MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

STARCI



SAVREMENI PROBLEMI MONAŠKOG ŽIVOTA.
ZA IGUMANE, SADAŠNJE I BUDUĆE MONAHE…
 
- Oče Petre, u Rusiji postoji nekoliko stotina manastira. Ali u njima praktično nema duhovnika čak i sada, kada je prošlo 20 godina od početka obnavljanja monaškog života u Rusiji. Da li uopšte ima smisla postojanje manastira, ako u njima nema iskusnog duhovnog rukovodioca?
 
 
    - Ako pogledamo na istoriju, videćemo, da je u sovjetsko vreme ruska monaška tradicija, i bez toga dovoljno slaba, bila prekinuta. Slaba je bila i u prethodna vremena, zato što je i pored mnoštva ruskih manastira, takve obitelji kao Optinska pustinja s njenim starcima ili Getsimanski skit, gde se početkom XX veka podvizavao starac Varnava, bile retkost.
 
 
    Posle Drugog svetskog rata, otvorili su nekoliko manastira – Trojice-Sergijevu lavru, na primer - i tamo su dolazili monasi iz razorenih manastira 20-ih i 30-ih godina. Samim tim se sačuvao bar neki formalni kontinuitet. Pri tome, treba uzeti u obzir da je tada bila posebna atmosfera – u bezbožničkoj ateističkoj zemlji, sam po sebi, životni duh u manastirima je bio duhovno „prost“, unapred određen – on je predstavljao očigledno suprotstavljanje bezbožničkom svetu. Postojao je poseban smisao postojanja manastira; a kod monaha – veoma jasna motivacija.
 
 
    Posle raspada SSSR-a, ili malo pre njegovog kraja, staro pokoljenje monaha je odlazilo u drugi svet i istovremeno je u manastirima nastupilo vreme romantike. Sećam se kako sam tada putovao u Optinsku pustinju, tek pošto je počela radove na obnovi i maštao da ostanem u njoj, ali Božijim promislom sam potom pošao u drugi manastir. Odlično se sećam atmosfere tih godina među monasima: obnova oskrnavljenih svetinja – radili smo ne štedeći ruke po 20 časova dnevno. I osećao se duh radosti – svi koji pamte Optinu u vreme vladike Evlogija, sadašnjeg Vladimirskog arhiepiskopa, s tim će se složiti. I naravno, čim se pojavila mogućnost, odmah su otvorili većinu manastira. Težnja Crkve da vrati taj stari način života, kojim je živela do oktobarskog prevrata, bila je prirodna. Ljudi su se oduševljavali iskrenim unutrašnjim stremljenjem k monaštvu. Ipak surov život, koji je sledio za tim, stavio je sve na svoja mesta. I kontinuitet monaštva je postao mnogo ozbiljniji problem nego što se to u početku pretpostavljalo.
 
 
    Mislili smo (i toga se dobro sećam po sebi), da ćemo obnavljanjem spoljašnjih uslova manastirskog života – podižući zidove, gradeći hramove i počevši s manastirskim bogosluženjem -  učeći iz knjiga, obnoviti i samo monaštvo. Pokazalo se da nismo uspeli. A manastiri su u to vreme već bili otvoreni i punim tempom primali nove monahe i hodočasnike.
 
    - Možda nismo smeli odmah da otvaramo toliko manastira?
 
 
    - Hajde da povedemo razgovor bez prekora i osuđivanja i da probamo da se razaberemo, šta se to s nama monasima dogodilo u proteklih 20 godina. Manastiri su se otvarali jer je bilo puno onih koji su želeli da dođu i služe Bogu. Ništa nije bilo unapred isplanirano, nije bilo ničeg formalnog – to je bila želja verujućih duša. Pored toga, ipak se pokazalo, da zbog nedostatka nastavnika i opšte tradicije monaškog života, a možda i iz nekih dubljih razloga, sve to što smo naučili iz knjiga – nije dalo rezultata.
 
 
    Ja to mogu da tvrdim zato što sam, zahvaljujući mudrosti i ljubavi nastojatelja mog manastira, u kojem sam živeo i danas živim, i s njegovim blagoslovom, bio u prilici da ispitam sve knjiške forme manastirskog života. On mi je dozvolio da celu godinu proživim skitskim životom – s braćom sam živeo u planinama i neko vreme u šumi sasvim sam. To korisno iskustvo me je ubedilo da spoljašnju organizacija života, opisanu Svetim ocima, savremeni inoci moraju sagledavati veoma pažljivo i kritično. 
 
 
    Prve decenije slobode, 90-ih godina, monasi su na svom gorkom iskustvu primenjivali uputstva Svetih otaca, kojima su s velikim entuzijazmom pribegli na početku svog monaškog puta. Ovde treba podvući značaj tog praktičnog iskustva, zato što samo čitanje ne može preneti suštinu sadržaja svetootačkih dela. I eto, kada su inoci sopstvenim snagama i iskustvom prolazili svetootačka učenja, u granicama svojih moći – a ja sam svedok da su entuzijazam i odlučnost bili pravi i maksimalni – kroz deset godina je postalo jasno da svaka epoha, uključujući tu i monaštvo, ima svoj kontekst i izvučena iz tog konteksta učenja Svetih otaca se ne mogu primeniti u životu. 
 
 
    Tako se život u manastirima, počevši s svetootačkim entuzijazmom, zatim izmenio. Neko vreme je on bio potčinjen inerciji, koju su monasi dobili u vreme svog obnavljanja. Ali zatim se pokazalo da su umesto duhovnih plodova dobili drugi sadržaj. Treba reći da se u mnogim manastirima razvila nerazumna histerija, zilotstvo i ljubomora; mnogi manastiri su pošli putem preteranog razvoja spoljašnjeg života; mnogi su Svete oce zamenili farisejstvom i književnošću, itd. Zapravo, desilo se očigledno podmetanje neostvarenog istinskog duhovno-monaškog života nečim dostupnijim.
 
 
    Ovde je veoma važno podvući da monaštvo u zajednici, između ostalog, podrazumeva zamenu hijerarhijske socijalnosti čoveka, koja je u njemu prvobitno i prirodno usađena Bogom, duhovnim radom, najvišim duhovnim sadržajem. Ukoliko takve zamene, takvog ispunjavanja prirodnog poretka, duhovnim sadržajem nema, onda socijalnost dolazi u protivrečje s manastirskim ustavom i povlači za sobom socijalno raslojavanje unutar manastira. 
 
 
    Rukovodstvo počinje da živi drugačije od običnih monaha; poslednji u duši žele ne duhovne, već socijalne promene u svom životu itd. Ja to ne govorim radi osuđivanja; još jednom ponavljam - to je prirodno za ljudsku zajednicu, ali monaška zajednica mora biti ustrojena principijelno drugačije, u njoj tu socijalnu funkciju mora zameniti živi duhovni život. Pošto to ne proishodi, onda na mesto duhovnog sadržaja dolaze sasvim druge stvari - prekomerno, čak raskošno uređenje i nerazumnost svake vrste.
 
 
    - Prekomerno uređenje - to je komfor unutar kelije? Ili rad koji prevazilazi monaška merila?
 
    - U prvom redu, naravno, nepotreban rad. Monaštvo se tradicionalno povezuje s radom, ali rad mora biti doziran i ograničen. Ja bi čak rekao - minimalan, usmeren samo na održavanje dostojnog života, da ne bi živeli u zemunicama, već u normalnim kelijama, ali ne više od toga. Nema neophodnosti da, postavivši jedan kameni pod u hramu, kroz pet godina njega iskopavamo i stavljamo drugi, a potom još noviji, još lepši. 
 
 
    Lično sam ubeđen da manastiri moraju biti skromni, kako u svom uređenju, tako i u životu. Skromni u tom smislu da život u njima bude dostojan i nivo komfora onakav kakav je neophodan savremenom čoveku – svi monasi moraju imati odvojene kelije, neophodne sanitarne uslove, dobru ishranu itd. Ali sve ostalo što je preko toga, meni se čini da razara monaštvo. Da ponovim, ja nikoga ne okrivljujem, ali za mene je očigledno da je posvećenost gradnji, komforu i poboljšavanju uslova života zasnovano na tome što nema protivteže u duhovnom radu. Zato manastira ima, u njima ima i monaha i namesnika i nastojatelja i neki od njih još nisu izgubili početni monaški impuls, ali takvu smo situaciju dobili da svoju unutrašnju pedagošku i duhovnu funkciju manastiri danas ne izvršavaju.  
 
    - Vlast episkopa i nastojatelja – kakav je mehanizam i jačina uticaja na manastir svakog od njih?
 
 
    - Znate, na raznim mestima je, naravno, različit. Poslednji događaji u Osetiji su pokazali da uticaj nastojatelja manastira može da nadjača uticaj novonaznačenog episkopa. Kako bi trebalo da bude? Meni se čini da manastiri moraju, s jedne strane, da imaju određenu nezavisnost i slobodu, a s druge –  što se tiče učenja Crkve i pastirskih funkcija – oni moraju biti pod kontrolom crkvene vlasti.  Kod nas se dobija obrnuta situacija. Manastiri često bivaju zatvoreni u svom unutrašnjem životu, ali pri tom episkop ne može da izađe na kraj s raspoloženjima koja iz tih manastira dolaze – ja čak znam jednu eparhiju gde je jednom starijem episkopu potčinjeno nekoliko manastira zilotskog tipa, s nizom problema: od nepominjanja Patrijarha do neprihvatanja INN kodova, pasoša – oni tako žive. I kada tom vladiki nešto govore o tim manastirima, on odmahuje rukom: „Ni da čujem za njih neću“. Zato što on s njima ništa ne može da učini. Zato ovde sve mora biti na svom mestu.
 
 
    Poznato je da je prvobitno uređenje manastira bilo takvo: podvižnik se podvizavao sam, zatim se oko njega okupljao krug učenika i tako se obrazovao manastir. Tako su osnovani svi naši drevni manastiri. Dovoljno je setiti se Lavre prepodobnog Sergija. Izbor nastojatelja je, naravno, imao poseban značaj. Danas, kod nas nikakvog biranja nema. Teško je u savremenim uslovima reći da li je to dobro ili ne…  Pre će biti da je loše. Ako govorimo o manastirskom ustavu, onda je izbor nastojatelja bratstvom jedan od stubova na kojem se taj ustav zasniva. Naznačenje vikara, nastojatelja ili nastojateljice manastira „odozgo“ već ruši manastirski ustav, zato što se već tu uvodi to socijalno raslojavanje, o kome smo ranije govorili.
 
 
    - Duhovni život monaha je u većem stepenu potčinjen duhovniku i igumanu (ili igumaniji) manastira. Postoji niz pitanja o kojima odluke donose samo oni – odluka o postrigu monaha ili monahinje, na primer, lično molitveno pravilo, neki uslovi unutrašnjeg života. Koliko je tu legitimno uplitanje episkopa u donošenje takvih, čisto duhovnih odluka? 
 
 
    - Što se tiče ženskih manastira – čini mi se da to ipak treba da bude unutrašnja stvar manastira. Pošto se igumanija postavlja od zvanične crkvene vlasti i ona odgovara za duhovni život sestara – onda ona treba i da odlučuje. Druga je stvar što za to treba tražiti blagoslov arhijereja, to je, naravno, neophodno – ali upravo blagoslov, a ne nametanje igumaniji arhijerejevih odluka. 
 
 
    Što se tiče muških manastira, tu je situacija komplikovanija, zato što monahe čeka rukopolaganje, a to je, naravno, zona odgovornosti episkopa. Može se pitanje postaviti ovako: treba li manastirima više jeromonaha? To skreće pažnju na problem pastirskog služenja u manastiru i njihovu otvorenost za mirjane. Ja smatram da je drevno manastirsko uređenje, gde su sveštenici bili veoma retki i postavljali se samo za bratstvo, ispravnije, jer danas su se manastiri prevratili u preduzeća ritualnih usluga za narod Božiji. Pri tome, te usluge često bivaju veoma niskog kvaliteta, posebno u oblasti ispovesti i pastirske brige. 
 
    - Šta ustav znači za manastir? Danas se radi na izradi novog tipskog ustava. Mogu li manastiri biti tipski?
 
 
    - Plodovi mnogih razmišljanja na tu temu me dovode do ubeđenja da svaki manastir mora imati svoj ustav. Na primer, ustav gradskog i seoskog manastira ne može biti isti. 
 
    - Može li episkop na svoju ruku menjati ustav manastira?
 
    - Kod nas episkop može sve. Znači, može. Danas se i preduzimaju mere na izradi jedinstvenog opštecrkvenog ustava, da bi se sprečili takvi neočekivani uticaji na život manastira. Ali, po mom mišljenju, jedinstveni ustav mora definisati neka osnovna pitanja, bez konkretizacije, ostavljajući mogućnost manastiru da unosi sopstvena razjašnjenja u skladu s lokalnim uslovima života. 
 
 
    - Od pamtiveka, ustav se piše u skladu s životom manastira, a ne „nameće se odozgo“. Promena ustava neminovno dovodi do duhovnog razaranja obitelji. Ja ovde ne govorim o manastirima zilotskog tipa. Zar nije zbog toga štetno menjati manastire, jer baš to menjanje ustava razara duhovni život monaha? 
 
    - Da, sila ustava je veoma važna. S druge strane, ja se često sećam istorije, kada je svetitelju Nektariju Eginskom prišao sveštenik koji je osnovao manastir i pitao ga kakav treba da bude ustav. Prepodobni Nektarije je uzeo sa police Jevanđelje, dao mu i rekao: evo ga vaš ustav.
 
 
    - U našim manastirima, posebno ženskim, postoji takav pojam kao što je otkrivanje misli, koje se nekada zamenjuje s cinkarenjem. Poslednje se još i neguje rukovodstvom. Destruktivna kontrola, klevetanje, razara bratsku ljubav, manastir se pretvara u svetsku zajednicu. Kako da se izbegne ta pogubna praksa?
 
    - Znate, kod nas do današnjeg dana nije razrađena crkvena pedagogija, ne samo za monaštvo, već i za mirjane. I kakvo tu može biti otkrivanje misli? Sve su to nedostojne igre, koje mogu dovesti samo do manipulacija ljudima i klevetanju. Uzeli su drevnu i veoma retku formu duhovnih odnosa i preneli je na naše postsovjetske uslove. Kome to treba? Uzgred, upravo takve stvari i treba da budu precizno propisane u opštecrkvenom ustavu: nikakvog „otkrivanja misli“.
 
 
    - Ima slučajeva kada igumanija prisustvuje pri Tajinstvu ispovesti. Sestra se njoj ispoveda, a sveštenik samo pokriva epitrahiljem i čita molitvu. U drugim slučajevima, igumanije zahtevaju da se prvo ispovedaju njima, pokazujući listiće sa spiskom grehova ili zahtevaju od sveštenika, koji prima ispovest, da im prepriča ključne momente. To dovodi do toga da su sestre prinuđene da se ispovedaju „rečima, delom i mislima“, što neminovno utiče na njihov duhovni život, i u celini, na opšte psihološko stanje.
 
    - To je jednostavno bezobrazluk. Tako ne sme da se radi. To treba da bude predmet rasprave kod  episkopa.
 
    - Na monaškom simpozijumu u manastiru Žiči, septembra 2011. godine, igumanija Feoksenija, nastojateljica manastira Hrisopigi, na ostrvu Krit, izgovorila je predivne reči: „Razne sestre, pomoću duhovnog rukovodstva svoje igumanije, napreduju zajedno i podvizavaju se, da bi dostigle Carstvo Nebesko. U skladu sa svetim Vasilijem, toliko razni ljudi, okupljeni u manastiru, postaju kao jedna duša i jedna misao u mnogo tela“. Nejasno je zašto u ruskom manastirima nema takvog jedinstva igumanije i sestara?
 
    - Upravo je jasno zašto je tako. Zato što u manastir ne dolaze ljudi iz nekog paralelnog sveta, već iz okruženja. Pogledajte na istoriju Rusije poslednjih sto godina. Najbolji ljudi su uništavani, iz pokolenja u pokolenje se vaspitavao dvostruki moral, čovek je razdeljen već na genetskom nivou.  Misli jedno, govori drugo, radi treće. I takav, izvinite za izraz, „ljudski materijal“ dolazi u manastire. Kako pod takvim uslovima realizovati monašku, a pre nje i prostu pastirsku pedagogiju? Prvo moramo svi mi (ne isključujem sebe iz broja tih „svih“, ja takođe osećam na sebi teret proživljene epohe) da shvatimo osnovne, domonaške, čak i „dohrišćanske“ moralne norme: da prestanemo da lažemo sami sebe, da prestanemo da živimo u sistemu dvojnog morala, da se trudimo da budemo pošteni ljudi, bar u okviru porodice. Pitate o ustavu i odnosima unutar manastira. Ali napisani ustavi ništa ne znače kada smo i na nivou najelementarnijih odnosa među ljudima u Crkvi svedoci uobičajenog ljudskog nemorala. I nikakvim ustavom to ne možemo regulisati.
 
    - Kako izaći iz tog stanja?
 
 
    - Pre uzdizanja monahinje početnice na visine monaškog života s umnom molitvom, otkrivanjem misli i neprirodnim smirenjem - igumanija je dužna da je „očoveči“, da bi za početak postala prosto normalna, pristojna i poštena osoba s tačke gledanja moralnosti. Tek tada se na njoj može „primiti“ hrišćanstvo, a zatim i monaštvo.
 
    - Šta ako je koncepciju monaškog rada igumanija formulisala dvosmisleno? Recimo, ona smatra da ako optereti sestru radom dan i noć, svakog dana u nedelji, cele godine i sve buduće vreme života u manastiru, onda će pre ili kasnije rad sam da dovede u red i duhovni život te sestre?
 
    - Opet, sećajući se raznih ustava: nigde nije propisano da igumanija mora „imati glavu na ramenima“ i normalno se odnositi prema ljudima.
 
 
    - Po knjigama znamo da je poslušanje osnova života u manastiru. U praksi, biva da se zahteva izvršavanje zadataka koji protivreče ne samo zdravom smislu, već i zapovestima. Na primer,  huškanje protiv brata ili sestre. Da li je monahu potrebno, na primer, da učestvuje u napadima i unižavanju bližnjeg „kao poslušanje“?
 
    - Hajde da počnemo izdaleka. Šta je to monaštvo?
 
 
    Monaštvo – to su tri stvari: prva – jevanđeljski maksimalizam, druga – sloboda, koju reguliše sam monah (uključujući i putem dobrovoljnog poslušanja svom starcu); i trećom bih nazvao individualizam (koji se ne shvata u savremenom smislu), koji je pri tom dovoljno težak. 
 
 
    Pogledajmo žitije prepodobnog Sergija – stuba ruskog monaštva. Vidimo da je u njegovom životu bilo slučajeva kada je postupao krajnje individualistički. Na primer, žestoko se suprotstavljao svetitelju Aleksiju, kada je reč išla o rukopoloženju prepodobnog Sergija u episkope, veoma žestoko. Mi znamo i priče kako je napuštao manastir, ako bi nešto protivrečilo njegovim unutrašnjim shvatanjima. Ti kvaliteti se iz monaštva ne mogu ukloniti – oni su njegova suština. Bez jevanđeljskog maksimalizma, slobode i određenog individualizma, to više neće biti monaštvo, već… neizvesno šta.
 
 
    Radi kakvog cilja se monasi okupljaju zajedno? Za to da bi, kao prvo, ta tri kvaliteta dobila crkveno ispunjenje i razvoj, kao drugo, radi uzajamne pomoći i podrške. I poslušanje se ne može posmatrati van tog konteksta; ono je, kao i sve u manastiru, jedno od pedagoških jevanđeljskih sredstava za život monaha u Hristu, u ljubavi prema Bogu i bližnjem. To je jedini kriterijum poslušanja. Izvršavati „radi poslušanja“ gadosti – to je prosto đavolsko ismevanje monaštva.
 
    Za Svete oce je to bilo očigledno – dovoljno je pročitati, ne žitija (hagiografski žanr ne predviđa opis kriza i konflikata), već opise života ili istorijske radove o njima, i videćemo da Sveti oci nisu izvršavali nikakva „poslušanja“ ukoliko su bila štetna za dušu.
 
    - To jest, ako igumanija blagoslovi, recimo, starijoj sestri nešto protivno hrišćanstvu, na primer, da unižava drugu sestru ili prenosi šta ona priča…
 
    - To je pitanje iz druge oblasti. Monahinja koja je postala starija sestra davno živi po pravilima tog manastira – inače ne bi postala starija sestra. Znači, da je u pravilima manastira takvo antihrišćansko razumevanje „poslušanja“. I tu, čini mi se, svaki monah treba da shvati da, stupajući u manastir, on prihvata i njegova „pravila igre“. Ja sada ne govorim o ustavu, već o nekim nepisanim, a po suštini – perverzno-socijalnim „pravilima“, koja su moguća u manastirima. Naravno, ako sestra dolazi u manastir još u neofitskom (početničkom) euforičnom stanju – ona to neće razumeti. Zato velika odgovornost leži na igumanijama, koje moraju da objasne poslušnici da manastir nije blaženo prebivanje u ružičastim oblacima, već teška škola života – i ne samo duhovna, već sadrži u sebi i svu složenost koju ima prost ljudski život. U tome se ogledaju ljudi.
 
    - Kako se ponašati? Otkazati izvršavanje takvih „poslušanja“? Doći će do konflikta…
 
    - Ja sam imao sreće da živim u dobro organizovanom, s te tačke gledišta, manastiru. Ako bih dospeo u takvu situaciju – radije bih izabrao konflikt. Setimo se prepodobnog Pajsija Velčkovskog – on je upravo tako radio i odlazio iz manastira, kada je dobijao „poslušanja“ u suprotnosti s duhom Jevanđelja i njegovom savešću.
 
 
    - Šta da se radi ako je čovek došao u „ružičastim naočarama“ – takvih je danas veoma mnogo – primio postrig, a kroz desetak godina postao svestan unutrašnjeg razdora. Šta njemu preostaje?
 
    - U manastiru je veoma surova škola života. I, na žalost, najtužnija karakteristika naših manastira je ta što ti ovde niko ni sa čim neće pomoći. Samo ti sam. Možda je to i u skladu s monaškim zavetima koje je monah dao – on zaista mora sam, sasvim sam, da „istrpi svaku bol i tugu radi Carstva Nebeskog“. Eto u našim manastirima on i dobija taj bol i tugu – kao poklon i u izobilju. On je sam.  Niko mu ne pomaže. S njim mogu da saosećaju braća i sestre koji su istog statusa ko i on, ali više od toga on neće dobiti. Posebno, ako počne, s tačke gledanja rukovodstva, da diže buku, da se buni, ponosi se i ne smiruje. Tako da u monaštvo ne treba dolaziti u „ružičastim naočarama“. Ono je svestan i odgovoran izbor čoveka. Ako je čovek već doneo takvu odluku – „uzeo si svoj krst – nosi ga“. On sam treba da zna šta da radi. Ali, s druge strane, time je veća odgovornost pastira, koji neofitima (početnicima) često stavljaju na oči „ružičaste naočare“, umesto da im kažu istinu.
 
    - Da li je moguće u manastirima koristiti mehanizam smirenja bližnjeg? Ako nije, onda kako se tome odupreti?
 
 
    - Šta znači, kako se odupreti? S gledišta „onog ko teži smirenosti“?
 
    - S gledišta bilo koga, uvučenog u taj konflikt.
 
    - Kao prvo, neophodno je da sam „onaj koji teži smirenju“ ispravno razume šta se s njim dešava. To je i najteže, zato što je on, kao već prožet „vankontekstnim“ čitanjem Svetih otaca i tendencioznim učenjima rukovodstva o takve vrste „smirenju“ i „poslušanju“, navodno neophodnim za spasenje, već nesposoban da pravilno procenjuje situaciju. Za njega je već i sama pomisao o navodnom nepotčinjenju strašna – pomisliće da „pada u prelest“.
 
    Ovde su važne dve etape. „Onaj koji teži smirenju“ mora da shvati da praksa „smirivanja“ nema nikakav odnos ka hrišćanstvu. To je obično manipulisanje njime, pa čak i ismevanje. Shvatiti to je teško, zato što će ljudi na vlasti koji poseduju duhovna ovlašćenja, da okrivljuju za sve njega – novajliju: reći će, to je on loš i ne razume da se takvo nasilno „smirenje“ vrši radi njegove „duhovne koristi“. Shvativši  da takvo ponašanje starije braće nema nikakvog uticaja na svetootačko smirenje, njemu sleduje, kao drugo, da donese tu ili neku drugu samostalnu, odgovornu hrišćansku odluku.
 
    - Kod nas je danas i poslušnicima zabranjen prelaz iz manastira u manastir, mada oni na to imaju puno pravo. Na koji način monah može da napusti destruktivni manastir?
 
 
    - Može se postupiti tradicionalno – obraćati se nastojatelju tog manastira, zatim episkopu, s izlaganjem svojih primedbi… ali, kao pravilo, do sada to nije davalo veće rezultate. Međutim, iza takvih priča stoje životne tragedije. Veoma mnogo tragedija. Ako uzmemo baš tu Optinsku pustinju – ko je od prvobitnih monaha (imam u vidu kraj 80-ih i početak 90-ih godina) tamo ostao? Samo nekolicina. Ostali – neko isteran, neko otišao, nekoga ubili, neko je umro, neko se oženio…
 
    - Da li je moguć odlazak inoka iz manastira, ako je došlo do smene rukovodstva i ustava, i manastir je faktički već postao drugačija zajednica, od one kojoj se zakleo monah?
 
    - Znate, kod nas danas vrše postrig po „kijevskom“ trebniku. Ako bi uzeli „veliki“ trebnik, onda bi tamo našli opširnije definicije, bez objašnjenja: na primer, neće pisati „obećavaš li da ćeš služiti u ovom manastiru ili u tom u koji te pošalju po poslušanju“, već prosto „obećavaš li da ćeš živeti u manastiru“, to jest monaškim načinom života.
 
    - Zar se ta pojašnjenja ne objašnjavaju pravilima IV Vaseljenskog Sabora?
 
 
    - To je tačno. Istorijski, to ima svoju osnovanost, ali sve se može menjati – nije čovek radi subote, već je subota radi čoveka. Setimo se drevnog Paterika. Jedan prepodobni je s učenicima gradio keliju. Sagradili su je, počeli da žive u njoj, ali pokazalo se da iz nekih razloga monaški život na tom mestu nije moguć. Štetno je da se ostaje tamo. Starac govori svojim učenicima: „Ja odlazim odavde“. A učenici ropćući odgovaraju: „toliko smo truda uložili“… I on tada odgovara: „vi kako hoćete, a ja odlazim“. Eto to je lična sloboda i jevanđeljski maksimalizam – oni su jarko izraženi u ovoj priči. I meni se čini, da svim silama njih treba čuvati – za monaha su oni važniji od svega ostalog. Ako se ti osnovni principi monaštva naruše, njih treba staviti ispred bilo čega drugog, ma šta to drugo bilo. Ali to već zahteva duhovnu zrelost, odgovornost i iskusno rasuđivanje – te najveće vrline, o kojima je govorio Antonije Veliki. Dobro je, ako ima mogućnosti da se posavetuje s duhovnim čovekom.
 
    Neophodno je shvatiti da monasi nemaju magičnu silu, niko ga ne vezuje – on nije zatvoren u kavez, dajući zakletvu, i nije stupio u robovski položaj. On je zakletvu, na kraju krajeva, dao Bogu.
 
    - Poznat je problem deljenja vlasti u manastiru: igumanija i duhovnik – koga slušati?
 
    - Slušati treba Jevanđelje Hristovo.
 
 
    - Da li je igumanija u pravu kada ne pušta monahinju na ispoved, određujući koliko puta i kada će se pričešćivati? Ili što je ne pušta svom duhovniku?
 
    - Mislim da nije u pravu. Druga je stvar što u manastiru stalno mora biti određeni red – i poslušnici, monahinje, ljudi koji posećuju manastir, poštuju taj poredak. Neophodna je opšta disciplina, da se ne bi niko izdvajao, makar zbog toga da se poštede osećanja drugih sestara. Upravo to reguliše igumanija. Takva pedagogija mora biti jasno predstavljena monahinji pri dolasku u manastir. Ako je monahinjin duhovnik na raspolaganju, ja ne vidim zašto je potrebno ometati razgovor s njim. 
 
    - U nekim ruskim manastirima igumanija odlučuje ko od sestara i kada će se pričešćivati.
 
    - To je tek bezobrazluk, ja mislim. Svaki hrišćanin, ako nema neke kanonske prepreke, treba sam da odlučuje kada da se pričesti.
 
    - Od kakvog duhovnog nivoa? Koliko godina u manastiru treba proživeti, da bi monahinja mogla sama da donese odluku kada da se pričesti i kada da se ispoveda? 
 
    - U vašem pitanju se pretpostavlja, da u manastir dolaze još neocrkovljeni ljudi. To se dešava u praksi, ali tako, naravno, ne treba da bude. Pitanja redovnosti učešća u Tajinstvima se određuju još pre dolaska u manastir, još u procesu ocrkovljenja čoveka. Svako ima svoj ritam. Neko se pričešćuje jednom nedeljno, neko jednom mesečno. To je individualan izbor.
 
    - Može doći do razdora. Zar to ne narušava opšti poredak, o kome ste upravo govorili?
 
    - Ne mislim tako, ipak Tajinstva nisu pitanje discipline. Disciplina – to je prisustvo svih na službi. A po pitanju Tajinstva – šta se tu može narušiti? To je pitanje lične ispovesti, a ne opšte discipline. 
 
 
    - Odmor. Tako bolno pitanje danas. Mnogim monasima je potreban odmor, zato što su narušili zdravlje ili imaju hronične bolesti ili psihološko stanje to zahteva. Govoreći o odmoru, ja, naravno, nemam u vidu zabavu, već baš obnovu fizičkih sila, lečenje i tome slično.
 
    - Odmor obavezno treba da postoji. Obavezno!
 
    - Neki govore da monasi ne smeju da imaju želju da izlaze iz manastira, da ne mogu da se umore, da su oni došli da umru u manastiru – i rukovode se time pri donošenju odluka o odmoru, ne obazirući se na to što je praktično iskustvo pokazalo neophodnost redovnog odmora za monahe. Češće se „za“ odmor zalažu sami monasi, koji danas žive unutar manastirskih zidina, uključujući tu i igumanije i vikare, prvenstveno gradskih manastira.
 
    - Shvatate, ako monah nema želju da izlazi iz manastira – on ni neće izlaziti. A mogućnost izlaska iz manastira obavezno mora postojati u savremenom monaštvu. Makar radi unutrašnjeg mira samog manastira, da bi bilo manje konflikata. Ljudi se moraju odmarati, to je takav neodložni proces, kao hrana ili san. 
 
    - Može li se reći da potreba izlaska iz manastira ili odmor otkriva lažni duhovni život? 
 
    - Ne sme se tako govoriti. Kod poslušnika novajlija, inoka, monaha, manje je želje da izlaze iz manastira, ali s vremenom, kod starije braće, ona se pojavljuje. I, naravno, to je etapa monaškog života. U početku je to život u zajednici, zatim više individualni život – tako su i Sveti oci pisali. U našim uslovima, kada nema mogućnosti da se organizuje individualni život monaha, odmor postaje važan regulator toga. Jer očigledno je da monasi ne putuju radi zabave. Manastiri se uvek na poguban način odražavaju na zdravlje. Takva je karakteristika ruskih manastira. Zdravlje treba održavati, neophodno je odmarati se. Opterećenja u gradskim manastirima su čudovišna. Stalni stres, izazvan time što namena manastira i gradski život protivreče jedan drugom, uglavnom ima za posledicu, naravno, bolest. Potrebno je bar nekakvo lečenje, a glavno sredstvo ovde za to je promena sredine, odmor. Zato su odmori neophodni.
 
    - Bolesni monasi u nekim manastirima se doživljavaju kao opterećenje za manastir.
 
    - Ah, teret! Divno. Ja smatram da svi razgovori o problemima monaštva, uključujući tu i naš intervju, možemo svesti na tu jednu frazu i staviti tačku: bolesni monasi – teret za manastir. Dok takva misao, u ma kakvoj formi postoji u našem „monaškom prostranstvu“ – o čemu mi zapravo govorimo? 
 
    - Ali i izbacuju ih…
 
    - Ti koji ih izbacuju će nesumnjivo da odgovaraju za to pred Bogom. 
 
    - Prema bolestima se odnose s nepoverenjem. Kriv je zbog lenjosti. Rad s povišenom temperaturom se predstavlja kao podvig. Sasvim nemoćne isteruju. Posebno, ako je potrebno složeno lečenje, nega ili velike pare za operaciju. 
 
    - Takvi rukovodioci će sa svakom strogošću odgovarati pred Bogom. Oni, takođe, žele poverenje prema sebi, zar ne? Zato organizuju otkrivanje misli? A sami nemaju poverenja u svoju braću, u svoje sestre. Eto o tome mi i govorimo s vama, da pre nego što se počne s visinama monaštva: otkrivanjem misli, umnom molitvom i uopšte, čak hrišćanstvom – neophodno je da se sa svim tim razabere na elementarnom ljudskom nivou. Kod drugih se može vaspitavati samo ono što si vaspitao kod sebe. Bolesni monasi -  teret za manastire, govorite? A za šta je tada uopšte manastir potreban?
 
    - Monah nikako i ničim nije zaštićen…
 
    - Da.
 
    - Puno toga je urađeno za socijalnu zaštitu sveštenstva. Takva zaštita je potrebna i za monaštvo – ali to se ignoriše: kažu, monasi imaju sve što im je potrebno u manastiru. Ali zapravo u stvarnosti to nije tako – monahu je često potrebna pomoć i socijalna zaštita. 
 
    - Ti koji nisu živeli u manastirima, to apsolutno ne razumeju. Da, monasi su potpuno nezaštićeni. 
 
    - A kako možemo da ih zaštitimo? Zar danas ne radi komisija po pitanjima manastira? Da li je postavljeno to pitanje?
 
    - Nije postavljeno. Kada se na komisiji Međusabornog prisustva povela reč o monaškim odmorima – hvala ocu Tihonu (Ševkunovu), koji je jasno rekao: „Naravno, odmor je neophodan, posebno za gradske manastire“.
 
 
    Mnogi ne razumeju zašto je monahu potreban odmor. Kao da je monah stvorenje bez duše, kome treba samo prisvajati reči „moraš“ i „ne smeš“. A što je to živi čovek – to nikome ne dolazi u glavu. Kako ih zaštititi, meni je veoma teško da kažem. Ako govorimo o opštim crkvenim dokumentima, onda u njima treba veoma precizno propisati ono što je upravo suprotno Vašoj izuzetnoj frazi „teret za manastir“. Manastir je obavezan, dok je monah u njemu, da mu ukazuje svaku socijalnu i medicinsku pomoć, ma kakav bio taj monah – pijanica ili supergrešnik, aljkav, lenština – svejedno, obavezan je da mu plaća sve socijalne i medicinske potrebe. A u slučaju njegovog odlaska iz manastira – obavezan je da mu isplati sve penzijsko osiguranje, sve što mu sleduje. I za manastir će to biti veliki stimulans, da se odgovornije odnosi k izboru monaha. 
 
    - Od skora su u manastirima i medicinska osiguranja. Radne knjižice su ipak retkost. 
 
    - Da, to je problem. Pretpostavimo, da mene isteruju iz manastira, što, pored ostalog, ja apsolutno ne isključujem. Šta da radim?  Više od 20 godina sam proživeo u manastiru. Kuda da idem? Neko bi morao da mi isplati osiguranje, bar minimalno, penziono, da bih imao bar nešto i da bih nastavio svoj monaški život sam, u stanu ili dok tražim drugi manastir, ali da imam bar minimum koji sleduje građanima Rusije. Monasi čak ni to nemaju. Ako govorimo o dokumentima, o radu komisije Međusaborskog prisustva, onda tamo baš o tome i treba odlučivati i to propisivati. O monasima se mora brinuti, uključujući tu čak i slučajeve njihovog napuštanja manastira. Da li su dobrovoljno otišli ili su ih izbacili – svejedno, manastir je dužan da obezbedi socijalni minimum. 
 
    - Da li preporučujete svojoj duhovnoj deci da idu u manastir?
 
    - Ne, ja kategorički nikome ne preporučujem da danas ide u manastir.
 
 
    - Ali ako se čovek oseća prizvanim baš monaškom životu – šta onda da radi?
 
    - Otac Aleksandar Šmeman ovako odgovara na to pitanje: „Nađi posao, po mogućnosti najprostiji, bez „kreativnosti“ (na šalteru u banci, na primer), idi uvek u istu crkvu i tamo se trudi da pomogneš realno (ne lekcijama o duhovnom životu ili ikonama, ne „predavanjima“, već „s krpom“). Drži se tog služenja i budi  - crkveno - u potpunom poslušanju nastojatelju…“ Pročitajte u njegovim “Dnevnicima”.
 
    Retko kod ljudi srećem interes za usamljenički molitveni život. Da, onima koji vide sebe u monaštvu, savet oca Aleksandra će biti veoma koristan, zato što savremeni manastiri ne vrše svoj osnovni zadatak – ne razvijaju hrišćansko savršenstvo. I uopšte, ne vaspitavaju nikakvog hrišćanina. Ti koji su imali unutrašnje jezgro vere – uspevaju da ga očuvaju i to najčešće protivno manastirskom životu, postajući bolesni, tužni i čak pomalo cinični. Ovde više reč ide o tome – da li će onaj ko teži monaštvu, da se prilagodi manastirskom životu ili ne. Dobar manastir treba dugo tražiti i treba uložiti mnogo truda u to. Ti koji su svojevoljno došli u manastir tražeći hrišćansko savršenstvo – njima je veoma teško u manastirima. Vrlo retko se to traženje završava uspehom – i upravo zato, što su manastiri danas slabo osposobljeni da pomognu u tome. I stvar nije samo u tome što su mnogi naši manastiri loše organizovani. Ovde su, kao što sam već govorio, neki dublji uzroci, koji zahtevaju bolje osmišljavanje svega.
 
 
    Nedavno sam čitao jednu od bezbrojnih knjiga o atonskim starcima. Pišu o starcu koji već više od pola veka živi na Svetoj Gori, kelija mu je nad samim morem, visoko u steni – doći do njega je veoma teško. Dostavljaju mu poslušnici pošiljku. On je otvara, pažljivo razgleda sve dobijene lekove i stvari i zapazivši na jednoj od kutija bar-kod, odmah je baca u more. Pitamo se – da li je vredelo 50 godina živeti na Atosu da bi takvu „duhovnost“ uterao sebi u glavu? To je pravo pitanje. Šta daje takvo monaštvo čoveku? Kakav je njegov odnos s Jevanđeljem, sa hrišćanstvom i čak s drevnim monaštvom, o kome smo čitali u Pateriku? Eto o čemu treba misliti i raspravljati – šta monaštvo može napraviti od čoveka? Zašto? Itd.
 
    - Zahvaljujem Vam za otvorene odgovore. Na kraju razgovora, zainteresovala bih se za Vaše lično duhovno iskustvo. Šta je rezultat Vašeg monaškog života danas? Kakva su razmišljanja, zaključci?
 
    - Zaključci su sledeći. Da rezimiram – sve zavisi od samog čoveka. I monaštvo je ovde samo sredstvo. I poslušanje i starci su, takođe, samo sredstvo. Čak su i Tajinstva samo sredstvo, da ne govorimo o ustavima, obredima i ostalim sferama crkvenog života. Magijskih, ili svojstava koja spasavaju po automatizmu, tamo nema. Ako čovek iskreno stremi k Hristu, onda mu manastir može koristiti, ali može i katastrofalno štetiti. Treba se truditi da sačuvamo „svetlu“ glavu i da ne lažemo sami sebe. Svi monaški metodi moraju služiti, pored ostalog, i vaspitavanju „svetlih“ glava i moralnih srca. A cilj monaha je, kao i bilo kog hrišćanina, život u Hristu.
 
 
S igumanom Petrom razgovarala monahinja Filareta
S ruskog preveo S. M.
20. 10. 2012.
 
Izvor: http://www.afonnews.ru/forum_std/all/section_0_1/topic_741/ ;
 

Pročitano: 6843 puta