Starac Pajsije bavio se i pitanjima kalendara. Zaista je bio zabrinut zbog podjela koje je ono izazvalo i molio se za to. Bio je istinski zabrinut za grupe koje su formirali starokalendarci ponašajući se nezavisno, ne opšteći sa pravoslavnim patrijaršijama i lokalnim pravoslavnim crkvama. Neke vrste ovih grupa koje su se nalazile u Atini i Solunu, ujedinile su se po njegovim uputstvima sa grčkom Crkvom, držeći se, u isto vrijeme, starog kalendara.
Starac je rekao: “Bilo bi dobro da ove razlike u kalendaru ne postoje, ali to nije pitanje vjere”. Na primjedbe da je novi kalendar napravio papa, on bi odgovorio: “Novi kalendar napravio je papa, a stari kalendar napravio je idolopoklonik,” naravno misleći na Julija Cezara. Kako bismo jasnije mogli razumjeti položaj starca o ovom pitanju treba spomenuti sljedeći događaj.
Jedan pravoslavni hrišćanin grčkog porijekla živio je sa svojom porodicom u Sjedinjenim Američkim Državama duži niz godina. Međutim, imao je ozbiljan problem. On sam bio je “zilot” (starokalendarac), dok su njegova žena i djeca slijedili novi kalendar. “Nismo mogli slaviti praznike zajedno, kao porodica”, znao bi reći??! Oni bi slavili Božić, dok sam ja još uvijek postio. Kada je meni bio Božić, oni su slavili sv. Jovana. A to je bio najmanji od naših problema. Najgora stvar bilo je saznanje, jer su nas tako učili, da su novokalendarci jeretici i da će biti prokleti.
Nije mala stvar stalno slušati da su tvoja žena i tvoja djeca izdali svoju vjeru, priklonivši se papinoj strani, da su njihove svete tajne bez blagodati, itd. Satima bismo o tome pričali, ali nismo došli do zajedničkog zaključka. Da kažem iskreno, bilo je nekih stvari i kod starokalendaraca koje mi se nisu dopadale, posebno kada su neki od naših episkopa dolazili da razgovaraju s nama. Oni nisu sa ljubavlju i bolom u svojim srcima govorili o obmanutim novokalendarcima (kako su ih smatrali). Izgledalo je da oni to rade s mržnjom i kao da su sretni kada su objavljivali da će novokalendarci otići u pakao. Bili su veoma fanatični. Kada bi završili sa svojim govorom, u sebi sam osjećao unutrašnju uznemirenosti. Gubio sam svoj mir. Međutim, nikada nisam ni pomišljao da ostavim našu tradiciju. Bio sam veoma potresen cijelim ovim problemom. Zasigurno bi mi se nešto desilo od stalne brige.
Na jednom od putovanja u Grčku svoj problem spomenuo sam svom rođaku Jovanu. On mi je pričao o nekom starcu Pajsiju. Odlučili smo da odemo na Svetu Goru kako bismo se sa njim sastali. Stigli smo u “Panagudu”, keliju u kojoj je živio starac Pajsije. Starac nas je nečim ponudio i sa osmijehom na licu stavi me pored sebe. Izgubio sam se od njegovog ponašanja. Osjećao sam, jer se on ponašao kao da me oduvijek zna, da on zapravo zna sve o meni.
- Kako idu stvari sa automobilima tamo u Americi? Bile su prve njegove riječi.
Bio sam zapanjen. Zaboravio sam spomenuti da sam radio na parkingu, i da sam, naravno, cijeli dan bio sa automobilima.
- Dobro mi ide, bila je jedina stvar koju sam mogao promucati, gledajući starca sa iznenađenjem u očima.
- Koliko crkava imate tamo gdje živiš?
- Četiri, odgovorio sam, i zapljusnuo me novi talas iznenađenja.
- Zajedno sa starim i novim (kalendarom)?, došao je treći “udar munje” koji je, međutim, umjesto da poveća moje iznenađenje, me na neki način smirio sa starčevom harizmom.
- Dvije sa starim i dvije sa novim, odgovorio sam.
- Koju ti slijediš?
- Ja sa starim, a moja supruga sa novim kalendarom, odgovorih.
- Vidiš, trebaš ići tamo gdje ide tvoja žena, smireno mi je rekao, pripremajući se da mi pojasni.
Međutim, za mene je to pitanje već bilo zatvoreno. Nisam trebao više objašnjenja ili argumente. Nešto nevjerovatno se dogodilo u meni, nešto blagodatno. Ono što me mučilo je iščezlo. Svi argumenti, sve prijetnje i izopštenja protiv novokalendaraca koje sam godinama slušao, nestali su. Osjećao sam Božiju blagodat koja je kroz Svog svetitelja djelovala na mene, ispunjavajući me mirom za kojim sam tako dugo čeznuo. Moja unutrašnja situacija jasno se vidjela preko mojih očiju. Ono čega se sjećam jeste da je moje stanje navelo starca da zastane neko vrijeme. A onda je nastavio dajući mi neka pojašnjenja. Možda kako bih prenio drugima, a i zato kako bih to mogao iskoristiti za sebe u periodu iskušenja, kada blagodat prođe.
- I mi na Svetoj Gori takođe slijedimo stari kalendar. Ali to je druga situacija. Mi smo ujedinjeni sa Crkvom, sa svim patrijaršijama, i onima koje slijede novi a i stari kalendar. Mi priznajemo njihove svete tajne i oni priznaju naše. Njihovi sveštenici vrše službe sa našim sveštenicima. Pošto je tako, ovi siromašni (starokalendarci) su bili isključeni. Većina njih imaju pobožnost, tačnost (u slijeđenju kanona), borbeni duh i istinsku revnost za Boga. Ali to se dešava neobjašnjivo, a ne zato što oni imaju znanje o onome što čine. Jedni zbog jednostavnosti, jedni zbog nedostatka znanja a drugi su zbog sebičnosti, pak, otišli na stranputicu. Oni smatraju da je 13 dana dogmatsko pitanje i da smo svi mi obmanuti, i da smo stoga napustili Crkvu. Oni ne opšte sa patrijaršijama i crkvama koje slijede oba, i novi i stari kalendar, zato što su se ovi posljednji (starokalendarci) navodno zarazili kroz opštenje sa novokalendarcima. I to nije jedina stvar. Pa i onih nekoliko koji su ostali (kao starokalendarci u Grčkoj), postali su… čak ni ja ne znam iz koliko dijelova! I oni bivaju isječeni na manje dijelove svo vrijeme, i oni nastavljaju anatemisati jedni drugi, međusobno izbacujući jedni druge. Ne znaš koliko sam se žalostio i bio tužan zbog te situacije. Mnogo sam se molio. Važno je da prema njima pokažemo ljubav i da imamo osjećanja prema njima, a ne da ih osuđujemo. Još važnije, trebamo se moliti za njih da ih Gospod prosvijetli, i da, ukoliko neko od njih s vremena na vrijeme zatraži pomoć od nas na fin način, da im možemo reći riječ ili dvije, zaključio je starac.
Prošlo je više od pet godina od kada se starac upokojio. Gospodin X. se vratio u “Panagudu” da se zahvali starcu, zato što je u vrijeme kada ga je sreo pronašao ne samo duhovnu već i porodičnu sreću, i sa suzama u očima opisao gore navedeni događaj. Sa njegovom ljubavlju, molitvom i pronicljivošću starac je znao kada da govori, šta da čini i kako da pomogne majci Crkvi tiho, izbjegavajući ekstremizam i iscjeljujući rane koje muče tijelo Crkve i sablažnjavaju vjernike.
Preuzeto iz knjige “Žitije starca Pajsija svetogorca” (na grčkom jeziku) od jeromonaha o. Isaaka (strane 691-696).
Prevod sa engleskog D. P.
27 oktobar 2012 god.
