MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

GOSTOLJUBLJE JE MRTVO



Nekada se govorilo da je jedna od karakteristika južnoameričke kulture njen duh gostoljublja. Međutim, kao i mnoge druge stvari u modernom dobu, gostoljublje je prakrično isčezlo. Još uvek se na Jugu čuju reči Bendžamina Frenklina: ”Riba i prijatelji smrde posle tri dana.” Danas bi mogli da izmenimo ovu izreku i da skratimo ta tri dana na dan ili dva. Naravno, naporno je imati gosta. Kada nekoga pozovemo u naš dom, njegove potrebe i udobnost postaju važniji od naših. Mi od gosta ne očekujemo da kuva ručak, da pere odeću ili sudove, ili da usisava. Možda postoje i drugi razlozi zašto se ne žurimo da pozovemo gosta i da mu ukažemo gostoprimstvo; mislim da smo postali suviše iscrpljni i prezauzeti. Želimo da se vratimo sa posla i da se zatvorimo u kuću, kao u pećinu.
 
Gostoljublje je na Bliskom Istoku bilo na još većem nivou od gostoljublja u Južnoj Americi. U mediteranskim zemljama su se i prema neprijateljima ophodili kao prema gostima, ako bi se našli u kući. Niko se ne bi usudio da podigne ruku na njih, jer bi time uvredio domaćina. Izuzetna je priča iz Biblije u kojoj Gospod boravi u kući fariseja. Farisej želi da Gospod dođe u njegov dom i da zajedno obeduju. Ipak, domaćin nije pokazao gostu osnove gostoljublja. Pošto bi gost pešačio prašnjavim izraelskim putevima, domaćin bi mu ponudio vodu da opere noge. I pošto je sunce tamo veoma jako, a vazduh suv, domaćin bi ponudio ulje gostu, da izlije na svoju glavu, da ublaži suvoću. U najmanju ruku, domaćin bi tako dočekivao gosta, koji bi dolazio u njegov dom. Farisej nije učinio ništa od ovoga.
 
Ako smo hrišćani, trebamo ujedno biti i ljudi koji čine gostoljublje. Mi  treba da otvorimo naše domove za goste i za hodočasnike, i da se potrudimo da im obezbedimo udobnost, da brinemo o njima. Ovako bi trebalo da bude, ali ja mislim da postoji duhovni razlog zbog kojeg mi sve manje ispoljavamo gostoljublje.
 
I ja, kao farisej, želim da Gospod dođe u moj dom. Moj dom je moja duša. Gospod kuca na vrata mog doma i već je spreman da uđe. Ali, ja ga ne dočejujem pozdravom kada ulazi, ne nudim vodu da operem Njegove noge, nemam ulja da izlijem na Njegovu glavu. Ja sam nezahvalni i nedotojni domaćin. Ne mogu da zamislim da ikoga pozovem, posebno nekoga važnog u moju kuću, a da ne pripremim dobrodošlicu i da mu ne pružim gostoprimstvo. Ipak, Car nad carevima, Gospod svih, došao je u moju dom, a ja nisam spreman, i ne staram se o Njegovim potrebama. Preokupiran sam sopstvenim brigama i prohtevima.
 
Gospod je pravo rekao – to je stvar opraštanja  i ljubavi. Gospod je došao u Zakejevu kuću , i Zakej ga dočeje srdačnom dobrodošlicom - svojim pokajanjem. Gospod je rekao ženi koja je oprala Njegove noge suzama da joj se mnogo oprošteno, jer je imala mnogo ljubavi. Njena ljubav ju je naterala da Gospodu ukaže takvo gostoljublje. Očigledno, ja nemam osećaj za ono što mi je oprošteno. Imam malo ljubavi. Dokaz je to što Gospod dolazi u moj dom, a ja mu nudim malo ili ništa.
 
Trebalo bi da nam bude jasno kako Gospod  ulazi u naš dom. Naravno, on želi da dođe Duhom svojim u moje srce. Bez toga, sve drugo bi  bilo uzaludno. On me takođe posećuje u Crkvi i na Svetim Liturgijama. Kako da se pripremim za Gospoda, koji dolazi da me upozna? Da li proučavam Jevanđelje pred službu? Da li sam pročitao neku od pripremnih molitvi? Da li sam spreman da izlijem ulje na Njegovu glavu ili da operem Njegove noge mojim suzama?
 
On takođe dolazi k meni u liku durgih ljudi. Lav Tolstoj je napisao priču o Martinu obućaru. Martin veruje da će mu Gospod doći narednog dana, i dok Ga čeka, celo selo, ljudi sa svojim brigama i problemima, dolaze da ga vide. Na kraju dana, Martin  je  tužan, jer mu Gospod nije došao. Ipak, Gospod mu se javlja  i govori da je bio kod njega. Kada Martin gleda u čudu, Gospod mu se predstavlju u liku svih onih ljudi, koji su toga dana došli u njegov dućan.
 
Pa, ako ja Gospodu pokazujem malo ili nimalo gostoljublja, kada On stupa u moj dom, vrlo je verovatno da Ga neću prepoznati ni u liku drugih ljudi. Dakle, kad moja supruga i deca traže da budem sa njima,  ja sam ili previše zauzet ili umoran. Kada dolazim u Crkvu,  želim da budem dočekan kao počasni gost, a nikada ne želim da čujem o potrebama drugih , ili da služim drugima. Naravno, ja sam najspremniji da drugima govorim o svojim patnjama i nevoljama. I ljutim se kada mi ne pokazuju svoju zabrinutost. Kad pitam « Kako si?» to nije ozbiljno pitanje, jer očekujem odgovor «Dobro, hvala!» Ako srdačno ne pitam, to je zato što ne želim da operem čoveku noge i izlijem ulje njegovu glavu.
 
Gostoljublje je mrtvo. Možda zato što je moja ljubav umrla.
 
Može li se ova situacija promeniti? Gospod nam je dao odgovor, a i Crkva nam nudi odgovor iz nedelje u nedelju. Pokajte se! Onaj kome je mnogo oprošteno, mnogo i ljubi. Onaj koji mnogo ljubi, dolazi da služi, i ne traži da mu drugi služe.
 
 
Otac Jovan Mojsije

Prevod sa engleskog prof. Bojana Arbljak
2 novembar 2012 god.
 
Izvor: http://www.pravmir.com/hospitality-is-dead/

Pročitano: 7037 puta