MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

PRAVOSLAVNO BOGOPOŠTOVANJE: OSVEĆENJE ZA CIJELI SVIJET



Osvećenje za cijeli svijet
 
Cilj crkvenog bogosluženja je osvećenje čitavog svijeta. Čovjekov život je osvećen, kao i životna sredina koja ga okružuje. U okviru granica bogopoštovanja čovjek je projekcija Hrista kao gospodara i Tvorca, koji je pozvan odozgo da uputi sebe, zajedno sa tvorevinom, ka Tvorcu – izvoru njihovog postojanja i osvećenja.  
 
a) Osvećenje vremena: liturgijska godina „u Hristu“ prevazilazi „kalendarsku godinu“ i pretvara kalendar u godišnjak dana posta. Sa svojim proslavama i svojim služenjima Crkva osvećuje i preobražava godinu našeg svakodnevnog života, ujedinjavanjem i usmjeravanjem ka carstvu Božijem. Liturgijski gledano, vrijeme prestaje biti jednostavan, prirodni okvir, pošto se pretvara u referentnu tačku koja se koristi za određenje sadržaja bogosluženja. Ovo dokazuje terminologija koja se koristi: „jutrenje“ (=jutro), „večernja“ (=veče), „ponoćna“, (molitveni) „časovi“, itd. Sa liturgijskog aspekta organizovanje godišnjeg ciklusa na osnovu vremenskih perioda (dan, sedmica, godina) sa analogno organizovanim nečijim životom, zove se „godišnja Liturgija“. 
 
Liturgijska godina „krštava“ cijeli čovjekov život u poštovanje Crkve. Ponavljanje dana posta svake godine obnavlja poučavanje vjernih i daje posebno značenje uobičajenih (grčkih) želja: „takođe i dogodine“ ili „na mnogaja ljeta“ – želje koje se odnose na nove mogućnosti učenja. Liturgijska godina je povezana sa crkvenim ciklusom dana posta, čiji je osnovni strukturni element slavlje. Postoji ciklus „pokretnih“ dana posta sa Vaskrsom u njegovom centru, i ciklus „nepokretnih“ dana posta sa Bogojavljenjem i Božićem u njegovom centru. Periodi posnog trioda i pentikostara pripadaju bivšem ciklusu, dobivši imena iz liturgijskih knjiga koje u njemu preovlađuju.
 
Period trioda je razdijeljen, baš kao što je razdijeljeno ljudsko tijelo: prve četiri sedmice mogu se uzeti za ekstremitete tijela, velikoposni period za samo tijelo, a sveta nedjelja Vaskrsa je glava. Pjesme, čitanja i obredi čine duhovnu pripremu za učešće u Svetoj Nedjelji i Vaskrsenju. Od Vaskrsa počinje period pentikostara. Vaskrs i Pedesetnica bili su već dani posta i prije Konstantinovog poretka, i mada jevrejskog porijekla, sada su imali hrišćanski sadržaj. Hristos i Njegova ljubav su ono što razlikuje hrišćane od jevrejske Pashe, sada postavši simbolom novog života, božanskog carstva. Silazak Duha Svetoga tokom Pedesetnice otvorio je novo doba. 
 
Ciklus nepokretnih dana posta organizovan je sa Bogojavljenjem u njegovom centru (6 januar), datumom koji je prvobitno takođe bio posvećen Hristovom rođenju. Razdvajanje dvije proslave usljed istorijskih i teoloških razloga izvršeno je sredinom 4. stoljeća. Sa Božićem u njihovoj osnovi, drugi, bitni posni dani (Obrezanje, Krštenje, Vavedenje, Preobraženje) postavljeni su na svoje mjesto. Međutim, i Bogorodica je dio „liturgijske tajne“. Dani posta posvećeni Presvetoj Majci (Rođenje, Vavedenje, Blagovijesti, Uspenje) povezani su sa bitnim danima posta,  izražavajući istu svetu tajnu. Proslavljanje u spomen svetitelja produžetak je liturgijskog veličanja poklonjenja Bogorodici. Ono što se čini nekim ljudima čudno jeste to što Crkva „slavi“ u spomen uspenje Njene djece, a ne njihovo rođenje. Mi pravoslavni hrišćani ne slavimo dan našeg rođenja, već slavimo dan posvećen svetitelju čije ime nosimo. U hrišćanskoj temirnologiji, „rođendan“ jeste dan nečijeg „uspenja“, to je dan kada se neko rodio u vječnosti. Svetitelji otjelotvoruju „zajednički život“ i projektovani su kao predvodnici čovječanstva na svom putu stvaranja istinskog čovjeka. Naše narodno povezivanje sa svetiteljima, na čelu sa Presvetom Bogorodicom, očigledno je u dvostrukom slavlju koje se obavlja u njihov pomen, oba unutar hrama – jedan na svetom oltaru a drugi na stolu u centru hrama. Žitija svetitelja čuvana su za narod, što se vidi kao „skupljanjegomilanje“ crkvenog istorijskog pamćenja i kao vodič za vjernike. Put vjernika je oblikovan „zajedno sa svim svetiteljima“. 
 
Liturgijsko organizovanje vremena u svojoj mikro-vremenskoj dimenziji analizirano je u sedmičnom ciklusu bogosluženja i dnevno-večernjih službi. Sedmični ciklus sastoji se iz dva dijela: ciklus subota/nedjelja i petodnevni ciklus. Svaki dan u sedmici posvećen je uspomeni na određeni sotiriološki događaj ili određenom svetitelju: nedjelja je posvećena Vaskrsenju Hristovom, ponedjeljak anđelima, utorak sv. Jovanu Krstitelju, srijeda i petak povezani su sa Judinom izdajom i Raspećem Hristovim (zato se ova dva dana poste), u petak Crkva takođe obilježava prisustvo Presvete Bogorodice pored Krsta, utorak je posvećen apostolima i sv. Nikoli, dok je subota posvećena preminulim. 
 
Sedmični ciklus organizovan je na osnovu nedjelje (grčki Kyriaké), prva proslava – istorijski – utvrđenim od strane Crkve. Direktno se odnoseći na Gospoda (grčki Kyrios) Isusa Hrista (Kor I 12,3), ona predstavlja ispovijedanje vjere u Njega. Odnoseći se takođe na „osmi dan“ povezana je sa Svetom Evharistijom kao trajnim i nepokretnim danom za Njegov pomen. Nedjelja „dan za odmor“ – koji je uveden od strane Konstatina Velikog 324. godine – ne stavlja u odnos nedjelju sa subotom, već je prikazuje kao nadilaženje subote. Nedjelja je „prva od subota“ (= prvi dan svake sedmice). Subota odražava prirodan život svijeta, dok nedjelja predstavlja eshatološki dan stupanja u novi vijek. 
 
Dnevno-večernje službe uključuju sljedeće: 24-časovni ciklus počinje večernjim (vidi Postanje 1: „I bi veče, i bi jutro...“) i njene službe poklapaju se sa drevnom podjelom vremena (veče, ponoć, zora, treći, šesti, deveti čas). Služenja su: „večernje“ (= završetak dana), veliko i malo “povečerje” (= nakon večernjeg obroka); “polunoćnica” (= od ponoći); “jutrenje” (= od zore) – najobimnija i teološki raskošna služba, i “časovi” (= sati) od kojih su prvi, treći, šesti i deveti, u slavu velikih događaja koji se tiču našeg spasenja (Raspeće, smrt Isusa, silazak Duha Svetog).
 
Ali dok su sva crkvena bogosluženja neraskidivo isprepletena sa prirodnim vremenom, Božanstvena Liturgija ostaje izvan vremena i njegovih ograničenja. Dakle, ona ne pripada dnevno-večernjem ciklusu službi, niti bilo kojim drugim služenjima za njenu pripremu. Zato se ona može vršiti u bilo koje vrijeme – jutro, podne ili uveče – kao najviša proslava i veselje Crkve. 
 
b) Osvećenje života: epicentar posvećenog djelovanja Crkve je ČOVJEK. Od momenta njegovog rođenja i dolaska na ovaj svijet, te njegovog duhovnog ponovnog rođenja u Crkvi, sve do posljednjeg trenutka njegovog prisustva u ovom životu, crkveno bogosluženje stalno daje čovjeku mogućnosti za „duhovnim“ i stalnim ponovnim rađanjem. Sabornost duhovnog i svakodnevna briga Crkve za njenim vjernicima očigledna je u blagoslovima. Sama njihova struktura i njihov tekst obuhvataju cilj Crkve, a to je potpuno uključivanje čovjeka u crkveno tijelo, borba za pobjedu nad đavolom, demonskim silama u svijetu i grijehom, i suočavanje sa svakodnevnim problemima i potrebama. Bogatstvo i raznovrsnost blagoslova ukazuju na ljubav i brigu Pravoslavlja za lični i društveni život vjernika, za cikluse njihovih života, kao i za njihova uobičajena i svakodnevna djela. 
 
Crkva osvećuje čovjeka od momenta njegovog rođenja, dajući svoj blagoslov novoj majci i novorođenčetu, pripremajući ovo drugo da se naposlijetku nađe u Njenom naručju. Uostalom, osvećenje porodice počinje od svete tajne braka. Na osmi dan, dijete dobija svoje ime posebnim liturgijskim događajem,  i njegova lična „različitost“ je potvrđena na taj način – nešto što je kasnije dokazano njegovim sjedinjenjem u crkveno tijelo. Na 40-ti dan dijete se „vodi“ u hram kako bi bilo „ocrkovljeno“, da započne njegov crkveni život koji odgovara početku katiheze kod odraslih. 
 
Nakon ovih duhovnih priprema slijedi krštenje. To je ulazak u tijelo Hrista koje čovjeku daje mogućnost da živi život Hrista i da stalno prima Njegovu blagodat. Krštenje djece, poznato još iz hrišćanskih davnina, može biti shvatljivo samo u slučajevima pobožnih roditelja i kumova – drugim riječima, hrišćanskim porijeklom – i ne može se nametnuti bilo kakvim zakonom. Putem krštenja „početnik“ se uvodi u posebnu zajednicu – lokalnu Crkvu – učestvujući u moralu i načinu postojanja Crkve. Što je savršenije ovo uvođenje, to će se dosljednije razviti njegov hrišćanski status.
 
Međutim, vjernik je pozvan da uveća dar koji je dobio krštenjem, usmjeravajući svoj život prema Hristu kao centru. Prema tome, nakon što „priroda“ (duša i tijelo) umre i vaskrsne (potapanjem) u krstionici, ljudska ličnost je takođe osvećena kroz svetu tajnu krštenja koja djeluje kao lična Pedesetnica vjernika, tako da kroz njihov duhovni rad on će postati „hram“ Božiji, a njegov život istinska liturgija. Sveta tajna pokajanja (ispovijest) daje mogućnost za stalno prevazilaženje grijeha i preobražaj smrti u život. 
 
Štaviše, Crkva daje blagoslov svakom „putu“ koji vjernik dobrovoljno izabere za svoje usavršavanje: bilo da je u pitanju brak (u Hristu) ili monaški život. Oboje su „svete tajne ljubavi“ direktno upućene Hristu. Brak, kada je očuvan u okviru života u Hristu, vodi ka prevazilaženju tjelesnog i savršenom prepuštanju Hristu, od kada se poklapa sa monaškim podvižništvom. Na ovaj način sveta tajna braka otkriva istinu o Crkvi, bez da služi kao sredstvo konvencionalne korisnosti svakodnevnog života. Gdje god se brak doživljava jednostavno kao moralno prilagođavanje ili kao „pravni posao“, „politički“ brak je poželjnije, koji može biti pravni čin ali ipak nije brak koji je duhovno jednak crkvenom, koji je tajna blagodati. 
 
Osim toga, crkvena bogosluženja pružaju djela osvećenja za svaki trenutak nečijeg života. U stvari, kroz njih ona dokazuje da to nije „duhovna“ stvar ili „vjerska“ stvar zato što ona pruža osvećenje, a takođe predstavlja prijedlog za suočavanje sa svakodnevnim problemima svake osobe. U jednoj od jutarnjih molitvi mi tražimo od Gospoda da čovjeka daruje „zemaljskim i nebeskim darovima“. 
 
Čak postoje blagoslovi za slučajeve u životu koji izgledaju banalno i beznačajno, kao što je na primjer „za šišanje kose djece“, „za čitanje svetih tekstova“, „za neposlušnu djecu“, itd. Drugi blagoslovi se odnose za uzimanje hrane, razna zanimanja i poslove vjernika (npr. putovanja) kao i za profesije, blagosiljaju se i međusobni odnosi tako da bude pravda, mir i ljubav. Božija milost traži se kada je čovjek u nevolji, za bolesti, mentalno zdravlje i psihosomatske strasti. Značajno mjesto crkvenog bogosluženja posvećeno je smrti: odvajanje tijela i duše do trenutka „zajedničkog vaskrsenja“. Crkva nije previdjela ovaj vrhovni, egzistencijalni događaj u životu. Zapravo, ona stoji kraj osobe od trenutka kada se očekuje dolazak smrti. Ona ispovijeda osobu na samrti i nudi je Svetim Pričešćem. Ona sahranjuje tijelo koje je mrtvo i truležno, poslavši dušu na njeno posljednje putovanje, i moleći Hrista da primi Svoje dijete koje je napustilo svijet sa nadom da će steći „život vječni“. Opelo sadrži jedan od najnježnijih i najdirljivijih tekstova u crkvenom bogosluženju. 
 
Zajedno sa gore navedenim, Crkva nudi molitve za razne trenutke u javnom životu: ozbiljne okolnosti i katastrofe, opasnosti, smetnje u javnom životu, kako u mikro-društvu sela ili grada tako i u makro-zajednici domovine i naroda. Molitveni materijal odnosi se na državne godišnjice, strukture građanskog života, obrazovanje, vojne snage, javno zdravstvo... Ovo neuporedivo liturgijsko bogatstvo ostaje široko nepoznato i mi ostajemo neznalice za sve one elemente koji mogu dati smisao našim životima. 
c) Osvećenje materijalnog svijeta: Stvaranje, liturgijsko i teološko, širi je  prostor predviđen za čovjekovo ispunjenje, to je okvir njegovog svakodnevnog života – posebno u seoskim sredinama gdje se to dublje doživljava. Čovjekova veza sa stvorenim predstavlja poseban predmet crkvenog bogosluženja i odvija se tokom posebnih službi koje dokazuju crkveno priznanje materijalnog stvaranja (hljeb), koji se uzima za Hristovu ljudsku prirodu i koji se stalno preobražava u „tijelo“ Hristovo tokom Svete Evharistije. 
 
Naš liturgijski čin blagosiljanja i osvećenja vode, vina, hrane, mjesta življenja i rada, flore, faune, prirodnih fenomena (vjetar, grmljavina, kiša, zemljotres, itd.), za zaštitu i konačno za spasenje čovjeka. Tokom bogosluženja vjernici nude darove Tvorcu – u zamjenu za iskazivanje svoje milosti – kako bi oni mogli biti „kršteni“ u božanskoj blagodati, za njihovo osvećenje i očuvanje. Za vrijeme Božanske Liturgije „može se reći da se kreće, da povorka cijelog svijeta ide prema svetom oltaru“ (Jovan Zizjulas, mitropolit Pergamski). Ovo negira svaku ideju o protivrječnosti između prirodnog i natprirodnog, jer stvaranje koje se nudi Bogu (hljeb i vino) postaje nosilac Nestvorenog (blagodati) i osvećuje učesnike. 
 
Postojanje sa Bogom u centru je inspirisano bogoslovljem takvih tekstova. Preko prirode čovjek je upućen na Tvorca, razumijevajući svijet kao dar Tvorca, učeći da koriste stvoreno evharistijski (sa zahvalnošću) i sticanjem empirijske izvjesnosti da nije stvar u tome „šta čovjek jede“, ali sa pretpostavkama da jede nešto dano mu od osvećene prirode, čime se i sam čovjek osvećuje. Dakle, vjernici uče da postanu „služitelji“ stvorenom, u „kosmičkoj liturgiji“ koju služe svetitelji. Svetitelji sa svojim neraspadljivim i čudovornim moštima otkrivaju odredište stvorenog, a to je njihovo osvećenje i netruležnost. Svaki vjernik je pozvan na bogosluženje kako bi i sam mogao biti potpuno osvećen, kako bi bilo omogućeno da se se sa njim osveti stvoreno, kroz njihovu zajednicu. 
 
Protoprezviter Georgije Metalinos
prijevod s engleskog: D. P.
22.11.2012.
 
 
http://www.johnsanidopoulos.com/2012/05/7-orthodoxys-worship-sanctification-of.html ;
 

Pročitano: 9872 puta