MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

NJEGOVA VOLJA I POSLUŠNOST: SEĆANJE NA SVETOG JEVTIMIJA



- učenje sa Atosa - 
 
Upoznavanje sa životom dvojice vodećih Otaca, svetog Pahomija i velikog Jevtimija, daje nam povod da razgovaramo o temama koje se tiču naših praktičnih obaveza. Hteo bih da vas podsetim da Sveta Gora ima veze sa svetim Jevtimijem i uopšte sa svetosavskim monasima. Od njih je primio tipik Studitskog manastir i preneo na Atos osnivač opštežiteljnog svetogorskog monaštva sveti Atanasije, koje se koristi i do današnjih dana. 
 
Ono na šta treba da obratimo pažnju u životu dvojice Otaca je to da nam preporučuju preciznost svesnog u praktičnim dužnostima, a naročito izbegavanje ''podsvesne volje''. Volja nastaje na mnogo načina, ali su najvažnija dva. Jedan je ''udesno'', kada neko, navodno zbog pobožnosti, ostvaruje svoju volju. Drugi je ''ulevo'', kada neko iz sebičnosti radi opet po svojoj volji. 
 
Oba načina su loša, ali je mnogo opasniji ovaj ''desni''. Očigledno je da onaj koji „ulevo“ čini po sopstvenoj volji radi uživanja, prima i sramotu. Međutim, onaj koji ostvaruje svoju volju ''desnim'' načinom skoro je neizlečiv, jer je njega veoma teško ubediti da greši i neprestano tvrdi kako je pobožan i kako se bori.
 
Da li ste čitali o životu svetog Pahomija, gde se govori o bratu koji je uspeo da se izbavi od ''desnog'' načina?
 
Šta je važno u „desnom“ načinu ispoljavanja svoje volje? Činjenica je da svojom borbom i upornošću čovek može da se spase. Kao što smo mnogo puta do sada naglasili, spasenje nije posledica trampe. Gospod nije nekakav despot koji pokušava da uzme nešto od svojih potlačenih, pa ako mu to ne daju, on ih se odriče. To su smešne i nadasve bogohulne misli.
 
Odnos Boga sa nama je očinski, a naš prema Njemu sinovski. To je apsolutna veza očinstva i sinovstva. Onda je očigledno da nas ne spašavaju naša dela, već ljubav prema Bogu Ocu, koja preplavljuje dragu mu decu, ako pokažu u svakodnevnom životu da uistinu imaju sinovski stav prema Njemu. Napor koji ulažemo da se potčinimo Božjoj volji, to je smisao. Ne stvaramo da bismo sakupili procente, zbog kojih ćemo da primoramo Boga da nam da ono što nam pripada. U to veruju Judejci po Zakonu i jeretici sa Zapada.
 
Da li ste primetili da se brat teško trudio, uzdržavao i borio da uspe. Trebalo je da ima veću platu. Ali ipak, Bog mu nije to uvažio, i umesto da osvoji veću milost – kao što je verovao,  biva opsednut demonom, od koga ga je sveti Pahomije oslobodio molitvom. 
 
To isto vidimo i u životu svetog Jevtimija.
 
Jedan od njegovih učenika je bio visok i jak čovek, a zajednici je bila potrebna pomoć oko prenošenja nekih osnovnih stvari za život. Kako je poreklom bio sa sela i kako je poznavao te poslove, bio je najpogodniji za tu vrstu rada. Sveti Jevtimije ga je pozvao i rekao mu da ga je predložio za to poslušanje. Međutim, on se usprotivio, rekavši: ''Ne mogu ja to, geronta (starče). Ako me postavite na to poslušanje, samo ću se šetati odavde-donde i propustiću svoj redosled i ostatak časova i neću moći da se uzdržim.'' Upotrebio je svoju bolesnu logiku, logiku trampe, a ne logiku vere. Sveti Jevtimije ga je utešio rekavši: ''Ne, dete, neće se to dogoditi. Mi koji smo te izabrali za taj posao, dobro znamo šta radimo i molićemo se, te tako neće da bude ono što si rekao, već naprotiv, imaćeš veliku korist od toga posla.''
 
Međutim, on ipak ne prihvata tu ponudu, držeći se svog bolesnog stava da će biti na gubitku ako se odalji od reda Otaca i pozabavi se nekim drugim poslom na duže vreme. Tada mu je rekao svetitelj: ''Mi smo, dete, u tvoju korist to tražili. Međutim, ti očigledno hoćeš da radiš po svojoj volji, ali dobro pripazi – kada bude trebalo da pokupiš plodove svoje odluke, nemoj nam se obraćati.'' Nije se još bio utišao starčev glas, kada je demon ušao u učenika. Ovaj je pao i počeo da se trese, koprca, pena mu je išla na usta i radio je sve ono što đavo naređuje svojima da rade. Tek što su ga zamolili i drugi oci, sveti Jevtimije ga je izlečio. Čim je ovaj došao k sebi, otišao da je izvrši svoje poslušanje koju su mu bili namenili.
 
Veoma je ohrabrujuće što nalazimo ovakve primere u životima naših Otaca, zato što se takve stvari tiču i nas. Ove misli uvek ometaju i opsedaju monaha. Reč geronte (starca) ostaje kao jedan jednostavan savet, koji međutim, može da izazove sumnju. ''Dakle, za naše dobro govori tako, ili je u njegovom interesu da se tako prikaže?'' Srećom, naši Oci nisu propustili da detaljno opišu simptome, uzroke i oslikaju stvari za primere. 
 
Pogledajte sada veze očinske brige i sinovske ljubavi. Uzećemo za primer jednu idealnu porodicu. Kako se ponaša otac prema svojoj deci koju je dobro vaspitao, a kako deca uzvraćaju njemu? Imate mutnu sliku o tome. Ako je niste videli lično, svako od vas, možda je imate blizu vas ili ste slušali o njoj. Tu postoji ljubav kao veza, osećaj milosti koji izbija iz Božje ljubavi. Bog nije vlasnik niti iz njega izvire ljubav. On sam je Ljubav. Jovan, veliki čuvar najdubljih misterija, imenuje i gromoglasno izgovara: ''...jer Bog je Ljubav'' (1. Jn 4, 8). Ne kaže Bog se zove ljubav ili ima ljubav, izvire ljubav iz Njega, nego „Bog je Ljubav“. To je apsolutna ljubav za samu sebe i ''...i koji prebiva u ljubavi, u Bogu prebiva i Bog u njemu.'' (1. Jn 4,16). Hajde onda da počnemo od ovog mesta, gde nam je ljubav veza. Potčinjavamo se Bogu ne zato što ga se plašimo, već zato što ga volimo. Uzvraćamo tu ljubav zato što je On prvi „zavoleo nas“. 
 
Dakle, poslušnost je pravi primer istinske ljubavi. Samo poslušnošću može da se potvrdi da istinski volimo. Vidite i sami da ste spremni, kada volite nekoga, da odmah poslušate neki njegov zahtev. I tada osećate olakšanje. Poslušnost, kao jedan od osnovnih principa monaštva kao opredeljenja, nije ništa drugo do ljubav u praksi. Zato što Boga ne možemo da vidimo ovozemaljskim čulima, mesto Njega imamo Crkvu, imamo Oce. „Ko vas sluša, mene sluša, i ko se vas odriče, mene se odriče; a ko se mene odriče, odriče se Onoga koji je mene poslao“, govori nam Isus (Lk 10,16). Interesantno je kako se tešimo s onim od čega zavisimo. Naša zavisnost od duhovnog oca, starca, ima za temelj i osnovu našu ljubav prema Bogu. Potčinjen uvek ima pred sobom primer našeg Gospoda Isusa, koji „unizio je sebe i bio poslušan do smrti, i to do smrti na krstu“ (Flp 2,8). Naša zavisnost i poslušnost je u većini slučajeva nužnost, zato što nam je to u prirodi, ili zbog položaja, okolnosti, ljudi, stvari. U Božjoj reči, šta je to od svega ovoga što je postojalo da bi se poklonio Bogu Ocu? „Ništa manje od očinskog veličanstva“, koje je postalo apsolutni primer potčinjenosti i poslušnosti svih stvorenih bića, da bismo mi naučili kako smo pobunom i stavom „tako-ja-hoću“ prognani iz večnosti i života i da je samo na ta vrata povratak. Naš Gospod nam predstavlja ulogu apsolutnog nam potčinjenog, ne za trenutak, već Svojim neprestanim prisustvom blizu nas. Baš kao što nam otkriva proročki u Knjizi proroka Isaije: „Gospod, Gospod, otvori mi uši, i ja se ne protivih, ne odstupih natrag.“ (50, 5).
 

Ali, čak i tamo gde je neko mogao reći kako je imao pravo da se usprotivi ili opravda, nije to uradio, već: „Leđa svoja podmetah onima koji me udarahu i obraze svoje onima koji me čupahu, ne zaklonih lica svoga od poruge ni od pljuvanja.“ (Isaija, 50, 6). Sve ovo nam pomaže da razumemo smisao smirenja i poslušnosti. Jer, ako ne shvatimo ovaj smisao, trud je uzaludan.
 
Dužni smo da se pripremimo, zato što dolaze zli dani. Ako čak i budemo opkoljeni, „goruće ulje“ će žarom zapaliti u nama Božja milost, kada budemo pokazali svoju dobru volju. Da ne propustimo nijednu priliku da dokažemo celokupnim našim ponašanjem da smo pravi vernici i da istinski volimo Hrista našega i da nas van toga ništa ne interesuje niti bilo šta uzimamo u obzir jer ništa na ovom svetu i nemamo. 
 
* * *
 
Sećanje na velikog svetitelja Jevtimija, koji je učitelj monasima, treba da nas podstiče na hrabre odluke i pravilno postavljanje stvari, tako da i misija naših Otaca bude plodonosna za nas, jer je „moćna usrdna molitva pravednika“ (Jak 5, 16). Dakle, ako se na taj način spremimo, onda je molitva naših Otaca uslišena. „Evo stojim na vratima i kucam...“ (Otk 3, 20), kaže Isus naš. I ko mu otvori,  „...ući ću k njemu i večeraću s njim.“ Ko mi ne otvori, otići ću i pokucaću na druga vrata. Pobrinimo se, ne samo da budemo spremni da otvorimo vrata, već da budu unapred otvorena, da čak i ne treba da pokuca, već odmah da uđe. Amin.
 
 
Prevod s grčkog: Brankica Bogdanović
27. 10. 2012.
 
Iz knjige: Starac Josif, Mudrosti sa Atosa, Sveta Gora 1999.

Izvor: http://www.pemptousia.gr/
 
 

Pročitano: 5059 puta