MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

OSTRVO MIRA U ŽITEJSKOM MORU



Gospod je doveo mnoge talentovane ljude u našu manastirsku radionicu. Mnogi od njih nemaju diplome, koje su potrebne u savremenom svetu. Dolaze u manastir u potrazi za podrškom i razumevanjem.
Brat Roman došao je u naš manastir pre nekoliko godina. Ceo njegov život se promenio kada mu je majka umrla. Trinaestogodišnji dečak se osećao povređeno; bio je zavidan i ljut. Međutim, zahvaljujući Božijoj milosti, Roman je upoznao drugu stranu života, gde ono ”što je ljudima nemoguće, Bogu je moguće.” (Luka 18:27) Onaj koji srdačno moli Boga za pomoć, uvek dobija odgovor...
 
Koji je bio odlučujući trenutak u tvom životu?
 
-Jednom sam se vratio kući posle ribolova i pronašao sva ogledala u našem stanu prekrivena maramama. Ispostavilo se da je moja majka ubijena. Imao sa tada trinaest godina. Moja porodica morala je da se suoči sa ozbiljnim problemima nakon majčine smrti: baka je počela da pije, a ja sam se našao na ulici.
 
Šta se desilo sa tvojim ocem?
 
-Nikada nisam upoznao oca. Majka je bila ta koja je podizala mene i starijeg brata.
 
Imaš i starijeg brata?
 
-On je ceo svoj život proveo u zatvoru. Kada sam došao do Boga, molio sam Svedržitelja da mu pomogne: molio sam se za brata i zamolio Crkvu da se za njega moli. Odgovor nije došao odmah, ali nisam dozvolio sebi da padnem u očajanje... I Gospod ga je doveo u manastir. Sada radi u pekari kao nadzornik, a uskoro će postati i profesionalni pekar.
 
Često sam se pitao šta je to čudo. Kako je vreme prolazilo, shvatao sam da čuda čine male stvari. Čovek ne treba da traži znake, ili da isčekuje nešto fantastično. Čudo je, na primer, kada je do juče vaš brat bio u zatvoru, a danas pristupa Svetom Pričešću, radi i pokušava da organizuje svoj privatni život. To je pravo čudo. Čuda su oko nas i mnogo ih je. Gospod čini čuda u jednostavnim stvarima.
 
Da li  si rođen u Minsku?
 
-Ne, ja sam iz Polotska.
 
Koji je tvoj najsnažniji utisak iz života?
 
-Voleo sam da majku zovem 'mama.' Mnogo je volela mene i brata. Davala nam je sve, uvek. Čak i onda, kada nismo imali novca, nalazila je načina da nas prehrani. Uvek ću se sećati njene istinske ljubavi i ona će uvek biti u mome srcu.
 
Postao sam agresivan nakon njene smrti. Postao sam depresivan i išao sam od lošeg ka gorem iz dana u dan. Kada bi me prijatelji pozivali kod njih, osetio bih toplinu i udobnost njihovih domova, i zavideo im. Sećam se 1. septembra, kada su svi učenici dolazili doterani u školu, a ja nisam imao šta da obučem. Mislio sam: ”Zašto? Zbog čega sve ovo?” Kada su glad i hladnoća postali nepodnošlljivi, kada sam bio na ivici nervnog sloma, počeo sam da molim Boga za pomoć. Međutim, stvari su i dalje bivale sve gore...I odjednom, moja tetka, koja nije imala dece, došla je i odvela me sa sobom.
 
Moja tetka je veoma pobožna žena. Budila bi me u 5 ujutru, da bih išao sa njom u crkvu. U početku, bilo mi je teško da ustanem. Moja tetka i ja pripremali smo se zajedno za moje prvo pričešće: oboje smo postili nekoliko dana, i pričestili se u Bogojavljenskoj crkvi, gde sam bio kršten kao beba. Osećao sam se dobro tokom službe. Odjednom, kada sam izašao iz crkve, mogao sam da vidim koliko je svet lep. To stanje se ne može porediti ni sa čim drugim, i nikada se ne može zaboraviti. Međutim, kada sam se vratio kući, uključio sam TV i blagodat me je napustila.
 
Moj život je postao još teži nakon pričešća. Kao rezultat toga, nisam znao šta da činim.
 
Koliko godina si imao kada te je tetka uzela kod sebe?
 
-Imao sam 16 - 17 godina.
 
Da li si završio školu do tada?
 
-Da, jesam. Završio sam večernju školu, jer sam radio tokom dana.
 
Gde si radio?
 
-Sa 16 godina počeo sam da radim kao zidar. Bio sam presrećan kada sam primio svoju prvu platu. Zanimljivo mi je bilo da radim sa odraslima. Ti ljudi su me voleli kao rođenog sina. Takođe sam radio kao utovarivač, obezbeđenje, mlinar i strugar. Kada su primetili moje slikarske radove, pozvali su me da radim u kancelariji.
 
Da li se baviš slikarstvom od detinjstva?
 
-Slikao sam dok sam bio u školi, ali tada mi se nisu sviđali moji radovi, iako su osvajali nagrade na likovnim takmičenjima. Kasnije, počeo sam da učestvujem na nekim izložbama škole likovnih umetnosti.
 
Možeš li reći našim čitaocima o nekim važnim susretima, koji su se izdešavali u tvom životu?
 
-Tetka me je upoznala sa đakonom Sergijom, koji je služio u Bogojavljenskoj katedrali. Otac Sergije mi je pričao o svom životu i kako je bio u psihijatrijskoj bolnici. Doktori su za njega govorili da je beznadežan slučaj. Ali, on je prisiljavao sebe da ide u crkvu, da se moli, da od Gospoda i Majke Božije ište spasenje. Sada ima petoro dece i nekoliko unučadi.
 
Otac Sergije mi je dao mali studio u ktedrali, gde sam mogao da slikam.
 
Šta si tada slikao?
 
-Slikao sam po narudžbini i prodavao slike na tržištu. Svoju prvu sliku prodao sam medicinskoj sestri, koja je radila u školi. To je bila kopija Isaka Iljiča Levitana. Takođe sam pokušao da kopiram Ajvazovskog. Počeo sam da učim kopirajući, a kasnije sam dodavao po nešto svoje.
 
Kako si se našao u Elizabetskoj crkvi?
 
-Jednom sam pitao oca Sergija da mi pomogne, jer više nisam mogao da se nosim sa sobom. Bio sam toliko očajan, da nisam mogao da vidim lepotu ni u čemu, samo sivilo nebesko. On me je doveo u  manastir Sv. Elizabete. Stigao sam ovde 15. juna, bio sam prisutan na Svenoćnom bdeniju uoči praznika Sv mučenice Elizabete, i pričestio se sledećeg dana.
 
Kada je to bilo?
 
-To je bilo pre tri godine. Hteo sam da odem, ali Gospod mi je pomogao da ostanem i da vidim lepotu u stvarima koje me okružuju.
 
Na šta je bilo najteže naviknuti se?
 
-Teško mi je bilo da zaboravim svoju prošlost. Ali, kako je vreme prolazilo, bivao sam sve više zauzet svojim poslušanjima.
 
U kojoj radionici si imao poslušanje?
 
-Prvo sam radio u keramičarskoj radionici. U početku sam oslikavao sve u crnu, braon i zelenu boju. To je bio moj stil. Pokušavali su da me isprave. Ali, bio sam suviše gord da slušam, jer sam za sebe mislio da sam talentovani umetnik i da znam šta radim. Prošla je godina i konačno sam uspeo da pogledam na svoje rane radove drugačijim očima. Bio sam šokiran. Kako sam samo mogao da koristim takve boje, pitao sam se. Sada znam da je poslušnost predpostavljenome najbitnija stvar. Ako se suprotstavljaš, nećeš ništa postići. Ali ako kažeš “Ja ne mogu, ja ne znam kako to da uradim, molim Vas, pokažite mi,” rezultat će biti potpuno drugačiji.
 
Da li si učio u  specijalizovanim umetničkim školama?
 
-Ne, nisam.
 
Da li si ikada poželeo da se vratiš tvom pređašnjem životu?
 
-Sviđa mi se mesto gde živim, gde slikam, gde učim; volim moj kutak u radionici, volim ljude sa kojima razgovaram i koji me razumeju. Zahvalan sam Bogu, što me je doveo u ovaj maanstir.
 
Bio sam u gradu nedavno, ali sam jedva čekao da pobegnem odande i da se vratim  u manastir! Bog me je izvadio iz prljavog bazena i oprao me čistom vodom, tako da je moja duša sada srećna.
 
Ko ti je pomogao u teškim trenucima u manastiru?
 
-Mati Anfisa mi uvek pomaže. Mislim da sam Gospod daje monasima i monahinjama razumevanje – šta i kada treba nekome reći. Većina ljudi koji rade u radionici dolaze iz grada. Dakle, oni imaju mnoge poteškoće i probleme. Ali, reči monahinja im pomažu i pružaju im utehu.
 
Otac Andrej uvek govori veoma ozbiljne stvari. Koliko je samo važno da slušamo njegove reči i da ih zapamtimo. Sviđa mi se kada otac Andrej kaže kako je čovek ograničio sebe svojim tanjirom, svojom sobom i televizorom... Postoji, međutim, toliko toga lepog u svetu. Ludo je, da čovek, Božija tvorevina, ograničava sebe zemaljskim stvarima.
 
Reci nam nešto o svojim dužnostima u manastiru?
 
-Imao sam poslušanje u keramičarskoj radionici, a sada radim u radionici za ikonopis. Takođe sam druga godina manastirske ikonopisačke škole .
 
Sa kojim poteškoćama se suočavaš u školi ikonopisa?
 
-Najteža stvar je čuti i složiti se sa kritikom.
 
Ko je tvoja inspiracija?
 
-Levitan sa svojim slikama. Njegovi radovi su ispunjeni hrišćanskim duhom, mudrošću i filozofijom. Takođe, volim Alekseja Savrasova i Konstantina Vasilijeva. Radovi ruskih umetnika me uvek isnpirišu i impresiraju me svojom lepotom. Duh Rusije moguće je osetiti u svim njihovim delima. Rusija je bogata u svom siromaštvu.
 
Šta sa ikonopisanjem?
 
-Volim ikone Teofana Grka  i Andreja Rubljova. Ikonopisac uzrasta vremenom, a Gospod je njegov vodič. Čovek mora da radi na duhovnom polju, da bi bio u stanju da oslika ikonu. Duhovni rad je temelj.
 
Šta voliš da slikaš?
 
-Puno vremena posvećujem ikonopisanju. Ako imam slobodnog vremena, onda slikam cveće, prirodu, portrete. Nedavno, počeo sam da slikam nameštaj u provansalskom stilu.
 
Da li ti se ponekad desi da želiš da naslikaš nešto, ali ne možeš?
 
-Za mene, mora da postoji smisao, odraz unutrašnjeg života. Želeo bih da izrazim filozofiju u svojim delima, tako da ona nisu samo lepe slike za ukrašavanje enterijera, već nešto što dotiče ljudsko srce.
 
Da li smatraš da je tvoj kreativan rad misija ili sredstvo samoizražavanja?

 -Sve što čovek čini treba da bude misija.
 
Šta za tebe znači manastir, posle svih ovih godina?
 
-Zahvalan sam Bogu da nije dozvolio da propadnem, što me je doveo ovde i pokazao mi ovakvu porodicu. Mnogo sam mu zahvalan, jer je manastir ostrvo mira u žitejskom moru.
 
Kako da se borimo sa depresijom?
 
-Čim osetite depresiju, pohitajte u Crkvu i molite za Božiju molost. Ne postoji drugi način.
 
Jednom sam išao u crkvu, misleći kako je sve loše. Iznenada, video sam dve devojke u invalidskim kolicima, koje su pokušavale da se popnu uz stepenice. Njihove oči su bile tako svetlucave nakon službe. Bilo me je sramota od samoga sebe, od moje depresije. Ustvari, Bog daje čoveku sve; mi samo treba da radimo.
 
Imaš li planove, sanjaš li o nečemu?
 
-Pa, ja sanjam  o mnogim stvarima. Voleo bih da mogu da promenim, i da se nikada ne vratim u moju prošlost, voleo bih da naučin da hvalim Boga za sve i da ne budem skoncentrisan na sebe. Voleo bih da naučim da volim i da radim, a da Gospod, naš Spasitelj, bude osnova svega. Starac Nikolaj Gurjanov bi rekao: “Uzmi manje, a daj više.” Nadam se da će mi Gospod pomoći da postanem takav čovek u izvesnoj meri.
 
 
Prevod sa engleskog prof. Bojana Srbljak
7 novembar 2012 god.
 
Izvor: http://www.obitel-minsk.by/_oid100002036.html
 
 

Pročitano: 4077 puta