavši ovo, predao je svoju dušu, tu pred svima nama.

Poznavao sam takođe jednog svetog monaha, zvao se Juvenal Birisan. Uvek je čitao Psaltir, voleo je poslušanje i tišinu. Bio je crkvenjak i pravio je koljivo, i nikada nije napravio ni jednu grešku. Takođe je ljubio siromaštvo i nije ima ništa u svojoj keliji, osim dve mantije, mali tepih za metanija, i Psaltir, i uvek je bio radostan. Mnogo braće je došlo u Slatinu u to vreme, i među nama je vladala poslušnost i harmonija. Šta je na zemlji lepše i bolje od ljubavi!

- Takođe, neko vreme ste živeli u skitu Rarau. Kakva ste duhovna sećanja poneli odande?

- Živeo sam u skitu Rarau, koji je bio metoh manastira Slatine, oko godinu dana. Tamo je boravilo nekoliko monaha, od kojih je, čini mi se, naistaknutiji bio slepi monah Nikodim. Bio je jak u veri i vešt u duhovnim besedama. Jednog dana, iguman skita me je upitao da li sam stekao umnu molitvu. Odgovorio sam mu da nisam čuo ništa o tome. On me je tada zaključao u malenu keliju, čiji su prozori bili zatvoreni, i naredio mi da neprestano izgovaram Isusovu molitvu. Ostao sam zatvoren tamo nedelju dana. Posle toga, ispitao me je da  li sam stekao umnu molitvu. Odgovorio sam mu da nisam u stanju da se naviknem na nju. Kada je to čuo, bio je uznemiren i rekao mi je: ”Ti si plitak i prazan sasud! Još jednu nedelju ćeš ostati u keliji da se naučiš umnoj molitvi.” Ostao sam tamo još nedelju dana, a kada je došao u subotu i upitao me da li sam stekao molitvu, da ga opet ne bih uznemirio, odgovorio sam mu da jesam. Bio je srećan  i naložio mi da i druge naučim ovoj molitvi. Ali, čak i sada, ja nisam stekao naviku da se molim umnosrdačnom molitvom, jer ja nemam duhovni život i ne ljubim Boga koliko treba...
 

Skit Rarau

- Koje druge, dušekorisne usmopene nosite iz skita Rarau?

- Jednom, kada sam sa mojim učenikom išao u Rarau, prošli smo kroz jedno selo, u planinama Slature. Prišla mi je jedna žena i rekla da jedna stara žena ne može da umre, jer je bila u zavadi sa komšijom. Otišao sam do te kuće, pozvao komšiju, pročitao molitvu oproštenja grehova nad njima, izmirio ih, i kada sam napustio kuću, žena je predala dušu u miru. Njena duša je čekala da bude u miru sa svima, jer bez opraštanja ne možemo biti spašeni.
 
O duhovnom očinstvu

- Bili ste otac ispovednik u manastiru Sihastriji 30 godina; šta biste mogli da nam kažete o tom teškom poslušanju?


- Duhovno očinstvo je najteže poslušanje u monaškom životu. Od duhovnog oca zavisi spasenje ili kazna duše, koja mu je poverena, monaški postrig bratije u manastiru, dozvola da mirjani i monasi prime sveto Pričešće, kao i davanje jemstva da je određeni kandidat dostojan da postane sveštenik. Duhovni otac ima veliku odgovornost, i zbog toga njemu je mnogo teže da se spase nego monahu ili mirjaninu. Kao ispovednik u Sihastriji, imao sam mnoge duhovne radosti, ali takođe i iskušenja, pa i razočarenja. Većina očeva i braće dolazila je kod mene na ispovest. Oni revnosniji, kojih je bilo u većem broju, uzimali bi u obzir moj blagoslov, iskreno se ispovedajući, i predavali su svoje duše u ruke igumana i duhovnog oca. To mi je pričinilo najveću radost, jer sam ih primao kao svoju duhovnu decu. Tešio sam ih, smirivao kada su imali iskušenja, i savetovao da više ljube poslušanje, crkvena bogusluženja, tihovanje, poniznost i molitveno pravilo u keliji. Međutim, neki od njih su na ispovest dolazili retko, teško su opraštali drugima, žalili se na svoja poslušanja, a ponekad bivali i veoma nezadovoljni. Sa njima sam imao više posla. Mnogo strpljenja  i veštine bilo je potrebno da ih pridobijem duhovno. Ponekad sam odlazio u njihove kelije. Ponekad sam im davao lakše molitveno pravilo, ohrabrivao ih, i mnogo sam se molio za njih. Neki od njih su imali koristi, dok sam druge barem čuvao da ne padnu u veće zlo i da ne napuste manastir. Ali, koliko sam uspeo, koliko sam dobio ili izgubio, sam Bog zna. Ja znam da ću morati da odgovaram za sve one koje sam ispovedio i koje sam savetovao na sudu Hristovom.

- Da li je lakše biti duhovni otac mirjanima ili monasima?


- Teže je duhovno rukovoditi monahe i sveštenike nego mirjane, jer oni su dali zavet i imaju veliku odgovornost pošto poznaju reč Božiju i svete kanone, ali i dalje ne obavljaju svoj posao kako treba. To jest, oni greše svojevoljno; znaju da greše. Mirjani imaju manje odgovornosti, jer greše iz neznanja. Ovde se ispunjavaju reči iz Jevanđelja: ”Kome je mnogo dano, od njega će se mnogo i tražiti.”
 

Starac Pajsije (Olaru)

Jedan sveštenik-duhovnik je upitao starca za savet i evo šta mu je starac Pajsije odgovorio:

- Najteži posao za sveštenika jeste Sveta Liturgija i ispovest. Neki sveštenici su bili povređeni, čak su i pali zbog ispovesti. Duhovni otac treba da bude svetlost svima i sasud blagodati Svetoga Duha. Ako ima Svetoga Duha, on neće biti povređen slabostima ljudskim, jer poseduje Božansku blagodat u sebi, koja može da izleči duše hrišćana. Ali, ako ga obuzimaju strasti, ako Sveti Duh ne prebiva u njemu, on će biti lako povređen, kada čuje grehe ljudi. Takav sveštenik ne treba da ispoveda. Prema kanonima, duhovno očinstvo je dato samo onima koji su stari i ispitani u vrlinama. Duhovni otac treba da bude svetlost svima, otac svima, dobar savetnik  i vešt vodič duša. On treba da bude istinski pastir, a ne najamnik, koji služi svete stvari za novac ili zemaljska dobra. On mora da bude kao sveća, da obasjava sve, a ne da se stavlja pod sud. Duhovni otac, čak i ako je ponekad uznemiren tokom ispovesti gresima ljudskim, nikada ne treba da sramoti verujućeg, jer će tako da izgubi sav svoj trud. Kad god ispovedamo, moramo da se molimo i da imamo krotost, i onda, razboritošću i milošću Božijom, mnoge možemo da privedemo spasenju.
 
O molitvenom pravilu

- Kakvo pravilo dajete iskušeniku, monahu, shimonahu, jeromonahu?

- Obično, braći koja se kod mene ispovedaju dajem kelejno pravilo, kao što je Akatist svetitelju za određeni dan, Molebni kanon Bogorodici ili nekom drugom svetitelju, i ako su u mogućnosti, katizmu iz Psaltira. Osim toga, kažem iskušenicima u manastiru da načine 40 metanija, monasima 100, a shimonasima dajem duplo pravilo, jer su oni primili pet talanata i treba da ih umnože. Kako sam jednom propatio zbog molitvenog pravila! Nakon što sam primio postrig, otišao sam svome duhovniku i pitao ga koje pravilo da ispunjavam. On mi je rekao: ”Pošto imate poslušnost u manastiru, činite onoliko koliko možete.” Ali, ja nisam bio zadovoljan ovim odgovorom, i po drugi put sam mu otišao i pitao ga da mi da molitveno pravilo. Onda mi je moj duhovnik rekao po malo strogo: ”Pošto si me po drugi put pitao, od sada pa na dalje čini ono što ne možeš.” Poslušanje u manastiru i rad u opštežiću pokriva deo pravila!

- Koje pravilo dati bolesnome, koji ne može da čini metanija?

- Starima i bolesnima dajem pravilo po njihovim snagama. Ako ne mogu da se trude svojim telom, ja im kažem da udvostruče Isusovu molitvu. Jednom, shimnik Nikanor Bitilica, koji je živeo u Sihastriji, koji je bio u godinama, nije moga da načini metanije, ali je činio poklon iz stolice. Nakon što je pao sa kreveta, više nije mogao da čini metanija. Mogao je samo da se oseni krsnim znamenjem i tako je ispunjavao svoje pravilo Zato, svako treba da uradi on što može, po savetu svog duhovnog oca, jer ”Bog voli radosnog darodavca.”

Bolesna žena, nakon ispovesti kod starca, pitala ga je za pravilo. Rekao joj je:

- Pravilo za bolesnu osobu je njena postelja. Ako izdržiš svoju bolest sa zahvalnošću,  spasićeš se. Koliko god možeš izgovaraj Oče naš, Isusovu molitvu, Trisvetu pesmu,  Vjeruju, i ako se uzdržiš od gunđanja i odlaziš redovno na ispovest, uskoro ćeš zadobiti život večni.

- Kakvo pravilo dajte mirjanima, roditeljima sa decom, i mladima, koji žele da stupe u brak?


- Mirjanima dajem pravilo prema okolnostima u kojima žive. Za one koji imaju mnogo dece, najvažnije pravilo je da podižu svoju decu u strahu Božijem, da ih ne ubijaju abortusima, ili da ih ne povređuju. Oni koji nemaju decu, moraju da daju milostinju, ako mogu; ako su siromašni, njihovo pravilo je da ne kradu i da redovno odlaze u crkvu. Mladim ljudima govorim da sačuvaju svoju trezvenost i čast pre braka, i pošto stupe u brak da imaju decu, onoliko koliko im Bog da. Savetujem im da ne vrše abortuse, da ne izbegavaju rađanje veštačkim sredstvima, da imaju dobrog duhovnog oca, kome će se ispovedati, i da prate zakone Crkve što se tiče posta, umerenosti  i skromnosti.

- Koju epitimiju dajete onima koji su se odrekli vere, a zatim se pokajali?

- One koji ne veruju u Boga, ne odlaze na ispovest, ni ja ne primam. Ali, ako se iskreno pokaju, naložem im da izgovore prvo Vjeruju tri puta. Onda im kažem da odu u crkvu, da se poklone svetim ikonama, i moštima svetitelja. Nakon toga ih ispovedim, dajem im pravilo po njihovim snagama, i ako u budućnosti oni ljube i poštuju crkvu i njene zakone, dajem im dozvolu da se pričeste. To zavisi od njihove vere  i pokajanja. Ako oni i dalje imaju nedoumice u veri, dajem im odgovarajuće knjige da čitaju, kako bi ojačali u veri.
 
O monaštvu

- Koje je najvažnije delo manastira i monaha?


- Da se mole bez prestanka za sebe i ceo svet. Da uvek slave Boga, i pružaju utehu verujućima. U manastirima Marta treba da bude poslušna Mariji, a ne suprotno, i da njih dve žive u slozi. Ako ovo činimo, ”ništa ne može razoriti naš grad.”
 

Skit Sihla

- Zašto je revnost za molitvu i dobra dela oslabila u današnje vreme, u manastirima i među mirjanima?

- Vera je oslabila  u celom svetu. Danas svaki mirjanin i monah ispoveda da ne može da se moli kao što se nekada molilo. Samo sa velikim trudom i bolovima neki dobri monasi  i mirjani mogu da održe čistu molitvu noću i danju. Mi, drugi, uvek smo okruženi brigama, ljudima, slabostima; kada se molimo, naš um luta. Razmislite o iskušenjima, koje je Spasitelj prošao kada ga je Satana kušao u pustinji– prvo je proždrljivost, drugo gordost, a treća neverje. U svakom slučaju, On je odgovorio: ”Ja se Gospodu Bogu mome klanjam, i Njemu jedinom služim.” Danas, velika rasprava postoji između 'Marte’  i 'Marije', ko je od njih dve izabrao bolji udeo. U manastirima, kao i svuda, ‘Marta’ dominira nad ‘Marijom,’  ne da joj da se mnogo moli, a ‘Marija’ neutešno plače. Ako bismo crkvu i pohvale Bogu stavili na prvo mesto, (Mariju) a poslušanje i rukodelju na drugo (Martu), onda bi svi naši manastiri i crkve bili duhovno preporođeni  i demon bi pobegao od ljudi. Duhovni napredak počinje rečima. ”Gospode, pomozi mi da vidim svoje grehe i da ne osuđujem brata svojega...”

- Kakvu milostinju da daju monasi?

- Monasi koji imaju nešto da daju moraju da pomažu drugima. Verujem da će oni koji pomažu strancima i svojim neprijateljima imati veću nagradu. Ali, najveća milostinja monaha je da čuva zavet siromaštva, u svim materijalnim stvarima, i da se moli za sve. Oni koji ništa nemaju da se osećaju kao da imaju sve, i oni koji imaju moraju živeti kao da nemaju, i moraju davati drugima.  Ako steknemo nešto neodgovarajuće našem stanju, trebalo bi da damo siromašnom, u ime Gospodnje. Milostinja sigurno ima veliku silu, ali za monahe, siromaštvo i čista molitva su veće.

Monah početnik rekao je starcu:  - Šta da činim, oče? Ne mogu da izdržim poslušanje koje sam dobio.

- Ako možeš da ga ispuniš, a ne želiš, to je greh. Ali, ako ne možeš da ga ispuniš, jer je isuviše teško za tebe, ili ako si bolestan, onda to nije greh. Samo reci igumanu i on će organizovati drugo poslušanje za tebe, kako ga Bog prosvetli. U manastiru ne bi trebalo da radiš ništa bez blagoslova. Ako živimo u poslušnosti, i ako odsecamo svoju volju, sigurno ćemo se spasiti.
 
O poniznosti

- Šta je smirenoumlje, oče Pajsije? - upitao ga je jednom neki od njegovih učenika.

-Smirenoumlje je misao i uverenje našeg srca da smo grešniji od drugih ljudi i nedostojni milosti Božije. Oni koje govore ružno o sebi ne znači da imaju pravu smirenoumlje. Istinsko smirenoumlje je kada nas neko vređa i zlostavlja javno, a mi to podnosimo i kažemo: “Bog je naložio ovom bratu da me sramoti zbog mnoštva mojih grehova.” Mi treba sve da primamo kao zapovest Božiju. Kada vas neko sramoti, kažu da mu Bog zapoveda da tako čini. Kada neko uzme nešto vaše, Bog mu zapoveda da to učini, kako bi vas načinio monahom. Kada si uklonjen sa većeg mesta, Bog te je uklonio, kako bi se promenio u svojim strastima i lošim navikama. To je istinsko smirenoumlje.


Detalj iz skita Sihla

 
A gordost je kada verujemo u sebe, u našu pamet, naše snage, kada mislimo da smo sposobniji od drugih ljudi, bolji, lepši, vrlinski, ugodniji Bogu. Onda je sigurno da smo nadvladani ružnim grehom gordosti, od kojeg nas Bog, koji je ponizio sebe radi našeg spasenja, može jedino sačuvati. Smirujmo se, braćo, jer se gord čovek ne može spasiti. Oplakujmo naše grehe ovde, kako bismo se radovali večno u budućem životu, jer kada napustimo ovaj svet, svi će nas zaboraviti. Ne polažimo svoju nadu u ljude, već samo u Boga. Čovek je promenljiv. Danas vam daje, a sutra traži od vas. Danas te hvali, a sutra te osuđuje. Našu nadu polažimo u milost Božiju, i nikada nećemo krenuti stranputicom.

Jedan mirjanin upitao je starca da mu da korisnu reč:

- Brate, životinje su često mudrije od čoveka. Naučimo se volovskoj poslušnosti i strpljenju, jagnjećoj smirenosti i krotosti, čisoći i radu od pčelice i mrava. Možemo naučiti lekciju o životu od svih životinja.

Najbolje za čoveka je da postane glineni sasud, onaj koji je od koristi svim ljudima, i za sve vrste svakodnevnog posla, za hranu, vodu, itd. A zlatni sasudi su stavljaju u sefove i zakljucavaju na skrovita mesta. Zbog straha od lopova oni se retko koriste, možda samo jednom godišnje. Glineni sasud koristi se za svakodnevnu upotrebu, i koristi čoveku. Takav je smiren čovek, koji ne traži čast i slavu. On ostaje neprimetan čak i među ljudima nižih od sebe, on koristi, savetuje i pomaže svakome, i svi ga traže i raduju mu se. Smirenoumlje je veliki dar monasima i svim hrišćanima.
 
O zverima Apokalipse

- Šta nam možete reći o jereticima, oče Pajsije? - pitao ga je jedan od monaha iz Sihastrije.

- Apokalipsa kaže da će dve zveri obmanuti svet. Jedna će doći iz zemlje, a druga iz mora. Prva zver iz zemlje su jeretici koji vele: ”Gle, Hristos je ovde, Hristos je tamo, Hristos je svuda!” Druga zver iz mora su nevernici i bogohulnici. More je svet, a zemlja je Sveto Pismo, iz kojeg su rođena iskrivljena učenja jeretika. Prva zver, jeretici, služe drugoj, naime služe nevernicima. Ali, ko zna na koji način i kojim sredstvima će Bog sačuvati svoju Crkvu i svet! To je bio On koji kaza: ”Na ovom kamenu sazidaću Crkvu svoju i vrata pakla (tj. usta jeretika) neće je nadvladati.” (Mt. 16:18) Pomolimo se našem dobrom Bogu i Spasitelju Isusu Hristu da sačuva svet i Njegovu Crkvu od ove dve velike zveri propasti.
 
Saveti o iskušenjima

Ožalošćeni hrišćanin upitao je Starca za reč utehe, i on mu je odgovorio:

- Slušaj brate, bez iskušenja i plača nema spasenja. Ali, mi ne treba da time budemo ometeni i da postanemo raslabljeni u veri, jer sada demon ljude napada surovije nego u prošlosti, jer zna da ima još samo malo vremena da vlada u ovom svetu. Pomolimo se, izdržimo, i setimo se reči Gospodnjih, koji je rekao da će biti sa nama do svršetka veka. Mi ne treba da očajavamo u vreme naših stradanja, jer nas Bog nije napustio. Kao u vreme proroka Ilije, kada Bog imađaše još 7,000 izabranika Svojih, koji se ne pokloniše Valu, tako i danas, Gospod ima mnogo izabranih hrišćana sa jakom verom, koji nisu svoje duše predali na služenje strastima. Bog ima izabranike svoje, u selima  u gradovima, koji Ga proslavljaju i danju i noću, koji žive u devstvenosti i uzdržljivosti, pružajući milostinju siromašnima i udovicama. Ali, samo su Bogu poznata njihova imena.

- Kako možemo da izmirimo one koji se u zavadi?

- Prvo, treba da se molimo za njih. Onda, treba da ih podstaknemo da se ispovede duhovniku, i da ih utešimo rečima iz Jevanđelja da sklope mir, po rečima Gospodnjim: “Blaženi mirotvorci, jer će se sinovima Božijim nazvati.”(Mt.5:9) Koliko god je to u našoj moći, moramo da se trudimo da sklopimo mir, jer smo sinovi Božiji i u nama nosimo mir Duha Svetoga. Oni koji nisu u miru, ne mogu se pričestiti. Ako jedan od zavađenih umre ne izmirivši se sa svojim neprijateljem, onda onaj koji je u životu, mora da ode na njegov grob za četrdeset dana,  i moli za oproštaj. Naravno, ovo je prilično teško. Mi utičemo na žive da prave metanija za umrle, sa kojima su bili u zavadi, i nadamo se u molost Božiju, da će im on oprostiti.
 
O abortusu

Jedna žena, koja nije želela da ima mnogo dece, otišla je starcu i upitala ga za savet šta da čini. On joj je odgovorio:

- Ako izbegavate decu, izbegavate spasenje. Jedno dete nije dovoljno, jer ga možete izgubiti. Više dece u domu je obično zdravije od jednog ili dva, jer ono jedno ili dva često bivaju razmaženi i bolesni. Ovde se ispunjavaju reči Gospodnje: “Ko škrto sije, škrto će i žnjati,  a ko sa blagoslovom sije, sa blagoslovom će i žnjati.” (2.Kor 9:6)

Malopre mi je bila jedna starija žena na ispovesti i pitao sam je “Sestro, koliko dece imaš?” ”Oče, rodila sam osamnaest! Bog je uzeo osam dok su bili mali, a ostalih deset su prvi meštani u selu.” Jedna druga žena došla je iz daleka, i upitao sam je. ”Koliko dece imaš, hrišćanko?” ”Ni jedno, oče.” ”A koliko si abortusa počinila do sada?” ”Oče, imala sam četrdeset.” ”Idi i ispovedi se vladici, dete moje, i pokaj se dok još imaš vremena, jer je sud Božiji strašan!” Posle odricanja vere, greh abortusa je najveći u svetu. Ova dva greha brzo donose gnev Božiji i kaznu na ljude.

- Koju epitimiju dajete osobama koje su počinile abortuse?

- Kazna za abortus i ubistvo uopšte je doživotno pokajanje. Pokajanje se sastoji od dnevnih metanija, posta do večeri svake srede i petka, potpunog izbegavanje ovog greha u budućnosti, kao i rođenje i krštenje druge dece umesto pogubljenih. Takođe, onima koji su počinili abortus zabranjuje se da prime Sveto Pričešće sedam godina, osim ako je u pitanju porodilja, koja može da primi pričešće pod posebnim okolnostima.

Neki hrišćani su upitali starca šta će biti sa dušama dece ubijenim abortusom, a on je sa uzdahom odgovorio:

- Verujem da su ova deca mučenici. Oni će nadomestiti broj mučenika u poslednjim vremenima, kako kaže Apokalipsa. Umirući abortusom, oni se krštavaju krvlju, ali Ckrva ih ne pominje u svojim molitvama, da ne bi podstakla abrtus, koje je za roditelje čin čedomorstva.
 
Duhovni prijateljstvo

Učenik ga je upitao: - Kakve duhovne veze imate sa starcem Kleopom?”

- U jesen 1935. godine, otac Kleopa se vratio iz vojske i posetio me u skitu Kozančeu, da primi blagoslov. Dok sam ga pratio kroz šumu na rastanku sam ga upitao:”Pa, šta sada planiraš da činiš brate Konstantine (jer tada još nije bio monah)? Da li ćeš ostati u Kozančeu ili ćeš nazad u Sihastriju?”

“Vratiću se u Sihastriju, oče Pajsije, gde sam živeo pet godina, na grobove moje braće. Tamo ću takođe imati i više mira i tišine...”

Onda smo obojica skinuli naše skufije, klekli, načinili po tri metanije i izgovorli molitvu: ”Gospode, blagoslovi naš zavet da ćemo biti zajedno, kako u ovom, tako i u budućem životu. Ako umrem prvi, on će biti u mojim mislima, i ako on umre prvi, ja ću biti u njegovim. Amin.” Onda smo se zagrlili i rastali. Svim srcem sam vezan za oca Kleopu, koliko god je to moguće u ovom životu...

Iz ”Pravoslavne reči” vol. 28, br.1 (#162 jan-feb 1992), str. 15-42,
objavljeno 6. decembra 2005. (NS)

 
Prevod s engleskog: Bojana Srbljak, 13. 12. 2012.

Izvor: http://orthodoxinfo.com/praxis/counselromanianelders.aspx

Pročitano: 7528 puta