MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

DIJELJENJE KROZ MISLI I HRANU: VIZIJA SVETOGORSKOG MONAHA EPIFANIJA IZ MILOPOTAMOSA



Nedavno smo moj kolega i ja spakovali kofere i otputovali u Solun, Grčka, kako bismo iz prve ruke istražili ovo udaljeno mjesto bogate, dugogodišnje kulture u hrani. Iako umoran od puta i pomalo bunovan od buđenja, uspio sam sačuvati posljednje atome energije i apetit za dugo očekivanu večeru sa svetogorskim monahom Epifanijem, jer sam pronašao priče o njegovom životu glavnog kuhara i recepte u njegovoj knjizi o kuhanju „Svetogorska kuhinja“ izuzetno interesantnim. Kao registrovani dijetetičar koji je proučavao ishranu i bolesti vezane za ishranu zbog svoje profesionalne karijere, bio sam radoznao da isprobam kuhinju monaha sa Svete Gore, te da li njihove kulinarske metode i prehrambene navike propisane grčkom pravoslavnom vjerom, kao i njihova izdvojena životna sredina u manastiru, možda ih štiti od bolesti kao što su rak, kardiovaskularne bolesti, Alchajmerova i Parkinsonova bolest, preko više od hiljadu godina. 
 


Ishrana i svakodnevni rad monaha sa Svete Gore
 
Ishrana monaha sa Svete Gore je jednostavna i zadovoljavajuća, bez ugađanja i neizvjesnosti. Oni pripremaju svoju hranu koristeći iste sastojke i metode koje su koristili njihovi preci; domaće, samoniklo zelje, kao što je špinat i prasa, raznoraznu morsku hranu, žitarice kao što su pšenica i ječam, to se uvijek kuha iznad vatre na drva, u šerpama, kotlićima i tavama, uz upotrebu crnog luka, bijelog luka i 40 vrsta začinskog bilja. Voće koje se koristilo u stara vremena, uključujući koštuničavo voće kao što su breskve, trešnje i kajsije, jede se svježe u sezoni i koristi se za pravljenje slatkiša i slatka za hladne mjesece. Maslinovo ulje je dozvoljeno samo određenim danima kada monasi ne poste, međutim, u skladu sa grčkim pravoslavnim učenjem, oni poste preko 200 dana godišnje. Meso je zabranjeno a kao zamjena koriste se proteini iz povrća i morska hrana. Vino se koristi, a može se piti čak u 9 sati ujutru. Monasi jedu dva puta dnevno, u svega 10 minuta po obroku, tokom koga se čita Biblija. 
 
Monasi se ne oslanjaju na spoljašnje izvore hrane i pića. Oni svakodnevno idu u svoje bašte, vinariju i zasad maslina, radeći dan i noć, a svo vrijeme možete vidjeti da im se usne stalno miču jer se nikada ne prestaju moliti, izgovarajući Isusovu molitvu, „Gospode, Isuse Hriste, pomiluj me.“ Oni slijede drevni vizantijski metod računanja vremena; dan počinje zalaskom sunca, a ne u ponoć, i to je jedino mjesto na svijetu koje je zadržalo ovo vrijeme za 550 godina. Dnevni rad, ishrana i običaji u manastirima na Svetoj Gori nisu se promijenili stoljećima, i monasi pripisuju svoju dugovječnost i izvrsno zdravlje ovoj bezvremenskoj, nepromjenljivoj sredini. 
Objedovanje u manastiru na Milopotamosu 
 
„Monah je izdvojen od svega i svakoga, i ujedinjen sa svim i svakim“, jer monasi žive u kontrolisanom okruženju na Svetoj Gori, koje je potpuno drugačije i izdvojenije od svega ostalog na svijetu. Milopotamos je jedan od mnogih manastira koji se oprezno odmaraju na mediteranskim morskim liticama Svete Gore, ali ipak ostajući čvrst, odolijevajući vremenu tokom kog je bio izložen brojnim vjerskim ratovima, nasilju i političkim napadima. 
 
Trpezarijski zidovi u Milopotamosu potpuno su prožeti zlatnom, plavom i crvenom bojom, odražavajući vizantijski stil umjetnika koji prikazuje drevne biblijske događaje. Biblijske priče oživljavaju, kao tekst Apokalipse u kom Anđeo drži otvorenu knjigu, nudeći je kao dar onima koji žele da otjelotvore riječi Božije. Ova trpezarija obezbjeđuje mjesto za razmišljanje dok jedete na elegantnom mermernom stolu, sjedeći na drvenim klupama. Prostorija je slabo osvijetljena i umirujuća, i dok jedete samo se tihim glasom koristite. Konzumiranje jednostavnog obroka stvara miran, tihi ton i sklonost prema iskrenosti i trpeljivosti.
 
Cilj ovakvog obroka je da nahranite dušu, razgovor sa jednostavnim pokretima i sa svega nekoliko riječi da se riješe „drevne zagonetke i nedoumice“ sa kolegama: „Ovdje se sto ne doživljava samo fizički, već i duhovno“. Nakon objedovanja poje se psalm a nakon pića himna. Gosti koji su došli u posjetu manastiru na hodočašće mogu učestvovati u gozbenim običajima pod nazivom „agape“. Gosti odlaze zadovoljni, ne samo zbog hrane već i zbog duhovnog, obrednog iskustva. Glavni kuhar traži oproštaj od hodočasnika, zadivljujući ih skromnošću, zbog propusta napravljenih tokom spremanja jela, čak i najbeznačajnijih. 

 
 

Objedovanje sa glavnim kuharom o. Epifanijem 
 
Moj kolega i ja smo stigli u restoran „Deltario“ u užurbanom gradu Solunu, Grčka, negdje oko 20:30 na večeru sa poznatim kuharom o. Epifanijem. On je došao u manastir Milopotamos 1990. godine i tu je razvio svoj dar za kuhanje preuzevši ulogu manastirskog šefa kuhinje. Unaprijedio je svoje kulinarsko umijeće u skladu sa vjerovanjima svojih učitelja i staraca, podigavši vinograd i sagradivši vinariju. Rijedak je događaj večerati sa o. Epifanijem jer je Milopotamos udaljen sat vremena vožnje od Soluna, ali srećom on je prihvatio naći se sa našom gastronomskom grupom studenata kako bismo okusili, iz prve ruke, jela pripremljena iz tipične kuhinje u skladu sa grčkim pravoslavnim principima. On je došao k nama, umjesto da smo mi otišli u Milopotamos, zato što je ženama zabranjeno da posjete manastir u skladu sa monaškim pravilima. 
 
Restoran „Deltario“ odisao je tonom i atmosferom trpezarije u Milopotamosu, bilo je zamračeno sa vrlo blagim osvjetljenjem i upaljenim svijećama, dok su nas drveni stolovi pozivali da sjedimo blizu jedni drugima stvarajući prisnost među studentima. Atmosfera je bila domaća i opuštena dok su se jela pojavljivala na sredini stola kako bi bila podijeljena među grupom. Mekani bijeli hljeb i nasuti uzo od anisa došli su prije prvog jela koje se sastojalo od velikog broja predjela. Mahune boba sa karamelizovanim lukom, pečene paprike sa bijelim lukom i orasima, ukiseljeno povrće i sardine, inćuni sa krastavcima, dinstano zelje sa krompirom i na suncu osušena hobotnica sa sjeckanim kupusom. Poslužena su dva glavna jela, prvo bakalar, bijela ljuspava riba sa sosom od limuna poslužena je zajedno uz bijelo vino, a zatim jelo od hobotnice u paradajz sosu posluženo je uz crveno vino. Desert je bio griz sa ušećerenim narandžama i trešnjama, poslužen uz slatko vino, a sva vina proizvedena su u manastiru iz Milopotamosa. 
 
Tokom večere nisam samo razgovarao sa drugovima, već sam vrijeme koristio kako bih posmatrao monaha Epifanija. To je markantan čovjek, visok sa dugom crno-bijelom bradom, i niti u bilo kom pogledu nježan, naročito imajući u vidu njegovo tako dobro zdravlje. Govorio je veoma ponizno o velikom broju jela koja nam je spremio, koristeći fine tonove kao i sama jela što su bila. Zajedno sa svojim drugom u pratnji sjedio je udobno tokom večere, ali ste mogli vidjeti da su mu misli negdje drugo, možda stalno ponavljajući Isusovu molitvu. Na kraju ovog inspirativnog iskustva rekao nam je da se nada da smo uživali u jelu, i kao što je to običaj u manastiru, tražio je da mu oprostimo za bilo kakav propust.
 
Recepti koje je on tako velikodušno spremio za nas te večeri, zajedno sa više od stotinu drugih, mogu se naći u njegovoj popularnoj knjizi „Svetogorska kuhinja“. Knjiga je sakupila stoljetna djela monaha koji su bili zaduženi za pripremu hrane u manastirima i izražava njihovu posvećenost kuhanju, a samim tim i posvećenost prema drugima. Knjiga navodi kulinarsku istoriju monaha sa Svete Gore, kako grčko pravoslavno učenje propisuju šta se jede, podijelivši psalme i priče o svakom pojedinačnom jelu, i u čemu je njegova posebnost. Ova knjiga je jedinstvena zato što otkriva tajne u vezi svetogorske kuhinje, a posebno što je svega nekolicina drugih objavila njihove recepte i priče, podijelivši sa nama istoriju o tome kako je ova vrsta prehrane ne samo održala ovu grupu ljudi preko više od hiljadu godina, već produžila njihove živote i održala ih zdravim. 
 
Veze sa dugovječnošću
 
Harvardova škola javnog zdravstva promoviše „mediteransku ishranu“ kao onu koja ima najzdraviji pristup u svijetu u vezi upotrebe hrane, kao što je prikazano na njihovoj piramidi ishrane iz 2009. godine. Zatim je 17. novembra 2010. godine UNESCO prepoznao ovaj obrazac prehrane za nematerijalnu kulturnu baštinu Italije, Španije, Grčke i Maroka, tako da njena primjena nije samo sastavni dio njihove istorije i porijekla, već izuzetan doprinos svijetu. Sadržaj ove prehrane objašnjen je na primjeru svetogorskih monaha koji žive u mediteranskoj oblasti, zato što oni uglavnom jedu ono što sami proizvedu, umjesto soli koriste biljke, puter su zamijenili maslinovim uljem, i umjesto crvenog mesa koriste morsku hranu. U studiji koja je sprovedena između 1994. i 2007. godine od 1.500 ispitanih monaha nijedan nije imao rak pluća ili crijeva. Samo njih 11 je imalo rak prostate, tek djelić međunarodne stope. Ne samo da se oni zdravije hrane, već umjereno piju vino za koje je dokazano da smanjuje stopu kardiovaskularnih bolesti. Oni imaju dovoljno vježbe u sklopu svakodnevnih obaveza, radeći u polju i kroz drugi fizički rad, za koji je takođe dokazano da smanjuje stopu rasta smrtnosti. 
 
Monasi su godinama tvrdili da prednosti povezane sa ovakvim načinom ishrane, nazvanim „mediteranska ishrana“, i aktivnim stilom života su smanjili stope pojave raka, bolesti srca, Parkinsonove i Alchajmerove bolesti. O. Epifanije to ističe u svojoj knjizi. Stoga, grčki pravoslavni manastiri obezbjeđuju jedinstvene mogućnosti za medicinska istraživanja: okolina je izdvojena i kontrolisana, upotreba odgovarajućih metoda koje se mogu sprovesti i opravdanost istraživanja doprinose daljem podržavanju ovih tvrdnji. Nesretni dio je taj što će biti veoma teško ponoviti ovakav vid istraživanja van manastira koristeći obično stanovništvo koje živi u opštem i nekontrolisanom okruženju. Ostaje neodgovoreno pitanje da li ove zdravstvene tvrdnje mogu biti podržane ishranom i životnim stilom onih koji, kao i monasi, slijede mediteransku ishranu i koji praktikuju 30 minuta vježbanja dnevno kao što je preporučila Američka zdravstvena asocijacija. Međutim, postoji opšta saglasnost u okviru zdravstvene zajednice da ishrana bogata voćem, povrćem, integralnim žitaricama i morskom hranom je hranljivija i zdravstveno osviještena, kao što je dokazano u Harvardovoj piramidi ishrane i promovisanjem mediteranske ishrane od strane Američke zdravstvene asocijacije.
 
Osvrt: Šta me monah naučio 
 
Naša večera sa o. Epifanijem svetogorcem obezbijedila mi je uvid u život grčkih pravoslavnih monaha koji nisam poznavao, do nedavno. Veoma cijenim što je o. Epifanije izdvojio vrijeme kako bi sa nama podijelio svoj životni posao i misiju. Sada imam njegovu knjigu o kuhanju, sa ličnom posvetom i višestrukom vrijednosti, zdravim receptima koje mogu podijeliti sa svojim prijateljima i porodicom. Mogu oponašati njegov pažljiv karakter, njegovu brigu za čovječanstvo i ljubav prema hrani, kroz moju vlastitu definiciju o tome šta znači briga kroz hranu, tradiciju i ličnu perspektivu. Za to sam istinski zahvalan. 
 
Prevod sa engleskog D.P.
12 decembar 2012 god.
 
http://observanteater.com/2011/11/18/sharing-through-thought-and-food-the-vision-of-monk-epiphanios-of-mylopotamos-of-mount-athos/  ;  
 

Pročitano: 7895 puta